New Age
Izvor: Wikipedija
Novo doba ili New Age pojam je koji označuje skup društvenih strujanja u zemljama zapadnoga civilizacijskoga kruga nastalih, po većinskomu mišljenju, u zadnja tri desetljeća 20. stoljeća. Dalje u tekstu rabi se izraz New Age u izvedenicama, jer iako taj pojam još nije postao hrvatskom usvojenicom, često je u porabi i velika je vjerojatnost da će ući u svakodnevni leksikon.
Većinsko je mišljenje da se radi o sklopu primarno duhovnih tendencija izvan kruga etabliranih religija, karakteriziranih svjetonazorskim eklekticizmom i reciklažom sastavnica starijih ezoteričnih tradicija. Neke od glavnih značajki su odbacivanje hijerarhijskoga ustroja religioznih učenja, apsorpcija i redefinicija mističnih grana ortodoksnih vjerskih tradicija, orijentacija na ezoterične i okultne doktrine cijeloga svijeta, parcijalno usvajanje modernih znanstvenih i paraznanstvenih paradigmi i novo vrjednovanje spiritualnih tradicija primitivnih društava lovaca-sakupljača. Novo doba nije religija u nastajanju, već simptom svjetonazorske krize u kojoj bujaju sinkretizmi i eklekticizmi svake vrste.
Sadržaj |
[uredi] Korijeni
Iako se početak Novoga doba ne može točno definirati, pretpostavlja se da korijeni toga pokreta leže u kontrakulturi 1960-ih i 1970-ih godina, a koja je preplavila zapadnu Europu i sjevernu Ameriku, ostavivši utjecaj i u nekim društvenim krugovima drugih civilizacija (npr. marginalno u istočnoazijskim i južnoazijskim, snažnije u južnoameričkim, te zanemarivo u islamskim i afričkim društvima). Ta je kontrakultura, izražavana preko medija rock glazbe, importa istočnoazijskih meditativnih tehnika i širokom porabom droga i raznih opijata, bila otpočetka žestoko politizirana, karakterizirana snažnom anarholiberalnom usmjerbom, seksualnom anarhijom i promiskuitetom, napadom na klasičnu zapadnu jezgrenu obitelj i protestom protiv dominantnih ideologija vladajućih elita suvremenih postindustrijskih zapadnih društava. Kasne šezdesete i rane sedamdesete bile su godine studentskih buntova, kulta ličnosti Mao Ce Tunga i idealizacije kako totalitarnih azijskih društava, tako i primitivnih neolitskih što su još životarila po zabačenim krajevima Azije, Australije, obje Amerike i Afrike; godine naivne vjere da je apokalipsa blizu i da će simboli omrznutoga patrijarhalnoga autoriteta nestati sami od sebe, ustupajući mjesto harmoničnomu i beskonfliktnomu poretku koji će se, vjerovalo se, uspostaviti nekako sam od sebe. Bio je to drogirani Jean Jacques Rousseau koji žvače gomoljike odjeven u japanski kimono i mrmlja hinduske mantre, pogleda odvrgnutoga s gnušanjem od autoritarnih figura zapadnoga patrijarhata.
Elastična zapadna postindustrijska društva otupjela su oštricu protesta, apsorbirala neke vidljive značajke toga pokreta u središnju struju vladajuće kulture (npr. rock glazbu i seksualnu permisivnost), dok je politička dimenzija pokreta zamrla. Jedino je eklektički misticizam preživio, zajedno s čežnjom o rajskom stanju harmonije i preoblikovanim prosvetiteljskim mitom o «plemenitom divljaku». Uz idejnu razradbu i promjenu životnoga stila, nastajao je New Age.
[uredi] Početak
Za razliku od kontrakulture čije je neke glavne elemente naslijedio, New Age nema ni političku oštricu, ni kvaziideološki radikalizam, a najmanje želju da ulazi u sukob s vladajućim poretkom. Neki ga čak smatraju konformističkim kolaboracionistom dominantnih sila ovoga svijeta. Parafrazirajući Marxa, moglo bi se reći da je New Age «opijum srednje klase». Je li onda opravdano smatrati ga nasljednikom subkulture šezdesetih ?
