See also ebooksgratis.com: no banners, no cookies, totally FREE.

CLASSICISTRANIERI HOME PAGE - YOUTUBE CHANNEL
Privacy Policy Cookie Policy Terms and Conditions
Bošnjačko-hrvatski sukob - Wikipedija

Bošnjačko-hrvatski sukob

Izvor: Wikipedija

Bošnjačko-hrvatski sukob
Dio Rata u Bosni i Hercegovini

Bošnjako-hrvatski sukob, ratna razaranja u Mostaru
Datum 23. listopada 1992. – 18. ožujka 1994.
Lokacija srednja Bosna, Hercegovina (većinom u dolini rijeke Neretve)
Ishod Washingtonski sporazum i stvaranje Federacije Bosne i Hercegovine
Sukobljeni

Republika Bosna i Hercegovina

Hrvatska Republika Herceg-Bosna
Vođe
Alija Izetbegović (Predsjednik R. Bosne i Hercegovine)

Sefer Halilović (Zapovjednik Armije BiH 1992.-1993.)
Rasim Delić (Zapovjednik Armije BiH 1993.-1995.)
Arif Pašalić (Zapovjednik 4. korpusa Armije BIH)

 Mate Boban (Predsjednik HR Herceg-Bosne)

Bruno Stojić (Ministar obrane HR Herceg-Bosne)
Glavni stožer HVO-a (Zapovjednici: Žarko Tole, Milivoj Petković, Slobodan Praljak i Ante Roso)
Valentin Ćorić (Zapovjednik vojne policije HVO-a)
Vojne snage
~80.000 vojnika[1] ~50.000 vojnika[2]
Posljedice
prognano oko 50.000 Bošnjaka[3] prognano oko 150.000 bosanskohercegovačkih Hrvata[3]

Bošnjačko-hrvatski sukob je bio oružani sukob za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini između Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Sukob je trajao od 23. listopada 1992. do 18. ožujka 1994. godine, kada je potpisan Washingtonski sporazum.

Najznačajniji i najdugotrajniji sukobi odvijali su se na područjima Hercegovine: Mostar, Jablanica, Prozor-Rama, Konjic, u dolini Lašve: Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovača, na područjima Bosne: Kreševo, Kiseljak, Fojnica, Kakanj, Vareš, Maglaj, Bugojno, Uskoplje, Zavidovići i Žepče.

Za razliku od navedenih područja, do sukoba između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane nije došlo na područjima Bihaća, Sarajeva, Usore, Tuzle, Brčkog i Orašja.

Sadržaj

Uzroci sukoba

O karakteru ratnog sukoba između Bošnjaka i Hrvata na području Bosne i Hercegovine mišljenja su podijeljena. Često se zaboravlja da je taj sukob samo posljedica srpske agresije na teritorij Bosne i Hercegovine. Taj sukob se proglašava međuetničkim, građanskim ili čak vjerskim ratom. Postoji i mišljenje da je taj sukob rat hrvatskih separatista za odcjepljenje nekih "hrvatskih" prostora Bosne i Hercegovine i njihovo priključenje Republici Hrvatskoj. Bio bi to onda međuetnički i međudržavni sukob koji podliježe normama međunarodnog ratnog prava. Srbi i Savezna Republika Jugoslavija su tim sukobom nastojali dobiti novi argument da se u BiH radi o građanskom ratu, a ne o njihovoj agresiji. Činjenica je da je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini na referendumu (ožujak 1992.) dao svoj glas za samostalnu Bosnu i Hercegovinu, te da je Republika Hrvatska jedna od prvih zemalja koja je priznala Bosnu i Hercegovinu.

Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini prvi se organizirao politički i vojno protiv srpskog agresora. Ta njegova organizacija bila je temeljem nastojanja da se održi kao konstitutivan i suveren narod u Bosni i Hercegovini. U redovima hrvatskih vojnih postrojbi početkom rata u Bosni i Hercegovini s Hrvatima su se borili i Bošnjaci. Hrvatske obrambene snage osnivaju se 3. prosinca 1991., a Hrvatsko vijeće obrane formira se 8. travnja 1992. godine, kao vrhovno tijelo obrane hrvatskog naroda u BiH i zaštite drugih naroda u toj zemlji od bilo kojeg agresora. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna utemeljena je 18. studenog 1991. godine, što je bilo u skladu s tadašnjim ustavnim rješenjima o osnivanju zajednica općina. U osnivačkim aktima Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i Hrvatskog vijeća obrane nema separatističkih tendencija. Oružane postrojbe hrvatskog naroda (HVO) tako su se borile za opstojnost kako hrvatskog tako i bošnjačkog naroda tijekom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Borba protiv srpskog agresora u Bosni i Hercegovini bila je i obrana vlastitih prava u Bosni i Hercegovini. Dok je srpsko-crnogorski agresor razarao hrvatsko mjesto Ravno u istočnoj Hercegovini, iz Sarajeva su stizale poruke "to nije naš rat" (Alija Izetbegović). Vojna organizacija Bošnjaka u Bosni i Hercegovini organizacijski je osmišljena tek 15. travnja 1992. godine i nazvala se Armija Republike Bosne i Hercegovine, no stvarno je zaživjela znatno kasnije.

Srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu imala je katastrofalne posljedice prvenstveno zbog narušenih odnosa ravnoteže među vjerskim zajednicama i narodima: izgonom Bošnjaka od strane Srba na pojedinim područjima i njihov dolazak u druga područja narušio je životni prostor i predratni omjer prema Hrvatima. Borba za golo preživljavanje generirala je mržnju koja je zahvatila duboke korijene i teško da će današnji naraštaji ugasiti njenu stalno prijeteću razornost. Sukobi između Hrvata i Bošnjaka počeli su u jesen 1992. godine. Do tada su se i Hrvati i Bošnjaci skupa borili protiv zajedničkog srpskog agresora. Taj sukob je omogućio Srbima da zavladaju sa čak 70 % državnog teritorija Bosne i Hercegovine. Tu se najočitije pokazalo da je bit ratnog sukoba na tlu bivše Jugoslavije, a posebice u Bosni i Hercegovini, borba za osvajanje tuđih teritorija i stvaranju Velike Srbije.

Manji incidenti prije početka sukoba

Bosna i Hercegovina prije početka Bošnjačko-hrvatskog sukoba. HVO-plava, ABiH-zelena, VRS-crvena
Bosna i Hercegovina prije početka Bošnjačko-hrvatskog sukoba. HVO-plava, ABiH-zelena, VRS-crvena

Kao posljedica otporu srpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu krajem travnja 1992. godine JNA je napustila vojarne "Draga" u Busovači, "Kaonik" kod Busovače, "Stojkoviće" pored Novoga Travnika i "Petar Mećava" u Travniku. Te vojarne su napuštene dogovorom i bez borbe, a samo su postrojbe HVO-a i HOS-a iz Viteza oružanom akcijom zauzele skladište oružja u Slimenima kod Novoga Travnika. U tim sukobima smrtno su stradala dva pripadnika HVO-a, a tri civila su poginula prigodom srpskog raketiranja Busovače kada je ujedno ranjeno 10 civila i vojnika HVO-a. Preuzimanje vojarne "Kaonik" kod Busovače bilo je povodom prvih incidenata između Hrvata i Bošnjaka. Bošnjaci nisu sudjelovali u preuzimanju vojarne, ali su tražili oružje.[4]

Kada su postrojbe HVO-a Vitez u svibnju 1992. godine zauzele skladište u Slimenima, s njima nisu sudjelovale postrojbe Armije BiH. Unatoč tome, Armija R. Bosne i Hercegovine traži podjelu zaplijenjenog oružja JNA i to prema svojim kriterijima. Kada je to odbila hrvatska strana, Armija BiH svoje zahtjeve nastoji ostvariti silom.[4]

U lipnju 1992. godine, u Novom Travniku vojnici Armije BiH skidaju zastavu bosanskohercegovačkih Hrvata s policijske postaje i pale je javno. Zbog toga borbe traju dva dana. U njoj gine nekoliko vojnika Armije BiH, a ranjeni su i neki vojnici HVO-a.[4] U Uskoplju pripadnici Armije BiH napastuju časnu sestru, a u Kožlićima kod Visokog ubijena su četiri hrvatska civila.[4]

U Zenici tijekom srpnja 1992. pripadnici Armije BiH pale srpske kuće, a kao "slučajno" gorjeli su i hrvatski domovi. U jednoj takvoj akciji ubijena je jedna starica Hrvatica.[4] Sredinom listopada 1992. godine, na planini Raduši, kod Uskoplja, iz zasjede su ubijena četiri časnika HVO-a.[5]

20. listopada 1992. godine, na kontrolnom punktu Armije BiH ispred "Medrese" u Travniku pripadnici Armije BiH pucali su na zaustavljeno vozilo HVO-a. Ubili su Ivicu Stojaka, zapovjednika travničke brigade HVO-a, a teško ranili Zvonku Gašu, načelnika HVO-a. Puščanu vatru otvorio je major Semir Terzić, zapovjednik 7. bošnjačke brigade, a s njim su pucali i ostali njegovi vojnici.[6]

Početak sukoba

Tijekom druge polovice 1992. godine, napetosti između HVO-a i TO u BiH su sve više rasle. U cilju sprječavanja ikakvih problema, 23. listopada 1992. je dogovoren sastanak predstavnika Hrvata i Bošnjaka gdje se pokušalo riješiti sve problematične teme.

