Bosanski jezik

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Bosanski jezik bosanski
Države govorenja:	Bosna i Hercegovina (oko 1.700.000), Srbija i Crna Gora (oko 245.000), Hrvatska (oko 20.000), Slovenija (oko 50.000), Makedonija (oko 25.000), Kosovo (oko 20.000), ostatak svijeta (oko 300.000)
Regije govorenja:	Balkan
Broj govornika:	oko 2,3 miliona
Rang:	nije u prvih 100
Jezična porodica:	indoevropski  slavenski   južnoslavenski     bosanski
Službeni status
Služben u:	Bosna i Hercegovina
Regulatori:	---
Jezični kôd
ISO 639-1:	bs
ISO 639-2:	bos
SIL	BOS
Vidi također: Jezik | Spisak jezika

Bosanski jezik je jezik Bošnjaka i svih drugih ljudi iz Bosne i Hercegovine koji ga pod tim imenom osjećaju svojim. Bosanskim jezikom govori oko 2 do 2,4 miliona ljudi: u Bosni i Hercegovini (1,7-1,8 milion), Srbiji i Crnoj Gori (245.000) i Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi (150.000), te neutvrđen broj iseljenika u Turskoj (neki izvori pretpostvaljaju 100.000 do 200.000 govornika). U bosanskom jeziku se koriste dva ravnopravna pisma: latinica i ćirilica.

Sadržaj 1 Bosanski jezik kao sistem dijalekata 2 Historijski razvoj bosanskog jezika 2.1 Ime bosanskog jezika u književnim djelima i historijskim izvorima 2.2 Predosmansko razdoblje 2.3 Osmansko razdoblje 2.4 Književnost alhamijado i formiranje vernakulara 2.5 Usmena književnost 2.6 Književnost i pismenost na orijentalnim jezicima 3 Situacija u 20. stoljeću i standardizacija 4 Postojanost bosanskog jezika 5 Također pogledajte 6 Literatura 7 Vanjski linkovi

Bosanski jezik kao sistem dijalekata

Bošnjaci su izvorni govornici nekoliko dijalekata štokavskog narječja:

• novoštokavskog ikavskog (tzv. bosanko-dalmatinski) i
• šćakavsko ijekavskog (tzv. istočno-bosanski dijalekt), kojim govore Bošnjaci i Hrvati,
• novoštokavskog ijekavskoga (tzv. istočnohercegovačko-krajiški), kojeg dijele sa Srbima, Crnogorcima i Hrvatima, te
• nenovoštokavskog ijekavskog (tzv. zetsko-južnosandžački dijalekt) kojim govore Bošnjaci, Crnogorci i Srbi.

Udio Bošnjaka u ostalim govorima (npr. novoštokavskom ekavskom (tzv. šumadijsko-vojvođanski dijalekt) i nenovoštokavskom ekavskom (tzv. kosovsko-resavski dijalekt)) je zanemariv. Zbog procesa jezične asimilacije, akulturacije i migracija kao posljedica posljednjeg rata, nemoguće je odrediti tačan broj i raspored govornika pojedinog dijalekta, no, približno se može navesti sljedeće: većina Bošnjaka u Bihaćkoj regiji, zapadnoj Bosni općenito, kao i srednjoj i južnoj Bosni (Travnik, Bugojno, Zenica, Livno) i sjevernom dijelu Hercegovine govornici su bosansko-dalmatinskog dijalekta; stanovnici širokog pojasa koji se proteže južno od Sarajeva do Tuzle na sjeveru, sa središtima u Sarajevu, Kladnju, Brezi, Srebreniku, Tuzli, Zavidovićima, Olovu, Visokom, Fojnici, Kaknju izvorni su govornici istočno-bosanskog dijalekta; Bošnjaci u području srednje i istočne Hercegovine (Čapljina, Stolac, Nevesinje), istočnoj Bosni (Goražde, Višegrad, Rogatica), te u većem dijelu Crne Gore i dijelu Srbije (Nikšić, Pljevlja, Prijepolje), kao i stanovnici većih gradova (uključujući i one protjerane iz gradova kao Teslić, Prijedor, Banja Luka, Doboj, Zvornik, Vlasenica) su govornici istočnohercegovačko-krajiškog dijalekta; dok su Bošnjaci koji nastanjuju istok Crne Gore i jugozapad Srbije (Podgorica, Bijelo Polje, Novi Pazar) govornici zetsko-južnosandžačkog dijalekta.

Historijski razvoj bosanskog jezika

Postanak i historijski razvoj standardnog jezika neke zajednice, u ovom slučaju nacionalne zajednice Bošnjaka, uveliko zavisi o samodefiniciji te zajednice, ili o profilu i vidu narodnosne kristalizacije. U slučaju bošnjačke nacije nekoliko činilaca je odigralo važnu ulogu:

• jezični temelj te zajednice je zapadnoštokavski idiom kakav se profilirao tokom 3 stoljeća uoči osmanskog osvajanja

• uticaj islamsko-orijentalne kulture, te leksičkih osobina orijentalnih jezika (arapskog, turskog i prezijskog), snažno su obilježili bosanski jezik na različite načine u različitim vremenima

• relativna zakašnjelost nacionalne emancipacije Bošnjaka u odnosu na srpsku i hrvatsku imala je za posljedicu da se bosanski jezik, kao standardni jezik, ili propisani jezički sistem, sporo odvajao od "srpsko-hrvatske" jezične matrice, kakva je nametana u 20. stoljeću

• za razliku od Hrvata i Srba, Bošnjaci su imali i jednu dosta značajnu prednost: jezičnodijalekatsku uravnoteženost. Posmatra li se jezičnodijalekatska situacija Srba, a pogotovo snažne regionalnodijalekatske centrifuglane tendencije u Hrvata, tada se može reći da je u dobroj mjeri nivelirana situacija u pogledu narječja kojim govore Bošnjaci, predstavljala pozitivan element za jezičnu unifikaciju.

U pregledu koji slijedi, bit će prikazane glavne tendencije razvitka bosanskog jezika, uklopljenog u opći razvoj jezika na tlu Bosne i Hercegovine, što je dano u historijskom prikazu razvitka jezika na tlu BiH.

Ime bosanskog jezika u književnim djelima i historijskim izvorima

Bošnjaci oduvijek svoj maternji jezik imenuju najčešće bosanskim. I ne samo oni, nego i njihovi susjedi često su ga imenovali tako (najčešće Hrvati), kako u Bosni tako i izvan nje, o čemu svjedoče brojna djela, dokumenti, te putnici kroz Bosnu i druge krajeve.

