Tragedija

Izvor: Wikipedija

Tragedija (grč. τραγῳδία) je vrsta drame u kojoj glavni lik ili ideje za koje se on bori, nestaju ili propadaju - ishod je tragičan. Nastala je u antičkoj Grčkoj.

Sama riječ dolazi od grčkih riječi τράγος jarac i ᾠδή pjesma. Nije u potpunosti jasno zašto je taj oblik drame prozvan "jarčevom pjesmom". Moguće je da su prvi izvođači bili ogrnuti jarčevom kožom ili pak jarca dobivali kao nagradu ili plaću za svou izvedbu. Možda je naziv povezan sa žrtvom koja se prinosila u vrijeme festivala tragedije i "tragičnim" zvukom koji je jarac proizvodio prilikom žrtvovanja.

Prema grčkom filozofu Aristotelu, temeljna uloga tragedije je katarza, odnosno osjećaj sažaljenja kojeg tragedija mora izazvati kod gledatelja. Dakle, tragedija mora produbiti gledateljeve moralne svjetonazore i u njemu potaknuti osjećajnost, te na taj način pročistiti njegovu dušu (grč. κάθαρσις pročišćenje).

[uredi] Obilježja tragedije

Tragički junak je centralni lik tregedije, koji stradava ne zbog vlastite krivnje, već sudbine koja mu je donijela nesreću (bez krivice kriv).
Tragični sukob je sukob tragičnog junaka s ostalim likovima koji imaju različita uvjerenja od njegovih.
Tragična krivnja je krivica zbog koje tragički junak trpi.
Tragični završetak je krajnji rasplet tragedije u kojemu junak teško stradava: ubijaju ga ili se pak sam ubija, biva prognan i sl.
Uzvišeni stil je ton kojim je pisana tragedija, specifičan po svojoj uzvišenosti, kojoj je uloga radnju tragedije učiniti još dramatičnijom.

[uredi] Razvoj tragedije

Tragedija se razvila iz ditiramba, odnosno zborske lirske pjesme posvećene bogu Dionisu. U 6. stoljeću p. n. e. došlo je do izdvajanja korovođe (korifeja) iz ditirampskog zbora i stvaranja dijaloga između njega i ostatka zbora. Time je pjesma dobila narativni karakter, a korifej i zbor su počeli predstavljati određene likove, što je bila prekretnica u nastajanju tragedije od ditiramba. Drži se da je korifeja od ostatka zbora odvojio Tespis, iako neki teoretičari ističu Ariona. U početku tragedija je imala samo jednog glumca koji je vodio dijalog sa zborom. Eshil protagonistu, odnosno prvom glumcu (grč. πρῶτος prvi) pridružuje i drugog, odnosno deuteragonista (grč. δεύτερος drugi), a Sofoklo i trećeg glumca ili tritagonista (grč. τρίτος treći). To se odnosi na broj glumaca koji se trenutno nalaze na pozornici, a ne na ukupan broj glumaca u tragediji kojih je moglo biti puno više.