Egipat

Egipat se nalazi u suptropskom pojasu, obuhvata istočni dio Sahare, sa nizijama zapadno od Nila i planinskim uzvišenjima na istoku, u primorju Crvenog mora.

Ljeti vlada velika vrućina, koja raste kako se ide prema jugu, gdje praktično i nema padavina. One su rijetke već u delti, gdje iznose oko 50 mm godišnje. Dolina Nila, korisne širine 3 - 15 km ima izuzetan značaj zbog racionalnog korišćenja poplava koje povećavaju plodnost zemljišta. Asuanska brana je regulisala navodnjavanje (obezbjeđujući istovremeno najveći dio električne energije), omogućila je dobijanje novih plodnih površina, povećala godišnji broj žetvi (ponekad i 4 godišnje).Egipat uvozi polovinu hrane koja mu je potrebna.

[uredi - уреди] Geografska obilježja

[uredi - уреди] Smještaj i reljef

Egipat se nalazi u sjevernoj Africi, između Sredozemnog i Crvenog mora, dok se Sinajski poluotok nalazi u jugozapadnoj Aziji. Glavna je značajka ove zemlje velik kontrast između doline i delte Nila i okolnih pustinjskih prostora. Dolina Nila proteže se od juga prema sjeveru, poput zelene vrpce kroz pustinju i najveća je oaza na svijetu. Dno doline čini nekoliko viših prirodnih terasa i naplavne nizine. Kod Kaira se Nil dijeli na dva rukavca. Ondje počinje plodna delta Nila, kanalima ispresijecana nizina koja na sredozemnoj strani završava pojasom obalnih sprudova i plitkih laguna.

Dolina i delta Nila zauzimaju tek 3,5% državnog teritorija, premda ondje živi gotovo cjelokupno stanovništvo. Zapadno od doline nalaze se široki ravnjaci Libijske pustinje. U tim područjima prevladava šljunčana pustinja (serir), a na zapadu pješčana pustinja (Veliko pješčano more). Na sjeveru je široka uzdužna dolina u smjeru zapad - istok, u njoj se nalazi velika depresija Quattara (-133 m) te uz zapadnu granicu Egipta oaza Siwa. Bliže Nilu nalazi se Fajumska depresija (-45 m), u koju se umjetnim kanalom dovodi voda iz Nila. Istočno od doline Nila nalazi se Arapska pustinja. Ona je, za razliku od Libijske pustinje, uglavnom gorovita, raščlanjena dubokim vadijima. Na istoku se strmo spušta do uske obalne nizine uz Crveno more. Egiptu pripada i Sinajski poluotok. Geografski je to dio Azije, smješten između Sueskog i Akapskog zaljeva. Na jugu se uzdiže granitna uzvisina Sinajskog gorja, prema sjeveru preko širokih pustinjskih ravnjaka, ispresijecanih vadijima, prelazi u široku obalnu nizinu uz Sredozemno more.

[uredi - уреди] Klima

U Egiptu prevladava suptropska pustinjska klima, ali u uskom obalnom pojasu i na sjeveru prevladava sredozemna. Ondje zimi padne nešto kiše (150 - 200 mm). Drugdje su padaline vrlo rijetke (manje od 50 mm na godinu) i pojavljuju se u obliku kratkotrajnih pljuskova. Od ožujka do lipnja čest je hamsin, vruć vjetar iz Libijske pustinje.

[uredi - уреди] Vode

Egipat je dar Nila. Opstanak države kroz višetisućljetnu je povijest usko povezan s rijekom i njezinim redovitim poplavljivanjima. Poplave su prije podizanja brane kod Asuana dosezale vrhunac u rujnu, u Donjem Egiptu u listopadu i obogaćivale tla plodnim muljem. Godine 1902. kod Asuana je izgrađena prva brana, a 1957. - 1970., 6 km iznad stare brane, uz pomoć SSSR-a podignuta je i nova Asuanska brana (visoka 111 m, dugačka 3800 m). Iza nje je nastalo gotovo 500 km dugačko i 4014 km2 veliko jezero Nasser s kapacitetom od 162 milijarde m3 vode. Tom vodom natapa se dodatnih 910 000 ha poljoprivrednih površina. Prema sudansko - egipatskom sporazumu, Egipat godišnje ima pravo na 66% vode Nila kod Asuana, a Sudan do 44%. Izgradnja brane promijenila je okoliš u dolini Nila. Kako veći dio mulja ostaje u jezeru i više ne dolazi do polja, bilo je nužno znatno povećati uporabu umjetnih gnojiva. Nekadašnje poplave ispirale iz tla nakupljene soli, a sada plodna tla postaju sve slanijima, morske struje i valov načinju obalu delte, znatno se smanjio ulov riba u rijeci i obalnome moru, učestala je pojava bilharizacije itd. Godine 1997. pokrenut je projekt Južni Egipat. Njime će se dio vode Nila kanalom odvoditi u oaze Libijske pustinje. Ondje bi se trebalo dobiti 210 000 ha novih poljoprivrednih zemljišta i na njih u 20 godina naseliti 3 milijuna ljudi.

