Gavrilo Princip

From Wikipedia

Gavrilo Princip (Cr. Гаврило Принцип, Obljaj, 25. jula 1894. - Theresienstadt, 28. aprila 1918.), atentator na Franju Ferdinanda

Gavrilo Princip je bio jugoslavenski nacionalist koji je ubio Franju Ferdinanda, Austro-Ugarskog prestolonasljednika i njegovu ženu groficu Sofiju 28. lipnja 1914. u Sarajevu. Događaj poznat kao Sarajevski atentat, uzrokovao je početak akcije protiv Srbije, što je dovelo do I. svetskog rata.

[uredi - уреди] Biografija

Gavrilo Princip, sin poštara, rođen je u lipnju 1894. godine u mjestu Obljaj kod Bosanskog Grahova. Bio je jedno od devetero djece, od kojih je šestero umrlo u detinstvo. Njegovo zdravlje od najranije je dobi bilo problematično i patio je od tuberkuloze. U Sarajevu je pohađao Trgovačku školu, a potom gimnaziju. Iz šestog razreda gimnazije isključen je iz škole zbog veze s jednom učeničkom protuaustrijskom organizacijom. U svibnju 1912. preselio se u Beograd gdje je nastavio školovanje i stupio u vezu s tajnom organizacijom Crna ruka. Naredne dvije godine većinu svog vremena provodio je s drugim nacionalistima u planiranju ujedinjenja Bosne i Hercegovine i Srbije. Za vreme Prvog balkanskog rata prijavio se u Srpsku vojsku kao dragovoljac ali je odbijen.

Kada je objavljeno da će nadvojvoda Franjo Ferdinand naslediti prestolje Austro-Ugarske te da će posjetiti Sarajevo u lipnju 1914. Dragutin Dimitrijević, šef obaveštajne službe u srpskoj vojsci i čelnik Crne ruke, poslao je tri čovjeka - Gavrila Principa, Trifka Grabeža i Nedeljka Čabrinovića u Sarajevo da izvrše atentat. Svakom je dao pištolj, dvije bombe i malu količinu cijanida. Naime, bilo je im je naređeno da izvrše samoubojstvo nakon što nadvojvoda bude ubijen jer je Dragutinu Dimitrijeviću bilo od izuzetne važnosti da nitko ne preživi kako bi time eliminirao svaku mogućnost da priznaju kako je ubojstvo organizirano. Gavrilo Princip i Trifko Grabež patili su od tuberkuloze i bili su svesni kako neće još dugo poživjeti te su stoga bili voljni dati svoj život za svoj politički cilj - nezavisnost Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske. Po dolasku u Sarajevo zavjerenici su se pridružili ostalim sudionicima zavjere: Muhamedu Mehmed Bašiću, Danilu Iliću, Vasi Čubriloviću, Cvijetku Popoviću, Mišku Jovanoviću i Veljku Čubriloviću.

U subotu 28. lipnja 1914. godine Franjo Ferdinand i Sofija von Chotkovato vlakom su stigli u Sarajevo. General Oskar Potiorek, guverner provincije Bosne i Hercegovine čekao ih je na kolodovoru kako bi ih odveo na primanje u Gradsku većnicu. U prvom automobilu vozili su se Fehrim Čurčić, sarajevski gradonačelnik i dr Gerde, načelnik policije. Franjo Ferdinand i Sofija von Chotkovato bili su u drugom automobilu s Oskarom Potiorekom i grofom von Harrachom. Krov automobila bio je spušten kako bi okupljena gomila imala što bolji pogled na ugledne goste. Nekoliko pripadnika Crne ruke čekalo je duž rute kojom će proći Franjo Ferdinand. Svakome od njih bilo je zapoveđeno da ubije Franju Ferdinanda kada dođe do mjesta gde se nalaze. Prvi zavjerenik Muhamed Mehmedbašić, koji je stajao ispred zgrade Austro-mađarske banke, nije pucao kada je naišlo vozilo. Kasnije na suđenju izjavio je kako je ispred njega stajao policajac te se bojao da će ga uhapsiti prije nego što ispali hitac. Naredni atentator je bio Nedeljko Čabrinović. Oko 10:15 bacio je bombu na nadvojvodino vozilo. Međutim, vozač koji je vidio kako nešto leti prema vozilu ubrzao je te je bomba eksplodirala ispod kotača narednog automobila. Tada su ozbiljno ranjene dvije osobe koje su se nalazile u automobilu iza vojvodinog - Eric von Merizzi i grof Boos-Waldeck. Šrapneli bombe pogodili su i desetak promatrača.