Najproblematičnijom se pokazala primjena zaključaka Vlade BiH glede vojnog ustroja, u kojima je navedeno da ondje gdje Hrvati imaju većinu, ima se organizirati HVO, a Bošnjaci bi bili uključen u njega. S druge strane, ondje gdje Bošnjaci ima većinu, ima se organizirati Armija BiH, a Hrvate treba uključiti u nju. U općini Prozor-Rama Hrvati su bili većina (skoro apsolutna, 65%), dok su Bošnjaci bili većina u samom gradu Prozoru. Bošnjaci su formirali usporedni vojni ustroj, što je HVO smatrao protivnim Vladinim zaključcima.

Stvar nije stala samo na papirnoj organizaciji, nego i na konkretnim djelima. Utvrdili su se bunkeri, postavila mitraljeska gnijezda, iskopali rovovi. Napravljeno je postrojavanje Armije Republike Bosne i Hercegovine u Prozoru i organizirana je prisega i marširanje kroz grad (i to prije sastanka od 23. listopada).

Tijekom stanke potpuno zastalih pregovora, došla je informacija o napadu na položaje HVO-a kod Crnog vrha pri kojima je ubijen vojnik Franjo Zadro. Pregovori su prekinuti, i ubrzo Bošnjaci postavljaju uličnu barikadu kod zgrade stare pošte, nastaje pucnjava koja se rasplamsava u otvoreni sukob koji je potrajao više od pola dana, koji je okončao teškim porazom muslimanskih snaga.

Težinu sukobu daje to što je vojno i političko vodstvo Bošnjaka u kompletu pobjeglo, uklonivši time mogućnost dvojbe o takvom pristupu izolirane skupine ratnohuškačkih vojnih zapovjednika u redovima naroda Muslimana. Iza istih je ostala gomila dokumentacije (planovi, šifre, materijali sa sastanka povjerenika za gradove i sub-regije, Regije muslimana središnje Bosne), od kojih je osobito opisujuća naredba zapovjednika taktičke grupe OS BiH br. 02-349/59 od 28. kolovoza 1992.:"Na osnovu sve učestalijih problema na relaciji HVO – TO, i izvršenih konzultacija sa Vrhovnom komandom u Sarajevu, hitno: Naređujem:1.Povući sve snage TO-a sa zajedničkih položaja i napraviti obrambenu liniju neposredno ispred grada prema pravcu očekivanog prodora neprijatelja u grad.2. Izvršiti evakuaciju muslimanskog stanovništva iz sela: Varvara, Kovačevo Polje, kao i ostale zaseoke , te izvršiti smještaj u gradu Prozoru do daljnjega.3. Pripremiti zaprečavanje prilaznih putova klasičnim sredstvima, za slučaj prodora oklopnih jedinica.4. Pokušati preko ratnog predsjedništva Prozor i općinskog stožera HVO-a Prozor postići usuglašavanje odvojenih obrambenih linija. Potpisnik iste naredbe je bio Zejnil Delalić." [7]

Eskalacija sukoba

Bošnjačko-hrvatski sukob, Armija Republike Bosne i Hercegovine u četiri ofenzive zauzela je velik dio prostora koji su bili pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane, gotovo cijelu srednju Bosnu (osim Novog Travnika, Viteza, Busovače, Kiseljaka, Kreševa, Žepča, dijela zavidovićke općine, Usore i dijela vareške općine) i dio Hercegovine: Konjic, Jablanicu te istočne i sjeverne dijelove mostarske općine.
Bošnjačko-hrvatski sukob, Armija Republike Bosne i Hercegovine u četiri ofenzive zauzela je velik dio prostora koji su bili pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane, gotovo cijelu srednju Bosnu (osim Novog Travnika, Viteza, Busovače, Kiseljaka, Kreševa, Žepča, dijela zavidovićke općine, Usore i dijela vareške općine) i dio Hercegovine: Konjic, Jablanicu te istočne i sjeverne dijelove mostarske općine.

