Izvor: Wikipedija

Sadržaj 1 Prevalis 2 Duklja 3 Vojislavljevići 3.1 Vojislav 3.2 Mihailo kralj 3.3 Bodin 3.4 Zeta 4 Zeta u doba Nemanjića 4.1 'Stefan Nemanja (oko 1132. - 1200.) veliki župan' 4.2 'Stefan Prvovjenčani (? - 1228) veliki župan i kralj' 4.3 'Stefan Radoslav Nemanjić( 1192. - poslije 1235.) kralj' 4.4 'Stefan Vladislav Nemanjić (? - 1267./?/) kralj' 4.5 Stefan Uroš I. Nemanjić (1243. – 1276.) kralj 4.6 'Stefan Uroš II Milutin Nemanjić (oko 1253. - 1321.) kralj' 4.7 'Stefan Uroš III Nemanjić - Dečanski (oko 1275. - 1331.) kralj' 4.8 'Stefan Dušan Nemanjić ( 1308.- 1355.) kralj i car' 4.9 'Stefan Uroš Nemanjić ( 1336 ili 1337. - 1371.) car' 5 VLADARI PODRUČJA DANAŠNJE CRNE GORE POSLIJE 1360. godine 5.1 VELIKO VOJVODSTVO, kasnija oblast Stara Hercegovina 5.1.1 Vlatko Vuković ( ? - 1392), veliki vojvoda 5.1.2 Sandelj Hranić (oko 1370 - 1435 ) veliki vojvoda 5.1.3 Stefan Vukčić-Kosača (1435 - 1466) veliki vojvoda i herceg od Sv. Save 5.1.4 Vladislav Hercegović(1426 - 1489) herceg 5.1.5 Vlatko Hercegović ( ? - 1489) 5.1.6 Stefan Hercegović 5.2 Z E T A 5.3 Balšići, gospodari Zete, od 1360. -1421.godine. 5.3.1 'Balša I' 5.3.2 'Đurađ I (? - 1378) gospodar Zete' 5.3.3 'Balša II (? - poginuo 1385) gospodar Zete' 5.3.4 'Đurađ II Stracimirović Balšić ( ) gospodar Zete od 1385 do 1403. godine' 5.3.5 'Konstantin Balšić (? - 1402)' 5.3.6 'Balša III (? - 1421) gospodar Zete od 1402 do 1421 godine.' 5.4 Stefan Lazarević (1377 - 1427) despot Srbije, gospodar Zete od 1421.- 1427. godine 5.5 Đurađ Branković (1375- 1456) knez i despot, vladar Zete od 1427 do 1456. godine 5.6 CRNOJEVIĆI, gospodari Zete i Crne Gore, od 1456. - 1496. godine 5.6.1 'Stefan (Stefanica) Crnojević, gospodar Zete od 1456 - 1465' 5.6.2 'Ivan Crnojević ( ) vojvoda, vladar Zete od 1465. do 1490. godine' 5.6.3 'Đurađ Crnojević, gospodar Crne Gore od 1490. do 1496. godine' 6 Osmanlijsko razdoblje 7 Razdoblje samostalnosti 7.1 Petrovići-Njegoši 7.2 Episkop Danilo I. Njegoš 7.3 Vladika Savo II. Njegoš 7.3.1 "Car" Šćepan Mali 7.4 Vladika Petar I. Njegoš 7.5 Vladika Petar II. Petrović Njegoš 7.6 Vladika/Knez Danilo II. Petrović Njegoš 7.7 Knez/Kralj Nikola I. Petrović Njegoš 7.7.1 Balkanski rat 7.7.2 Prvi svjetski rat 7.8 Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca/Kraljevina Jugoslavija 7.9 Drugi svjetski rat 7.10 Moderno doba 7.11 Nakon raspada SFRJ 7.12 Poveznice

[uredi] Prevalis

U starom vijeku nastanjivala su je ilirska plemena Docleati.

[uredi] Duklja

Slavenska društvena i državna zajednica Duklja, "Sklavinija" – kako ju je nazvao bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet, nastala je u prvoj polovici VII. stoljeća, na teritoriju ranije rimske provincije Prevalis, u granicama i pod formalnim suverenitetom Bizantskog Carstva. Državu su formirali Slaveni koji su tu došli s Bijelim Srbima pod vođstvom legendarnog Nepoznatoga Kneza. Dolaskom i formiranjem svoje države iz temelja su izmijenili zatečeno stanje i demografski sastav provincije Prevalis, no za razliku od ostalih sklavinija, slavensko stanovništvo se brzo stopilo s kulturno ukorjenjenijim romanskim, ilirskim i drugim starosjedilačkim stanovništvom i poprimilo njegovu kulturu. Duklja je nastala na zemljopisno i povijesno kompaktnom području koje je obuhvaćalo širi bazen Skadarskog jezera, uokviren planinskim vijencem.

Do kneza Vladimira, krajem 10. stoljeća malo je izravnih izvora o Duklji i njenim vladarima. Legenda o knezu Vladimiru i njegovoj mučeničkoj smrti sačuvana je u Ljetopisu popa Dukljanina iz 12. stoljeća, ali i u narodnoj predaji i današnjim vjerskim običajima.

[uredi] Vojislavljevići

[uredi] Vojislav

Kneza Vladimira je naslijedio nećak, Vojislav. Za period njegove vladavine, najznačajniji događaj je bila bitka kod Bara, 1042. godine. U njoj je knez Vojislav izvojevao veliku pobjedu nad bizantskom vojskom, donoseći neovisnost Duklju. Ova Kneževina se u bizantskim kronikama od tada naziva i Zeta , a taj naziv postupno zamjenjuje stari. Posljedica pobjede kod Bara je bila i ta, da je Zeta (Duklja) prva od balkanskih zemalja, kojoj je Bizant službeno priznao državni suverenitet i neovisnost. Pretpostavlja se da je knez Vojislav umro neposredno poslije ove bitke, najkasnije 1043. godine (po Barskom rodoslovu, vladao je 25 godina). Do 1046. godine Zetom vladaju petorica braće, kao oblasni gospodari, kneževi (knesius) pojedinih župa, pod vrhovnom vlašću majke i najstarijeg Gojislava. U ovom periodu zajedničke vlasti braće, nastao je i najstariji poznati službeni pismeni ugovor u dukljanskoj državi. Sadržaj ugovora sklopljenog između dukljanskih kneževa, braće Mihajla (vladara Oblika) i Saganeka (vladara Gorske župe) prepričan je u Barskom rodoslovu .

[uredi] Mihailo kralj

Po majčinoj smrti, oko 1046. godine, Mihailo, sin kneza Vojislava, proglašava se za gospodara (kneza) Duklje. Vladao je oko 35 godina, najprije kao knez, a potom kao kralj. Za vrijeme njegove vlasti,slijedi daljnji uspon države (bizantski car sa Dukljom - Zetom sklapa ugovor o savezništvu i prijateljstvu) a događaju se i drugi značajni dogadjaji, koji su bili od utjecaja i na prilike u kneževini- kraljevini, koja se počinje nazivati Zeta.

Za Mihailovog vladanja, dolazi do crkvenog raskola 1054. godine. Vrlo rano, među predstavnicima kršćana javili su se sporovi oko raznim teoloških pitanja. Prvi raskol (šizma) dogodio se na katoličku i istočnu (poslije reformacije: grčko-pravoslavnu ) Crkvu. Ovaj se događaj zbio deset godina po osamostaljenju Duklje, a granična linija dvije kršćanske crkve- prešla je i preko teritorija koji zauzima današnja Crna Gora. Ova granica iz 1054. godine išla je istom zamišljenom linijom, kao i 395. godine, kada se Rimsko Carstvo podijelilo na Istočno i Zapadno. Poslije raskola kršćanske crkve, knez Mihailo je podržao veću samostalnost Crkve u Zeti i državnu orijentaciju prema Zapadu. U periodu vladavine Mihaila Vojislavljevića Normani, predvođeni Vilimom Osvajačem, osvajaju Englesku, nakon bitke kod Hastingsa 1066.godine. Seldžučki sultan Alp-Arslan, 1071. godine, kod Manzikerta, pobijedio je bizantsku vojsku i zarobio cara Romana IV. Diogena. Pod Robertom Guiskardom,1071. godine, Normani na južnom Jadranu osvajaju Bari i stupaju u kontakte sa knezom Mihailom. Uz pomoć flota gradova Dubrovnika i Splita, 1081. godine, Normani prelaze Jadransko more i južno od kraljevine Zete osvajaju bizantsku luku Drač. Iste godine se okončava građanski rat u iscrpljenom Bizantu, kada je Aleksije I. Komnen uspio zauzeti Carigrad. Mihailo je 1077. od pape Grgura VII. dobio kraljevske znakove (rex Sclavorum) čime je i Zeta bila priznata kao kraljevina.

Kralj Mihailo se posljednji put spominje 1081. godine.

[uredi] Bodin

Nasljednik kralja Mihaila, Konstantin Bodin (1082. - 1101.) imao je značajnu ulogu u ustancima protiv Bizanta na Balkanu, pa se u doba njegove vladavine utjecaj i teritorijalni prostor Duklje širi i na susjedne države, Rašku, Bosnu, Bugarsku...

[uredi] Zeta

Usporedno s državnim nazivom Duklja, od sredine 11. stoljeća, pojavljuje se i naziv Zeta, a narod se naziva Zećanima. Postoji mišljenje da je ovaj naziv nastao po plemenu Zećanima, doseljenom iz prapostojbine, u Polablju, a nastanjenom u žitorodnom nizinskom djelu sjevernog priobalnog područja Skadarskog jezera. U službenoj upotrebi, kao naziv zemlje nekadašnjeg Kraljevstva Duklje, naziv Zeta se koristi od kraja 12. stoljeća, pod raškom dinastijom Nemanjića. Zeta se kao značajna oblast u srednjovjekovnoj Srbiji (koja je davana na upravljanje "mladim kraljevima", odnosno prijestolonasljednicima Srbije) dijelila na Gornju i Donju Zetu, a ovu podjelu je zadržala i kasnije, u periodu vladavine Stefana Lazarevica, Balšića i Crnojevića.