Kao i na svako pitanje o ideološkim nasljednicima i utjecajima, ni na ovo se ne može jednoznačno odgovoriti. Možda je najprimjerenije reći da New Age dolazi kronološki poslije anarhoidne kontrakulture kasnih šezdestih i ranih sedamdesetih, da bez nje nije shvatljiv niti je bio moguć, te da je iz nje preuzeo nekoliko vitalnih ideja koje je kasnije kombinirao, na karakteristično eklektički način, s drugim, poglavito okultnim i duhovnim, kao i paraznanstvenim i pseudoznanstvenim strujanjima. Središnja struja Novoga doba razlikuje se od svoga kontrakulturalnoga predšasnika u najmanje četiri točke:
- depolitiziranost i, općenito, fokusiranost na pojedinca i odmak od širega društvenog angažmana
- naglasak na mističnom i okultnom kao najvažnijoj dimenziji ljudskoga postojanja
- naglasak na zdravlju i iscjeljivanju, te odbacivanju štetnih životnih navika (droga, alkohol)
- njegovanje životnih stilova što naglašavaju sklad, optimizam i opuštenost (New Age glazba prema rock glazbi)
Koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih pojavio se lik new-agera: optimistički, zdravlju i svekolikom rastu okrenuti Candide; apolitičan i okultno-spiritualnim tajnama zatravljen neumorni šopingholičar izgubljen u labirintima globalnoga spiritualnog supermarketa. Taj će nejunačni junak biti predmetom sljedeće raščlane.
[uredi] Osnovne značajke pokreta Novoga doba
Pokret heterogen u toj mjeri kao što je New Age teško je definirati: više stremljenje nego credo, više fluktuirajući niz ideja što se pretaču, nastaju i nestaju nego mentalna matrica, više životni stil nego ustrojeni oblik duhovnosti, New Age je, po kakvom-takvom konsenzusu, amorfno duhovno gibanje prisutno u velikome dijelu modernih zapadnih društava: labavo povezana mreža ideja, protagonista, iscjelitelja, sljedbenika i učitelja koji dijele sklopove nerijetko međusobno isključivih pokreta i svjetonazora.
[uredi] Povijest i glavni protagonisti
Kao što je filozofija po svom postanku i nazivlju grčka, glazba flamanska i talijanska, marksistički komunizam njemački fenomen - tako je New age poglavito sjevernoamerička pojava izrasla iz kulture engleskoga govornoga područja. Iako je nesumnjivo utemeljen na široj okultnoj tradiciji, a glavni je izvor vokabulara bio teozofski pokret konca 19. i početka 20. stoljeća - većina proučavatelja Novoga doba smatra da je pokret Novoga doba nastao koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih, te da nema prepoznatljive utemeljiteljske pojave ni događaja. Slična sinkretistička duhovna gibanja javljala su se u povijesti u više navrata: primjeri su Aleksandrijski (i, općenito, kasnoantički) vjersko-okultno-filozofski kotao na početku kršćanske ere ili nabujali eklekticizam u doba kineske dinastije T'ang (oko 800. n.e.). Stoga se s pravom može postaviti pitanje: što je u ideologiji Novoga doba uistinu novo? Ništa - osim činjenice da u svojim glavnim idejnim obrascima odražava reakciju na klimu globalističke, eminentno tehnološko-scijentističke epohe, koristeći djelomice instrumentarij same te epohe.
Među bliže preteče Novoga doba obično se svrstavaju okultizmi što su se pojavili u kasnome 19. i ranom 20. stoljeću: teozofski i antropozofski pokret, spiritizam i pojave duhovnih i okultnih učitelja kao što su G.I.Gurđijev, Edgar Cayce, Alice Bailey, Jiddu Krishnamurti, Hazrat Inayat Khan, niz indijskih gurua ili sufijskih učitelja koji su našli utočište na zapadu, te utemeljitelji psiholoških doktrina poput Carla Gustava Junga ili Abrahama Maslowa: teorija što sadrže spiritualnu ili transpersonalnu dimenziju koje inače nema u empirijski orijentiranim psihološkim doktrinama. Nakon radikalne kontrakulture šezdesetih i dijela sedamdesetih, uslijedila je apsorpcija raznorodnih učenja i djela što su se pojavila u to doba: neka su od njih likovi kao Alan Watts ili Carlos Castaneda; tu su i prozni opus Aldousa Huxleya, romani Richarda Bacha i ponovo tiskani glavni tekstovi zapadnoga okultizma hermetičke i teozofske provenijencije.
