Japan

Japan (日本, Nippon/Nihon, doslovno "Zemlja gdje izlazi sunce" ili "Zemlja izlazećeg sunca" tj. skraćeno "izvor sunca") je zemlja u istočnoj Aziji smještena na lancu otoka istočno od Azijskog kontinenta, na zapadnom rubu Pacifičkog oceana. Najveći otoci sa sjevera prema jugu su: Hokkaido, Honshu, (najveći otok), Shikoku i Kyushu. Veći broj manjih otoka okružuje ova četiri, kao i grupa udaljenih otoka Okinawa.

[uredi - уреди] Izvorno ime

Japanska riječ za Japan je Nippon ili Nihon, a puni naziv je Nihon no Koku i doslovno znači "Zemlja gdje izlazi sunce".

Sama riječ dolazi od kineskog jezika i riječi Jih Pen. Japansko ime Nippon se koristi u službene svrhe, uključujući: novac, markice i međunarodne sportske događaje. Nihon se povremeno koristi u Japanu.

Ranu mandarinsko kinesku riječ za Japan je evidentirao Marco Polo kao Cipangu. Ipak, kantonski naziv za Japan, iz kojeg se vjerojatno rodila riječ Japan, je Jatbun. U Malay kantonskom riječ postaje Japang i s tom riječi su se susreli portugalski trgovci u Malacci u 16 st. Smatra se da su portugalski trgovci donjeli tu riječ u Europu. Ta je riječ prvi put evidentirana u Engleskoj 1577. god. u gramatičkom pravopisu kao Giapan. U Engleskoj službeni naziv je "Japan". Prije je cijela titula glasila "Japansko carstvo". Službeni japanski naziv je Nihonkoku (日本国), "Država Japan". Državno ime se sastoji od znakova "日" (izgovor "Ni", što znači dan ili sunce) i "本" (izgovor "Hon" što znači izvor ili korijen). Japanska zastava službeno se zove Hi no Maru tj. sunčev disk.

[uredi - уреди] Povijest Japana

[uredi - уреди] Prapovijest

Arheološka otkrića otkrivaju da je Japan bio naseljen ljudima još prije 500.000 godina, tijekom starijeg kamenog doba. Duž ledenog doba Japan je bio spojen s kopnom Azije (Sahalin na sjeveru, i vjerojatno Kyushu na jugu), omogućujući migracije (selidbu) ljudi, životinja i biljaka na japanski arhipelag iz prostora današnje Kine i Koreje.

S krajem zadnjeg ledenog doba i početkom globalnog zatopljenja razvija se jomonska kultura 11.000 godina prije nove ere. Obilježava je prijelaz iz mezolitičkog u neolitički način života i prva industrija keramike u svijetu. Smatra se da je jomonska populacija preteča proto-japanske i Ainu populacije. Sam naziv Jomon za ovo razdoblje, koje je trajalo otprilike od 10.000 do 300 god. pr.n.e., dolazi od vrpčastih ukrasa na keramici tog vremena. Početak Yayoi razdoblja negdje oko 300 godina prije nove ere obilježavaju: obrada zemlje, pravljenje metala i napredna obrada (proizvodnja) keramike. Razdoblje Yayoi završava oko 300 god., kada počinje Yamato razdoblje.

[uredi - уреди] Klasično doba

Evidentirana japanska povijest počinje u 5. i 6. stoljeću, kada je Baekje upoznao Japan s kineskim sistemom pisanja, budizmom i ostalim tekovinama kineske kulture. Kroz edikt 645 Taika reforme, jača se uvođenje kineske kulturne prakse. Japan reorganizira vladu u skladu s kineskom izvršnom strukturom. Nara razdoblje počinje u 8. stoljeću i obilježava ga prva snažna japanska država koncentrirana oko carskog dvora u gradu Heijokyo (sada Nara). Carski dvor se kasnije seli u Heian-kyo (sada Kyoto) i počinje "zlatno doba" klasične japanske kulture, razdoblje nazvano Heian.

[uredi - уреди] Srednjovjekovno doba

Takashima zamak

Godine 794. počinje Heian razdoblje, jer je te godine 50. car Kanmu (736. - 805.) preselio svoju prijestolnicu iz Nare u Heian-kyo ("Grad mira"), danas poznat kao Kyoto ("Glavni grad").