Sukobi Bošnjaka i Hrvata na području novotravničke općine počeli su u listopadu 1992. godine. Armija BiH i HVO sukobljavali su se u samom Novom Travniku i u selima Šenkovići, Sinokos, Donje Pećine i Opara. Za borbi u tim selima, Armija BiH napala je Stjepana Blaževića, zapovjednika HVO-a Jajce i Nikolu Bilića, predsjednika HVO-a Jajce. U tim borbama poginulo je 15 vojnika HVO-a. Armija BiH po prvi put je upotrijebila teško topništvo protiv Hrvata. Bošnjaci su napali zapovjedništvo HVO-a u Novom Travniku i uništili Ratnu bolnicu HVO-a te zapalili su dvije zgrade u gradu, gdje su živjeli pretežno Hrvati. Svim silama Armija BiH pokušava zauzeti benzinsku crpku, koja je u hrvatskom dijelu grada, a kada to nije uspjela, onda ju je zapalila. Grad je podijeljen. Gornji dio grada kontroliraju Bošnjaci, a donji (novi) dio grada kontroliraju Hrvati. Za tih borbi ranjeno je 16, a poginulo 12 vojnika HVO-a. Ranjeni Bošnjaci, njih 37 dovedeni su u bolnicu u Bugojno, a broj poginulih Bošnjaka nije poznat. Poslije nekoliko dana nastavljaju se sukobi u kojima HVO preuzima kontrolu u gradu.[8]

U ratnom sukobu između HVO-a i Armije BiH, bošnjačke oružane snage upiru sve snage da osvoje prometnicu Bugojno - Uskoplje i spoje se kod Jablanice s pravcima prema Sarajevu i Mostaru. Prvi jači sukob dviju vojski u Uskoplju izbio je 23. listopada 1992. godine. Sve veće napetosti dovode do pravog ratnog okršaja u noći 10. i 11. siječnja 1993. godine. Obje vojske pale kuće i gospodarske objekte, zarobljuju vojnike i odvode civile drugog naroda. U tom sukobu vojnici Armije BiH počinili su ratni zločin nad 13 hrvatskih civila i 8 zarobljenih vojnika HVO-a. Na siloviti bošnjački napad, uskopski HVO je snažno odgovorio te je pod svojom kontrolom zadržao jednu polovicu grada.[9]

Bošnjaci u siječnju 1993. godine preuzimaju vlast u svim gradskim institucijama u Bugojnu. Hrvati su isključeni iz upravljanja općinom, ali HVO još djeluje. U siječnju je počela i podjela vojnih snaga, a bošnjačka strana je 17. siječnja 1993. godine napustila sve obrambene položaje prema srpskom agresoru i prepustila obranu isključivo HVO-u. Ubrzo, Bošnjaci poručuju Hrvatima da ne mogu odgovarati za ono sto će se dogoditi. Bilo je to vrijeme kada se još mogao dijalog uspostaviti i njime smiriti duhove. Poslije toga, napetosti rastu, događaju se mnoga još uvijek nerazjašnjena umorstva hrvatskih civila, hrvatski puk je preplašen, njegova imovina se bezobzirno otima i pljačka.[10]

Postrojbe Armije BiH 23. i 24. siječnja 1993. godine prvi put napadaju hrvatska područja u općini Kiseljak. Napadnuto je selo Bilalovac koje je branila kiseljačka brigada HVO-a "Ban Jelačić". Napadnuta su bila i druga periferna naselja oko Bilalovca. Hrvatsko stanovništvo iz toga i iz drugih bližih sela, Armija BiH je uglavnom protjerala. Hrvatske kuće su opljačkane i uništene, kao i njihova druga imovina. Tako je na području kiseljačke općine sukob između Bošnjaka i Hrvata započela Armija BiH. Bilo je to zacijelo pod utjecajem vrhovnog političkog i vojnog vodstva bošnjačkog naroda. U veljači i sljedećim mjesecima 1993. godine postrojbe Armije BiH napadaju i druga mjesta u kiseljačkoj općini, zastrašuju hrvatsko pučanstvo. Bošnjaci pljačkaju hrvatsku imovinu i pale kuće, a to dodatno potiče iseljavanje hrvatskog pučanstva. Prva topovska granata Armije BiH pada na grad Kiseljak 18. travnja 1993. godine. Sedam civila je poginulo, a počinjena je velika materijalna šteta. Topništvo Armije BiH gađalo je župnu crkvu u Kiseljaku, zgradu pošte i općine.[11]