[uredi] Zeta u doba Nemanjića

Po osvajanju od Stefana Nemanje, kneževina Duklja je odvojena od Bizanta i pripojena Raškoj. Tako će kasnije ući u sastav Kraljevine Srbije. Uključivši u svoju državu "Kraljevinu Dioklitije i Dalmacije" Nemanjići nisu mijenjali uređenje iz njenog ranijeg samostalnog državnog života koje se bilo razvilo u posebnu tradiciju. Čak i kada su Stefan Nemanja i njegov sin vladali Srbijom kao veliki župani, njihovi veliki kneževi, kao namjesnici u kneževini Zeti -tradicionalno su nosili titulu kralja. Izgradnja putova od obale prema Srbiji, razvoj trgovine i zanatstva u doba Nemanjića omogućio je značajan razvoj i prosperitet primorskih gradova. Posluje se u značajnim centrima u okruženju. Zetski trgovci u Dubrovniku često su se nastanjivali u ovom gradu dobijajući građansvo. Posebno je Kotor imao važnu ulogu u posredničkoj trgovini između zemalja u unutrašnjosti i južne Italije.

[uredi] 'Stefan Nemanja (oko 1132. - 1200.) veliki župan'

Nakon smrti posljednjeg vladara iz dinastije Vojislavljevića u Zeti nastaje razdoblje stalnih političkih borbi i razdora među vlastelom oko naslijeđa prijestolja, što će uzrokovati ponovnu prevlast Bizanta. Veliki župan srpske zemlje Raške, Stefan Nemanja, nije ratovao samo na istočnim granicama, prodirući u dubinu bizantskoga teritorija. Kao svakog vlastelina, zanimalo ga je proširenje teritorija na kojem bi vladajući ubirao što veće prihode. Posebno ga je zanimala jedna oblast na jugu, koja se nalazila u sastavu Bizanta, a izlazila je na Jadransko more. Bila je to ranija kraljevina, a sada Bizantu podložna kneževina Duklja. Stefan Nemanja s vojskom prodire do Dukljanskog jezera (Skadarsko jezero) i Jadranskog mora. Ovaj je nalet praćen pustošenjem značajnijih mjesta, centara moći i utvrda, u kojima su se nalazili administracija i bizantski garnizoni. Bezuspješno su se pokušali suprostaviti samo bizantski vojnici u utvrđenim garnizonima, starosjedilački stanovnici (još u starom vijeku romanizirani) u primorskim gradovima i pristalice bizantske vlasti, ali ne i srpsko-slovensko stanovništvo u plodnim župama, van gradova. Osvajanjem tijekom 1185. su razoreni gradovi Danj, Sard, Skadar, Svač, Ulcinj. Osvajanje gradova u Duklji završeno je 1186. godine. Grad Bar je pao kasnije ( oko 1189.) i izgleda sačuvao svoju autonomiju, iz razloga što je zatečeno ustrojstvo odgovaralo novom gospodaru. Grad Kotor je pošteđen razaranja, a veliki župan je u njega prenio i jednu od svojih rezidencija ("dvor"). Kao i Romeji (kako su Bizantinci sebe nazivali) i bizantske pristalice su protjerane iz gradova, a oni koji su Stefanu Nemanji izrazili lojalnost, nastavili su sa uobičajenim izvršavanjem obaveza, ali sada prema njemu, kao novom vladaru. (Stefan Prvovjenčani kaže: "Narod svoj u njima nepovrijeđen ostavi, da služi državi njegovoj, sa strahom, i sa urečenim dankom od Svetoga"). Dakle, "narod svoj" su svi koji su spremni da uredno plaćaju danak. Feudalizam je na ovim prostorima tek u usponu, a pri osvajanju Duklje, Stefan Nemanja se u "srednjevjekovnoj svijesti" prvenstveno rukovodio svojim i interesima svoje obitelji i nasljednika, pa tek potom ostale vlastele i "naroda svoga". Njegov nasljednik, kralj Stefan Prvovjenčani u "Životu svetog Simeona (St. Nemanja) kaže o Stefanovom osvajanju i razaranju bizantskih krajeva na istoku : "Zemlje njihove, i bogatstva njihova, i slavu njihovu priloži bogatstvu i slavi otačastva svoga, i (samo) slavi velmoža, i naroda svoga (tj. naroda koji uredno plaća dažbine, bez obzira da li su Srbi, Iliro-romani, Vlasi). Kao "narod svoj" ne spominju se Srbi. Nacionalne države u to vrijeme još nisu izgrađene, pa ni nacionalna svijest. Po kralju Stefanu Prvovjenčanom, njegov otac je napao Duklju, uvjeren da kneževinu Duklju "nasiljem drži grčki narod", koji su (Grci) i svoje gradove tamo sazidali, a sagradivši ih, Duklju su sasvim prisvojili, nazivajuci je samo "grčkom oblašću", ističući da je to ( Dioklitija i Dalmacija) njegovo otčastvo i rođenje, prava mu djedovina. Samo Grci (s jakom samosviješću) ne samo vojno, već i kulturno, najopasniji su neprijatelj, pa kako kralj Stefan Prvovjenčani kaže, otac mu po pustošenju gradova u Duklji " istrijebi grčko ime, da se nikako ne pominje ime njihovo u toj oblasti". Ni za legitimne vladare Duklje, tu nije bilo mjesta. Kneževska porodica, nasljednici dukljanske kraljevske dinastije, bizantski vazali ( kao i sam Nemanja, do 1180. godine) nije bila poželjna od strane novog gospodara, bez obzira na "veze" s dukljanskim kraljevima, na koje se pozivao osvajač. Tako se dukljanska kneginja Desislava, supruga velikog kneza Mihaila (posljednjeg vladara iz dukljanske dinastije) pred Nemanjom povukla u Dubrovnik, 20. kolovoza 1189. godine. Zabilježeno je da su se u njenoj pratnji nalazili: barski nadbiskup Grgur, župani Črneha i Crepun, kaznac Grdomil i druga dukljanska vlastela. Stefan Nemanja se nije zadržao na osvajanju Duklje (Zete) vec je od 1184 – 1185. godine pokušao osvojiti i Dubrovnik s Korčulom, ali bez uspjeha. S Dubrovčanima je nato zaključio mir 1186. godine (sačuvan primjerak ugovora na latinskom jeziku, s potpisom Stefana Nemanje).

[uredi] 'Stefan Prvovjenčani (? - 1228) veliki župan i kralj'

Stefan Nemanjić, sin velikog župana Nemanje, naslijedio je očevu titulu 1196. godine i kao župan vladao do 1217. godine, kada postaje kraljem Srbije i vlada do 1228. godine. Za dijela njegove vladavine, Zetom vlada kralj Vuk (Vukan) Nemanjić, do sredine 1208. godine, kada ga u upravi Zetom nasljeđuje sin Đorđe Nemanjić, s titulom dukljanskog kralja, a zatim ulcinjskog kneza (1241) i dukljanskog velikog kneza (1242)

[uredi] 'Stefan Radoslav Nemanjić( 1192. - poslije 1235.) kralj'

Vladao je od 1228. do 1234. godine i umro kao monah Jovan.

[uredi] 'Stefan Vladislav Nemanjić (? - 1267./?/) kralj'

Vladao je od 1234 do 1243. godine. Pred kraj vladavine kralja Stefana Vladislava, u godinama 1241. - 1242. dolazi do velike najezde Tatara. Opustošili su Ugarsku i gonili ugarskog kralja Belu IV. Arpadovića do obale Jadranskog mora. Dio Tatara je nastavio prodor duž obale Jadrana i prešao granicu srpske kraljevine. U oblasti kneževine Zete opustošili su Kotor. Opsjedali su dobro utvrđeni grad Ulcinj, ali ga nisu mogli osvojiti. Ustremili su se na susjedni, episkopski grad Svac (Šas) između Jadranskog mora i Skadarskog jezera, razorivši ga i ubivši većinu stanovnika. Uništili su i grad Drivast, a vjerovatno i Sapu, na rijeci Drimu, južno od Skadra... Preko raške Srbije, Tatari su se potom vratili u oblasti sjeverno od Crnog mora.

[uredi] Stefan Uroš I. Nemanjić (1243. – 1276.) kralj

Zetom, koja je u okviru Srbije bila kneževina - upravljali su kraljevi. Dva Vukanova sina ( Đorđe i Stefan) koja su upravljala Zetom (Dukljom), nosila su kraljevsku titulu. Naziv "kralj" , za upravnika jedne kneževine u okviru već postojeće kraljevine Srbije, prestavljao je nastavljanje samostalne državne tradicije dukljanskog kraljevstva. Jedan od vladara Zete, kralj Stefan, podiže u njoj i svoju zadužbinu, manastir Moraču, 1252. godine. Međutim, ubrzo nakon toga, Zeta prestaje biti posebna kneževina u okviru krljevine Srbije i njom više ne upravljaju kraljevi. Naime, za vrijeme vladavine Uroša Nemanjića (1243 – 1276.) ogranci porodice Nemanjića više nisu postavljani za kneževe pojedinih oblasti u Kraljevini. Potomci Nemanjinog brata Miroslava, kao humski kneževi – prestaju postojati. Ovakvim postupkom Duklja (Zeta) iščezava iz državne simbolike. Ime Zete u službenim dokumentima i titulama prestaje se upotrebljavati. Do kralja Stefana Vladislava, upotrebljavao se u titulama Nemanjića naziv Dioklitija s Dalmacijom. Nakon tog perioda, naziv Zeta nestaje i utapa se u nazivu " pomorske zemlje" . Službeno, srpska kraljevina se više ne sastoji od srpske (raške) zemlje i Zete, već od srpske (raške) zemlje i pomorskih zemalja. Izuzimajući Stefana Vladislava, koji se kasnije spominje kao kralj (u primorju) već treći Vukanov sin, Dimitrije, imao je umjesto kralja - titulu župana.

[uredi] 'Stefan Uroš II Milutin Nemanjić (oko 1253. - 1321.) kralj'

Vladao je od 1282. do 1321. godine.

[uredi] 'Stefan Uroš III Nemanjić - Dečanski (oko 1275. - 1331.) kralj'

Vladao je od 1321. do 1331. godine.