Tada su ga zvali Miyako ("Carska prijestolnica"). Do tada su carevi često mijenjali mjesto svojih prijestolnica, ali je s vremenom to postalo preskupo. Dakle, prvu stalnu prijestolnicu Japan je dobio slučajno a ne planski. Vremenom je dvorska aristokracija izgubila dodir s pukom i drugim slojevima društva, a u međuvremenu se izdigao stalež ratnika, vojnika i lokalnih plemića. Nakon Genpei rata (1180. - 1185.) u kojem su sudjelovala dva takva klana lokalnih plemića, Minamoto (kin. Genji) i Taira (kin. Heike) po kojima je rat i dobio ime (Genpei=Gen+pei tj. hei), klan Minamoto je pobijedio u bitci kod Dan-no-Ure (blizu Shimonosekija, između otoka Kyushu i Honshu) 1185. god., čime je započelo Kamakura razdoblje.

Početak Kamakura perioda je također bitan jer je 1191. god. budistički redovnik Eisai Zenji (poznat i kao Myoan Eisai tj. Yosai te kao Senko ili Zenko Kokushi tj. "učitelj nacije", 1141. - 1215.) iz Kine donio znanje o zenu (kin. cha'n, u Indiji poznat kao Dhyana na sanskrtu), tj. budizam (Japanci koriste izraz Budin put ili Put Bude). Nakon pet godina boravka u Kini, Eisai je prenio "pečat svijesti" po tradiciji Huang-Lunga, a "Inku" (dokaz o prosvijetljenosti i potvrdu da može naučavati zen budizam) je dobio od kineskog cha'n majstora Oryo linije Rinzai zena, Hsu-an Huai-chana (jap. Kian Esho ili Echo, poznat i kao Kyoan, živio u 12.st.).

Godine 1192. car je proglasio glavešinu klana Minamoto, Minamoto no Yoritoma za seiitaishoguna tj. "general koji je pobjedio barbare". Yoritomo je kao prvi šogun u japanskoj povijesti u gradu Kamakuri ustoličio svoje sjedište koje je nazvano Bakufu tj. "vlada pod šatorom". Time je započeo Kamakura šogunat, prvi šogunat u japanskoj povijesti. Trajao je do 1338. god., kada je srušen od klana Ashikaga čime započinje Ashikaga šogunat. Nekoliko godina prije, 1333. god. Kamakura razdoblje zamjenjuje razdoblje Muromachi, koje je nazvano tako po četvrti u Kyotu u kojoj je bio smješten glavni štab klana Ashikaga. Oni su ga ustoličili nakon 1333. godine kada su ušli u Kyoto i nakon što su spalili Kamakuru, sjedište Kamakura šogunata.

U sredini 16. stoljeća trgovci iz Portugala, Španjolske, Nizozemske i Engleske kao i kršćanski misionari dostigli su Japan i prvi put pokrenuli "Naban" (Južne barbare), period aktivne trgovine i kulturne razmjene između Japana i Zapada. Japan je počeo upotrebljavati i proizvoditi zapadno oružje, koje postaje ključan faktor za ujedinjenje države u skladu s Toyotomi Hideyoshi (1536. - 1598.). Tijekom razdoblja Hideyoshi u 1592. godini Japan šalje svoje snage u invaziju Koreje u nadi da će konačno osvojiti Kinu. Trupe samuraja s borbenim iskustvom i velika količina oružja donijeli su uspjeh. Za mjesec dana Japanci su kontrolirali skoro cijelu zemlju (Kinu i Koreju). Ipak korejske i kineske snage pobjeđuju japanske invazijske snage zbog velike izdržljivosti i napredne korejske flote. Korejski admiral Yi Sun-sin je pobijedio 133 japanska broda s 12 "brodova-kornjača" - prvim borbenim brodovima u svijetu. Pomoću njih su prekinuli opskrbu što je dovelo do poraza invazijskih snaga.

1600. godine, u bitci za Sekigaharu, šogun Tokugawa Ieyasu je pobijedio svoje neprijatelje. 1603. godine je osnovao šogunat Tokugawa u malom ribarskom selu Edo (ili "Yeddo"), sad poznato kao Tokio ("Istočna prijestolnica"). Šogun je vladao Japanom do Meiji restauracije, 1868. godine kada je car povratio svoje ovlasti nakon skoro 700 godina.