Oružani sukob HVO-a i Armije BiH na području Konjica započeo je 23. ožujka 1993., kada su pripadnici Armije BiH u ranim jutarnjim satima blokirali sve ulaze u grad Konjic. Tada je pripadnicima Armije BiH od njihovih nadređenih naređeno da sve Hrvate u konjičkoj općini, a ako Hrvati odbiju predati oružje da ih ubiju. Na području prijevoja Ivan-Sedlo (najviša točka na cesti između Konjica i Sarajeva) pripadnici Armije BiH su bezrazložno uhitili oko 20 pripadnika HVO-a. O sudbini ove skupine uhićenih pripadnika HVO-a se od tada ništa više nije doznalo. Stravično stradavanje Hrvata se dogodilo u konjičkom selu Trusina 16. travnja 1993. godine (vidi Pokolj nad Hrvatima u selu Trusina). Većina u tom selu su bili Hrvati. Postrojbe Armije BiH potpomognute Bošnjacima iz okolnih sela ušle su u selo i mučki pobile 27 Hrvata. Preživjeli Hrvati iz sela su protjerani u selo Kostajnica. Imovina Hrvata je popaljena i popljačkana. Ovaj zločin nije doživio medijsko pokriće, a ovaj zločin ni danas nije procesuiran.[12]

Najžešći napad postrojbi Armije BiH na Busovaču dogodio se 25. ožujka 1993. godine. Oko 8.500 vojnika raznih postrojbi Armije BiH krenulo je iz pravca Zenice, Visokog, Kaknja i Fojnice na Busovaču. Grad je bio u okruženju i blokiran, ali je 1.400 vojnika HVO-a sve to izdržalo i obranilo grad od napada postrojbi Armije Republike Bosne i Hercegovine.[13]

Nagovještaj otvorenih sukoba između Bošnjaka i Hrvata u Jablanici bio je događaj 13. travnja 1993. godine. Tada je zatvoren kontrolni punkt Armija BiH u Jablanici: Hrvati nisu mogli ni ući ni izaći iz grada. Prvi oružani sukob između postrojbi Armije BiH i HVO-a planuo je 16. travnja 1993. u neposrednoj blizini Jablanice. Tada su Bošnjaci uhitili oko 400 Hrvata, i smjestili ih u "otvoreni logor". Hrvati zauzimaju Soviće, a Bošnjake smještaju u jedan zaselak tog sela; nitko nije maltretiran. Dok su vojnici HVO-a 19. travnja 1993. pretresali bošnjačke kuće, jedan je pripadnik lokalne postrojbe Armije BiH ubio dvojicu vojnika HVO-a. Tada je došlo do žestokog oružanog sukoba. HVO-ovi vojnici spalili su sve bošnjačke kuće u Sovićima i Doljanima, kao i dvije džamije. Civilno bošnjačko stanovništvo seli se na područje općine Uskoplje i u Jablanicu, a zarobljeni vojnici Armije BiH su u zatvoru. Istog dana bošnjačke vlasti Jablanice uhićuju prvu skupinu Hrvata i zatvaraju ih u spomen - objekt Muzej u Jablanici. Hrvati koji su ostali pod vlašću Bošnjaka izvrgnuti su velikoj torturi. Svima su isključeni telefoni, pretresaju se njihovi stanovi, oduzima im se pokretna imovina, u njihove stanove useljavaju se Bošnjaci izbjeglice. Za Hrvate se formiraju dva logora na području općine Jablanica, jedan u gradu, u Muzeju, drugi u selu Ostrošcu. U Ostrošcu su zatvarani hrvatski civili iz Konjica i iz Jablanice. U travnju i svibnju 1993. godine Hrvati su potpuno eliminirani u selima: Donja Jablanica, Krakovo, Žuglići, Šabančići, a nešto kasnije i u Ostrošcu.[14]

Početkom i sredinom travnja 1993. godine u cijeloj Lašvanskoj dolini sukobi između HVO-a i Armije BiH postaju sve češći i oštriji. Sredinom travnja 1993. godine u sukobima na području Novog Travnika poginulo je devet, teško ranjeno također devet vojnika HVO-a, a lakše 41. Potpuno su uništene i izgorjele tri stambene zgrade, među njima i ona zapovjedništva općinskog stožera HVO-a, centra veza i oprema radija. Armija BiH, 13. travnja 1992. kidnapirala je tri hrvatska časnika i vozača brigade HVO-a "Stjepan Tomašević". To je dodatno zaoštrilo odnose izmedu HVO-a i Armije BiH. Uznemirenost građana i strah povećavaju se napadima Armije BiH na Vitez i Busovaču, jer bošnjačka politika najavljuje rat do potpunog sloma hrvatskih vojnih snaga u dolini Lašve i njeno osvajanje.[15]