Navodimo svjedočanstva, argumente, činjenice i primjere:

• Bošnjaci su ostali vezani za svoj jezik i od kraja 15. do početka 20. stoljeća stvaraju književna djela i na orijentalnim jezicima. Blizu tri stotine stvaralaca u tom periodu ostavilo je raznorodna djela, najvećim dijelom na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Na turskom jeziku stvorena je lijepa književnost, od epskih pjesama iz najranijeg vremena preko bogate lirike i proze. U tim djelima jezik žitelja Bosne nazivan je bosanskim. Više od stotina tih autora dodalo je svome imenu odrednicu Bosnavi/Bosnali/Bosnjak/Bosanac, koja signalizira njihovu golemu i trajnu vezanost za maticu Bosnu. U četiri stoljeća osmanlijske vladavine uočavaju se tri razvojna toka. Prvi je pisana aktivnost na narodnom jeziku i bosančici. Drugi je stvaralaštvo na turskom, perzijskom i arapskom jeziku. Treći, alhamijado-literatura, književna tvorevina na narodnom jeziku i arapskom pismu. Bosanska kurzivna ćirilica ili bosančica koja je nastala u Bosni kao posebno pismo, upotrebljava se kao svjetovno pismo i igra najvažniju ulogu u očuvanju kontinuiteta slavenske pisane riječi među bosanskim stanovništvom. Ovo pismo njeguje se na dvorovima sandžakbega, kao i ranije kada su bosanski vladari u srednjem vijeku pisali njime, a igra veliku ulogu i u diplomatskim kontaktima sa evropskim zemljama. Većina srednjovjekovne korespodencije na našim prostorima je pisana bosančicom. Na Porti (u Stambolu) se govorilo "bosanskim" kao diplomatskim jezikom. Bosanski begovi dugo vremena su u prepiskama sa Dubrovačkom Republikom i drugim susjednim zemljama služili bosančicom, koja se nazivala i "begovo pismo" ili "begovica", a bila je raširena i u privatnoj prepisci. Njome su se koristile i susjedne zemlje. Čak se neki tekstovi na turskom jeziku pišu tim pismom, što govori o dubokim korjenima ćiriličke tradicije u Bosni. Djela na orijentalnim jezicima su mnogobrojna,ali sve više se i u njih unosi duh narodnog poetskog jezičkog bića i izraza kao što je to slučaj u poeziji D. Bajezidagića (umro 1566/1603), M. Nerkesije Sarajlije (oko 1584-1635), D. Mezakije (umro 1676/1677), A. Rizvanbegovića-Stočevića (1839-1903), H. Rizvanbegovićeve (1845-1890).

• Naziv bosanski nije uobičajen samo kod onih koji su stvarali na orijentalnim jezicima (dovoljno je pogledati Ljetopis Mula-Mustafe Bašeskije) nego i kod Bošnjaka koji su pisali alhamijado književnost (Španska kovanica al agami=stran, tuđ, bukvalno: strana književnost). Dok je turski jezik bio jezik administracije, službeni jezik, perzijski je dominirao u pjesništvu, a arapski je bio jezik vjere i nauke. Oni koji su se htjeli afirmisati bilo u politici, vojsci, umjetnosti, nauci - morali su da poznaju te jezike. Međutim ti jezici nisu nikada ušli u šire mase i nisu uticali na njegovanje svog maternjeg bosanskog jezika. Dovoljno je spomenuti ovdje samo Muhameda Hevaiju Uskufiju.

• Konstantin Filozof (pisac s kraja 14. i početka 15. stoljeća) u spisu "Skazanie izjavljeno o pismeneh" spominje bosanski jezik uz bugarski, srpski, slovenski, češki i hrvatski.

• Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3.jula 1436, mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku "bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu".

• Ninski biskup u Peri pisao je 1581. g. fra J. Arsenigu "bosanskim jezikom".

• U djelu Jeronima Megisera "Thesaurus polyglotus" (Frankfurt na Majni, početak 17. st.) spominju se uz ostale naše govore (dijalekte): bosanski, dalmatinski, srpski, hrvatski.

• Bosanskim jezikom su ga zvali (uz: slovinski, ilirički/ilirski, ponekad i hrvatski) i mnogi pisci od 17. st. naovamo: Matija Divković: "Bošnjak rođen u selu Jelaskama sjeverno od Vareša koji je pisao dobrim narodnim jezikom svoga kraja"; Stjepan Matijević, Stjepan Margitić, Ambroz Matić, Luka Dropuljić, Ivan Franjo Jukić (Slavoljub Bošnjak), Martin Nedić, Anto Knežević itd.

• Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević 1735, piše da u Bosni ima devet svećenika koji u vršenju vjerskih obreda ispomažu "bosanskim jezikom", jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je učenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik.

• Evlija Ćelebija, osmanski putopisac iz 17. st, u poglavlju "jezik bosanskog i hrvatskog naroda" svoga čuvenog putopisa hvali Bošnjake, za koje kaže: "kako im je jezik, tako su i oni čisti, dobri i razumljivi ljudi". Govori o bosanskom jeziku koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski rječnik M. H. Uskufije.

• Jedan od prvih gramatičara, Bartol Kašić (Pag 1575. - Rim 1650.), rođeni čakavac, odlučuje se za štokavštinu bosanskog tipa, kakva je Divkovićeva, te se u svom "Ritualu rimskom" (Rim, 1640.) ističe da je za stvaranje zajedničkog književnog jezika (lingua communis) u južnoslavenskim krajevima potrebno izabrati jedan govor (on se zalaže za bosanski slijedeći na taj način preporuke Kongregacije za propagandu vjere i svojih poglavara iz Rima).

• Isusovac Jakov Mikalja (1601.-1654.) u predgovoru "Blagu Jezika slovinskoga" iz 1649. želi kako kaže da uvrsti "najodabranije riječi i najljepše narječeje" dodajući da je "u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepši", i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pišu.

• Dubrovački dramatičar Đono Palmotić, opredijelio se za govor "susjednih Bošnjaka", ističući ljepotu toga govora.

• Hrvatski pjesnik Andrija Kačić Miošić (1704.-1760.) autor "Razgovora ugodnog", snažno afirmiše štokavštinu; svoju je "Korabljicu" "prinio iz knjiga latinskih, talijanskih i hronika Pavla Vitezovića" u "jezik bosanski".

• Bosanski jezik spominje, pored srpskog, hrvatskog, češkog i poljskog i spisatelj Matija Antun Reljković (1732.-1798.).

• Antun Kanižić, Francesco Maria Appendini (1808. u Dubrovniku pojavila se njegova "Grammatica della lingua illirica" u čijem predgovoru ističe da je od svih dijalekata ilirski ili dalmatinsko-bosanski najsavršeniji, Ivan Popović (kojemu je bosanski govor među slavenskim isto što i atički među grčkim), u nastojanju da Južni Slaveni oforme jedinstven književni jezik, zalažu se za usvajanje bosanskoga govora još mnogo prije Bečkog dogovora iz 1850. godine.

• Alberto Fortis (1741. -1803; 1774. u Veneciji u djelu "Viaggio in Dalmazia" objavio i u originalu i prevodu na talijanski - znamenitu našu baladu Hasanaginicu - jezik Morlaka naziva: ilirskim, morlačkim i bosanskim.

• Mula Mustafa Bašeskija u svome Ljetopisu spominje Mula Hasana Nikšičanina (1780.),koji govori pola turskim, pola bosanskim jezikom.

