Zagrebačka nadbiskupija
Izvor: Wikipedija
| Zagrebačka nadbiskupija Slika:Zagrebačka nadbiskupija (grb).gif |
|||
| Latinski naziv | Archidioecesis Zagrebiensis | ||
| Status | nadbiskupija | ||
| Nadnevak uspostave | 1094. godine kao Zagrebačka biskupija | ||
| Nadnevak uzdignuća na razinu nadbiskupije |
11. prosinca 1852. | ||
| Nadnevak promjene statusa | {{{nadnevak promjene statusa}}} | ||
| Pripadnost nadbiskupiji | nadbiskupijsko sjedište | ||
| Obred | rimski | ||
| Država gdje se nalazi | Hrvatska | ||
| Broj katolika | 1.455.983 (2004.) | ||
| Površina (2006.) | 13.495 km 2 | ||
| Biskup | kardinal Josip Bozanić | ||
| Podređene jedinice | Đakovačka i Srijemska biskupija Križevačka biskupija |
||
| Službene stranice | Zagrebačka nadbiskupija | ||
| Po stanju na | 18. travnja 2006. | ||
Zagrebačka nadbiskupija je teritorijalno i brojem vjernika najveća upravna jedinica Katoličke crkve u Hrvatskoj. Obuhvaća najveći dio Središnje Hrvatske, a na njenom području živi približno 40 % Katolika u Hrvatskoj. Ujedno je i metropolija kojoj su podložne biskupije Đakovačko-srijemska, Požeška i Varaždinska, te grkokatolička Križevačka biskupija. Kako je je njeno sjedište u glavnom gradu Republike Hrvatske, obično se smatra i središtem Katoličke crkve u Hrvatskoj, iako su joj u crkvenopravnom smislu ravnopravne Nadbiskupije Riječka, Splitsko-makarska i Zadarska. U Zagrebu je također sjedište Hrvatske biskupske konferencije (HBK) i Vojnog ordinarijata.
Sadržaj |
[uredi] Povijest
Zagrebačku biskupiju utemeljio je oko 1094. godine ugarski kralj Ladislav, kako bi učvrstio svoju novostečenu vlast nad Posavskom Hrvatskom. Nova dijeceza je upravno podvrgnuta Nadbiskupiji u Ostrogonu (današnji Esztergom u Mađarskoj), a zatim 1180. godine Kaločkoj nadbiskupiji, pod čijom je upravom ostala sve do 1852. godine. Od 13. stoljeća zagrebački biskupi nastoje da se zagrebačka biskupija podigne na čast nadbiskupije i tako izuzme ispod ugarske crkvene hijerarhije. Do sredine 19. stoljeća sprječavale su to nepovoljne političke okolnosti (provala Tatara, Mletačka Republika i Osmanlije te ugarski crkveni vrh).
Višestoljetna problematika uzdignuća zagrebačke biskupije na čast nadbiskupije našla se opet na dnevnom redu u doba intenziviranog procesa hrvatskog narodnog preporoda. Stvar je u svoje ruke uzeo Hrvatski sabor, kojim je predsjedao zagrebački biskup Juraj Haulik u časti banskog namjesnika. Nakon toga, 1850. godine ban Josip Jelačić urgirao je u Beču, u međuvremenu su 1848. prekinuti odnosi kraljevina Hrvatske i Ugarske, i molio da se zagrebačka biskupija uzvisi na čast nadbiskupije i metropolije. Konačno je 12. kolovoza 1850. godine sam kralj Franjo Josip I. potpisao odredbu kojom se zagrebačka biskupija uzvisuje na čast nadbiskupije za hrvatsko-slavonsku crkvenu pokrajinu. Zbog dugotrajnog otpora ostrogonskog i kaločkog nadbiskupa i Sveta je Stolica odgađala konačno rješenje dvije godine.