Glavni sukob između HVO-a i Armije BiH na području Viteza dogodio se 16. travnja 1993. godine. Velike snage Armije BiH napale su Vitez i Busovaču. Iz svega raspoloživog oružja postrojbe Armije BiH, u rano jutro 16. travnja 1993. godine, napale su uže gradsko područje Viteza. Granatama su pogođene i zgrada zapovjedništva zbornog centra srednje Bosne HVO-a, zgrada općine, pošte i mnoge stambene zgrade. U gradu se vode ulične borbe, a transporter britanskih pripadnika UNPROFOR-a oko devet sati upada u dvorište crkve Sv. Jurja Mučenika i gađa hrvatske kuće. Taj svoj potez UNPROFOR je obrazložio tako što je tvrdio da su u crkvi zatočeni Bošnjaci, a njih navodno strijeljaju vojnici HVO-a. UNPROFOR je tog dana u Vitezu otvoreno stao na stranu Armije BiH, koja je napala grad, no unatoč tome HVO je uspio obraniti grad i zadržati ga pod svojom kontrolom. Pristranost UNPROFOR-a očituje se i u tome što je odbio prevoziti ranjene vojnike HVO-a u bolnicu.[16]

U ranu zoru, 16. travnja 1993. godine, Anti-teroristička bojna Vojne Policije HVO-a, "Jokeri", tijekom borbi za deblokadu puta Vitez-Busovača, je ušla u selo Ahmići, općina Vitez. U selu nije bilo vojnih postrojbi nego su se u selu nalazili uglavnom civili (vidi Pokolj u Ahmićima 16. travnja 1993.). Hrvatskom stanovništvu je rečeno da na svojim domovima istaknu hrvatske zastave, a sve ceste prema Ahmićima su blokirane. Postrojbe HVO-a su počinile težak zločin, ubivši 120 bošnjačkih civila u Ahmićima. Pripadnici postrojbe Jokeri prouzročili su veliku materijalnu štetu na dvije seoske džamije.[17]

U travnju napetosti su na vrhuncu na području Travnika. Vojnici Armije BiH po gradu pale zastave Herceg-Bosne i nakon toga incidenta postrojbe travničkoga HVO-a napuštaju grad. U nastalom ratnom sukobu paravojne i vojne postrojbe Armije BiH počinile su ratne zločine nad 143 Hrvata, od toga su 5 djece, 88 civila i 50 zarobljenih vojnika HVO-a. Početkom travnja 1993. godine bošnjačke postrojbe vrše opći progon Hrvata. Tada je zatočeno 70 Hrvata u tvrđavu na starome gradu. Polovinom svibnja 1993. godine Armija BiH pušta na slobodu časnike kidnapirane 13. travnja 1993. u Novom Travniku. To dovodi do blagog popuštanja vrlo napetih odnosa između dvije vojske, ali već 3. lipnja 1993. godine Armija BiH napada okolinu Travnika, a velik broj travničkih Hrvata bježi u Novi Travnik, gdje nastaje težak problem smještaja prognanika.[18]

24. travnja 1993. godine, u selu Miletići, općina Travnik, pedesetak pripadnika Armije BiH među kojima je bilo i mudžahedina, su ritualno masakrirali petoricu Hrvata (vidi Pokolj u Miletićima 24. travnja 1993.). Bio je to prvi veći ratni zločin koji su počinili Bošnjaci nad Hrvatima na području općine Travnik.[19]

Otvoreni oružani sukob na području općine Fojnica izbio je 1. lipnja 1993. godine. Toga dana pripadnici Armije BiH pucaju na ophodnju HVO-a na Dugom Brdu kod Fojnice. Ginu dva vojnika HVO-a. U 10:45 istog dana postrojbe Armije BiH iz pravca sela Dušina i Pogorelića napadaju hrvatska sela Božići, Gojevići i Lužine. Napad je bio masovan i žestok, a izveden na dan bošnjačkog vjerskog blagdana - Bajramaa. Dok je napad trajao, u zapovjedništvu kanadskog bataljuna UNPROFOR-a upravo se održavao sastanak predstavnika Armije BiH i HVO-a, kojemu je bio cilj postizanje primirja. U tim vojnim okršajima Armija BiH je uspješnija, jer je brojnija, bolje naoružana i više motivirana za osvajanje hrvatskih prostora u općini Fojnica. Toga dana stradavaju katolička crkva i samostan časnih sestara, vojnici Armije BiH pljačkaju hrvatske kuće, pale ih, protjeruju i hrvatsko stanovništvo.[20]