[uredi] 'Stefan Dušan Nemanjić ( 1308.- 1355.) kralj i car'

Vlada kao kralj Srbije od 1331. do 1345. godine, a kao car od 131345. do 1355. godine.

[uredi] 'Stefan Uroš Nemanjić ( 1336 ili 1337. - 1371.) car'

[uredi] VLADARI PODRUČJA DANAŠNJE CRNE GORE POSLIJE 1360. godine

Nakon propadanja Srpskog Carstva, poslije 1360. godine, područjem koje danas zauzima Crna Gora, vladali su razni oblasni gospodari, koji se osamostaljuju. Velmoža Vukašin, u to vrijeme svakako najmoćniji, od cara Uroša (nasljednika cara Dušana) uspijeva dobiti i kraljevsku titulu. Međutim, kralj Vukašin nikada nije vladao područjem današnje Crne Gore. Sjeveroistočni dio današnje Crne Gore, do izvorišta Lima i Tare, pripadao je kneževini Lazara Hrebeljanovića.

[uredi] VELIKO VOJVODSTVO, kasnija oblast Stara Hercegovina

Sjeverozapadni i zapadni dio područja današnje Crne Gore, dužim dijelom toka rijeke Tare, sa manastirom Mileševa, trgom Pljevlja, Jezerskom visoravni i Durmitorom, pivskim planinama, gradom Onogoštom (Nikšić) i kasnije osnovanim Novim (Herceg Novi) pripadao je Velikom vojvodstvu obitelji Kosača, koja je nastanjivala predio u gornjem Podrinju i slivu rijeka Tare i Pive. Veliko vojvodstvo je bilo u sastavu Kraljevine Bosne, ali je ova obitelj u toku svog razvoja od svih oblasnih gospodara pod vrhovnom vlašću bosanskog kralja - postigla najviši stupanj nezavisnosti u odnosu na centralnu vlast. U nekoj daljoj perspektivi, ova obitelj je računala na zaposjedanje svih oblasti koje su pripadale nekadašnjoj srpskoj kraljevini, vezujući se posebno za manastir Mileševu , ne bez razloga, jer su u njemu počivale moći sv. Save. Od 1488. nazivaju se hercozima od Sv. Save, a svoje posjede zovu Velikim vojvodstvom od Sv. Save, s očigledno zacrtanim ciljem. Nakon pada Velikog vojvodstva pod tursku vlast, po tituli hercega Stefanu Vukčića-Kosače i titulama i prezimenu njegovih nasljednika (Hercegovići) ovaj predio današnje Crne Gore, zapadno i sjeverno od Stare Crne Gore, nazivao se Stara Hercegovina.

[uredi] Vlatko Vuković ( ? - 1392), veliki vojvoda

Bio je čovjek od povjerenja bosanskog kralja Tvrtka I. Pobijedio je Turke u bit,i kod Bileće, 1388. godine i sa svojim odredom sudjelovao u Kosovskoj bitci, 1389. godine.

[uredi] Sandelj Hranić (oko 1370 - 1435 ) veliki vojvoda

Dugo je vladao ovim krajevima, od 1392. do 1435. godine, a drugi brak je sklopio s Jelenom (Jelom), kćerkom kneza Lazara (udovicom ranijeg zetskog gospodara Đurađa II Stracimirovića Balšića i majkom tadašnjeg gospodara Zete Balše III).

[uredi] Stefan Vukčić-Kosača (1435 - 1466) veliki vojvoda i herceg od Sv. Save

Po osvajanju od strane Turaka, teritorij Velikog vojvodstva sveden je na utvrđeni grad Herceg Novi, u kojem je herceg Stefan i umro 22.05.1466. godine.

[uredi] Vladislav Hercegović(1426 - 1489) herceg

Nije se uspio suprostaviti Turcima i prelazi u Ugarsku. Njegovi se potomci spominju do 1522. godine, potpisivali su se kao hercozi od Sv. Save, ali više nisu igrali nikakvu ulogu na teritoriju nekadašnjeg Velikog vojvodstva (Stare Hercegovine).

[uredi] Vlatko Hercegović ( ? - 1489)

Surađivao je s Mađarima i Mlečanima, da bi se 1469. pomirio sa Turcima. Ponovo je zaratio sa Turcima, ali su ga ovi potukli i potisnuli u Herceg Novi. Poslije opsjedanja Herceg Novog , herceg Vlatko biježi na otok Brač ( koji je držala Mletačka Republika) gdje je i umro.

[uredi] Stefan Hercegović

Posljednji sin hercega Stefana Vukčića- Kosače, , poturčio se i kao dostojanstvenik umro u Alepu (Turska) pod imenom Ahmed-paša Hercegović, 1518, godine.

[uredi] Z E T A

U ovom razdoblju valja praviti razliku izmedju ranijeg područja koje je u 12. i 13. stoljeću nazivano Zetom, odnosno Zetskom župom. Područje imenovane župe je ranije obuhvaćalo prostor od Boke Kotorske, Kotora i Ostroga, do rijeke Bojane, pa dalje do Drivasta i Danja (u današnjoj Albaniji). Naziv Zeta se od sredine 13. stoljeća proširio na veći teritorij i obuhvaćao Donju i Gornju Zetu. Donja Zeta je krajem 14. stoljeća obuhvaćala predio između Bokokotorskog zaljeva i rijeke Bojane, duž morske obale i primorskih planina, do Skadarskog jezera. Gornja Zeta se prostirala izmedju Hotskog zaljeva i Ostroga, preko Zetske i Bjelopavličke ravnice i dijela južnih planinskih prostora. U drugoj polovini 14. stoljeća Zeta se osamostaljuje od središnje vlasti srpske države prvo pod vodstvom dinastija Balšića. Oni su ostvarili značajna teritorijalna proširenja vodeći stalne borbe sa svojim susjedima: albanskim, bosanskim i srpskim feudalcima, kao i sve moćnijom Venecijom i Osmanskim carstvom.

[uredi] Balšići, gospodari Zete, od 1360. -1421.godine.

[uredi] 'Balša I'

Balšici su, kako je to poslije više od dva i pol vijeka (1601.) utvrdio dubrovacki povjesničar Mavro Orbini u "Kraljevstvu Slovena", potekli od sitnog vlastelina Balše, slaveniziranog Vlaha (Iliro-Romana, odnosno starovjekovno romaniziranih Ilira) koji je vojničkim zaslugama, od cara Dušana ili njegovog nasljednika Uroša, stekao vlastelinsko zvanje. Balšino sjedište, kao jednog od oblasnih gospodara ( od 1360. godine i najmocnijeg ) u Donjoj Zeti, bilo je u Skadru. Sa svojim je sinovima postepeno širio vlast i na oblast Gornje Zete, a na racun vlasteocke porodice Crnojevica.

[uredi] 'Đurađ I (? - 1378) gospodar Zete'

[uredi] 'Balša II (? - poginuo 1385) gospodar Zete'

[uredi] 'Đurađ II Stracimirović Balšić ( ) gospodar Zete od 1385 do 1403. godine'

Godine 1387. stupa u brak s Jelenom (Jelom) kćerkom srpskog kneza Lazara, ali sa svojom vojskom 1389. godine ne učestvuje u Kosovskoj bitci. Jelena Balšić, majka gospodara Zete Balše III, 1411. godine prelazi u Veliko Vojvodstvo ( koje je, u sastavu kraljevine Bosne zahvatalo zapadni dio današnje Crne Gore ) preudajom za velikog vojvodu Sandelja Hranića.

[uredi] 'Konstantin Balšić (? - 1402)'

Pogubljen je 1402. godine u Draču.

[uredi] 'Balša III (? - 1421) gospodar Zete od 1402 do 1421 godine.'

[uredi] Stefan Lazarević (1377 - 1427) despot Srbije, gospodar Zete od 1421.- 1427. godine

Sin kneza Lazara i ujak posljednjeg vladara iz dinastije Balšića, najprije je od 1389 - 1402. godine vladao Srbijom kao knez i vazal turskog sultana Bajazida I.. Za račun Bajazida je sa svojim odredima učestvovao u turskim osvajačkim pohodima. Bizantski car Ivan VII. Paleolog proglasio ga je za despota Srbije poslije turskog poraza u bitci kod Angore (1402). Godine 1403. stupa u vazalni odnos prema Ugarskoj. Stefan Lazarević je bio vješt diplomat i dobar vojskovođa, što su cijenili kako Turci, tako i Ugri. Od hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda dobio je u posjed: Beograd, Golubac, grad i rudnik Srebrenicu u Bosni i mnoge feudalne posjede u Ugarskoj. Od turskog sultana Mehmeda II. je dobio nekoliko gradova i predjela. Po smrti svog sestrića Balše III, posljednjeg vladara iz dinastije Balšića, dobio je 1421. godine i Zetu. Ovim se njegova država po obimu smatrala jednakom Srbiji u doba prije kralja Milutina. Stefan je imao nesuglasica s novim sultanom Muratom II., sukobio se s Venecijom oko gradova u primorju Zete, koje su ovi bili zauzeli. Uz približavanje turske vojske, iznenadnom smrću despota Stefana, propao je i pokušaj da se nezavisnost Srbije očuva. Veličinu njegove državničke i ratničke sposobnosti pokazuje i to da je njegova smrt, po navodima savremenika, "izazvala užas u narodu".

[uredi] Đurađ Branković (1375- 1456) knez i despot, vladar Zete od 1427 do 1456. godine

Pripadao je posljednjoj dinastiji srednjevjekovne Srbije. Kada je Novo Brdo palo pod tursku vlast 27. lipnja 1441. godine i napadi se nastavili na ostale djelove Srbije - Đurađu Brankoviću je na upravu ostala samo Zeta. Brat od strica posljednjeg gospodara Zete iz dinastije Balšića, Balše III, Stefan Balšić (Dubrovčani su ga zvali Stefan de Maramonte) pokušao je da povrati izgubljene oblasti, na koje je smatrao da ima pravo. Ostao je bez podrške i ovi pokušaji iz 1429. godine nijesu mu uspjeli. Nakon toga je prišao Mlecima i za njihov račun ratovao u Lombardiji i Furlaniji. Porodici Maramonte, koja je imala posjede u Apuliji, gubi se svaki trag oko 1480, godine.