• Naziv bosanski jezik upotrebljavaju i Slavonci Ivan Grličić (župnik u Đakovu, 1707.) i Matija Petar Katančić (1831. u Budimu objavio u šest knjiga prevod Svetog pisma "u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog").

• Prema svjedočenju Matije Mažuranića ("Pogled u Bosnu učinjen 1839-1840", Zagreb, 1842, str. 54), sarajevski paša, iako "dobro znade turski, arapski i arnautski", ne voli da neko pred njim govori turski i ističe "da je naš slavni bošnjački jezik od svih najljepši na svijetu". U Putopisu se kaze da se u Bosni "eglendiše Bošnjački".

• Svoj jezik naziva bosanskim i Stočanin Halil Hrle, prevodilac sa arapskog ("Kasidei burdei bosnevi", Stolac,1849).

• Hercegovački pravoslavni prvaci, među kojima i Prokopije Čokorilo, traže od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek vičan bosanskom jeziku. Bosanski biskup Vujičić još je 1881 g. naš jezik zvao bosanskim.

• I hercegovački ustanici su ga tako zvali: Pero Tunguz, jedan od njihovih vođa, znao je reći: "Razumi me, čoeče, bosanski ti govorim !".

• Autor prvog štampanog alhamijado teksta, s prvim pokušajem stvaranja stabilnijeg arabičkog pravopisnog uzusa za štampanu praksu jeste Mustafa Rakim (1868 g. objavio je u Istambulu djelo "Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab"). Autorstvo tog djela inače je pripisivano Mehmedu Agiću iz Bosanskog Broda.

• Mostarac Omer Humo (umro 1880.), narodni prosvjetitelj, koji se borio za uvođenje narodnog jezika u škole, na kraju svoga Ilmihala ("Sehletul vusula", Sarajevo 1875; ovo je prva knjiga pisana arebicom a našim jezikom, objavljena u Bosni) kaže: "Ah da je Bog do meni bio avaki bosanski pisani ćitab", a u pjesmi "Stihovi zahvale na bosanskom jeziku": "Brez suhbe (sumnje) je babin jezik najlasnji, Svatko njime vama vikom besidi, Slatka braćo, Bošnjaci, Hak (istinu) vam Omer govori". Autor je i pjesme "Dova na bosanskom".

• "Gramatika bosanskog jezika za srednje škole" nepotpisanog autora Frane Vuletića, prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno školstvo. Zemaljska vlada BiH štampala ju je 1880. g. Doživjela je više izdanja i bila u upotrebi do 1911., s tim što od 1908. g. nosi naziv "Gramatika srpsko-hrvatskog jezika".

• Salih Gašović, rodom Nikšičanin, autor je Mevluda ("Časni mevlud na bosanski jezik", Sarajevo 1878. godine; zapravo je to prepjev Mevluda Sulejmana Ćelebije) za čiji nastanak kaže: "Moliše me kolasinski prvisi, Mevlud nami daj bosanski napiši".

• Ibrahim Edhem Berbić štampao je "Bosansko-turski učitelj" (1893. u Carigradu); Ibrahim Seljubac (1900.) "Novu bosansku elifnicu", a u tom duhu radili su i drugi autori vjerskih udžbenika (npr. Junuz Remzi Stovro).

• Sejfudin Proho izdao je 1907. u Sarajevu "Tedžvidi-inas (na najlakši i najkraći način bosanski jezik.)".

• Iste godine u Sarajevu izlazi "Tedžvidi edaijjei bosnevi" Ibrahima Saliha Puške.

• 1908. u Sarajevu se pojavljuje djelo M. Dž. Čauševića "Bergivija", koje je uredništvo "Tarika" prevelo na bosanski jezik, "radi općenite koristi".

• Arif Sarajlija također je dao svoju verziju prevoda Mevluda S. Ćelebije, ("Terdžuman mevludski na jezik bosanski", Carigrad 1909).

• Franjevci su 1894 g. otpisivali M. P. Desančiću da ne govore srpski nego bosanski.

• Gradonačelnik Mostara I. Kapetanović ne jednoj sjednici 1895. g. zabranjuje da gospodin Stagner nešto kaže na njemačkom jeziku; u zapisniku je navedeno kako je rekao "da mi ovdje nismo u Beču niti Gracu već u Mostaru i da treba da se govori bosanski, da svi razumimo".

• U doba austrougarske uprave naziv bosanski jezik (Kallay ga je forsirao svojom nacionalnom politikom da suzbije hrvatski i srpski nacionalni pokret) postaje i službeni, ali ga ta uprava poslije i napušta, akceptirajući ime srpskohrvatski jezik (baron Burijan ga je forsirao čime je napustao Kallayevu nacionalnu politiku). Potiskivanje bosanskog jezika u stranu jasno je vidljivo i po datumima. Od 1.1.1879. upotrebljavan je naziv bosanski jezik - kao službeni jezik u Bosni i Hercegovini. Od 23.1.1879 na sjednici Bosanske komisije bilo je zauzeto stanovište da se naziva "bosanskizemaljski jezik". Ali u provizornom poslovniku za organe vlasti u BiH od 16.2.1879. već je upotrebljena oznaka "srpsko-hrvatski jezik". Naredbom Zemaljske vlade od 4.10.1907. g.određeno je da se "ima posve napustiti naziv 'bosanski jezik' i da se imade zemaljski jezik nazivati 'srpsko-hrvatski jezik'.

• Prvi štampani kalendar "Tursko-bosanski rječnik" (Bitolj, 1912.) što ga je sastavio Ahmed Kulender.

Predosmansko razdoblje

U ovo doba (do 1463.) spadaju jezični spomenici koje, u različitim stupnjevima, oblicima i na različitim mjestima, bosanski jezik dijeli s hrvatskim i srpskim. To, što veći dio tih jezičnih spomenika nije formalno integrisan u korpus bosanske pismenosti nije previše relevantno, jer je nijedan jezik ne nastaje niotkuda. Stoga, za historiju bosanskoga jezika vrijedi:

• pisani korpus je od 10. ili 11. stoljeća, prvo na glagoljici, a kasnije na bosančici ili bosanskoj ćirilici. Glavni spomenici se mogu svrstati u 3 kategorije:

a) spisi Bosanske crkve, oko 10-15 prijepisa dijelova Novog zavjeta i Psaltira. Jezik je staroslavenski/crkvenoslavenski s unosima narodnoga bosanskog govora (ikavizam koji se pojavljuje kao intruzija u dijelovima tekstova gdje je staroslavenski jat eksplicite upisan: svidoci, vrime, lipo). Većina tekstova potječe iz 14. i 15. stoljeća, a rasuti su širom svijeta. Najpoznatiji je Hvalov zbornik, pisan oko 1400. za vojvodu Hrvoja u Omišu, te Kopitarovo evanđelje i Mletačka apokalipsa.