Tako fluidan pojam kao Novo doba obuhvaća i neognostičke doktrine koje inzistiraju na oslobođenju istinskoga Ja iz kaveza empirijske svijesti, ne hajući previše za moguću utopijsku harmoniju na planeti zemlji (Carlos Castaneda; Seth, navodno nadosobni entitet što ga je kanalizirala Jane Roberts; Donald Neale Walsch i njegov opus o «Razgovorima s Bogom»), i nove religije koje bismo mogli okarakterizirati kao tehnognostičke (scijentologija Rona Hubbarda), i kanalizirana učenja na način medijumskoga spiritizma (Ram-tha, "Tečaj čuda"), i ikone pop-kulture kao glumica Shirly Maclaine čija je TV emisija o paranormalnim pojavama i duhovnosti prešla put od kultnoga do smiješnoga, i razvodnjeni šamanizam na znanstveno-fantastični način iz romana Jamesa Redfielda («Celestinsko proročanstvo»), i svjetske uspješnice brazilskoga romanopisca Paula Coelha ....U njem se pojavljuje i niz figura poznatih na američkoj sceni, no praktički anonimnih za širu javnost Europe i Azije (Andrew Cohen, Marianne Williamson). Kao višeslojni fenomen, New Age ima preteče kojima vjerojatno nije ni palo na pamet da bi ih takav pokret mogao prisvojiti (G.I. Gurđijev, Carl Jung), autentične prethodnike (Alan Watts), pripadnike koji su u središtu zbivanja (James Redfield, Paolo Coelho) i one koje je možda bolje klasificirati kao nove religijske sljedbe (scijentologija, "Tečaj čuda").
[uredi] Kritike
Kao što je New Age heterogen pokret, tako se i njegovi kritičari među sobom vrlo razlikuju; štoviše, oštrica kritike usmjerena protiv određene struje u Novom dobu ne mora se, bar u teoriji, odnositi na sve vidove te subkulture. No, najizrazitiji kritici toga društvenoga fenomena dolaze iz dolje navedenih sredina.
[uredi] Kritike znanstvenih krugova
Znanstveni krugovi reagiraju velikom žestinom na praktički sve manifestacije Novoga doba. Kao što su u više navrata naglasili ugledni fizičari kao John Wheeler ili Richard Feynman, astronomi i popularizatori znanosti poput Carla Sagana, biolozi kao Richard Dawkins ili neurofiziolozi kao Stuart Hameroff: kompromisa s new-agerima jednostavno- nema. Po unisonomu sudu cijele znanstvene zajednice New Age je plima iracionalizma, praznovjerja i i. No, dodatnu aromu cijeloj situaciji daje nekoliko činjenica među kojima valja izdvojiti bar dvije: new ageri se vrlo često pozivaju na znanstvene discipline 20. stoljeća, a najviše na kvantnu mehaniku. Također, dosta popularne znanstvene discipline u miljeu praktikanata Novoga doba su i drugi dijelovi fizike i interdisciplinarna područja poput nelinearne znanosti, i i kaosa, hologramskih i drugih hipoteza i teorija u kozmologiji, te pojedine paradigme informacijskih znanosti i pokušaji neurofiziologa i fizičara da formuliraju teorije svijesti. Nepopularne su vidljivo i tvrdokorno materijalističke znanosti kao genetika, biološka teorija evolucije, kao i većina glavnih paradigmi drugih egzaktnih i društvenih znanosti. No, «olakotna okolnost» bila bi u tome što je dio znanstvenika, poglavito fizičara, ponekad koketirao s parapsihologijom, kao i to što je nemali dio ambicioznih fizikalnih teorija po svojoj naravi visoko spekulativan i nerijetko otvoren za interpretacije koje izlaze izvan okvira standardnoga scijentizma i materijalizma. No, ta je navodna otvorenost zavaravajuća: npr. John Wheeler, američki