[uredi] CRNOJEVIĆI, gospodari Zete i Crne Gore, od 1456. - 1496. godine

Pod Crnojevićima Zeta nastavlja postojanje kao samostalna feudalna država. Usponom Crnojevića Zeta, tj. Crna Gora kako se od tada naziva, konstituira se kao država čije je društveno uređenje bilo mješavina feudalnih i rodovskih elemenata; tada i nastaje pojam Crnogorci. Pred kraj XIV vijeka, ugledan čovjek i veliki takmac Balšića u Zeti, bio je vlastelin Radič Crnojević, sa braćom Stefanom i Dobrovojem. Radič je poginuo u borbi protiv Đurađa Stracimirovića Balšića, 1396. godine. U dubrovačkim dokumentima, između 1403. i 1431. godine, pominju se kao "baroni Zete": Đurađ Đurašević Crnojević i Lješ Aleksa Djurašević Crnojević. Za vrijreme rata sa Balšićima, Mlečani su braću pokušali da pridobiju za sebe, obećavajući im gradove Budvu i Bar, kao i Gornju Zetu. Ovi vlastelini bili su i u službi despota Stefana Lazarevića, koji je poslije Balšića vladao Zetom.

[uredi] 'Stefan (Stefanica) Crnojević, gospodar Zete od 1456 - 1465'

Sin Đuraša Đuraševića, zetski vlastelin Stefan (Stefanica) Crnojević, pominje se od 1426. godine, a bio je oženjen Marijom, ćerkom Ivana Kastriota i sestrom Skenderbega. Na taj način je osigurao svoj položaj, obzirom da se nije slagao sa braćom.Umro je 1465. godine.

[uredi] 'Ivan Crnojević ( ) vojvoda, vladar Zete od 1465. do 1490. godine'

Mlađi sin Stefana Crnojevića, 1466. godine postaje vojvoda, pod mletačkom vrhovnom vlašću. Ivan Crnojević je stolovao u Žabljaku. Godine 1474. na strani Mletaka učestvuje u odbrani Skadra od Turaka. Nakon odbijanja ovog napaada turske vojske i njenog poraza, Ivan Crnojević učestvuje i u pokušaju oslobođenja Hercegovine od Turaka. Neslogu saveznika u ovom poduhvatu, oko teritorijalnih granica, koristi Sultan Mehmed II napadajući na Zetu. Došlo je do žestokih sukoba sa Turcima. U tom razdoblju turski napadi su sve češći i jači, tako da se teritorij zetske države smanjuje, a narod povlači prema masivu planine Lovćen. Gospodar Zete bio prinuđen da pobjegne u Italiju, a 1479. godine, Zeta je pala pod osvajačima.

Poslije smrti sultana Mewhmeda II, Ivan Crnojević ponovo vlada dijelom nekadašnje Zete, ovog puta kao vazal turskog sultana Bajazita II. Od tada je u narodu poznat i kao "Ivan-beg". Godine 1482. za novo državno središte je odabrao katunsko Cetinje ispod planine Lovćen. U ovom mjestu, okruženom teško prohodnim brdima, gradi dvorac i manastir. Cetinje postaje prijestolnica sužene zetske države, koja se sada naziva Crna Gora i državno i duhovno središte slobodarskog pokreta Crnogoraca tijekom narednih pet stoljeća.

[uredi] 'Đurađ Crnojević, gospodar Crne Gore od 1490. do 1496. godine'

Na čelo Crne Gore 1490. došao je Đurađ, sin Ivana Crnojevića. Ovaj vladar je u istoriji ostao upamcen kao veoma obrazovan covjek. Prije svega, volio je književnost. Stoga ne čudi da je kao trajan spomenik za sobom ostavio prvu tiskaru u Južnih Slovena, gdje su štampane najstarije ćirilične knjige (inkunabule). To su : Oktoih, Psaltir i Trebnik. Sve su štampane u periodu od 1493. - 1495. godine. Pod njegovim pokroviteljstvom od 1493. na Cetinju je radila prva tiskara u Južnih Slavena iz koje je izašlo pet ćirilskih knjiga crkvenog sadržaja. Poslije kratkotrajne Đurađeve vladavine, njegovom smrću 1496. godine, Crna Goru pada pod tursku vlast.

[uredi] Osmanlijsko razdoblje

Crna Gora je potpala pod osmansku okupaciju i postala je dio Skadarskoga sandžaka, no ozbiljni ustanci počinju već u prvoj polovici 17. stoljeća. Crna Gora je imala poseban status kao planinsko neplodno područje nastanjeno borbenim Crnogorskim plemenima. Kako bi lakše kontrolirao Crnu Goru, osmanski je sultan stvorio posebni Sandžak Crna Gora kojim je upravljao najmlađi sin Ivana Crnojevića, Staniša Crnojević koji je prešao na islam. On je vladao Crnom Gorom od 1514. do 1528. godine. Timarski sustav poreza se nikako nije mogao uvesti u Crnu Goru, pa je 1513. odlučeno da Crnogorci postanu slobodni seljaci - furlundžije, kao stočarski narod koji plaća umjeren danak sultanu, i sudjeluje u osmanskim ratovima, no samo u granicama Crne Gore. Tako se počela razvijati autonomija Crne Gore još u 16. stoljeću. Crna Gora se dijelila na nahije od kojih se svaka dalje dijelila na crnogorska plemena, od kojih je svako imalo glavare koje su birali odrasli muškarci nekog plemena na plemenskim zborovima:

• Katunska nahija:

• Cetinje
• Pleme Njeguši
• Pleme Ćeklići
• Pleme Bjelice
• Pleme Cuce
• Pleme Ozrinići
• Pleme Pješivci
• Pleme Zagarač
• Pleme Komani

• Lješanska nahija
• Riječka nahija:

  Pleme Kosijeri

  Pleme Dobrsko selo

  Pleme Ceklin

  Pleme Ljubotinj

  Pleme Građani

• Crmnička nahija:

• Pleme Podgor
• Pleme Dupilo
• Pleme Brčelo
• Pleme Sotonići
• Pleme Gluhi Do
• Pleme Limljani
• Pleme Boljevići

1516. godine se posljedni vladar dinastije Crnojevića odriče vlasti u korist arhiepiskopa Vavila, otkada Crna Gora postaje vjerski crkveni entitet kojim vladaju mitropoliti - vladike.

Postojao je i Opći crnogorski zbor koji je rješavao sva bitna pitanja između Osmanske vlasti i crnogorskoga naroda.

Početkom 17. stoljeća, osmanski sandžak-begovi narušavaju autonomiju Crne Gore, tražeći da Crna Gora ratuje izvan njenih granica u ime sultana. To dovodi do opće borbe Crnogoraca protiv Osmanlija. Jedan dobar primjer je pokušaj skadarskoga sandžak-bega Ali-beg Memibegovića, koji pokušava ugušiti sav crnogorski otpor 1604. godine. Crnogorci su odbili platiti danak, pa je sandžak-beg okupio 3,000 boraca i došao u Podgoricu da ga sam pokupi. Aga je prešao rijeku Moraču i stigao u Lješko polje, krećući se k utvrđenim zaseocima Stanjevićima i Goricama, kako bi provalio u Crnu Goru. Dok se kretao prema planini, Crnogorci su ga napali i opljačkali. Izgubio je oko 100 ljudi, a da noć nije sakrila njegov bijeg, i ostatak bi poginuo. Aga je sam bio ranjen. Ta borba za neovisnost se posebno iskazala za vrijeme dugog Kandijskoga rata u razdoblju od 1645. do 1669. godine između Mletaka i Osmanskoga carstva. Crnogorci su pregovarali sa Venecijom o mogućem prelasku Crne Gore iz osmanske pod mletačku vlast, no ti pregovori su propali.

Konačno, Crnogorci koriste Veliki bečki Morejski rat iz 1683.-1699. i zbacuju svu osmansku vlast u Crnoj Gori.

[uredi] Razdoblje samostalnosti

[uredi] Petrovići-Njegoši

[uredi] Episkop Danilo I. Njegoš

Ulogu svjetovnog vladara i rukovođenje zemljom preuzimaju cetinjski vladike, Opći crnogorski zbor i Zbor glavara, kao vrsta državnog organa, a rukovođenje na nižim razinama bilo je u rukama plemenskih zborova. Od 1697. godine kada je crnogorski Zbor za vladiku izabrao Danila I. (rođen 1670. godine), rodonačelnika dinastije Petrović, počinje organizirana borba za političko i vjersko jedinstvo zemlje, često podijeljene plemenskim sukobima i islamizacijom stanovništva. Danilo je nosio naslov Danil Njegoš, episkop cetinjski, gospodar srpske zemlje sve do svoje smrti 1735. godine.

Dolaskom izaslanika ruskog cara Petra I. u Crnu Goru 1711. uspostavljene su bliske političke veze između Crne Gore i Rusije koje će uz povremena zahlađenja trajati do početka 20. stoljeća. Sljedeće godine odigrala se bitka protiv snaga bosanskog vezira Ahmet-paše na Carevom lazu, događaj koji je u narodno pamćenje ušao kao jedna od najvećih pobjeda u ratnoj povijesti Crnogoraca.

[uredi] Vladika Savo II. Njegoš

Titulu Vladike Crne Gore je 1735. naslijedio Savo II. (rođen oko 1700.) koji ju je držao sve do svoje smrti 1781. 1766. godine Osmani ukidaju Pećku patrijaršiju. Kako bi očuvao višu religioznu autonomiju u Crnoj Gori, Savo se uzdiže sa naslova episkopa na naslov mitropolita cetinjskoga. Povodom ovog čina, on zahtjeva rusku pomoć od moskovskoga mitropolita i patrijarha i ruske carice da interveniraju i spase Srpsku pravoslavnu Crkvu, tvrdeći da će Ruskome carstvu pomoć platiti krvlju.

[uredi] "Car" Šćepan Mali

Prvi ujedinitelj Crne Gore dolazi u Crnu Goru i ujedinjuje crnogorska plemena, predstavljajući se kao ruski car Petar III. To je bio jedan Šćepan poznatiji kao car Šćepan Mali. On je vladao Crnom Gorom od 1767. do 1773. godine. Njegov dolazak je uzbunio Veneciju koja je vladala Dalmacijom i Bokom, i čak je izazvao pohod Osmanske vojske na Crnu Goru. 1773. Osmanlije potplaćuju jednog Šćepanovog slugu koji ga ubija. Nakon njegove smrti, ponovno nastupa plemenska anarhija.