b) tekstovi velikaša i kraljevske kuće Kotromanića, uglavnom mješavina staroslavenskog i narodnog bosanskog govora. Ovisno o kancelariji, pisarima i prijepisima, stepen narodnog bosanskog jezika varira. Pismo je bosančica, a u većini kasnijih povelja (od konca 14. stoljeća do 1463) preovladava narodni bosanski jezik, najviše ikavsko-šćakavski (pojde, dojde, človik, priko, misto), a katkad jekavski, ponajviše u Humu (viere, ini(j)em dubrovačkiem draziem pr'jatelem). Prvi je diplomatsko-trgovinski spis Povelja Kulina bana 1189., na starobosanskom s elementima narodnog bosanskog govora (oca, a ne otca), dok je velika većina iz 14. i 15. stoljeća. Najveći dio povelja se čuva u Hrvatskoj, u Dubrovačkom arhivu.

c) natpisi na bilizima (mramorovima, stećcima), nadgrobnim spomenicima Bošnjana (predaka današnjih Bošnjaka) prije i neposredno nakon turskoga osvajanja. Iako stećaka ima oko 60.000 (najčešća brojka), onih s natpisima je manji broj, oko 1.000. Jezik je uglavnom štokavsko-čakavski ikavski, a rjeđe ima jekavskih oblika. Većina stećaka je u području Hercegovine i srednje Bosne, iako ih ima i u istočnoj, a nešto i u zapadnoj Bosni. Veći dio datiranih stećaka potječe iz razdoblja od 14. do 16. stoljeća, iako se sreću i primjeri iz 13. i 17. stoljeća.

• jezičnodijalekatski, u području Bosne i Huma se dogodila narječna diferencijacija od 12. do 15. stoljeća, u kojoj je u većini Bosne i Huma prevladala tronaglasna, zapadna štokavština. Na jugu i u centralnoj Bosni dominira štokavski, a na sjeveru šćakavski idiom; također, na zapadu i u centru ikavica, na istoku jekavica.

Takav bijaše jezični raspored uoči osmanske invazije sredinom 15. stoljeća. Detaljnije o tom razdoblju se može vidjeti na stranici o prikazu nastanka jezika u BiH.

Osmansko razdoblje

Po osmanskom osvajanju, koje je započelo 1463. godine, a nastavilo se u raznim područjima današnje BiH u narednih 50 godina, dolazi do znatnih jezičkih promjena. Naime, dijalekatska karta koja se formirala od 15./16. stoljeća mijenjala je oblike govora pojedinih područja, ali ne i samu strukturu. Osnovne karakteristike društvenih promjena u Bosni bile su seobe stanovništva. Na jezičkom području dolazi do novoštokavskih inovacija, tj. glasovnih i morfoloških promjena koje su stvorile novoštokavski supstrat za kasnije standardne jezike. Novoštokavski govori su potekli iz sliva rijeke Neretve i širili se na sjever, zapad i istok. Glavne razlike u odnosu na staroštokavske govore (koji i dalje postoje na znatnom dijelu BiH) su: četveroakcenatski sistem, pojava duge množine (grad/gradovi prema staroštokavskoj množini gradi), izjednačavanje padeža u dativu, lokativu i instrumentalu, kao i definitivna uspostava dočetnoga –o u participu mjesto –l (govorio/govoril), te gubitak fonema "h" u većini govora ('oću, 'ajde). Bošnjaci su zadržali to slovo u puno više riječi nego Srbi i Hrvati. Prije nego što pređemo na prikaz jezičnih karakteristika, kratko ćemo se osvrnuti na ekstralingvističke faktora koji se često spominju (ili površno interpretiraju) u popularnoj literaturi vezanoj za problematiku jezika u sadašnjoj BiH:

a) prvo se odnosi na nacionalno ime Bošnjaka. Izvorno ime "Bošnjanin" (u latinskim vrelima sing. "Bosnensis") označava narod Bosne u srednjem vijeku. Na području Bosne su jako dugo živjeli Iliri a tu došli i neki Kelti i Goti koji su se mješali sa Ilirima. Oko 7. stoljeća na područje Bosne i Hercegovine su došli Slaveni i Avari i misli se da su najveći narodi bili Slaveni i Iliri, ali su svi prihvatili slavenski jezik i ime države je postalo Bosna od ilirske riječi Bosona, a narod te države je sebi dao ime Bošnjani. U srednjem vijeku to ime upotrebljavaju svi i to se može vidjeti i u starobosanskim poveljima, kao recimo onih u kojima se Bošnjanin kontrastira sa Dubrovčanin (prva takva je iz vremena bana Stjepana II Kotromanića). Napokon, krajem 14. i u prvoj polovini 15. stoljeća, vidimo i sasvim jasne pokazatelje korištenja termina Bošnjanin i u nedvojbeno etničkom smislu, u kojim ih se razdvaja od ostalih podanika bosanske države. Primjer toga je povelja kralja Tvrtka II u kojoj se kaže "Kto godi je Bošnjanin ali Kraljevstva bosanskoga prije rata bil dlžan komu godi Dubrovčaninu...".

Ime "Bošnjak" (greškom ponekad smatrano za turcizirano "Bošnjanin", ustvari normalna formacija sa sufiksom -(j)ak, poput Poljak, Skopljak, dešnjak itd.) je dakle u početnom periodu turske vladavine. Tokom osmanske vlasti, riječ "Bošnjak" se udomaćila i označavala je svakoga pripadnika zemlje Bosne ("Bošnjak-milleti"), pa i izraz "Bošnjak-kavmi" znači samo bošnjački narod. Nedvojbeno korištenje termina Bošnjak u narodnosnom smislu, vidimo kod poznatog turskog putopisca Evlije Ćelebije koji ponekad pri svojim opisima mjesta dodaje i stanovništvo koje u njima živi. Tako iz njegovih opisa vidimo da u Srebrenici žive Bošnjaci, Srbi i Bugari, u Herceg-Novom Bošnjaci, Hrvati i Arnauti itd. Tokom turske vladavine naziv Bošnjak odnosio se na ime jednog naroda sa tri različite vjere, međutim nakon propagandnih aktivnosti srpskih i hrvatskih misionara za vrijeme austro-ugarske vladavine, Bošnjaci katolici i Bošnjaci pravoslavci se počinju identificirati sa Srbima i Hrvatima, ali mali broj Bošnjaka pravoslavaca i Bošnjaka katolika i Bošnjaci muslimani ostaju u bošnjačkoj naciji.

b) druga sporna tema odnosi se na današnje ime jezika, bosansko. Budući da se oznaka za pripadnike bosanske države pojavljuje od 10 . i 11. stoljeća u grčkim i latinskim vrelima, da bi se nastavila u staroslavenskim, domaćem vernakularu i evropskim jezicima, potrebno je dati sumarni pregled, prvenstveno zato što se radi o jednom od glavnih sporova oko imenovanja jezika, i to od strane Hrvata i Srba (koji su tokom historije imali pretenzije na bosansku teritoriju). Poznato je da Hrvati i Srbi smatraju da bi racionalno bilo da se jezik Bošnjaka zove bošnjački, a ne bosanski. S druge strane, Bošnjaci svoj jezik oduvijek osjećaju i nazivaju bosanskim.