10. lipnja 1993. godine, oko 20 sati i 45 minuta iz pravca područja pod nadzorom Armije BiH u općini Vitez doletjela je granata kalibra 120 mm, dva metra od klupe na kojoj je bilo četrnaestero djece. Taj se prostor smatrao sigurnim, zaštićenim od snajpera i tu su se redovito igrala djeca, hrvatska i bošnjačka. Toga dana nije bilo nijednog bosnjačkog djeteta. Opravdano se pretpostavlja da su upozorena da ne izlaze iz kuće jer će na to mjesto biti upućene granate. Stručnjaći procjenjuju da se radilo o navođenom projektilu. Kada je granata eksplodirala, na licu mjesta poginulo je petero djece, a troje je umrlo u bolnici.[21]

Oružani napad postrojbi Armije BiH na Hrvate općine Kreševo počinje 17. lipnja 1993. godine, s ciljem da se svrgne legalno izabrana općinska vlast. Napad je bio silovit i nadmoćan oružjem i ljudstvom pa je HVO pretrpio znatne gubitke. Osim toga, kreševske postrojbe HVO-a bile su bez ratnog iskustva i nespremne su dočekale oružani sukob s Armijom BiH, a nisu ni bile pripremane za napad, nego za obranu svojih kuća. Prvog dana borbi poginulo je 10 vojnika HVO-a, teže ranjeno osam, a šest su ih zarobili pripadnici Armije BiH. Napadi se nastavljaju i dva slijedeća dana. U tim borbama Armija BiH je zauzela selo Pirin i do temelja ga spalila, oko 200 Hrvata mještana je protjerano, a oko 70 staraca i žena je zarobljeno. Seosko groblje s područnom crkvicom je uništeno. Topnička postrojba Armije BiH je na groblju podigla topnički položaj ne poštujući dostojanstvo toga mjesta. Postrojbe Armije BiH napadaju područje općina Kreševo iz Tarčina (općina Hadžići) i s planine Igman, a potom i iz pravca Konjica, preko fojničkog sela Dusine. Napadi se izvode pješadijom uz pomoć tenkova T - 55, minobacača i protuzrakoplovnog oružja. U tri dana borbi poginulo je ukupno 13 vojnika HVO-a, ranjeno ih je 20, a nestalo 12. Najžešći napad Armije BiH na kreševsku općinu bio je od 23. do 26. lipnja 1993. godine, kada su zauzeli selo Deževice, dobrim ga dijelom spalili, a njegovih 250 stanovnika Hrvata protjerali. Hrvatske kuće su i ovdje najprije opljačkane, a zatim uništene. Veći dio nadgrobnih ploča je porušen. Stradala je župna crkva i župni stan. Unatoč brojnim i žestokim napadima, HVO je uspio obraniti Kreševo i zadržati ga pod svojom kontrolom.[22]

Bošnjačko-hrvatski sukob
Bošnjačko-hrvatski sukob

Jake bošnjačke snage napale su u ranim jutarnjim satim, 8. lipnja 1993. godine, kakanjske Hrvate. Oko 10.000 pripadnika Armije BiH po već utvrđenom planu navalilo je svim silama i iz sveg raspoloživog oružja na crte obrane HVO-a Kakanj. Akcija je za Bošnjake bila uspješna. U toj akciji koja je dugo pripremana, 13. lipnja 1992. godine, uspjeli su probiti linije obrane HVO-a Kakanj na nekoliko mjesta, a vojnici HVO-a zajedno sa hrvatskim ciilima uputili su se u kolonama dugim i do 10 km uputili prema Varešu, srednjobosanskom gradiću pod kontrolom HVO-a. Kolone izbjeglica, njih oko 15.000 pod stalnom artiljerijskom pješačkom vatrom, kretalo se planinskim vrletima Kračića, Slavina i Planinice. Kasno u noć kolona unesrećenika, žena, djece, staraca, ranjenika i bolesnika pristigla je u Vareš, gdje je organiziran njihov smještaj u proizvodnim halama, restoranima i svim drugim slobodnim stambenim prostorima.[23]