[uredi - уреди] Moderno doba

Tijekom prve polovice 17. stoljeća novonastali Tokugawa šogunat je sumnjao da su katolički misionari zapravo prethodnici vojnog osvajanja od snaga Iberie. Prekinuli su sve veze s Europljanima, osim vrlo ograničenih kontakata s protestantskim nizozemskim trgovcima na otoku Dejima, a kineskim brodovima je bio dopušten ulaz u Nagasaki i Koreju zbog diplomatskih odnosa s glavnim gradom.

Izolacija je trajala 251 godinu, dok komodor Matthew Perry nije prisilio Japan na otvaranje prema Zapadu s ugovorom Kanagawa u 1854. godini. Tijekom nekoliko godina obnovljeno je trgovanje sa Zapadom. Samuraji su u tome vidjeli znak slabosti šogunove vlasti i uslijedio je Boshin rat od 1867. do 1868. godine. Meiji obnovom 1868. godine šogun je bio prisiljen odstupiti i caru je vraćena moć. U vrijeme Meiji ere pokreću se mnoge reforme. Ukinut je feudalizam i usvajaju se mnoge zapadnjačke institucije, uključujući legalni sistem i vladu zajedno s ekonomskim, socijalnim i vojnim reformama, koje pretvaraju japansko carstvo u jednu od velikih sila u svijetu. Kao rezultat Kinesko-Japanskog rata i Rusko-Japanskog rata, Japan je kontrolirao Tajvan i pola Sahalina, a kasnije je pripojio Koreju (1910. godine).

Ranih godina 20. stoljeća Japan povećava utjecaj i proširuje vojsku, što dovodi do invazije Mandžurije i drugog Kinesko-Japanskog rata (1937. godine). Japan zatim sklapa Trojni savez s Njemačkom i Italijom. Japanske vođe su smatrale da je potrebno napasti američku mornaricu u Pearl Harboru (1941.) da bi se osigurala japanska nadmoć u jugoistočnoj Aziji. Ipak, ulaz Sjedinjenih Američkih Država u drugi svjetski rat je poremetio ravnotežu na Pacifiku na štetu Japanaca. Kada Nakon duge pacifičke kampanje Japan gubi Okinawu u Osaki, i ostale gradove strateškim bombardiranjem američkih snaga. Bombardiranje Hiroshime i Nagasakija atomskim bombama dovodi do bezuvjetne predaje Japana Sjedinjenim Američkim Državama 15. kolovoza 1945. godine.

Hiroshima

Nakon izgubljenog rata Japan ostaje pod okupacijom SAD-a do 1952. godine. Kasnije počinje vrlo brz ekonomski razvoj koji je vratio blagostanje na otoke. Uspjeh Olimpijskih igara u Tokiu u 1964. godini postao je znak da je Japan napokon ponovo dobio svoj nacionalni status. Otoci Ryukyu ostaju pod vlasništvom SADa do 1972. da bi stabilizirali istočnu Aziju, i vojska ostaje tamo i danas. Takav preobrat uključuje i spor oko otoka Senkaku, kojeg traže Kina i Tajvan. Kurilski otoci na sjeveru Hokkaida, koje je Sovjetski savez zauzeo pred kraj drugog svjetskog rata, još uvijek ostaju sporno područje i Japan i dalje zahtijeva njihov povrat. Japan osporava kopno nad Hridama Liancourta zajedno s Južnom Korejom, koja okupira područje bogato ribom.

Godine 2003., premier Junichiro Koizumi odlučuje da će poslati vojsku u Irak, što je prvo vojno djelo Japana bez slaganja UNa nakon dogovora prije skoro 5 godina.

[uredi - уреди] Politika Japana

[uredi - уреди] Diet

Diet

Japan se općenito smatra ustavnom monarhijom. Zakonodavna grana vlasti je dvodomni parlament, Kokkai ili "Diet". Diet se sastoji od Zastupničkog doma (Donji dom ili Shuugi-in) i Vijećničkog doma (Gornji dom ili Sangi-in). Zastupnički dom ima 480 članova koji se biraju na općim izborima svake 4 godine. 247 članova Vijećničkog doma se bira na općim izborima svakih 6 godina. Pravo glasa imaju svi građani stariji od 20 godina.

