Jezikoslovlje
Izvor: Wikipedija
| Lingvistika |
| Teorijska lingvistika |
| Fonetika |
| Fonologija |
| Morfologija |
| Sintaksa |
| Leksis |
| Semantika |
| Leksička semantika |
| Statistička semantika |
| Strukturna Semantika |
| Prototipna semantika |
| Pragmatika |
| Primjenjena lingvistika |
| Usvajanje jezika |
| Psiholingvistika |
| Sociolingvistika |
| Lingvistička antropologija |
| Generativna lingvistika |
| Kognitivna lingvistika |
| Računalna lingvistika |
| Deskriptivna lingvistika |
| Povijesna lingvistika |
| Poredbena lingvistika |
| Etimologija |
| Stilistika |
| Preskripcija |
| Korpusna lingvistika |
| Povijest lingvistike |
| Lista lingvista |
| Neriješeni problemi |
Jezikoslovlje (ili lingvistika) humanistička je znanost koja se bavi proučavanjem jezika.
Sadržaj |
[uredi] Podjele
Jezikoslovlje možemo podijeliti na tri načina. Po prvoj, uobičajenoj podjeli, jezikoslovlje se dijeli na:
- fonetiku (nauk o glasovima)
- fonologiju ili glasoslovlje (nauk o upisima glasova)
- morfologiju ili oblikoslovlje (nauk o oblicima jezičnih jedinica-morfova, koji tvore imenice, glagole i sl.)
- sintaksu ili skladnju (nauk o ustroju rečenice)
- semantiku ili znakoslovlje (nauk o značenju jezika)
- pragmatiku (semantiku u konkretnim okruženjima) i
- jezično prihvaćanje/language acquisition (nauk o procesu učenja jezika, bilo prvog, bilo drugih).
To je i najčešća podjela koja je općeprihvaćena.
Druga podjela navodi različite jezikoslovne škole i osnivače, te pristupe koji dominiraju u tim školama. Najutjecajnije su škole strukturalizam, transformacijska gramatika, te funkcionalizam Andre Martineta. Taj se pristup često stavlja pod treći, dominantniji način opisa raznih jezikoslovnih polja - kako po područjima interesa, tako i po načinu pristupa. Bez da idemo u detalje, samo ćemo napomenuti da različita područja imaju i promjenljiv status u akademskim zajednicama: neke su škole i područja ugledne i utemeljene, dok su druge optuživane za pseudoznanstvenost i efemernost. Navest ćemo samo dominantne pravce: sociolingvistika (proučava položaj jezika u društvu, bavi se jezikom kao društvenom pojavom, važna kao grana koja proučava proces nastanka standardnih jezika), kognitivno jezikoslovlje (spoznajni pravac u jezikoslovlju, kombinira znanja iz psihologije i jezikoslovlja), psihostika, arealna jezikoslovlje (proširenje dijalektologije iz prošlosti, bavi se narječjima), tekstologija (moderno proučavanje tekstualne baštine i zapisa), neurolingvistika (traži vezu jezika i spoznaja o strukturi mozga i živčanoga sustava), leksikologija i leksikografija (bavi se izradom rječnika), povijesno-komparativno jezikoslovlje (razvrstava jezike po kriterijima genetske ili rodne bliskosti i udaljenosti, te daje povijesni prikaz jezičkih promjena), pojedine discipline kao slavistika, romanistika, ...koje se bave jezičnim porodicama, matematičko jezikoslovlje - algebarsko i numeričko (primjenjuje matematičke metode na jezik; tu je i korpusno jezikoslovlje koja kompjuterski analizira pojavnost pojedinih riječi i oblika u korpusu pisanih tekstova), te još neke.
[uredi] Povijest
Početci istraživanja jezika vidljivi su još u spisima drevnih kultura (klasični su primjeri indijski gramatičar Panini, Platonov dijalog "Kratil", kao i mnoštvo djela arapskih gramatika koji su usredotočili svoj interes za strukturu jezika ponajviše na raščlani islamskog svetoga teksta, Kur'ana). Iako u velikom broju starih kultura postoji u većoj ili manjoj mjeri izražen interes za ustroj i podrijetlo jezika, suvremeno jezikoslovlje vuče korijen iz europske tradicije koja se počela ozbiljnije oblikovati u srednjem vijeku. Stave li se na stranu izvanjezični motivi srednjovjekovnih i renesansnih jezikoznanaca (želja za "otkrićem" jezika Adama i Eve, razne modernom čovjeku strane i bizarne ideje), činjenica je da razmišljanje o jeziku, kao i prve ozbiljnije gramatike i rječnici zapadnoga kruga, potječu iz doba pred 500-700 godina. Tada se i oblikovala filologija (doslovno - ljubav prema riječi), disciplina koja se sada različito interpretira, no koja bijaše jezikoslovljem onoga doba, dok se u moderno vrijeme uglavnom bavi analizom tekstova (tj., ne govornih izraza) i proučavanjem klasičnih tekstova. Najznačajnija imena u filologiji 18. i 19. stoljeća su bili Alexander von Humboldt, Franz Boas, Max Müller, te niz drugih jezikoslovaca koji su postavili temelje komparativnom izučavanju jezika - napose indoeuropskih, kao i zapadnim društvima "novootkrivenih" jezika sjevernoameričkih Indijanaca i drugih neeuropskih uljudbenih krugova. Koncem 19. stoljeća je dominirala škola njemačkih filologa, u šali nazvana "mladogramatičari", koja je zabacila povijesnu dimenziju jezika i usredotočila pažnju na govor i govorni ostvaraj u sadašnjici. Neki među mladogramatičarima, napose August Leskien, igrali su važnu ulogu u međunarodnoj afirmaciji pojma "srpskohrvatskoga" jezika.