[uredi] Vladika Petar I. Njegoš

Na vladičansko prijestolje 1781. dolazi Petar I. Njegoš (rođen 1747. godine). Crna Gora se brže kreće k učvršćavanju svoje neovisnosti. Pokazao se kao dobar vojskovođa. Izdao je prvi zakonik u Crnoj Gori 1789. godine - Zakonik Petra I.. Ujedinio je Crnu Goru tako što je smirio posvađana plemena. On uvodi poreze, škole i započinje trgovinu po prvi put u Crnoj Gori. Dok je 1785. godine bio u posjeti Ruskoj carevini, Crnu Goru napadaju Osmanlije. Kada se vladika vratio u Crnu Goru, započeo je oštru borbu protiv osmanskih snaga. 1786. su izvojevane dvije velike pobjede u Lješanskoj nahiji - na Krusima i Martinićima. 3. listopada 1796. godine 30,000 osmanskih vojnika pod vodstvom Mehmed-paše Bušatlije i sedam francuskih časnika je pobijeđeno od strane 6,000 Vladikinih crnogorskih vojnika. Sam paša je poginuo u boju. Crna Gora je proširena, i sasvim se odvojila od osmanske vlasti. 1798. godine, Petar je stvorio Pravuteljstvujušći sud crnogorski i brdski kao vrhovni organ državne vlasti koji je vršio sudsku i upravnu vlast. Petar je učinio mnogo na suzbijanju zaostaloga plemenskoga separatizma, no nije ga uspio iskorijeniti. 1806. francuska imperijalna vojska Napoleona Bonapartea pokušava učvrstiti svoju vlast u Crnoj Gori, napredujući iz Bokokotorskoga zaljeva. Međutim, vojska vladike Petra I. ojačana ruskim odredima je, u skladu sa ruskom flotom pod vodstvom admirala Senjavina, istjerala francuske snage skroz iz Dubrovnika. Ruski car Aleksandar I. je pokušao uvjeriti vladiku Petra da preda Boku Austrijskome carstvu, no Vladika nije htio posustati, pa su se crnogorske snage učvrstile u Herceg-Novom. Ruski car Aleksandar I. mijenja stav i pomaže Crnogorcima osvojiti Korčulu i Brač. Daljnja napredovanja su prekinuta dolaskom Francuske velike flote, jer se ruska flota morala povući kako bi branila Jonske otoke. Po ugovoru u Tilsiitu iz 1807. godine kojim su završeni sukobi između Francuskoga i Ruskoga carstva, Boka kotorska je predana Fancuskoj. Tako su se i počeli raspadati Vladikini planovi iz 1807. godine o stvaranju novog srpskog carstva iz Crne Gore sa Bokom, Brdima, Hercegovinom, Bosnom i Srbijom sa prijestolnicom u Dubrovniku, tvrdeći da je na Crnoj Gori da vrati slavu srpskoga carstva. Vodio je pregovore sa ruskim generalom Dunavske armije. Priznao je ruskog cara za cara Srba i proglasio da će mitropoliti crnogorski biti carevi suvladari. U ratu iz 1807.-1812., osmanske snage ojačane francuskim odredima napadaju Brda i Crnu Goru, no ne uspijevaju ih zauzeti. 1813. godine, Crnogorci najzad zauzimaju Boku kotorsku od Francuza uz rusku i britansku pomoć. Bečki kongres koji je uslijedio iste godine je, međutim, vratio Boku kotorsku Austrijskome carstvu, a Crna Gora nije priznata kao neovisna država. Nakon ovog razočaranja, Crna Gora je zašla u teška vremena. Tisuće Crnogoraca je umrlo od gladi, a stotine emigriralo u Kneževinu Srbiju i Rusko Carstvo. Brđani iz Morače sjeverno od Crne Gore 1820. godine pod vodstvom Serdara Mrkoja Mijuskovića pobjeđuju veliku osmansku vojsku iz Bosne. Brda su pripojena Crnoj Gori do kraja vladavine vladike Petra II. On je umro 1830. godine. Nakon smrti ga je njegov nasljednik, Petar II. kanonizirao 31. listopada po Gregorijanskome kalendaru, tj. 18. listopada po Julijanskome kalendaru. On je postao Sveti Petar Cetinjski Srpske pravoslavne Crkve.

[uredi] Vladika Petar II. Petrović Njegoš

Napore na srijeđivanju i okupljanju unutarnjih crnogorskih snaga ja produžio od 1830. godine Vladika Petar II. Petrović Njegoš (1. studenoga 1813. – 10. listopada 1851. iz Njeguša), poznatiji samo kao Njegoš odgojen u manastiru u Cetinju, koji je stupio na vlast sa samo 17 godina navršenoga života. Njegoš je nastavio izgradnju centralne crnogorske vlasti. 1831. godine stvara Senat koji čini 12 najistaknutijih crnogorskih starješina kao vrhovnu zakonodavnu sudsku i upravnu vlast koji je trebao da zada poslijednji udarac plemenskome separatizmu. Započeo je i izgradnju sudova i puteva u Crnoj Gori, prvih škola, kao i prve štamparije. Izmirio je posvađena Crnogorska plemena. Obrazovana je i Gvardija, koja je riješavala manje sudske sporove i održavala red i sigurnost po plemenima. Također je stvorena i perjanička garda, kao osobni tijelohranitelji Vladike. Energično se suprotstavio Gubernantu Crne Gore Radonjiću koji je radio isključivo za austrijske interese. Petar II ga je uhitio i protjerao iz Crne Gore. Gubernantstvo je i ukinuo 1832. godine. Njegoš je bio i istaknuti pisac, a i doprinijeo je kulturnome jačanju Crne Gore. Jedno od njegovih prvih djela je Pustenjak cetinjski iz 1834. Njegoš je prvi uspostavio Srpski jezik u Crnoj Gori, 1836. godine izdajući Azbuku, a 1838. i Gramatiku. 11. lipnja 1842. Njegoša izabire Srpsko književno društvo po preporuci Kneza Srbije Mihaila Obrenovića za počasnoga člana kao nagradu za njegove tadašanje uspjehe u odgoju naroda. 1841. godine postigao je jedan veliki diplomatski uspjeh kada je Crna Gora rješila probleme razgraničenja sa Austrijskim Carstvom. Austrija se tada prema Crnoj Gori ponašala kao prema nezavisnoj državi. Petar II je uvijek bio spreman da pomogne svaku akciju protiv Osmanskoga carstva, što je dovelo do redovnih crnogorsko-turskih sukoba. Davao je čak i podršku pobunjenicima protiv centralne Osmanske vlasti. U vanjskoj politici je bio okrenut ka Ruskoj carevini, no Rusija je održavala mirne odnose sa Osmanima, pa se mnogo nije moglo postići. 1845. godine je pokazao duhovnost i umijeće u Filosofiju tadašnje Crne Gore u svojoj Luči mikrokozmi. No, njegovo najpoznatije djelo je Gorski vijenac iz 1847., gdje je opisao volju naroda za slobodom. Kao vladar i istaknuti pisac, Njegoš je propagirao ideju o oslobođenju i ujedinjenju svih Srba i Južnih Slavena i to pogotovo u revolucionarnima 1848. i 1849; kada je održavao prijateljske odnose sa Kneževinom Srbijom i nudio pomoć hrvatskome banu Josipu Jelačiću za vrijeme njegovih borbi. 1848., odbio je ponudu Kneza Srbije za ujedinjenje Srba, Hrvata i Bugara, tvrdeći da se Srbi moraju prvo ujediniti. Tom prilikom je obećao srpskome vladaru da će mu pomoći da dođe na vlast u Prizren, a sam Njegoš je sebe vidio kao budućeg Patrijarha obnovljene Srpske Pravoslavne Crkve u Peću. 1851. godine Njegoš je napisao Šćepan mali, djelo koje opisuje prvog ujedinjenog vladara moderne Crne Gore. Drugo njegovo značajno djelo je Ogledalo srpsko. Vladika Petar II je kanonizirao svoga prijethodnika Vladiku Petra I za sveca Srpske Pravoslavne Crkve 31. listopada po Gregorijanskome kalendaru ili 18. listopada po Julijanskome kalendaru. 1851. godine, Njegoš umire od tuberkuloze u Cetinju. Sahranjen je u maloj kapelici na vrhu planine Lovćen, gdje mu je i sagrađena grobnica. Njegoš je prilično doprinio međunarodnom ugledu Crne Gore brojnim putovanjima koje je navršio za vrijeme svoje vladavine.