Kabinet je izvršna grana vlasti i sačinjavaju ga premijer i državni ministri. Kabinet izravno odgovara Dietu i njegovi članovi moraju odstupiti ako mu Zastupnički dom izglasa nepovjerenje. Premijer mora biti član Dieta i izaberu ga njegovi kolege. Ima ovlasti za postavljanje i razrješavanje ministara, od kojih većina moraju biti članovi Dieta.

Liberalna demokratska stranka (LDP) je na vlasti skoro bez prekida od 1955. godine. Iznimka je 1993. godina, kad je na vlasti bila koalicijska vlada sastavljena od opozicijskih stranaka. Današnji premijer Junichiro Koizumi je iz stranke LDP. Najveća opozicijska stranka je Demokratska stranka Japana.

[uredi - уреди] Carska kuća

Japan ima kraljevsku obitelj vođenu carom, ali po sadašnjem ustavu on izvodi samo svečane dužnosti i nema nikakvu moć, čak ni u hitnim slučajevima. Japanci cara definiraju kao simbol države i nacionalnog jedinstva.

Akihito (明仁) je sadašnji i 125. car Japana. Preuzeo je vlast nakon smrti svog oca Hirohita 7. siječnja 1989. godine i službeno postao 125. vladar Japana 12. studenog 1990. godine. Njegov sin prijestolonasljednik Princ Naruhito oženio je Masako Owada i dobili su djevojčicu, Princezu Aiko.

[uredi - уреди] Zemljopis Japana

Karta

Japan je otočna zemlja i proteže se uzduž istočne (pacifičke) obale Azije. Glavni otoci od sjevera prema jugu su Hokkaido, Honshu, Shikoku i Kyushu. Osim njih, Japanski arhipelag obuhvaća oko 3000 manjih otoka.

Površina: 377.835 km² (uključujući 3.091 km² teritorijalnih voda)
Obala: 29.751 km
Najviši vrh: planina Fuji (3.776 m)
Najniža točka: Hachiro-gata (-4 m)

Oko 73% zemlje je brdovito, s planinskim lancem koji se proteže preko glavnih otoka. Kako je malo ravnica, mnoga brda i planinski obronci se obrađuju sve do vrha, a na svakoj većoj ravnici su se razvili važniji gradovi.

Japan se nalazi u vulkanskoj zoni na Pacifičkom vatrenom krugu. Duž svih otoka se osjećaju česta slaba podrhtavanja tla i povremene vulkanske aktivnosti. Razorni zemljotresi, čiji rezultat su često tsunamiji, događaju se nekoliko puta u stoljeću. Najveći potresi u zadnje vrijeme bili su Chuetsu 2004. godine i Veliki Hanshin potres 1955. godine. Mnogo je toplih izvora, koje su razvili u odmarališta.

[uredi - уреди] Klima

Japan ima umjerenu klimu i 4 izrazita godišnja doba, ali zbog velike duljine od sjevera prema jugu klima varira od regije do regije krajnji sjever je zimi vrlo hladan, dok krajnji jug ima suptropsku klimu. Na klimu osim toga utječu sezonski vjetrovi koji pušu s kontinenta prema oceanu zimi i u obratnom smjeru ljeti.

Kasni lipanj i rani srpanj su kišno razdoblje (osim u Hokkaidu), kada se nad Japanom nalazi sezonska kišna fronta (baiu zensen). U kasno ljeto i ranu jesen se iz tropskih područja niskog tlaka iznad ekvatora razvijaju tajfuni i prolaze od jugozapada prema sjeveroistoku, često donoseći obilne kiše.