Zahvaljujući ponovnoj urgenciji bana Jelačića i ustrajnom nastojanju bečke vlade te konačnom zauzimanju papinskog nuncija u Beču, nadbiskupa i kardinala Mihalja Viale-Prela, sve je riješio papa Pio IX. koji je 11. prosinca 1852. objavio svečanu bulu Ubi primum placuit. Tom se papinskom bulom ustanovljuje i određuje da se zagrebačka biskupija podigne na nadbiskupiju, a da grad Zagreb, odnosno crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije bude metropolitanskom crkvom nove nadbiskupije i njezinim sjedištem, a njezinom predstavniku nadbiskupu pripao bi palij, križ i sve časti povezane uz taj naslov. Ta se nadbiskupija osniva kao samostalna hrvatsko-slavonska crkvena pokrajina. Novoj metropoliji podređene su biskupije koje su do sada sa zagrebačkom spadale pod kaločku metropoliju. Prema tome, zagrebačkoj su nadbiskupiji podređene bosansko-srijemska biskupija (đakovačka), senjsko-modruška biskupija i križevačka biskupija (grkokatolička). Prema idućoj odredbi Svete Stolice, papinski nuncij kardinal Viale-Prela svečano je 8. svibnja 1853. godine u zagrebačkoj katedrali ustoličio prvoga zagrebačkog nadbiskupa Juraja Haulika. Hrvatski se narod u crkvenom pogledu potpuno oslobodio mađarskog utjecaja, a bio je to i korak prema potpunoj samostalnosti Hrvatske i njezinoj teritorijalnoj cjelovitosti.
U 20. stoljeću javilo se pitanje podjele nadbiskupije koja je postala prevelika površinom i brojem vjernika, a time i teška za pastoralno upravljanje. Nadbiskup Stepinac je 1930-ih pokrenuo pitanje osnivanja novih biskupija u Varaždinu i Požegi, ali ni tadašnje političke prilike nisu bile povoljne za Katoličku crkvu. Nove su biskupije utemeljene tek 1997. godine, nakon što je uspostavljena samostalna hrvatska država. U planu je također obnavljanje drevne Sisačke biskupije, te uspostava posebne Slavonske metropolije sa sjedištem u Đakovu.
[uredi] Uprava
Zagrebačka nadbiskupija se prostire na površini od 13.495 km2, te ima oko 1,4 milijuna vjernika. Do podjele 1997. godine i stvaranja novih biskupija, bila je jedna od najvećih upravnih jedinice Katoličke crkve u čitavoj Europi, s preko 2 milijuna vjernika.
Nadbiskupija se sastoji od 7 povijesnih arhiđakonata ( Bjelovarsko-kalnički, Čazmansko-moslavački, Katedralni, Karlovačko-gorički, Sisačko-gorski, Turopoljski i Zagorski), osnovanih još u srednjem vijeku zbog lakšeg upravljanja njenim prostranim područjem. Arhiđakonati se dalje dijele na 32 dekanata, a oni na 312 župa.
Područje Grada Zagreba pripada Katedralnom arhiđakonatu, kojeg čini 9 dekanata ( Gornjogradski, Kustošijski, Maksimirsko-trnjanski, Novozagrebački, Remetski, Resnički, Susedgradski, Trešnjevački i Vugrovečki) s oko 80 župa.
Zagrebački nadbiskup je od 1997. godine Kardinal Josip Bozanić. U nadbiskupiji djeluju i tri pomoćna biskupa: Vlado Košić, i Valentin Pozaić, te od ožujka 2008. godine i biskup dr. Ivan Šaško.
Kako nadbiskup Zagreba nije bio ničim nadređen ostalim hrvatskim biskupima izvan svoje metropolije, da bi se naglasio njegov položaj "prvog među jednakima" u 20. stoljeću se uobičajilo da mu Sveta stolica dodjeljuje titulu Kardinala. Također, dosadašnji je običaj bio i da zagrebački nadbiskup bude i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije.
[uredi] Popis zagrebačkih nadbiskupa
- Juraj Haulik (biskup 1837.-1852., nadbiskup 1852.-1869.)
- Josip Mihalović (1870.-1891.)
- Juraj Posilović (1894.-1914.)
- Antun Bauer (1914.-1937.)
- Alojzije Stepinac (1937.-1960.)
- Franjo Šeper (1960.-1970.)
- Franjo Kuharić (1970.-1997.)
- Josip Bozanić (1997.-)