Nakon što je bacio bombu Čabrinović je progutao cijanid i skočio u reku Miljacku. Međutim četiri čovjeka su ga slijedila (među kojima i dva detektiva) i uspeli su ga uhvatiti. Otrov nije djelovao pa je odveden u policijsku stanicu. Vozač Franje Ferdinanda Franz Urban, nakon pokušaja atentata, provezao je veoma brzo pored ostalih zavjerenika tako da oni i nisu pokušavali napasti nadvojvodu. Nakon službenog primanja u Gradskoj većnici nadvojvoda se interesirao za osobe ranjene u atentatu. Kada su mu rekli da se još nalaze u bolnici insistirao je da ih posjeti. Pripadnik nadvojvodine svite barun Morsey rekao je nadvojvodi kako bi to moglo biti opasno, ali je Oskar Potiorek (koji je bio odgovoran za sigurnost kraljevskog para) odgovorio: Zar vi mislite da je Sarajevo puno atentatora? Ipak Potiorek je predložio da nadvojvotkinja Sofija ostane u Gradskoj većnici. Međutim kada joj je barun Morsey to rekao ona se usprotivila: "Sve dok se danas nadvojvoda pojavljuje u javnosti i ja ću biti s njim."

Kako bi bio što sigurniji da će nadvojvoda stići do bolnice Potiorek je odlučio zaobići gradsko središte, ali je to zaboravio reći vozaču koji je u ulici Franje Josipa skrenuo desno. U to vrijeme na uglu je stajao Gavrilo Princip. Potiorek je tada shvatio da vozač ide krivim putem: "Što je ovo? Ovo je krivi put!" Vozač je zakočio i krenuo unazad. Kako je to radio sporo Princip je imao vremena izvuči pišolj i ispaliti nekoliko hitaca. Nadvojvoda je pogođen u vrat, a nadvojvotkinja u abdomen. Principov metak je presjekao vratnu žilu nadvojvode ali je on prije nego što će izgubiti svijest uspio povikati: "Sofija, draga moja! Sofija, draga moja! Nemoj umreti! Preživi zbog naše djece!" Vozač ih je odvezao u Konak, guvernerovu rezidenciju, ali iako su oboje bili živi kada su stigli do Konaka ubrzo podlegli ranama. Nakon što je izvršio svoj cilj Princip je uperio pištolj u sebe. Međutim čovjek koji je primijetio što je Princip učinio uhvatio ga je za desnu ruku i spriječio ga u pokušaju samoubojstva. Ubrzo su stigla i dva policajca koja su uhitila Principa. Nakon saslušanja Principa i Čabrinovića oni su odali svoje drugove u zavjeri koji su, osim Muhameda Mehmedbašića koji je uspio pobjeći u Srbiju, uhvaćeni i osuđeni za ubojstvo i izdaju. Prema važećem zakonu maloljetne osobe (ispod 21 godine) nisu mogle biti osuđene na smrt tako da su osuđeni na 20 godina zatvora.

Gavrilo Princip preminuo je u 28. travnja 1918. (u 24. godini života) od tuberkuloze u zatvoru tvrđave Terezin u Češkoj. Tri godine kasnije, točne 1921. njegovo telo je preneseno u Sarajevo i sahranjeno u zajedničku grobnicu atentatora Mlade Bosne. Za vreme rojalističke Jugoslavije na mjestu atentata postavljena je spomen ploča koja je uspostavom Nezavisne Države Hrvatske i dolaskom nemačke okupacičke sile maknuta. Utemeljenjem socijalističke Jugoslavije ploča je vraćena da bi osnutkom samostalne Bosne i Hercegovine ponovo bila uklonjena.

[uredi - уреди] Izvori

• Template:Moljac