Zemljopisna raznolikost Japana ga dijeli u 6 glavnih klimatskih područja:

Hokkaido: Ima umjerenu klimu s dugim, hladnim zimama i svježim ljetima. Oborine nisu obilne, ali se zimi na otocima obično nakupi dosta snijega.
Japansko more: Sjeverozapadni vjetar zimi donosi puno snijega. Ljeti je regija hladnija od pacifičkog područja, ali su ponekad temperature ekstremno visoke zbog fenomena fena, toplog vjetra.
Središnje visoravni (Chuo-Kochi): Tipična kontinentalna klima, s velikim temperaturnim razlikama između ljeta i zime te između dana i noći. Nema puno padalina.
Seto unutrašnje more (Seto-naikai): Planine u Chugoku i Shikoku regijama zaustavljaju sezonske vjetrove, time stvarajući lijepo vrijeme kroz cijelu godinu.
Tihi ocean: Ima hladne zime s malo snijega i vruća, vlažna ljeta zbog jugoistočnog sezonskog vjetra.
Nausei-shoto (Ryu Kyu) ili Jugozapadno otočje: Ima suptropsku klimu s toplim zimama i vrućim ljetima. Oborine su obilne, osobito u kišnoj sezoni. Česti su tajfuni; u 2004. godini do otoka je došlo rekordnih 10 tajfuna.

[uredi - уреди] Teritorijalni sporovi

Japan ima neriješene teritorijalne sporove oko južna četiri otoka Kurilskog otočja (koji su pod vlašću Rusije), kao i Liancourt Rocks (korejski Dokdo, japanski Takeshima), pod vlašću Južne Koreje, i otočja Senkaku (kineski Diaoyutai), na kojeg pravo polažu i Kina i Tajvan.

[uredi - уреди] Ekonomija Japana

Burza

Suradnja vlade i industrije donjela je snažan moral rada, napredna tehnologija, isticanje obrazovanja i relativno mal stav distribucije (1% GDP) pomogle su Japanu napredovanje nevjerojatnom brzinom da bi postali jedna od najvećih gospodarskih snaga u svijetu zajedno s SAD-om i Europskom unijom. Tri desetljeća cjelokupani gospodarski rast je neobičan: 10 % u 1960., 5 % u 1970. i 4 % u 1980. godini.

Napredci vlade da ožive ekonomski rast imaju mali uspjeh. Prepoznatljie karakteristike Japanske ekonomije osim rada proizvođača, dobavljača, distributera i banke su grupe zvane: Keiretsu; moćna unija poduzetništva i Shunto; ugodna veza s vladinim birokratima, garancija doživotnog zaposlenja (shushin koyo) u velikim korporacijama i visoko neoinizirane firme. Nedavno su Japanske kompanije počele napuštati te norme radi većeg profita. Vlada Junichiroa Koizumia je odredila ili pokušava veliku privatizaciju i inozemne invensticije radi poticanja Japanske "uspavane" ekonomije.

[uredi - уреди] Poljoprivredni sektor

Japanski poljoprivredni sektor je jako zaštićen, vlada regulira usluge male kultivizacije umjesto velike kultivizacije poljoprivrede kao što je običaj Sjeverne Amerike. Uvoz riže je najviše zaštićen i ujedno subjekt carinske tarife od 490% i ogranićen normom od samo 3% totalne trgovine riže.

Japan je autonoman u riži (osim za potrebe pravljenja hrane od riže), država mora uvoziti do 50% zrnate kulture (npr. žito) i hrane za stoku. Oslanjaju se na uvoz mesa. U Japanu je najveća ribarska flota (15% svjetskog ulova). Po nekim teorijama, japansko će ribarenje dovesti do osiromašenja u ribljim zalihama tune.

[uredi - уреди] Industrijski Sektor

Industrija zautima jadnu-trećinu japanskog GDPa, ovisi o uvoženju sirovina i goriva. Japan je najbolji u automobilskoj i elektroničkoj industriji (npr. računala, mobiteli...). Japan je "dom" velikih proizvođača kao što su : Toyota, Honda, Matsushita, Sony, Nissan i Toshiba. Japan drži veliki market razmjene visoke tehnologije kao što su: poluvodiči, industrijke kemikalije, djelovi strojeva i (nedavno) zračnog prostora. Graditeljstvo je dugo bila jedna od najvećih industrija Japana s pomoću vladinih ugovora u civilnom sektoru. Robotika je velika ekonomska snaga, Japan posjeduje 410 000 od svjetskih 720 000 "radećih robota".

[uredi - уреди] Uslužni sektor

Uslužni sektor broji do dvije trećine totalnog ekonomskog dobitka. Bankarstvo, osiguranje, posjedi, nekretnine, prijevoz i telekomunikacije su sve glavne industrije. Koizumieva vlada pokušava privatizirati Japan Post, jednu od največih privatnih bankarskih i usluga osiguranja do 2007. god.