[uredi] Vladika/Knez Danilo II. Petrović Njegoš

Daljnja jačanja crnogorske vlasti je nastavio nećak Vladike Petra II, Danilo II Petrović Njegoš (živio 25. Maja 1826. – 13. kolovoza 1860.) od 1851. godine. Narod se teško mirio sa autokratskome vlašću, a plemenski poglavari su htjeli više samostalnosti. On je vodio aktivnu vanjsku politiku. Sve ove otpore je Danilo II surovo gušio. Kako bi se lakše borio protiv plemenskoga sepratizma, Danilo II je reorganizirao narodnu vojsku, vršeći popis svih plemena u Crnoj Gori i određujući zapovjednike plemenskih vojnih odreda. Stvorio je i vlastitu gardu. Iz Senata je izbacivao nepoželjne članove, a uvodio svoje pristalice. 1852. godine postaje prvi Knez Kneževine Crne Gore kao svjetovne države, umjesto prijašnjeg crkvenoga entiteta. Iste godine je došao u sukob sa Osmanskom carevinom zbog te odluke. Crnogorske snage su uspjele zauzeti Žabljak, no samo na kratko vrijeme. Slijedeće, 1853., Knez Danilo II je podržao ustanke Hercegovačkih plemena u Hercegovini. To je izazvalo navalu Omer-Paše Latasa na Crnu Goru. Uprkos herojskome crnogorskom otporu, Osmanske snage stežu obruč oko Crne Gore. Taj teško razdoblje za Crnu Goru bilo je poznato kao Omer-Pašina godina. Knez Danilo II se obratio Ruskim i Austrijskim carstvima za pomoć, koji su uvjerili Osmane da odustanu. 1855. godine Knez Danilo II donosi Zakonik koji je jamčio privatnost, privatno vlasništvo i ravnopravnost svih Crnogoraca i Brđana. Time su određene smrtne kazne za čedomorstvo, izdaju domovine i krađu po treći put, a ostale kazne su uglavnom bile tjelesne. Najoštrije kazne su bile za neispunjavanje poreznih obveza. Također je i zabranjeno četovanje po susjednome austrijskom primorju u Boki Kotorskoj. Zakonik Kneza Danila II je zaveo patrijarhalno društvo u Crnoj Gori. Ubrzo, 1857. Knez Danilo II podržava daljne Hercegovačke ustanke pod vodstvom Luke Vukalovića, što je izazvalo nove Osmanske pohode na Crnu Goru. Crnogorci su izvojevali značajnu pobjedu na Grahovu 1858., no, velike sile su ponova natjerale obje zaraćene strane na mir. Te godine je konflikt sa Osmanskom Portom započet stvaranjem Crne Gore kao svjetovne države završen. Europska komisija je 1859. godine utvrdila razgraničenje Kneževine Crne Gore i Osmanskog teritorija. Ovom prilikom Crna Gora je tretirana kao nezavisna država. Crna Gora je proširena na neke pogranične teritorije za vrijeme vladavine Kneza Danila II. Knez Danilo II je pregovarao sa Kneževima Srbije Aleksandrom Karađorđevićem i Mihailom Obrenovićem o ujedinjenju Srba, Danilo II je obećao da će svi Crnogorci učestvovati, i obećao je da će on sam služiti budućem Kralju Srpstva kao običan vojnik. je predložio ujedinjenje 1860. godine ga ubija jedan osobni protivnik, dezerter kod Kotora.

Njegov brat, proslavljeni crnogorski ratnik, vojvoda Mirko Petrović odriče se tvrdnje za prijestolje u korist njegova sina, Nikole.

[uredi] Knez/Kralj Nikola I. Petrović Njegoš

Knez Nikola I. Petrović Njegoš (živio 7. Rujna 1842. - 2. Ožujka 1921.) koji je stupio na kneževski prijestolje 1860. godine je rođen u Njegušima, kući dinastije Petrović. Od malih nogu je naučio borbene vještine i atletiku. Proveo je dio svoga djetinjstva kod svoje ujne Darinke Petrović Kustić u Trsti. Francuska kultura je bila njena struka, pa je poslala mladog nasljednika crnogorskih Vladika i Kneževa u Pariz, zajedno sa Kraljem Srbije Milanom Obrenovićem. Nasljednik crnogorskog prijestolja, kao patriotski Brđanin, nije bio zainteresiran za francusku kulturu i umjetnost i jedva je čekao da se vrati u svoj domovinu, Kneževinu Crnu Goru. 13. Kolovoza 1860. je naslijedio Kneza Danila II Petrovića dok je još bio u Parizu nakon što je atentat izvršen na Danilu II.

U studenome 1860. godine, oženio je Milenu, kći vojvode Petra Vukotića.

Vodio je politiku okrenutu prema Europi i strogo protiv Osmanskoga carstva, sa kojim je često ratovao u razdoblju od 1862. do 1878. 1867. godine je posjetio Francuskog imperatora Napoleona III u Parizu, a 1868. posjetio Rusiju, gdje ga je ruski car Aleksandar II primio sa širokim rukama. Poslije je boravio na dvorovima po Berlinu i Beču. Znatno se zbližio sa ruskom carskom obitelji. Car i carica su investirala u odgojnom sustavu Crne Gore, kao i slanju velike isporuke opreme i municije za Cetinje.

Knez Nikola sklapa tajni savez sa svojim prijateljem, Knežem Srbije Mihailom Obrenovićem 1866. godine. 1867. godine Knez Nikola piše tekst za himnu Kneževine Crne Gore - Onamo, 'namo koju je skladao jedan poznati slovenski kompozitor po uzoru na pjesmu boraca Garibaldija za vrijeme njegovih borbi za ujedinjenje Italija - Siscopron le tombe, Si levani i morti. Onamo, onamo je predstavljala borbu srpskoga naroda za staru slavu carstva protiv Osmanske imperije, i povratak Kosovski svetilišta kao Dečani:

Onamo, onamo... za brda ona,

govore da je razoren dvor

mojega cara; onamo vele,

bio je negda junački zbor

Onamo, onamo... da viđu Prizren!

ta to je moje - doma ću doć'!

Starina mila tamo me zove,

tu moram jednom oružan poć'

Onamo, onamo... sa razvalina

dvorova carkih vragu ću reć':

"S ognjišta milog bježi mi, kugo,

zajam ti moram vraćati već'!"

Onamo, onamo... za brda ona

kazuju da je zeleni gaj

pod kim se dižu Dečani sveti:

molitva u njih prisvaja raj.

Slijedeće tri strofe su bile korištene za vrijeme rata, no izbačene su iz same himne kasnije:

Onamo, onamo... za brda ona,

gdje nebo plavo savija svod;

na srpska polja, na polja bojna,

onamo, braćo, spremajmo hod!

Onamo, onamo... za brda ona

pogažen konj'ma klikuje Jug:

"U pomoć, djeco, u pomoć, sinci,

svetit' me starca - svet vam je dug!"

Onamo, onamo... sablji za stara

njegova rebra da tupim rez

po turskim rebrim'; da b'jednoj raji

njom istom s ruku res'jecam vez!

Posljednja strofa himne:

Onamo, onamo... za brda ona

Milošev, kažu, prebiva grob!

Onamo pokoj dobiću duši,

kad Srbin više ne bude rob.

Himna nije postala himna Kneževine Crne Gore zbog svojih suviše radikalnih riječi i nekih drugih razloga, pa je postala himna naroda crnogorskoga. Knez Nikola 17. Rujna 1870. proglasio Ubavoj nam Crnoj Gori za službenu himnu Kneževine, a kasnije i Kraljevine Crne Gore. Pjesmu je napisao Nikolin tajnik, svećenik Jovan Sundečić još 1865. godine, a skladao Jovo Ivanišević po uzoru na himnu svetom Savi - Uskliknimo s' ljubavlju. Kasnije ju je preskladao Anton Šulc. Ubavoj nam Crnoj Gori:

Ubavoj nam Crnoj Gori

Ubavoj nam Crnoj Gori s ponositim brdima,

Otadžbini što ne dvori, koju našim mišicama

Mi branimo i držimo prezirući nevolju, —

Dobri Bože, svi T' molimo: živi Knjaza Nikolu

Zdrava, srećna, moćna, slavna, — obćem vragu na užas,

Vrlim pretcim' u svem ravna, som narodu na ukras;

Dobrim blaga, zlijem stroga; krsta, doma, slobode

Zaštitnika revnosnoga, — hrani nam ga, Gospode!

Od kovarstva i napasti čuvaj Njeg' i Njegov Dom;

Koji snije Njem' propasti — neka bude propast tom!

A koju mu vjeru krši, — pravda tog ukrotila,

Krjepki Bože, sve rastr'si što nam zloba rotila.

Kud On s nama, svud' mi s Njime krv smo ljevat gotovi

za Nj' za vjeru, naše ime i za braću u okovi!

Tome ćemo svetu dugu odzivati se svaki čas, —

Bože, svekј nam bud'u u krugu, blagosiljaj Njeg' i nas!

1869. godine, nakon što je učvrstio vlast u Kneževini Crnoj Gori uspiješno zaustavlja Brđane da pomognu ustanak Krivošana protiv austrijske vlasti, kako bi izbjegao sukobe s Austro-Ugarskom Monarhijom. Ruski car 1871. godine šalje Princa Dolgorukija koji je razdijelio velike količine novca narodu Crne Gore. Podržao je nekadašnju politiku rodonačelnika Petrovića za stvaranje novog srpskoga carstva, no vidio je sebe kao legitimnog carskog nasljednika. 1876. godine je podržao pripremajući Hercegovački ustanak i prepričao Hercegovačkim ustanicima kako je srpsko carstvo nestalo za vrijeme Sultana Murada I i da treba nastati sada, za vrijeme Sultana Murada V. Za vrijeme srpsko-turskih ratova 1876.-1878., Nikola otvara rat 1876. Osmanskome sultanatu zajedno sa Srbijom, u kome je pokazao vojnički talent i spremnost Crne Gore. Nakon kratkog mira u 1877. godini, stupa u novi rat 1877.-1878. u kojima su crnogorske snage, podržane Srbijanskim trupama uspjele zauzeti Nikšič, Bar i Ulcinj. Teritorij Kneževine Crne Gore je znatno proširen, a i dobila je izlaz na Jadransko more. Ratove je Knez Nikola opravdao kao osvetu za Kosovski boj iz 1389. godine.

Na Berlinskome kongresu iz 1878. godine, Kneževina Crna Gora je priznata za 27. nezavisnu državu svijeta. Sljedilo je razdoblje zlatnoga doba u Kneževini koji je trajalo desetljećima. Odgoj i 1883. godine, Knez Nikola posjećuje Osmanskoga sultana u cilju izmirenja Kneževine Crne Gore i Osmanlijskoga sultanata. Od tada su crnogorsko-osmanski odnosi mirni. 1896. održava svečano označavanje 200-godišnjice vladavine dinastije Petrović. Godine 1897. je izbio Grčko-turski rat. Knez Nikola ostaje po strani i mudro promatra zbivanje događaja na sceni. Svibnja 1898. Nikola posjećuje britansku kraljicu Viktoriju u Winsdorskome zamku. Ovim diplomatskim uspjesima Knez Nikola znatno diže međunarodni ugled Kneževine Crne Gore. Od 1900. godine Nikola se naziva Kraljem. Naslijedili su brojni pritisci naroda koji je htio veću slobodu, pa je Nikola Petrović Njegoš stvorio prvi ustav Crne Gore 1905. godine. Po ugledu na uređenja Zapadne Europe, Ustav je odredio i osigurao slobodu tiska i kriminalne zakone. Slijedeće, 1906. godine, Nikola uvodi crnogorsku valutu - "Perper". Nikola Petrović Njegoš je modelirao ekonomiju Crne Gore po uzoru na tadašnju Latinsku Monetarnu Uniju. Perper je bio iste vrijednosti kao i Francuski Franak i dijelio se na 100 Para. Novčići od 100, 20 i 10 Perpera su bili kovani u zlatu, 5, 2 i 1 Perper i srebru; dok su novčići od 20 i 10 Para bili od nikla, a 2 i 1 Para od legure bakra i cinka.