Nakon prikaza ovih izvanjezičkih polemičkih elemenata, prikazat ćemo osnovne karakteristike koje su značajne za formiranje savremenoga bosanskog jezika.

Književnost alhamijado i formiranje vernakulara

U 15. i 16. stoljeću počinje novo doba u historiji bosanskoga jezika. Bosanski jezik je temeljen na staroj jezičkoj baštini, pretežno na razgovornom jeziku kakvoga nalazimo na mramorima ili stećcima, kao i na zatečenom jezičnom stanju. Na dijalekatskom nivou, može se ugrubo reći da su Bošnjaci zapadno od linije koja povezuje poriječja Neretve i Bosne štokavski ikavci s čakavskim elementima, a istočno šćakavski i štokavski ijekavci. Bošnjacko stanovništvo koje se se širilo zajedno s osmanskim jedinicama iz područja sadašnje Crne Gore, zapadne Srbije i istočne Hercegovine, je donijelo uglavnom novoštokavski ijekavski dijalekt.

Na području sadašnje BiH dijalekatska karta je uveliko izmijenjena u odnosu na predosmansko razdoblje, no, dosta je karakteristika ostalo, sudi li se po dijalektološkim istraživanjima: čakavsko narječje Bihaćke regije zamijenjeno je arhaičnim šćakavsko ikavskim, idiomom oko kojega se dijalektolozi još spore; srednja Bosna je ostala štokavsko ikavska, kakva je i bila, a istočniji dijelovi šćakavsko ijekavski. Što se tiče prostorne rasprostranjenosti, najveće promjene su zabilježene na području tzv. Turske Hrvatske ili Bosanske Krajine, posebno Dubica, Banja Luka, Bosanski Novi, Mrkonjić Grad (ranije poznat kao Varcar Vakuf itd., gdje je novoštokavski ijekavski zamijenio čakavski i štokavski ikavski. Sumarno, bosanski jezik od 15. do 19. stoljeća bi se moglo reći da je uglavnom, uz manje izmjene, ostao isti ili se prirodno dalje razvijao na većem dijelu sadašnje BiH; jedini izuzetak čini prostrano područje Bosanske Krajine i manjim dijelom, Podrinja i Semberije.

Prema tome, u 15. i 16. stoljeću dolazi do novog pomaka u razvoju bosanskog jezika, koji sazrijeva u novom ozračju orijentolnog civlizacijskoga kruga i temeljen na jezičkoj baštini stare Bosne iz srednjeg vijeka. Poznata je činjenica da nerijetko zanemarivana ostvarenja postaju, post festum gledano, proslavljenim temeljima budućnosti. U književnosti dobar je primjer Voltaire, koji je mislio steći slavu epovima (sada uglavnom zaboravljenima), dok su za razonodu napisani kratki romani kao "Candide" ostali piščevo trajno nasljeđe koje ga je proslavilo. Sličan je slučaj s bošnjačkom alhamijado (sreću se još i izrazi kao aljamiado, aljamijado, alhamiado) književnošću, koja je služila za razonodu svojim tvorcima koji su vlastitu kreativnu energiju uglavnom usmjerili na djela pisana klasičnim orijentalnim jezicima: arapskom, turskom i farsiju/perzijskom. No, tok historije je progutao ta njihova djela visokih ambicija, položivši ih u nepregledno more islamsko-orijentalne književnosti na centralnim jezicima islama. Ono što je ostalo, i po čemu su Mehmed Uskufi, Hasan Kaimija, Sirrija, Umihana Čuvidina i mnogi drugi zapamćeni jeste stvaralaštvo na bosanskom jeziku.

Još u ranom dobu javlja se dvostruka pismenost - na bosančici i arebici (ili arabici)- modificiranom arapskom pismu, u nekim elementima prilagođenom glasovnim karakteristikama bosanskog jezika.

Alhamijado književnost je dala preko 100 djela - kako pjesničkih, tako i proznih. U pjesničkom izrazu dominiraju islamske forme: ilahije, kaside, zatim poučne, satirično-političke i društveno-kritičke pjesme, te vjerski spjevovi, dok u prozi nalazimo udžbenike, praktične priručnike, vjersko-poučnu literaturu i sl. Prema podacima, koje je objelodanio Muhamed Hadžijahić u knjizi "Bosansko-Hercegovačka književna hrestomatija", 1. dio, "Starija književnost", Sarajevo 1974. prvi pjesnik na bosanskom narodnom jeziku bijaše Ajvaz Dedo, čija je pjesma o prodoru kralja Matijaša u Bosnu datirana oko 1480.

Književnost Bošnjaka na bosanskom jeziku u pregledu starije književnosti nije hronološki uređena, i uz poznata imena (Uskufi, Kaimija, Čuvidina) dominiraju anonimi iz raznih zbirki, prvenstveno one samoga Hadžijahića. Tekstovi se dijele na ljubavne pjesme, pobožne, didaktične, refleksije na savremene događaje, arzuhale, legende i molitve. Većina djela je anonimnoga postanka, a spomenuti autori su Zirai (Aršinović), Fejzo Softa (iz Travnika, bez datuma), Mehmed Hevaji Uskufi (prva polovica 17.st., Tuzla), Hasan Kaimija (Sarajlija, umro u Zvorniku 1691/2.), Karahodža (1779. učenik u Banjoj Luci, tekst nastao u Žepču), Ajvaz-Dedo (možda najstariji tekst, 1480.?), Umihana Čuvida (umrla oko 1870.), Jusuf Livnjak (jedan od najstarijih predstavnika), Mehmed-aga Pruščanin ("Duvanjski arzuhal", oko 1728.). Općenito, ako je datacija tačna, može se reći da se radi o neprekinutom korpusu od 1480. do, bar, 1850. (a vjerojatno i kasnije). Tekstovi su na arebici, a potječu iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, no, najviše iz stare Bosne (Sarajevo, Tuzla), te Donjih Kraja (Duvno, Livno,..) i Hercegovine (Mostar,..). Zbirke i izvori su uglavnom Bašagićeva, Ćorović-Kemurina, Nametkova, te muzeji i ostale institucije u BiH (dobar dio je bio u Hadžijahićevoj privatnoj zbirci). Jezik se mijenja kroz vrijeme, no neke karakteristike ostaju vidljive: većina je pjesama štokavsko ikavska, a dijelom i jekavska. Praktički su nestali čakavski oblici, koji se nalaze vrlo rijetko ("črn"), dok turcizmi rastu, pa su neke pjesme skoro nerazumljive zbog potrebe stalnoga zagledanja u glosar. Prosjek je oko 20% turcizama u tekstu, dok u početnoj, možda najstarijoj Ajvaz-Dedinoj kasidi iz 1480., o prodoru kralja Matijaša u Bosnu, nema orijentalizama osim 2-3 (vada - rok, rahmet - milost, bo kaside - ovu poučnu pjesmu). Duvanjski arzuhal je sačuvan na turskom pod imenom "Bosandža lisanile arzuhal" (Molba na bosanskom jeziku), "Bošnjakuša" Karahodžina (žepački izraz, istočnobosanski u jekavsko-ikavskoj mješavini, pretovaren turcizmima; također, u njoj nalazimo šćakavske oblike poput "dojde"). Jedna je pjesma zanimljiva zbog očitog uticaja dubrovačko-dalmatinske književnosti (sonetna forma, hrvatski formalni izraz (tko, gospoje u vokativu, bez turcizama), datirana oko 1750.