fizičar i autor više spekulativnih fizikalnih teorija (razne teorije kvantne gravitacije, kvantna geometrodinamika) koje u nekim vidovima predstavljaju radikalniji otklon od mehaničkoga materijalizma dominantnoga u 19. stoljeću nego bilo koja paradigma što ju možemo naći na repertoaru ezoteričnih i okultnih doktrina- veoma je gnjevno reagirao na bilo kakvu pomisao o ikakvoj vrijednosti parapsihologije, a kamoli okultnih ili religijskih učenja. Matematičar i fizičar Roger Penrose, te neurofiziolog Stuart Hameroff, autori teorije o fundamentalnome kvantnom karakteru svijesti u kojoj ključnu ulogu igraju objekti nazvani mikrotubulima, isto su tako inzistirali na, u konačnici, materijalističkoj interpretaciji svoje teorije: po njima struktura svijesti jest kvantna i ravna se po zakonima nerelativističke kvantne mehanike, no nastaje i propada s mozgom i CNS-om, te nije spojiva ni s čime što bi mirisalo na paraznanost ili bilo kakve ideje što ih nalazimo u velikim religijama, a tiču se «duše» i sl. O osnivačima kvantne teorije, od Nielsa Bohra do Wernera Heisenberga, od Enrica Fermija do Erwina Schrodingera nepotrebno je i govoriti: njihov je svjetonazor čvrsto fizikalistički i scijentistički. Zamjena devetnaestostoljetnoga materijalizma modernijim i suptilnijim teorijama što objašnjavaju mikrosvijet, a u izmijenjenome obliku i povezane s Einstein-Hilbertovom općom teorijom relativnosti pokušavaju riješiti kozmološka pitanja- ni na koji način ne mijenja činjenicu da se, u svim vidovima, radi o fizikalističkim i materijalističkim teorijama rafiniranijega i nijansiranijega vida. Također, interpretacije kvantne fizike poput «teorije mnoštva svjetova» (prilično zavaravajući naziv) i Bohmove teorije implicitnoga poretka popularne su, u slabo razrađenome obliku, među new-agerima. U znanstvenoj zajednici te su teorije prihvaćene kao alternativne-no, ne u new-agerskom žargonu, nego kao ozbiljne teorije koje se detaljnije oblikuju u mnogim znanstvenim radovima i koje u svojim razradbama (npr. kod Brycea DeWitta) nemaju nikakve okultne ni paranormalne konotacije. Dapače, iz kuta znanstveničkoga svjetonazora kvaziokultni new-agerski milje posebno je razdražujući: skoro svi znanstvenici tu struju u kulturi doživljavaju kao megafonsku promidžbu primitivnoga ignorantizma, oživljavanje prezrenih i odbačenih disciplina poput astrologije i, općenito, kao navalu agresivnih neznalica i šarlatana. Veću antipatiju u znanstvenoj zajednici izaziva jedino vjerski fundamentalizam i protudarvinistički kreacionizam nazočan u evangeličkome protestantizmu. Otprilike u 18. i 19. stoljeću na zapadu je sklopljeno primirje između znanosti i religije, s dosta jasno ocrtanim granicama među tim područjima. Većina je znanstvenika vjerski ravnodušna i odgovara im takvo stanje. No, s pokretom Novoga doba suočili su se s fenomenom bujanja spiritualnih svjetonazora koji tvrde da suvremena znanost zapravo potvrđuje njihove teze i, na neki način, prisvajaju i reinterpretiraju znanstvene teorije, i to u duhu potpuno suprotnom empirijskom i racionalnom stavu egzaktnih znanosti. Stoga, nije nimalo čudno da je znanstvena zajednica reagirala ne toliko prijezirnom šutnjom, nego sarkastičnom i razornom kritikom u kojoj nije pošteđen praktički ni jedan segment toga društvenoga pokreta.