[uredi - уреди] Tlo i vegetacija

Na riječnim naplavinama tla su ilovasta i sve slanija. U pustinjama prevladavaju gole kamenite površine i pješčane dine, dok se plodnija tla nalaze samo u oazama u Libijskoj pustinji. U dolini i delti Nila vegetacija je vrlo bujna, premda je prirodnog raslinja malo. U uskom pojasu uz sredozemnu obalu nalazi se stepa s niskim grmljem, na Sinaju i u gorskim prdjelima Arapske pustinje polupustinja, a sve su drugo pustinjska područja. Pustinje zauzimaju 97% površine.

[uredi - уреди] Historija Egipta

Glavni članak: Historija Egipta

[uredi - уреди] Prapovijesno razdoblje Egipta

Gotovo istovremeno s pojavom paleolitskog čovjeka u Evropi, nalazimo tragove ljudi i u porječju Nila na egipatskoj visoravni koja je omeđena Libijskom pustinjom na zapadu, Arapskim poluotokom na istoku, Sredozemnim morem na sjeveru i prvim kataraktom Nila na jugu. Nil je druga rijeka po dužinina zemlji a proteže se od izvora riječice Kagera koja se ulijeva u jezero Viktorija-Nyanza iz kojeg dalje istječe Viktorijin Nil. Ukupna dužina te čudesne rijeke iznosi 6497 km.

U Gornjem Egiptu kiša gotovo nikad ne pada, dok u donjem Egiptu oko Kaira, pada povremeno i ne obilno. Zbog toga je svakogodišnja nilska poplava doista najveći događaj u cijeloj zemlji jer o njoj ovisi taloženje plodonosnog mulja koji daje blagostanje. Potpuno je razumljivo što su Egipćani od najstarijih vremena Nil smatrali nadnaravnom pojavom, pa su ga čak proglasili božanstvom. Savladavanjem tehnike obrade kamena u mikrolite (malene precizne kamene alatke) označen je prijelaz iz paleolita u Mezolit ili srednje kameno doba. Za to doba najkarakterističnija je Kapsijenska kultura.

Zadnja faza Sebilijenske kulture, čini se odgovara ranoj Natufijskoj kulturi u Palestini, pa je možemo datirati između 9. i 7. tisućljeća prije Krista. Najstariji nalazi neolitskog čovjeka Egipta pronađeni su u Fajumu i datiraju iz 4400. do 4200. godine prije Krista.

To su nalazi kamenog ručnog klina i keramičke posude u fragmentima, no one, za razliku od drugihnalazišta tog doba u Europi, nisu bili in situ, odnosno na mjestu nastanka, nego su naplavljeni Nilom iz gornjeg toka. Oko njih ne postoje ni kosti ni drugi ostaci čovjeka ni naselja pa je teško utvrditi odkud doista potječu, no sa sigurnošću se može tvrditi da su nalazi doista iz toga doba.

Tek u neolitu nastaje Egipat koji poznajemo (Drevni Egipat) jer se ljudi stalno naseljavaju u dolini Nila i postaju pastiri i poljodijelci. Nekako u to doba, početkom 6. tisućljeća i godišnja mijena Nila se ustaljuje. S tom predvidivom redovitošću koju ljudi prepoznaju i koriste počinje era blagostanja za tu zemlju sve do danas.

Prva eneolitska (metalnodobna) kultura starog Egipta je Badarijanska kultura koju datiramo pod kraj 5. milenijuma pne. ime je dobila po nalazištu El Badari. Ona traje oko 400 godina .tj. od 4000. do 3600. pne.

Mlađa od te kulture naziva se Amratijanska kultura prema nalazištu u el Amrehu. Poslije nje slijedi Gerzeanska kultura imena po nalazištu u blizini mjesta Gerzeha koji se nalazi u oazi.Nju stavljamo u doba između 3600. do 3400. pne. Posljednja faza te kulture, koja je ujedno i posljednja preddinastička kultura, prelazi u povijesno razdoblje.