Neki od primjera interesantnih za alhamijado književnost je oblik koji srećemo u pjesništvu Mehmeda Uskufija. Donosimo dio pjesme Mehmeda Uskufija (1601, Solin kod Tuzle - poslije 1651)

Savjet ženama

Ah Boga vam, sve žene,

bac'te zlu ćud od sebe,

svjet uzmite od mene.

Bacte zlu ćud od sebe...

Ej vi žene udate,

grijeha se čuvajte,

muža dobro slušajte,

Bacte zlu ćud od sebe.

Ako ste vi kadune

i ukoliko uljudne,

mužu budte ugodne.

Bacte zlu ćud od sebe.

Bogu robna ti budi

i svom mužu ugodi,

te u dženet uhodi!

Bacte zlu ćud od sebe.

Svaka žena zagluša

koja muža ne sluša,

njome šejtan brod kuša.

Bacte zlu ćud od sebe.

Što muž neće ne radte,

na sotonu ne jašte,

mužu hatur ne kvarte.

Bacte zlu ćud od sebe.

Mužu hizmet činite,

dobro ga se bojite,

ružnom smrti ne mrite.

Bacte zlu ćud od sebe.

Koja muža imade

hak muževski ne znade

u džehenem upade.

Bacte zlu ćud od sebe.

Ah Boga vam, Sarajke

ne slušajte vi majke,

a ni one ebejke.

Bacte zlu ćud od sebe!

......

Pjesmu smo naveli u okrnjenom obliku (cijela, ima 26 četeverostiha), no i to je dovoljno da se izvuku neki zaključci. Vidljivo je da Uskufi upotrebljava veliki broj islamskih orijentalizama. Zanimljivo je i to da je navedena pjesma većinom štokavsko-ijekavska, dok je većina ostalih Uskufijevih pjesama napisana na štokavsko-ikavskom dijalektu ("Ja, kauri, vami velju", "Višnjemu Bogu sve koji sazda", "Molimo se tebi, Bože", i sl.). Iz toga se mogu izvući bar dva značajna zaključa:

• striktna jezičko-dijalekatska podjela je, kao i u slučaju hrvatskih dubrovačkih pjesnika, nemoguća i besmislena, jer se piše na ikavsko-ijekavskoj mješavini

• Uskufi koristi turcizme prvenstveno u tekstovima koji referenciraju običajni svakodnevni život, dok u vjersko-pobožnim pjesmama, nasuprot očekivanju, islamskih orijentalizama skoro da i nema, osim u dijelovima koji se odnose na karakteristično teološke pojmove. Sve to ukazuje da je tursko-islamski leksik prodro u svakodnevni život, ali na ograničenim poljima.

Uz ovo treba reći da je Uskufi autor prvog bosanskog rječnika, i to je prvi eksplicitni spomen bosanskog jezika od autora Bošnjaka. Rječnik je dovršen 1631. i objavljen pod imenom "Makbul-i 'arif", a bolje poznat pod popularnim nazivom "Potur-Šahidi" napisan po uzoru na sličan perzijsko-turski rječnik "Tuhfe-i Šahidi" turskoga pjesnika Ibrahima Šahidija. Radi se o rimovanome bosansko-turskom rječniku štokavsko-ikavskoga narječja. To djelo ima u svemu oko 700 riječi koje se objašnjavaju u tristotrideset stihova. Možemo ga čitati i kao pjesnički tekst, jer nije napravljen po pravilima zapadne leksikografije. Evo primjera (turske riječi nismo pisali s prijeglasima, a jat je upisan po običajima kao rogato e - ě ):

Ompek poljubit, kočmak zagerlit;

Ton ile gomlek gaće košulj dur

Mačka kedi dir, pička diferdže,

Hem kad kačan dur, čatlak pukal dur.

Gluh oldy sagyr, slěp ne kor dur.

Hrom topal dur, šugav ne kel dur.

Ognjište odžak, hem kut budžak dur.

Kušluk ne ručak, lokva ne gol dur.

Lěpu milovat zakon je davni.

Guzeli sevmek adet ezel dur.

Kao zaključak, moglo bi se navesti da alhamijado književna produkcija, gleda li se jezična struktura, pokazuje sljedeće karakteristike:

• relativno ujednačen jezični idiom, štokavsko ikavski i jekavski
• vokabular u kojemu je vidljiv porast udjela turcizama, i koji su se najviše ukorijenili na poljima vjerske terminologije, porodičnih i društvenih odnosa, kao i zanata
• promjene u morfologiji koje su vidljive u tvorbi riječi, posebno u pojavi sufiksa tipa –lija ili –džija (sevdalija, kujundžija), kao i onomastici i toponimima (prezimena kao Haramija, imena mjesta kao Sarajevo, Tuzla, Donji Vakuf itd.)

Bošnjačko stanovništvo, za razliku od srpskog i hrvatskog, čuva fonem "h" u većini slučajeva kada ovaj nestaje u novoštokavštini (hoću, hajde). Uzrok tome lingvisti traže u tome da su večina Bošnjaka bili Bošnjaci muslimani. Pa se odgovor traži u vjerskom odgoju temeljenom na Kur'anu koji zbog prozodijskih zahtjeva djeluje u očuvanju toga fonema a Bošnjaci pravoslavci i Bošnjaci katolici su ga sigurno sačuvali preko Bošnjaka muslimana ali su i oni nekad h u nekim riječima odbacili ali je to više od osobe do osobe ali se može reči da je bosanski jezik za razliku od srpskog i hrvatskog večinom zadržao h a i primio puno vise orijentalizama što se može objasnit orijentalnim načinom života Bošnjaka.

Kao zaključak o ovom periodu, moglo bi se reći da se bosanski jezik, iako je pred njim bio (i još jest) dobar put do formalne standardizacije, ostavio značajna djela u vernakularu koja se po idiomu bitno ne razlikuju od sadašnjega propisanog standarda. To je štokavsko jekavski i ikavski vernakular, s karakteristikama koje su ušle u kasniji književni jezik (a odstupaju od većinskih štokavskih govora Hrvata i Srbe je očuvanje fonema "h"), te veći udio turcizama, prije svega u porodičnim i zanatskim odnosima.