[uredi] Kritike zapadno religijskih krugova
Druga, u medijima često nazočna kritika dolazi iz redova dominantne zapadne religije, kršćanstva. Ona se može podijeliti u više kategorija, ovisno o izvoru, namjeni i predmetu. Katolička crkva i glavne protestantske denominacije (luteranska, kalvinistička, episkopalna,..) oblikovale su svoje primjedbe na studiozan i, kad se radi o autoriziranima tekstovima, dosta suzdržan način. Nasuprot tomu, evangeličke i fundamentalističke sljedbe radikalne su i jednostrane u svojemu protivljenju fenomenu Novoga doba: po njima se radi o djelovanju Sotone, što onda zahtijeva uništenje toga svjetonazora. Posvetit ćemo više prostora kritikama glavnih kršćanskih denominacija, budući da se one mogu i najčešće sresti u medijima. Vrlo velik dio pobijanja svih tvrdnji New Agea vida je popularnih i površnih članaka u lokalnim vjerskim publikacijama i regionalnim medijima (novine, TV, radio). Radi se, najčešće, o primitivnim napadajima na cijelu tu duhovnu struju, bez ikakve želje da se razumiju uzroci takve pojave: sami su napadi uglavnom neobaviješteni i miješaju, zbrda-zdola, fragmente zapadnoga okultizma i pogrješno shvaćenih istočnoazijskih religija. Motivacija je za takav stav razumljiva: pokret Novoga doba djeluje razvodnjavajuće na pripadnike tradicionalnih kršćanskih sljedbi, nerijetko ih privlači pa ili dio vremena provedu u tome miljeu, ili se potpuno odreknu pripadnosti konfesiji u kojoj su odgojeni. Na neki način, Novo doba je slabija varijanta glavne društvene sile s kojom se kršćanske konfesije bore preko tri stoljeća: sekularizma, relativizma i antitradicionalizma. Iako New Age nije sekularan ni scijentistički, a u snazi je utjecaja daleko slabiji od navedenih strujanja epitomiziranih u, npr. darvinizmu, marksizmu i freudovskoj psihoanalizi, neto učinak je za kršćanstvo sličan po profilu: opadanje utjecaja kršćanstva i rast snage nekršćanskih, a katkad i protukršćanskih ideologija i svjetonazora. Na ozbiljnijoj razini kršćanske denominacije (npr. katolička i episkopalna) formulirale su da je glavni protivnik kršćanstva na zapadu konzumerizam, hedonistički relativizam i rastuća egocentrična indiferentnost prema svemu: drugima ljudima, obitelji, narodu, religiji i siromašnijim slojevima i narodima. New Age je, po tom sudu, samo segment i pokazatelj krize manifestne u kultu hedonizma, konformističkoga ideala društvenoga uspjeha i potrošačke histerije. Na Novo doba se ne gleda kao na snažni svjetonazor ukorijenjen u glavnim tijekovima zapada (kao npr. individualistički sekularizam i racionalizam), niti kao potencijalnoga konkurenta na religijskome polju, nego na struju u općoj dekadensi zapada. Primjer kritike izašle iz okrilja Katoličke crkve je opsežan tekst nastao u papinskome vijeću za međuvjerski dijalog : «Razmišljanja o pokretu Novoga doba».