[uredi - уреди] Starija historija

Redovite godišnje poplave oko Nila tisućljećima su određivale način života stanovništva i omogućile rani razvoj visokorazvijene civilizacije. Prva su naselja nastala već u 6. milenijumu pne. a kasnije i dvije države, Donji Egipat u području delte Nila te Gornji Egipat južno od delte Nila. Od 2925. godine pne. kralj Menes iz Gornjeg Egipta osvojio je Donji Egipat i stvorio prvu jedinstvenu državu te utemeljio prvu dinastiju egipatskih faraona. Razdoblje prvih triju dinastija nazivamo ranim razdobljem (2925. - 2575. pr.Kr.), uslijedilo je razdoblje Stare države (2575. - oko 2130. pr.Kr.) u kojem su podignute piramide i osvojena Nubija (glavni grad Memfis). Potom je došlo do raspada jedinstvene države, a onda je nastalo razdoblje Srednje države pod faraonom Amenemhetom i nasljednicima iz 12. dinastije (1983. - oko 1600. pne.). Oko 1630. pne. Egipat su osvojili semitski Hiksi (do 1521. pne.). Uslijedilo je razdoblje Nove države (oko 1530. - 1075. pne.) s glavnim gradom Tebom. U tom razdoblju Egipat dostiže vrhunac razvoja i širi se sve do Eufrata, a nakon 1075. pne. zbog unutrašnjih je sukoba snaga kraljevstva postupno slabila. Najprije su ga osvojili Nubijci (oko 730. - 664. pne.), a potom su ih Asirci i Babilonci posve potisnuli iz Azije. Godine 525. pne. perzijski je kralj Kambiz osvojio Egipat i od njega stvorio perzijsku pokrajinu. Godine 332. pne. Egipat je osvojio Aleksandar Veliki, a nakon njegove smrti (323.pr.Kr.) preuzeo ga je Ptolemej i utemeljio dinastiju Ptolemejevića (305. - 30. pne.). Glavni grad njihove države bila je Aleksandrija, snažno žarište helenističke kulture. Kraljica Kleopatra VII.. (51. - 30. pne.), posljednja ptolemejska vladarica, udala se 37.pr.Kr. za Marka Antonija, rimskog suvladara, ali je pokušaj stvaranja snažne države propao i Egipat je postao rimskom provincijom pod izravnom upravom cezara (30. pne.). Nakon podjele Rimskog Carstva (395.) Egipat je postao dijelom Istočnorimskog Carstva tj. Bizantskog Carstva.

[uredi - уреди] Islamski period

Između 623. i 642. Egipat su osvojili Arapi i u dotad posve kršćansku zemlju donijeli islam i arapski jezik. Državom su u početku vladali kalifovi namjesnici, a kada je sredinom 9.st. utjecaj abasidskih kalifova oslabio, gotovo se posve osamostalila pod vlašću namjesnika iz dinastije Tulunida (868. - 905.) i Ihšidida (935. - 969.). Godine 969. Egipat su osvojili sjevernoafrički vladari iz dinastije Fatimida, koji su bili šijitski muslimani (ismaeliti). Pretvorili su ga u središte svoje države s prijestolnicom u Kairu (utemeljen 973.). Kada su 1099. križari osvojili Jeruzalem, fatimidski vladar Adid uputio je 1168. kurdskog vojnog zapovjednika Saladina u rat protiv križara. Godine 1171. on je s prijestolja svrgnuo posljednjeg fatimidskog vladara, ponovno uveo sunitski islam i 1175. proglasio se sultanom (dinastija Ejubida).

[uredi - уреди] Dio otomanske države

Ejubidskog sultana svrgnuli su 1250. s vlasti Mameluci, pripadnici sultanove osobne straže, robovi turskog i mongolskog podrijetla. Godine 1517. turski sultan Selim I. osvojio je Egipat i Mameluke postavio za upravitelje države. Godine 1798. Egipat je osvojio Napoleon Bonaparte i pokušao ga pretvoriti u francusku koloniju, no Francuzi su se 1801. morali povući pred vojskom turskog generala Mehmeda Alija. On je 1805. postao sultanovim namjesnikom u Egiptu (do 1848.) i krvavo se obračunao s Mamelucima (1811.). Velikim gospodarskim i političkim reformama značajno je ojačao Egipat i otvorio ga zapadnom utjecaju. Francuzi su 1854. dobili koncesiju za izgradnju Sueskog kanala (otvoren 1869.), što je bitno povećalo stratešku važnost Egipta.

