Vjekoslav (Maks) Luburić
Izvor: Wikipedija
Vjekoslav "Maks" Luburić (Humac kraj Ljubuškog, 6. ožujka 1914. - Carcagente, Španjolska, 20. travnja 1969), ustaški časnik i zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac.
Gimnaziju je polazio u Mostaru, ali je nakon petog razreda napušta i zapošljava se se u Bolesničkoj blagajni Javne burze. Godine 1931. pristupa ustaškom pokretu. Iste godine zbog pronevjere osuđen je na 5 mjeseci zatvora. U Mađarsku emigrira 1932., a iz Budimpešte odlazi u ustaški logor Janka Pusta, gdje postaje logorski ekonom. Ondje stječe nadimak 'Maks' i upoznaje Juru Francetića. Godine 1934. jedno vrijeme boravi i u Nagykanizsi, gdje mu se iz jedne ljubavne veze rađa sin. Početkom travnja 1941. ilegalno ulazi kraj Gole u Hrvatsku, a potom sredinom travnja u Zagreb. Nakon stvaranja NDH dodjeljen je u Gospodarski ured vojnoga zapovjedništva Glavnog Ustaškog stana (GUS), kao Servatzyjev zamjenik. U srpnju (nakon pogibije Mije Babića) imenovan je voditeljem UNS-ova ureda III. (Ustaške obrane), čija je funkcija bila bila organiziranje logora, uprava i osiguranje. U kolovozu je osnovao koncentracijski logor Jasenovac. Potkraj rujna 1941. bio je gost GESTAPO-a u Njemačkoj, gdje se upoznao s organizacijom koncentracijskih logora. Nakon povratka organizira logore u NDH po njemačkom uzoru, te oni postaju sinonim ustaške vladavine, a Vjekoslav Luburić, kao njihov zapovjednik, napoznatiji i najozloglašeniji predstavnik ustaškog terora; u tim je logorima ubijeno na desetke tisuća ljudi[nedostaje izvor]. U Luburićevu stanu 1942. jedno je vrijeme bio zatočen Vladko Maček.
Početkom 1942. pod njegovim zapovjedništvom ustrojen je u Lipiku Ustaški obrambeni zdrug; od kolovoza 1942. ima čin ustaškog bojnika. U jesen ga Ante Pavelić šalje u Hercegovinu da osnuje Domobransku dobrovoljačku pukovniju za osiguranje granice prema Crnoj Gori. Rastjeravši četnike iz okolice, u Travniku osniva pukovniju, ali je tom prilikom strijeljao jednog domobrana, zbog navodne pobune, što je izazvalo veliko negodovanje dobrovoljaca. Njemački predstavnici (E. Glaise von Horstenau) u Zagrebu protestirali su zbog Luburićeve djelatnosti u Hercegovini, tvrdeći da ometa njemačke jedinice u izvršavanju njihovih zadtaka, i zatražili njegovo udaljavanje. Luburić je opozvan, uhićen i zadržan u kućnom pritvoru dok se vodila istraga. Nijemci su tražili njegovo izručenje što je A. Pavelić odbio. U ljeto 1943. odlazi u Šumec kraj Lepoglave, u dobrovoljnu internaciju pod lažnim imenom Matija Ban. Sve vrijeme, i dok je bio pod istragom, i za vrijeme boravka u Šumcu, logori su bili i dalje pod njegovim zapovjedništvom, premda je formalno S. Šarac njegov nasljednik u Uredu III. Luburićevo boravište uskoro je postalo okupljalište vojnih i drugih ustaških dužnosnika.
Zbog partizanskih akcija u okolici Lepoglave, početkom 1944. vraća se u Zagreb. Ponovno se javno pokazuje potkraj kolovoza 1944., kad A. Pavelić počinje udar protiv M. Lorkovića i A. Vokića. Zadužen je da bdije nad njima i drugim uhićenicima. (I danas je dvojbeno je li naredio ubojstva M. Lorkovića, A. Vokića i drugih zatočenika u Lepoglavi.) Od listopada 1944. ima čin ustaškog pukovnika. Potkraj 1944. A. Pavelić ga šalje u Sarajevo da organizira obranu grada od partizanskih postrojbi. Početkom 1945. zapovjeda hrvatskim jedinicama na povlačenju iz Hercegovine. Kad su se Nijemci odlučili povući iz srednje Bosne (a s njima i oružane snage NDH), vraća se u Zagreb. U proljeće 1945. pri reorganizaciji oružanih snaga postavljen je za zapovjednika Ustaškog zbora sa sjedištem u Sisku, a u travnju 1945. dobiva i čin domobranskog generala. Smatra da se Zagreb ne smije napustiti, nego da ga treba braniti, što A. Pavelić odbija. Kad general A. Lohr, njemački zapovjednik za jugoistok, u noći 6./7.V.1945. telefonski obajveštava Pavelića u Rogašku Slatinu da mu vraća zapovjedništvo nad oružanim snagama NDH, poglavnik imenuje V. Luburića njihovim zapovjednikom i naređuje povlačenje prema Zagrebu. Povlači se s vojskom ali se ne predaje nego se vraća u Hrvatsku.
Zamjenivši dokumete jednoga poginulog časnika, vraća se u okolicu Zagreba, djeluje s križarskim grupama po Bilogori i Slavoniji, do Fruške Gore, sve do sredine studenog 1945. Tada se ilegalno prebacuje u Mađarsku, potkraj 1946. u Austriju, pa u Italiju i Francusku. Do rujna 1948. liječi se od rana zadobivenih u okršajima s jugoslavenskim jedinicama. Pod imenom Maximilian Soldo prebacuje se u Španjolsku, gdje je nakratko zatvoren ali i pušten. Živi u Benignamu i uči španjolski, što će mu omogućiti da završi vojnu akademiju. Ženi se, ali ga supruga, saznavši za njegovu prošlost, 1957. napušta. Surađuje neko vrijeme s Pavelićem, ali mu 1955. otkazuje poslušnost. Isključen iz ustaškog pokreta, osniva Društvo prijatelja Drine, a potom Hrvatski narodni otpor. Seli se u Carcagente, otvara tiskaru, izdaje listove, piše. Tekstove je potpisivao kao Bojnik Dizdar i General Drinjanin.) Godine 1967. u Luburićevoj tiskari se zapošljava Ilija Stanić koji ga ubija kao plaćenik Jugoslavenske tajne službe. Posljednjih godina života Luburić se zauzimao za pomirenje hrvatskih političkih snaga u zemlji i inozemstvu (nacionalista i komunista) s ciljem stvaranja samostalne hrvatske države.