Uz to, često se primjećuje da među new-agerima praktički i nema članova siromašnih društvenih slojeva niti istaknutijih pripadnika bilo koje vjerske sljedbe: zaključak koji se nameće je da se radi o svjetonazorskoj i psihološkoj krizi relativno imućnijih ljudi koji ne posjeduju dar vjere. Također, budući da je New Age tako raznorodan, oštre kritike koje se upućuju tomu pokretu dijelom promašuju cilj jer se kao primjeri pokvarenosti i kriminala u Novom dobu navode neke nove religijske i pseudoreligijske sekte koje ne pripadaju New Ageu stricto sensu: npr. scijentologija ili Rajneeshova sekta koja se raspala u nizu skandala oko droge, robovskoga rada i kriminalnih prijestupa. Velik je dio primjedaba uperen protiv životnih stilova koji nisu središnji za New Age-npr. uporabe droga i kultovskoga sektašenja. No, pregledaju li se pozornije argumenti kršćanskih sljedbi protiv Novoga doba, vidi se da se oni mogu svesti na bar tri glavne tvrdnje: New Age je simptom potošačkoga mentaliteta i relativističkoga egocentrizma karakterističnoga za moderna zapadna bogata društva; po svojem je postanku znak krize kršćanstva za što većina kršćanskih denominacija ne okrivljuje okoštalost ili slabost crkava- po definiciji, prirodno stanje kršćanstva je kriza jer se ta religija najradikalnije bori protiv u čovjekovoj nižoj prirodi usađenih najsnažnijih poriva: izrjeka iz Propovijedi na gori se primjenjuje na većinu modernih relativista, pa tako i na new agere: «Uđite na uska vrata, jer široka vrata i prostran put vode u propast, i mnogo ih je koji idu njim. Kako su uska vrata i tijesan put koji vode u život, i malo ih je koji ga nalaze !» (Mt, 7:13-14); u povijesnim paralelama, kršćanske crkve prethodnike Novoga doba nalaze u kršćanskim gnosticima, katarima i heretičkim strujanjima koji su, poglavito gnostici, žestoko osuđeni u samoj Bibliji, napose u Pavlovim i Ivanovim poslanicama, a kršćanstvo ih odbacuje kao sotonsko zavođenje na krivi put. S nekršćanskim religijama vladajuće struje u kršćanstvu imaju korektne, katkad i srdačne odnose: s judaizmom, islamom, vrstama hinduizma, budizma, konfucijanizma i ostalim tradicionalnim svjetonazorima vlada svojevrsno primirje, a često i ekumenski dijalog. No, New Age, kao primarno novonastali zapadni fenomen, tretiran je ne kao drugačiji autentični svjetonazor, nego kao bolest nastala u krilu zapada.
[uredi] Kritike istočnih religija
Vjerojatno su najintrigantnije kritike što dolaze iz krugova istočnih religija (hunduizma, budizma i sl.). Manjim dijelom, ili u početku, te su tradicije pokazivale razumijevanje i simpatiju za New Age. To je shvatljivo, budući da je taj pokret, kao i teozofija stotinu godina ranije, obilovao laskavim ocjenama o azijskoj duhovnosti. Proklinjani i kuđeni od zapadnih misionara kao pogani koji se valjaju u grijehu i zabludama, pripadnici istočnoazijskih religija doživjeli su da ih znatan broj zapadnjaka uzdiže kao moralno i spiritualno superiorne kulture. No, taj harmonični odnos počeo se urušavati s agresivnijom afirmacijom glavnih pojmova Novoga doba: tada je postalo jasno da su i istočne kulture za new-agere samo fragmenti velikoga učenja i oblika duhovnosti koji ispunjenje nalazi u megalopolisima Europe i sjeverne Amerike- a ne selima ili slamovima Indije i Hong Konga. Otada se budističke, hinduističke i taoističke tradicije jasnije samo-definiraju i distanciraju od new-agerskoga pokreta. To se odnosi i na domorodačke duhovne tradicije kao što su amerindijanske i polinežanske.
[uredi] Zaključak
Izvan ovih krugova, prosječni je zainteresirani zapadni skeptični promatrač skloniji naglasiti ukorijenjenost Novoga doba u općoj duhovnoj krizi što prožima Zapad stoljećima. Bez želje za povratkom strega kršćanske ortodoksije s elementima teokracije, bez simpatija za redukcionizam scijentističkih dogmi, bez iluzija o azijskome iracionalizmu i opskurantizmu, moderni zapadni skeptik bi se mogao, bar dijelom, složiti s parafraziranim sudom što ga je poljski filozof Leszek Kolakowski dao o marksizmu: samoobožavanje čovjeka, kojem je New Age dao pečat i izraz u zadnjih nekoliko desetljeća, završava kao svi kolektivni i individualni pokušaji samoobožavanja: pokazalo se kao komična strana ljudske muke.