Suvremeno jezikoslovlje počinje djelovanjem švicarskoga jezikoznanca Ferdinanda de Saussurea. De Saussure je utemeljio jezikoslovlje kao znanost, postavio osnovne ideje po kojima se razlikuje od starije filologije (npr. razlikovanje dijakronije od sinkronije, ili prijašnjeg, povijesnog oblika jezika od modernoga; jezik kao sustav i skup znakova)- dakle, razvio je apstraktni metodološki aparat za proučavanje jezika kao fenomena ljudskog postojanja. Iako je djelovao prije 1. svjetskoga rata i za života objavio vrlo malo, njegovi učenici su skupili de Saussureove glavne spise s predavanja i izdali ih u knjizi naslova "Tečaj općeg jezikoslovlja" ("Cours de linguistique générale", 1916.) - zasigurno najvažnijoj jezikoslovnoj knjizi uopće. Sa švicarskim jezikoslovcem počinje i prevladavajuća struja u jezikoslovlju 20. stoljeća, strukturalizam ili strukturalno jezikoslovlje. Strukturalizam su još više razvili "Pražani", tj. uglavnom ruski emigranti u Pragu poslije boljševičke revolucije, među kojima se ističu osnivač fonologije grof Trubeckoj i svestrani Roman Jakobson. U šezdesetima se istaknuo američki jezikoslovac Noam Chomsky, s radovima kojima je pokušao naći opće zakone sintakse i, čak, univerzalnu gramatiku koja bi bila, po njegovim spekulacijama, dio strukture mozga ljudskih bića.
[uredi] U Hrvatskoj
Za područje bivše Jugoslavije, tj. za bivši srpskohrvatski/hrvatski ili srpski jezik, moglo bi se zaključiti sljedeće: do konca 19. stoljeća stvorena su mnoga važna djela na području leksikografije (rječnici) i gramatike. Najbrojnija su djela hrvatskih jezikoslovaca, od Vrančića i Kašića (1595. i 1604, respektivno), pa sve do Zagrebačke škole u 1870-ima. U tom je razdoblju objavljeno mnoštvo rječnika i gramatika. Bošnjaci su počeli svoj leksikografski rad s Uskufijom (1631.), no, to je ostao izolirani prodor zbog više povijesnih razloga. Prvu srpsku gramatiku i rječnik objelodanio je 1818. Vuk Karadžić, iako mu prethode neka djela iz ortografije ili pravopisa autorom kojih bijaše Sava Mrkalj. No, ta važna djela ne ulaze u repertoar znanstvenih škola filologije i jezikoslovlja modernoga doba- iako su izuzetno važna, pa čak i važnija od kasnijih opisa navedenih djela koja su dovršila ili dovršavaju modernu jezičku standardizaciju. Od kraja 19. stoljeća do 2. svjetskoga rata u području proučavanja hrvatskog jezika, utjecajem je prevladala ispolitizirana mladogramatičarska škola, a njen najistaknutiji predstavnik hrvatski jezikoslovac Tomo Maretić. U svojim gramatikama, kao i leksikografskom radu, te brojnim opsežnim studijama, zasnovao je klasični oblik toga jezika, u dobrom dijelu ugledajući se na nazore Vuka Karadžića, zanemarivši stoljeća hrvatske jezikoslovne tradicije. Srpski filolog Aleksandar Belić, najistaknutiji srpski jezikoslovac 1. polovice 20. stoljeća, dao je mnoge istaknute radove iz dijalektologije, općeg jezikoslovlja i slavistike, a njegov utjecaj se protegao i na područje pravopisa, gdje je pokušao nametnuti srpsku jezičnu normu na cijelom području jezika koji se zvao srpskohrvatski (čak u neko vrijeme srpskohrvatskoslovenački, jer se slovenski jezik namjeravalo utrpati u isti koš s drugim južnoslavenskim jezicima). Uoči 2. svjetskoga rata, a najviše u 50-im i 60-im godinama, među hrvatskim jezikoslovcima (Katičić, Brozović) jača utjecaj strukturalizma i sociolingvistike, koji postaju dominantni i istiskuju mladogramatičarska shvaćanja. Po svojoj prirodi, strukturalizam temeljen na djelima de Saussurea i Jakobsona, bio je moderniji i bolje pojmovno ustrojen od mladogramatičarske škole da se nosi s dilemama u odnosima hrvatskog i srpskog, a kasnije i bosanskog jezika. Srpski, bošnjački i hrvatski jezikoslovci su, naravno, posvetili svoj interes i područjima koja nemaju veze s nacionalno-jezičnim pitanjima (npr. neurolingvistici, kognitivnom jezikoslovlju i sl.), no polja koja zahvaćaju status i stanje hrvatskog, bošnjačkog i srpskog jezika su, najčešće: leksikografija i povijesna leksikografija, arealno jezikoslovlje i dijalektologija, korpusno jezikoslovlje i sociolingvistika, kao i opis standardnih jezika u svim klasičnim jezikoslovnim područjima, od fonetike do pragmatike.
[uredi] Literatura
- Robert Lawrence Trask: Temeljni lingvistički pojmovi, preveo Benedikt Perak, Školska knjiga, Zagreb 2005. ISBN 953-0-50717-8