Usmena književnost

Ironijom sudbine, najpoznatija bošnjačka narodna umotvorina, pjesma "Hasanaginica", postigla je svjetsku slavu prvo kao "ilirska" pjesan koju je zabilježio Alberto Fortis u svom putopisu, i koja je ubrzo prodrla u evropska kulturna središta koncem 18. i početkom 19. stoljeća. Da sarkazam povijesti bude veći, Vuk Karadžić je tu izvorno štokavsko-ikavsku (pa i čakavsku - tako ju je Fortisu u Splitu recitirao hrvatski kulturni djelatnik Giulio Bajamonti) pjesancu, koja opisuje zbivanja isključivo u bošnjackoj sredini, i to u ondašnjoj turskoj Dalmaciji, u Imotskome - predstavio njemačkoj i evropskoj javnosti kao vrhunac srpske narodne poezije. "Hasanaginiaa", koja nije isključivo bošnjačka po uticaju ni raširenosti, ali jest po postanku i nastanku - još nije dostojno nacionalno atribuirana usprkos raspadu serbo-kroatizma kao discipline.

No, sve u svemu, može se reći da bošnjačka narodna poezija, epska i lirska, zauzima vidan dio stvaralaštva Bošnjaka. Najznačajnije su zbirke izašle u Hrvatskoj i inostranstvu (sakupljači pisci i etnolozi Luka Marjanović, Kosta Hörmann, Alija Nametak, Nasko Frndić, Milman Parry; krajem 20. stoljeća te su zbirke ponovno izdane i obrađene u redakciji Đenane Buturović i Muniba Maglajlića). Zbirke su opsežne - npr. Marjanovićeva, koja je sakupljana u Krajini, s "pivačem" Mehmedom Kolakovićem, te drugima, ima preko 255.000 stihova; Parryjeva, koja reproducira preko 12.000 stihova bjelopoljskog "Homera" Avde Međedovića. Za jezičnu situaciju je važno sljedeće:

• epske i lirske pjesme, a i veoma popularne i rado bilježene sevdalinke, pružaju, u pogledu jezičkoga izraza, očekivanu sliku-unatoč "prepravljanju" tekstova tokom vremena (npr. uklanjanje raznih jezičnodijalekatskih osebujnosti, a katkad i nedopustive intervencije u tekstu koje su se očitovale u dodavanju ili oduzimanju riječi ili cijelih stihova), vidljivo je da je usmeno bošnjačko stvaralaštvo, na dijalekatskoj razini, ostvareno na bosansko-dalmatinskom, istočno-bosanskom, istočnohercegovačko-krajiškom i zetsko-sandžačkom dijalektu

• narodne pjesme imaju osjetno veći udio turcizama, ili islamskih orijentalizama u vokabularu, nego što je to uobičajeno u razgovornom jeziku

U formalnoj standardizaciji bosanskoga jezika narodno bošnjačko stvaralaštvo je sudjelovalo u mjeri kojoj je to bilo moguće, a to znači da se njegov uticecaj osjetio ponajviše na većoj zastupljenosti turcizama. No, budući da moderna civilizacija već ima u velikoj mjeri izgrađen vokabular, uticaj narodne poezije i usmenoga stvaralaštva je uglavnom ograničen na rječnik tradicionalnih zanimanja i zanata, obiteljskih odnosa i vjersko-običajne terminologije.

Književnost i pismenost na orijentalnim jezicima

Bošnjaci su, osim aljamijado literature na narodnom jeziku, razvili bujnu i raznovrsnu pismenost na orijentalnim jezicima, prije svega turskom. Taj fenomen je istražen u djelima Safveta Bašagića, Muhameda Mujezinovića, Hazima Šabanovića, Fehima Nametka i Smaila Balića. Esencijalno, radi se o izuzetno vitalnoj spisateljskoj aktivnosti koja je pokrivala velik dio ljudske aktivnosti (lirsku i mističnu poeziju, teologiju, medicinu, matematiku, logiku, alhemiju, astronomiju, filologiju, putopise, naznake historiografije,..)- i to golema većina na turskom, manji dio na arapskom, te najmanji na perzijskom. Među mnogobrojnim autorima se ističu Hasan Kafi Pruščak, Šejh Jujo, Nerkesi, Derviš-paša Bošnjak, Arif Rizvanbegović Stočević, Mula Mustafa Bašeskija, Salih Muvekkit, Fevzija Mostarac, Muhamed Enveri Kadrić... Veliki je dio tih tekstova ostao je aktuelan, jer je posvećen političko-povijesnoj problematici (razne bune, upad Eugena Savojskog u Sarajevo, ..), te opisima Rusije koje su napisali zarobljenici iz Bosne. Tu su i značajna djela historiografije među Bošnjacma (Muvekkit, Kadrić), a jezik je, ako je izričito spomenut, najčešće imenovan bosanskim. U taj dio korpusa bošnjačke pismenosti i književnosti spada o brojna epigrafika na nišanima (grobljima), što je područje koje je sistematski obradio ugledni paleograf i epigrafičar Mehmed Mujezinović.

Situacija u 20. stoljeću i standardizacija

Tokom 20. stoljeća bosanski jezik je prošao kroz mnoge mijene, od kojih će biti zabilježene i komentirane samo najvažnije. Prvi, i vjerovatno najvažniji period u formiranju savremenog bosanskog jezika je razodoblje prijelaza 19. u 20. stoljeće, ili doba tzv. bošnjačke renesanse. Jezik najvažnijih autora toga vremena je, u većini svojih glavnih crta, praktički istovjetan sadašnjem, propisanom u pravopisnim priručnicima, gramatikama i rječnicima Isakovića, Halilovića i Jahića. Naravno, ovdje valja napomenuti da je taj jezični izraz bio više implicite normiran, tj. pokazivao je ujednačenost u praksi, bez pridržavanja strogih preskripcija jezičnih savjetnika. Potencijalni prigovor fizionomiji jezika u najistaknutijih autora toga doba (Bašagić, Ćazim Ćatić, Mulabdić) mogao bi se svesti na sljedeće: budući da su djela tih pisaca bili uglavnom objavljivana u Hrvatskoj, njihov jezični izraz nije reprezentativan jer odslikava ideološki izbor objavitelja i nekad i spomenutih autora. Taj, na prvi pogled racionalan prigovor, uvjerljivo je pobijen detaljnom gramatičkom, leksičkom i drugom tekstualnom analizom jezičnog izraza navedenih spisatelja, koja nepobitno pokazuje da se radi o logičkom produžetku i nasljedovanju bošnjačkog književnog izraza prošlih stoljeća, a prvenstveno literature 19. stoljeća prije Austro-Ugarske okupacije. Dokaz za takvu tvrdnju je tekst Lejle Nakaš dan na linku http://www.sanoptikum.org.yu/bosanski_jezik/l_nakas_au_jezik.htm. Drugo razdoblje je doba Kraljevine SHS ili, kasnije, Jugoslavije, kada je vršeno snažno posrbljavanje jezika u cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji, a u BiH posebno. To je bilo najuočljivije na području pisma (ćirilica) i leksika (forsiranje karakteristično srpske terminologije: opština, vazduh, čas). No, istine radi treba reći da je u tome sudjelovao, u ideološkom zanosu jugoslavenskog unitarizma, vjerovatno veći broj Hrvata nego Bošnjaka u BiH, kao i da je zbog niskog stepena pismenosti u cijeloj zemlji i opće nerazvijenosti taj vid jezičnog planiranja bio kratkog dosega. Još kraćega je bio puristički radikalizam u vrijeme NDH, kada je prirodna puristička tendencija hrvatskog jezika dovedena do apsurda. U tim je vremenima bosanski jezik bio između čekića i nakovnja, no, uspio je u djelima većeg broja pisaca sačuvati autentičan izraz (Enver Čolaković, Hasan Kikić, Hamdija Kreševljaković).