Kneževina Crna Gora je obavila svoj prvi popis stanovništva 1909. godine. Tada je bilo 317,856, po religiji:

• Pravoslavni kršćani: 94,38%
• Sunitski Muslimani

po materinskim jeziku:

• Srbi oko 95%
• uglavnom Albanci

Broj stanovnika je precijenjen. Tadašnje stanovništvo Crne Gore nije brojalo više od oko 220,000 stanovnika.

28. kolovoza 1910. Nikola Petrović Njegoš označava jubilarnu 50-godišnjicu njegove vladavine nad Crnom Gorom. Tom prilikom ga Skupština Crne Gore izabire za Kralja sada već Kraljevine Crne Gore. Do tada je i postao feldmaršal Ruske carske vojske, titula koju skoro nitko izvan Ruske carevine nije dobio.

Nikola Petrović Njegoš je doprinuo znatno razvoju odgoja u Crnoj Gori. Pisao je mnoge teme vezane za Slavensku povijest. Balkanska Carica i Knjaz Arvanit su bile drame, a Hajdana i Pesnik i Vila pjesme. Poznate su i zgrupine pjesama kao na primjer Skupljene Pesme i Nova Kola.

Nikola Petrović Njegoš je imao šest kćeri, i sve ih je udao u poznate europske dinastije. Njegovo najstarije dijete, Zorka se udala za kralja Srbije Petra Karađorđevića. Princeze Anastazija i Milica su se udale za ruske nadvojvode Nikolu Nikolajeviča i Petra Nikolajeviča iz dinastije Romanov. Princeza Stana se udala za Vojvodu Johana od Lojhtenberga. Princeza Jelena je postala Kraljica Italije Jelena, žena kralja Emanuela Viktorija III. Jedan od trojice njegovih sinova, Princ Danilo se oženio 27. srpnja 1899. Vojvotkinjom Milicom od Meklenbur-Štrelica. Ovi brakovi su mnogo doprinijeli poboljšanju međunarodnoga položaja Crne Gore, a Kralj Nikola bi zapamćen kao Zet Europe.

[uredi] Balkanski rat

Kralj Nikola I se ubrzo okreće protiv Osmanskoga carstva za vrijeme Istočni problem|Istočnog problema, kako bi zadao posljedni udarac Osmanima u Europi. 1912. godine stupa u savez sa ostalim pravoslavnim kršćanskim monarhijama Balkana - Srbijom, Grčkom i Bugarskom i do 1913. godine. znatno proširuje svoj teritorij. Spojila se sa vojskom Srbije i podijelila Sandžak, prodrla ka Kosovu zauzevši Metohiju i naprijedovala u Skadarski sandžak. 10,000 crnogorskih boraca je poginulo osvajajući Skadar od Osmanskih snaga pod vodstvom Esad Paše, Osmanskog činovnika albanskoga porijekla. Daljnja sudjelovanja u Balkanskim ratovima, crnogorska vojska je prošla kao dio Srbijanske vojske. Iste godine je Mirom u Bukureštu uspostavljen novi poredak na Balkanu. Uprkos crnogorskim vojnim uspjesima, morala je dati veliki broj teritorija, uključujući i sam grad Skadar, novostvorenoj Albaniji zbog zalaganja Austro-Ugarske carevine i drugih velikih sila.

[uredi] Prvi svjetski rat

Crna Gora je u Prvi svjetski rat ušla odmah po objavljivanju rata Austro-Ugarske na Kraljevinu Srbiju, nagovijestivši rat Austro-Ugarskoj Monarhiji 1914. Iako je crnogorska vojska bila malobrojna, svih 50,000 ljudi je odmah bilo mobilizirano. Crnogorske snage su sa srpskim vojskama uspijele odbiti više napada Centralnih sila. Sa utvrđenoga vrha planine Lovćen, crnogorsko topništvo je bombardiralo Kotor, obližnju austro-ugarsku vojnu bazu Centralnih Sila. 10. Kolovoza 1914. crnogorske trupe napadaju Austrijske vojne garnizone, ali ne uspijevaju iskoristiti dobivenu prednost i ne napreduju dalje. Za vrijeme druge invazije Austro-Ugarskih trupa 1914.-1915. godina, crnogorske trupe zauzimaju Istočnu Hercegovinu, i sa Srbijinom vojskom stižu do Sarajeva. Centralne sile su bile znatno brojnije, pa su se savezničke vojske morale povući. zbog učestvovanja i podrške srpskim snagama od strane brojnih Bosanaca i Hercegovanaca, Austro-Ugarski časnici su se žestoko osvećivali civilnome stanovništvu. Nakon treće invazije na Srbiju snaga Centralnih Sila 1915., srpska vojska, vlast i dobar dio naroda se povlači preko Crne Gore u Albaniju. Crnogorska vojska junački preprečuje put vojsci Austro-Ugarske i njenog Njemačkog saveznika dovoljno dugo da se Srbi povuku preko Crne Gore. Nakon kapitulacije pred Austro-Ugarskom u siječnju 1916. kada Cetinje pada, Kralj Nikola I Petrović i njegova vlada idu u izbjeglištvo u Italiju kod Nikoline kćerke Jelene, Kraljice Italije, a zatim u Francusku, gdje Bordeaux postaje de facto glavni grad Kraljevine Crne Gore, odakle se ne uspijevaju nametnuti niti kao partner u pregovorima i mirovnim konferencijama 1918. nakon rata. Preostali dio rata crnogorski vojnici provode u srpskoj vojsci na Balkansom frontu. Okupacija je dovela do mrtvih crnogorskih civila. Nakon proboja Solunskoga fronta, srpske vojske oslobađaju Crnu Goru i u Podgorici postavljaju prijelaznu Skupštinu na vlast u oslobođenoj Crnoj Gori. 26. studenoga 1918 Podgorička Skupština optužuje Nikolu za izdaju, zbacuje ga sa prijestolja Kraljevine Crne Gore i ubrzo mu zabranjuje povratak u Crnu Goru. 26. studenoga 1918. ista Skupština izglasuje sjedinjenje Kraljevini Srbiji. Odluka je izvršena nekoliko dana kasnije, 29., ali je to dovelo to brojnih nereda u kojima se i Srbija umiješala 1919. godine, jer su pristalice kralja Nikole htjele nezavisnu Crnu Goru, ili bar po predlogu kralja, autonomiju unutar Srbije. Govori se i o 3,000 mrtvih i 3,000 ranjenih Crnogoraca u pobuni. Seperatističke tendencije će biti nastavljene sve do 1924. kada potpuno izumiru. Kralj Nikola umire 1921. godine u Francuskoj, sahranjen je u Italiji.

[uredi] Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca/Kraljevina Jugoslavija

Crna Gora je postala jedan od teritorijalnih entiteta Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Kralj Nikola i njegovi nasljednici su zadržali samo titularnu vlast nad Crnom Gorom. Vidovdanskim ustavom iz 1921., teritorijalni entiteti se ukidaju, i Crna Gora postaje dio unitarističke države.

Popis stanovništva Crne Gore iz 1921. je organiziran po nacionalnosti i religiji:

Za okruge Andrijevica, Bar, Kolašin, Nikšić, Podgorica i Cetinje je ustanovljeno da je bilo 199,227 stanovnika:

• Srbi: 181,989 (91.35%)
• Albanci: 16,838 (8.45%)

Za okruge Stare Srbije (Berane i Bijelo Polje) je ustanovljeno:

• Berane imalo je 23,864 stanovnika:

• Srbi: 23,561 (98.73%)

• Bijelo Polje imalo je 26,147 stanovnika

• Srbi: 26,136 (99.96%)

Ukupan iznos je bio 249,238 stanovnika:

• Srbi: 231,686 (92.96%)
• ostali (uglavnom Albanci)

1929., Kraljevina SHS je preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju pod diktaturom kralja Aleksandra I Karađorđevića. Crna Gora postaje Banovina Zeta nazvana po istoimenoj rijeci Zeti i dostiže svoj najveći teritorij, obuhvačajući današnju Crnu Goru s ostatkom Sandžaka, dijelom istočne Hercegovine, Dubrovnikom sa okolinom, Metohijom i dijelon Srbije. Etničke tendencije u Jugoslaviji rastu do kulminirajućeg trenutka 1924., kada jedan Crnogorski član Srpske Radikalne Narodne Stranke izvršava atentat na predsjednika Hrvatske seljačke stranke, Stjepana Radića.

1931. godine je Kraljevina Jugoslavija izvršila popis stanovništva Banovine Zete po religiji i maternijem jeziku. Bilo je 360,044 stanovnika:

• po religiji:

  Pravoslavni kršćani 272,702

  Sunitski Muslimani 61,038

  Rimokatolici kršćani 26,070

• po materinjem jeziku:

  Srpsko-hrvatski-slovenačko-makedonski jezici 339,955

  Albanski jezik 18,098

1934. je izvršen atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu, što dovodi do brojnih promjena i nereda u državi koji su je doveli skoro do građanskoga rata. U pregovorima između hvatskih i srpskih političara sklapa se Sporazum Cvetković-Maček čije se ideologije temelje na srpskoj i hrvatskoj hegemoniji i suradnji sa Silama Osovine iz Drugoga svjetskoga rata. 1939. je nastala nacionalna Banovina Hrvatska kojoj su prripali najzapadniji Zetini teritoriji, a 1941. Jugoslavija se priključuje Silama Osovine u takozvanom "Željeznom paktu".