[uredi - уреди] Britanski protektorat

Velika je Britanija ušla u rat s vojskom Egipta 1882. Otada je većinu vlasti imao britanski upravitelj, dok su egipatski potkraljevi imali uglavnom formalne dužnosti. Kada je na početku I. svjetskog rata Turska stupila u rat na strani Centralnih sila, Velika Britanija je 1914. pretvorila Egipat u protektorat i preuzela nadzor nad Sueskim kanalom.

[uredi - уреди] Nezavisna kraljevina

Nakon rata u Egiptu je nastao masovni pokret pod vodstvom stranke Wafd, čiji je cilj bio izboriti neovisnost. Godine 1919. došlo je do masovnih nemira, Egipat je 28.2. 1922. postao nezavisnom kraljevinom pod vlašću kralja Fuada I. (1922.- 1936.), premda je Velika Britanija zadržala poprilične ovlasti, pa tako i pravo stacioniranja svojih jedinica u Egiptu. Nakon razdoblja kraljevske diktature (1930. - 1935.) na parlamentarnim je izborima pobijedila stranka Wafd. Godine 1936. postigla je novi sporazum s Velikom Britanijom po kojem su britanske snage ostale samo na području Sueskog kanala. Na početku II. svjetskog rata Velika Britanija je Egipat ponovno de facto pretvorila u protektorat. Njemački pokušaj prodora do Sueskog kanala Britanci su 1942. zajedno sa saveznicima zaustavili kod El Alameina. Nakon II. svjetskog rata egipatske su političke stranke ponovno pokušale potisnuti Britance iz Egipta, a unutrašnju je situaciju bitno pogoršalo i poraz u ratu arapskih zemalja protiv Izraela (1948. - 1949.) te sve snažniji islamski fundamentalizam (između ostalih i Muslimanske braće).

[uredi - уреди] Republika

Skupina nezadovoljnih oficira pod vodstvom Gamala Abdela Nassera izvela je 22. srpnja 1952. državni udar i umjesto kralja Faruka (1936. - 1952.) na prijestolje postavila kralja Fuada II., iako je sve ovlasti zapravo preuzelo Revolucionarno vijeće pod vodstvom vrhovnog vojnog zapovjednika Mohammada Naguiba. 18.5.1953. proglašena je republika. M. Naguib je postao predsjednikom republike i vlade. Nakon pokušaja atentata na potpredsjednika vlade G. A. Nassera (1954.) M. Naguib je uklonjen iz politike, a radikalni G. A. Nasser postao je predsjednikom vlade i republike. U sklopu velikih gospodarskih i društvenih reformi 1956. započela je postupna nacionalizacija gospodarstva, a 26. srpnja 1956. nacionaliziran je i Sueski kanal, dotad u vlasništvu britanskih i francuskih dioničara. Izraelska je vojska 29.10. - 2.12.1956. zauzela Sinaj i stigla do do Sueskog kanala. Onamo su svoju vojsku uputile i Velika Britanija i Francuska. Zbog opasnosti da će se uplesti i Sovjetski Savez, a po odluci UN-a, s područja kanala morale su se povući sve strane jedinice. Pobjednik G. A. Naser postao je tako vođom čitavog arapskog svijeta. 22. veljače 1958. službeno je proglašeno ujedinjenje Egipta i Sirije u Ujedinjenu Arapsku Republiku (UAR) s predsjednikom G. A. Nasserom, no Sirija je već 29.9..1961. istupila iz tog saveza. Unatoč raspadu zajedničke države Egipat je naziv UAR zadržao do 1971.