Odlike bosanskog standardnog jezika su sljedeće:

• bosanski jezik je, kao standardni jezik, jedan od jezika (uz hrvatski i srpski) koji slijede, uz različite stepene uticaja, iz starije jezičke baštine nastale na tlu Bosne i Hercegovine

• jezički standard još nije u potpunosti zavladao medijima bošnjačkoga naroda u Bosni i Hercegovini

• jezičke spomenike predturskog perioda kakve nalazimo na natpisima na kamenim mramorima i u poveljama Kotromanića, odlikuje štokavsko narječje prožeto u većoj ili manjoj mjeri crkvenoslovenskim. Predturska Bosna je područje ćirilične pismenosti, imala je i svoje autentično i posebno pismo bosančici, dok se latinično pismo prvi put javlja za vrijeme Austro-Ugarske.

• jezički spomenici specifično bosanskog jezika (tj. oni koji nisu pisani na mješavini crkvenoslovenskog i vernakulara, kakvog nalazimo na natpisima na stećcima u 14. i 15. stoljeću) sežu u 16. i 17. stoljeće, u alhamijado književnost pisanoj na modificiranom arapskom alfabetu (arebica). Česta je bila i upotreba ćirilice, i to prvenstveno u korespondenciji bošnjačkih velikaša ("begovica", begovsko pismo)

• tokom 19. stoljeća (prvenstveno krajem stoljeća), pojavljuje se opsežnija kulturna djelatnost Bošnjaka na jeziku koji je različito imenovan: srpsko-hrvatski, hrvatski, srpski, bosanski. Meša Selimović autor djela "Tvrđava" i "Derviš i smrt", i Izet Sarajlić su neki od poznatijih bosanskih pisaca, dok u sandžačke pisce ubrajamo Huseina Bašića, Ćamila Sijarića, Murata Baltića, Bajrama Redžepagića i Safeta Sijarića.

Raspadom Jugoslavije i za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu otpočela je konačna standardizacija bosanskog jezika, i to u rječnicima Alije Isakovića, pravopisu Senahida Halilovića i gramatikama Dževada Jahića i Senahida Halilovića. Odlike bosanskog standardnog jezika su, po propisima tih djela, češća upotreba orijentalizama ("turcizmi" i "arabizmi") i očuvanje fonema "h" i "f" u izvjesnom broju riječi kao odraz posebnosti govora Bošnjaka.

Bosanski jezik, uz srpski i hrvatski, jedan je od tri službena jezika u Bosni i Hercegovini.

Postojanost bosanskog jezika

Poznato je da je nerijetko dovođeno u pitanje postojanje bosanskog jezika. Smatramo da je definitivan odgovor na to pitanje dao ugledni hrvatski lingvist Radoslav Katičić u knjizi "Novi jezikoslovni ogledi", Zagreb 1992.

Jezici se klasificiraju po:

• kriteriju genetske srodnosti
• kriteriju sličnosti na osnovi kontakta među idiomima
• tipološko-strukturalnih elemenata
• vrijednosnih sudova

Prva tri kriterija, koji bi trebali biti "znanstveni", vode u slijepu ulicu. Jedan dio zapadnogermanskih jezika po genetskom kriteriju razlikuje dva jezika: donjo- i gornjonjemački; tipološki četiri jezika: nizozemski, donjo-, gornjonjemački i jidiš; po kontaktu među idiomima ulančani niz dijalekata.

Jedino vrijednosni sud daje odgovor.

"Poznato je također da je jezik ljudima uvijek i nosilac nekih vrijednosti, da se prema njemu opredjeljuju: osjećaju ga kao svoj ili tuđ, kao lijep ili ružan, kao njegovan ili zapušten. On im je simbol i uvijek nova potvrda duhovnog bića i narodnosne pripadnosti, on im je, kako veli Herder, prava domovina. Jezik je dakle taj koji jest ne samo zato što je takav, a ne drukčiji, što je postao tako, a ne drukčije, nego i po tomu što nosi te, a ne druge vrijednosti. To je vrijednosni vid jezičnog identiteta. (Novi jezikoslovni ogledi, 1992).

I po tomu postoje, zapravo, tri jezika: nizozemski, njemački i jidiš.

A tako i bosanski jezik.

Na formalnoj znanstvenoj razini, teorijska lingvistika opisuje jezik preko sljedećih disciplina:

• fonetika
• fonologija
• morfologija
• tvorba riječi (u slavenskim jezicima obuhvatnija od morfologije)
• sintaksa
• semantika
• pragmatika
• lingvostilistika
• leksikologija

Bosanski, hrvatski i srpski dijele (iako ne u potpunosti) temeljnu gramatiku (morfologiju i sintaksu), dok stepen slaganja u ostalim granama, od fonetike do stilistike i leksika varira - od većih podudaranja do dosta izraženih razlika. No, za bitnost jezika nije toliko važan stupanj razlika ili sličnosti standardnih jezika kao sistema: svaki je standardni jezik otvoreni sistem karakteristične strukture i zakonitosti među povezanim disciplinama sistema, pa je to i presudna činjenica za utvrđivanje opstojnosti jezika.

Također pogledajte

• Strane riječi u bosanskom jeziku

Literatura

Muhamed Huković: Alhamiado književnost i njeni stvaraoci, Sarajevo, 1980

Safvet-beg Bašagić: Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo, 1912

Hazim Šabanović: Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1973

Alija Isaković: Rječnik bosanskoga jezika, Sarajevo

Vanjski linkovi

• Bosanski jezik - historijske činjenice ((bs))
• Bosanski jezik ((bs/de/en/fr))
• Sanoptikum - o bosanskom jeziku ((bs))
• Povelja o bosanskom jeziku ((bs))
• Learn Bosnian language ((en))
• O bosanskom jeziku ((bs))
• Članak iz "DANI" o bosanskom jeziku ((bs))
• Bosanski jezik - Povijesna paradigma ((bs))
• Pitanja i Odgovori o Bosanskom jeziku

Slavenski jezici
Istočnoslavenski	bjeloruski | staroruski † | staronovgorodski dijalekt † | ruski | istočnorusinski | starobjeloruski † | ukrajinski
Zapadnoslavenski	češki | kašupski | knaanski † | donjolužičkosrpski | zapadnorusinski | polabski † | poljski | pomorjanski † | slovački | slovinački † | gornjolužičkosrpski
Južnoslavenski	banatskobugarski | bosanski | bugarski | gradišćanskohrvatski | crkvenoslavenski | hrvatski | makedonski | moliškohrvatsko narječje | crnogorski | starocrkvenoslavenski † | srpski | srpskohrvatski jezik † | slavenski (Grčka) | slovenski
Ostali	praslavenski † | russenorsk † | slavenosrpski †
	†Izumrli jezici