[uredi] Drugi svjetski rat

Nepuni dan nakon sklapanja Željeznoga pakta, mladi kralj Petar II. Karađorđević izvršava udar na državu, zauzima prijestolje i napušta Sile Osovine. Vojske nacističke Njemačke i fašističke Italije, podržane fašističkim albanskim trupama vrše invaziju na Jugoslaviju. Po osvajanju Jugoslavije, stvorena je fašistička marionetska državica pod talijanskom okupacijom koja je obuhvaćala, pored današnjih granica Crne Gora, i cijeli Sandžak. Boku Kotorsku je uzela Italija, i Skadarsko područje je dodijelila novostvorenoj Velikoj Albaniji pod talijanskom upravom. Separatistički političar Sekula Drljević je djelovao kao talijanski guverner. Za vrijeme okupacije 1941 izbio je pokret Dražinih Četnika i komunističkih partizana, ali je taj ustanak vrlo brzo ugušen. Četnički pokret je ubrzo zamijenio svoje ideologije obnove Kraljevine, pokretom za stvaranje Velike Srbije, koja bi obuhvaćala današnju Crnu Goru i započeo s napadima na partizane. Talijani su surađivali s četnicima u borbi protiv partizana dok su se Sekulini ljudi žestoko borili protiv četnika koji su bili prepreka njihovoj ideji neovisne Crne Gore.

Slobodarska tradicija naroda ispoljila se partizanskim narodnim ustankom protiv talijanskog okupatora 13. srpnja 1941. koji po masovnosti i oslobodilačkoj energiji predstavlja jedinstven primjer u Europi, i koji je dao ogroman doprinos antifašističkoj borbi u Jugoslaviji.

Nakon propasti fašističkog režima Benita Musolinija u Kraljevini Italiji 1943. godine, Njemačke naoružane snage okupiraju Crnu Goru. Talijani su odnijeli sa sobom veliki dio privatnog vlasništva i blaga Crne Gore, ali se zna da je nešto blaga ostalo izgubljeno.

Antifašistički pokret obnavlja državno-pravni status Crne Gore 1944. godine. Skoro 10% stanovništva Crne Gore strada od okupacijskih vojski Sila Osovine, od nacionalističkih i fašističkih formacija iznjedrenih unutar zemlje, kao i revolucionarnih i ideoloških sukoba tijekom oslobodilačkog rata. One postaje jedna od šest narodnih republika Demokratske Federativne Jugoslavije pod jakim režimom Josipa Broza Tita.

1948. je bilo 377,189 stanovnika po popisu stanovništva:

• Crnogorci: 342,009 (90.67%)
• Albanci: 19,425 (5.15%)
• Hrvati: 6,808 (1.8%)
• Srbi: 6,707 (1.78%)

[uredi] Moderno doba

Narodna Republika Crna Gora mijenja naziv 1953. godine u Socijalističa Republika Crna Gora, paralelno sa mijenjanjem naziva cijele države ("Federativna Narodna Republika Jugoslavija" u "Socijalističa Federativna Republika Jugoslavija"). Nakon Titove smrti, nesposobnost i nespremnost republičkih rukovodstava da otvore put političkim reformama – i da pitanje očuvanja ili nestanka jugoslavenske federacije riješe na demokratski način – učinit će da se [[Druga Jugoslavija|SFR Jugoslavija]] raspadne u krvavom ratnom raspletu početkom devedesetih godina.

Prema popisu stanovništva 1953. Crna Gora imala je 419,873 stanovnika:

• Crnogorci: 363,686 (86.62%)
• Albanci: 23,460 (5.58%)
• Srbi: 13,864 (3.3%)
• Hrvati: 9,814 (2.34%)
• Jugoslaveni: 6,424 (1.53%)

Prema popisu stanovništva 1961. Crna Gora imala je 471,894:

• Crnogorci: 383,988 (81.37%)
• Muslimani: 30,665 (6.5%)
• Albanci: 25,803 (5.47%)
• Srbi: 14,087 (2.99%)
• Hrvati: 10,664 (2.26%)
• Jugoslaveni: 1,559 (0.33%)

Federalni ustavi iz 1968. i 1974. znatno su povećali autonomiju Socijalističke Republike Crne Gore.

Prema popisu stanovništva 1971. Crna Gora imala je 529,604 stanovnika:

• Crnogorci: 355,632 (67.15%)
• Muslimani: 70,236 (13.26%)
• Srbi: 39,512 (7.46%)
• Albanci: 35,671 (6.74%)
• Jugoslaveni: 10,943 (2.07%)
• Hrvati: 9,192 (1.74%)

Nakon Titove smrti etničke tenzije rastu u Federaciji i započinje proces raspadanja Jugoslavije. No, u Socijalističkoj Republici Crnoj Gori jak centralistički režim ostaje.

Prema popisu stanovništva 1981. Crna Gora imala je 584,310 stanovnika od kojih su bili:

• Crnogorci: 400,488 (68.54%)
• Muslimani: 78,080 (13.36%)
• Albanci: 37,735 (6.46%)
• Jugoslaveni: 33,146 (5.67%)
• Srbi: 19,407 (3.32%)
• Hrvati: 6,904 (1.81%)

1989. prebačena su tijela kralja Nikole I. Petrovića Njegoša, njegove kraljice Milene Vukotić i dvoje njihove djece u Socijalističku Republiku Crnu Goru iz Italije.

1991., pred rat je održan popis stanovništva po nacionalnosti. Bilo je tada 615,035 stanovnika:

• Crnogorci: 380,467 (61,86%)
• Muslimani: 89,614 (14,57%)
• Srbi: 57,453 (9,34%)
• Albanci: 40,415 (6,57%)
• Jugoslaveni: 26,159 (4,25%)
• Hrvati: 6,244 (1,02%)

[uredi] Nakon raspada SFRJ

Za vrijeme srpsko-crnogorske agresije na susjednu Hrvatsku, nakon što se Hrvatska razdružila od SFRJ, crnogorski odredi Jugoslavenske Narodne Armije napali su hrvatski jug, konkretno Konavle, Dubrovnik i Dubrovačko primorje u razdoblju od 1991. do 1992..

Unatoč izrazitoj premoći u naoružanju i vojnoj tehnici,Dubrovnik se nikako nije moglo zauzeti, zahvaljujući žilavom otporu slabo naoružanih hrvatskih vojnika, ali iznimno visokog borbenog morala. Frustriranost što se nije uspilo zauzeti Grad kao što se propagiralo u ratno-huškačkim medijima iz Srbije i Crne Gore da će Hrvatska olako pasti, iskalila se u višemjesečnom terorističkom granatiranju Dubrovnika i okolice, ponajprije civilnih ciljeva, kao i u pljački i paleži imovine hrvatskog stanovništva. Frustracija je bila pojačana i time i tako što Dubrovnik nije pokazivao nikakve znake priklanjanja srpstvu, kao što je velikosrpska propaganda govorila kroz medije iz Srbije i Crne Gore, nego je pokazao svoje hrvatstvo.

Protiv napada na Dubrovnik, koji je sa Crnom Gorom ranije bio uvijek u dobrim odnosima, ustali su crnogorski liberali sa parolom: "Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče!". Crnogorski studentski i drugi demokratski forumi organizirali su brojne peticije za vraćanje crnogorskih pripadnika JNA sa hrvatskog ratišta i blokirali od strane JNA planirano slanje Crnogoraca na Banovinu. Uloga Crne Gore u ratu za otcjepljenje Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995. bila je vrlo aktivna. Radovan Karadžić postao je predsjednik Republike Srpske, a crnogorske vlasti izručivale su muslimanske izbjeglice Vojsci RS-a i redovno slali dobrovoljce.

Godine 1992. održan je referendum koji je odlučio budućnost SR Crne Gore. 92,96% je glasovalo za formiranje zajednice sa SR Srbijom a 7,04% protiv. SR Crna Gora je postala jedna od dvije socijalističke republike Federativne Republike Jugoslavije. No, samo dvije trećine građana je glasovalo, jer je ostatak stanovništva, pretežno Hrvati i Muslimani, kao i separatistički Crnogorci, bojkotirao glasovanje. Novi ustav iz 1992. je također preimenovao službeni jezik Crne Gore iz srpskohrvatskog koji je bio do tada u Srpski jezik ijekavskoga nariječja. Zna se da je centralistička opresija i promidžba umiješala svoje prste u referendum. Zastava je promijenjena 1992. godine zajedno sa Socijalističkom Republikom Srbijom, tako što je izbačena komunistička zvijezda. 1993. godine je zastava opet promijenjena tako što je plava nijansa posvijetljena da bi se razlikovala od zastave Socijalističke Republike Srbije.

Pokret za stvaranje Velike Srbije iz 1990-ih započet Vojislavom Šešeljom i njegovom Srpskom radikalnom strankom nije našao mnogo odjeka u Crnoj Gori.

1996. riješen je problem spornih teritorija sa Hrvatskom oko Prevlake, no konačni status tek treba biti određen.

1996. de facto vlada Mila Đukanovića se distancira od unitarističkog režima Slobodana Miloševića. Za vrijeme NATO-ova napada na Federativnu Republiku Jugoslaviju 1999. Crna Gora je bombardirana samo prvih par puta; kasnije je pošteđena zahvaljujući otporu suradnji Miloševiću režimu.

Pokret za stvaranje Velike Albanije koja bi pripojila neka područja Crne Gore Albaniji predstavlja prepreku odnosa Albanije i Crne Gore.

2002., dosta nakon pada Miloševićeva režima, donijet je novi ustav koji je transformirao Jugoslaviju u slabije povezanu državnu zajednicu Srbija i Crna Gora sa Republikom Crnom Gorom kao jedna od dvije republike članice.

2004. godine usvojeni su novi državni simboli.

Referendum o neovisnosti Crne Gore odlagan je više puta. Konačno glasovanje o opstanku u zajednici sa Srbijom dogodilo se 21. svibnja 2006. Službeni rezultati objavljeni su 23. svibnja po kojima je tijesno pobijedila crnogorska neovisnost, za koju je glasovalo 55,5 posto birača. Valja naglasiti da je 'tijesnost' rezultata bila stoga što je Europska unija nametnula granicu od 55% glasova za neovisnost. To je rezultiralo time da je de facto 1,22 glasa za neovisnost vrijedilo koliko i jedan glas protiv neovisnosti što nije u skladu s demokratskim pravilima i predstavlja svojevrsni presedan.

3. lipnja 2006. Crna Gora je proglasila neovisnost od Srbije.

[uredi] Poveznice

• Balšići