[uredi - уреди] Egipat nakon Nasera

U Šestodnevnom ratu (5. - 10.6. 1967.) Egipat je doživio katastrofalan poraz, a izraelske su jedinice za samo nekoliko dana zauzele Sinaj i prodrle do Sueskog kanala. Poraz u ratu i propast zamisli "arapskog socijalizma" na gospodarskom planu poništili su početne uspjehe naserizma, a Naserov nasljednik Anwar el Sadat (1970. - 1981.) tješnje se povezao sa zapadom. 6. listopada 1973. egipatskim i sirijskim napadom na Izrael počeo je oktobarski ili jomkipurski rat, u kojem ove dvije države nisu uspjele protjerati Izrael sa Sinaja, a daljnjim pregovorima ipak su postigle njegovo djelomično povlačenje i otvaranje Sueskog kanala (zatvoren 1967. - 1975.). Na Sadatov poticaj i nakon dugotrajnih pregovora u Camp Davidu (SAD), Egipat i Izrael potpisali su 26. ožujka 1979. u Washingtonu mirovni sporazum, njime je određeno da se Izrael do 25. travnja 1982. povuče s cijelog Sinajskog poluotoka. Sadat je pao kao žrtva atentata islamskih ekstremista (6.10.1981.), a njegov nasljednik Hosni Mubarak (od 6.10. 1981.) umjerenom je liberalizacijom smanjio unutrašnje napetosti i politikom "hladnog mira" prema Izraelu obnovio odnose s arapskim državama. Nakon izbora 1978. na vlasti su Mubarakova Narodnooslobodilačka stranka i njezine lijeve saveznice. Egipat potkraj 90-ih godina sve više pogađaju gospodarski problemi, velike socijalne napetosti i sve izraženiji islamski fundamentalizam. Islamske skupine, koje najviše imaju potpore u Gornjem Egiptu, pribjegle su terorizmu, usmjerenom i protiv stranih turista. Još uvijek nije riješen spor sa Sudanom zbog granice na području Hala'ib (20 580 km2), gdje bi trebala biti bogata nalazišta nafte.

[uredi - уреди] Ekonomija

Gotovo polovina stanovništva još uvijek živi od poljoprivrede ali egzodus sa sela doprinosi bujanju gradova,u prvom redu Kaira i Aleksandrije, u kojima živi više od 50% stanovništva.Industrija je slabo razvijena, izuzev tekstilne, šećerne, metalurgije i naftne.

Nafta je zauzela prvo mjesto na listi najznačajnijih izvoznih proizvoda. Veliki deficit u spoljnotrgovinskoj razmjeni ne može u potpunosti da se pokrije doznakama radnika na privremenom radu u inostranstvu, prihodom od Sueckog kanala i turizma, koji je veoma razvijen. On povećava teret spoljnog duga zemlje, koja ima nizak životni standard i u kojoj demografski rast i dalje predstavlja ključni problem.

[uredi - уреди] Stanovništvo

Sa prosječnom gustinom naseljenosti od blizu 1200 stanovnika na km²,Egipat je najgušće naseljena zemlja na svijetu (ako se izuzmu neke veoma male države) .

Stanovništvo egipta cini homogenu mjesavinu arapskih naroda i hamitskih domorodaca.Danas se vecina egipcana oko 97% izuzev manjeg broja Nuba (oko 600000) i Roma oko 1 milion smatraju Arapima.Na severozapadu ima i Berbera oko 40 000

Gustina naseljenosti varira od 3 lica na km2 u pustinjskom dijelu do 1000 u delti Nila. Na 5 % povrsine egipta zivi 97 % stanovnika.

Gradskog stanovnistva je 55 %. Najveci grad je Kairo (12000000), zatim Aleksandrija (4800000). Oko 85 % Egipćana su muslimani, 14 % koptski hrisćani,1% katolici i protestanti a u Kairu zivi 6000 Jevreja.

[uredi - уреди] Gradovi

Veći gradovi: Popis gradova u Egiptu

[uredi - уреди] Politika

Glavni članak: Politika Egipta

Po Ustavu od 11.9.1971., Egipat je predsjednička republika. Pravo glasa imaju svi državljani stariji od 18 godina. Predsjednika republike predlaže parlament, a potom ga na referendumu mora potvrditi većina glasača. Njegov mandat traje šest godina. Ima vrlo velike ovlasti: imenuje predsjednika vlade, ministre i druge visoke državne dužnosnike, parlamentu predlaže nove zakone i ima pravo veta na izglasane zakone, može raspisati referendum o važnim pitanjima i raspustiti parlament (za to treba potvrdu većine glasača na referendumu), može proglasiti izvanredno stanje i privremeno vladati na temelju predsjedničih odluka.

Jednodomnu Nacionalnu skupštinu čini 454 zastupnika; 444 bira se na općim izborima na pet godina, a 10 imenuje predsjednik republike. Savjetodavno vijeće (Šura) ima 210 članova; 153 biraju građani, a 57 imenuje predsjednik republike. To je isključivo savjetodavno tijelo bez zakonodavnih ovlasti.

[uredi - уреди] Zanimljivosti

U Egiptu je strogo zabranjeno ljubakanje u javnosti.
U Kairu ima toliko malo zelenila, da bi svo zelenilo tog grada stalo na dlan svakog njegovog stanovnika.
Najbolji shopping može se obaviti na bazaru Khan al-Khalili u Kairu, gde je cenjkanje sastavni deo kupovine.