Izgladnjeli, bez prikladnog smještaja, u stalnoj prijetnji od novih bošnjačkih napada i mučenja, izbjegli Hrvati koji su se nalazili u Varešu se odlučuju na svoj križni put, kako su sami rekli. Predvođeni svojim vođama 19. lipnja 1993. godine kreću automobilima, traktorima, zaprežnim vozilima i najviše pješice preko srpskih teritorija prema svojoj "obećanoj" zemlji. Nitko ih nije mogao uvjeriti da je to uzaludan potez i odvratiti ih od nauma. Kada su stigli u srpsko selo Brgule, u vareškoj općini, odmah su srpske vojne vlasti razdvojile vojno sposobne muškarce od žena, staraca i djece. Kada su to doživjeli, uvjerili su se da su pogriješili i vratili su se u Vareš. Od tada je u vareškoj općini živjelo 37 tisuća Hrvata u srpskom i bošnjačkom okruženju. Mali se broj vraća na svoja stara ognjišta, ali tamo nailazi na progone pa nove izbjeglice pristižu s kakanjskog područja. Stalno u strahu od bošnjačkog nasilja, krajem kolovoza 1993. godine započinje evakuacija žena i djece. U dva konvoja preko srpskih teritorija krenulo se u Hercegovinu. Bilo je ukupno oko 3.200 djece i žena. Smješteni su u Stocu, 1.600 osoba, Počitelju, 451, Čapljini 235 itd.[24]

Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad bošnjačkih snaga na Žepče. Grad Žepče i Hrvatima nastanjena sela napdanuti su iz pravca Zenice. Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika na sve tri strane. Tako se oružani sukob Hrvata i Bošnjaka iz srednje Bosne proširio i na ovo područje. Unatoč tome što su se našli u potpunom okruženju, žepački Hrvati su se preko svoga HVO-a uspjeli obraniti od Bošnjaka i Srba.[25]

Sukob između HVO-a i Armije BiH na zavidovićkom području počinje dosta kasno. Prvi otvoreni sukob dogodio se 25. lipnja 1993. godine kada je minobacačkom vatrom Armija BiH granatirala selo Gornju Lovnicu. Mete granatiranja bile su katolička crkva, groblje, prodavaonica osnovnih prehrambenih proizvoda i skupine hrvatskih kuća. Selo Gornja Lovnica nalazi se južno od prometnice između Žepča i Zavidovića. Obruč postrojbi Armije BiH oko Gornje Lovnice sve više se steže i u noći sa 27. na 28. lipnja 1993. godine odlučeno je da se iz sela evakuiraju svi civili, a da ostanu samo vojnici HVO-a na crtama bojišnice kako bi branili svoje domove. Do jutra civili su organizirano izvedeni iz sela. Postrojbe Armije BiH su 28. lipnja 1993. godine oko 16 sati počele sveopći napad na Gronju Lovnicu. U zaseoku Martići vojnici Armije BiH su zapalili sedam hrvatskih obiteljskih kuća a uz njih i gospodarske zgrade. Bošnjačko topništvo je gađalo prostor oko crkve, groblja i trgovine.[26]

Na području Mostara 30. lipnja 1993. godine dolazi do pobune bošnjačkih pripadnika koji su se do tada borili u postrojbama HVO-a. Bošnjaci uperuju puške u svoje dojučerašnje suborce Hrvate te tako u toj iznenadnoj pobuni dolazi do velikog broja zarobljavanja i ubojstava hrvatskih pripadnika mostarskog HVO-a. Tako HVO godinu dana nakon oslobođenja Mostara od srpskog agresora, gubi kontrolu nad istočnim dijelom grada i sjevernim prigradskim naseljima na lijevoj obali Neretve (izuzetak su bili Potoci gdje je HVO uspio zadržati kontrolu do magistralne ceste M-17 i oko samostana časnih sestara). U daljnjem tijeku sukoba, dio grada pod kontrolom Armije BiH je blokiran i granatiran od strane HVO-a. U jednom takvom granatiranju 9. studenog 1993. godine srušen je i Stari most. Te dvije godine (1993. i 1994.) Bošnjaci (koji nisu uspjeli pobjeći od ratnih sukoba) u istočnom Mostaru proživljavali su najteže trenutke. Armija BiH u samom gradu je bila u očajnom stanju te je bila primorana da surađuje i nabavlja oružje od Vojske Republike Srpske.[27]

HVO i Armija BiH u Maglaju zajednički su se borili protiv srpskog agresora 1992. i u dijelu 1993. godine. Sve do srpnja 1993. godine nije bilo većih oružanih okršaja između dvije vojske. Nekoliko dana prije otvorenog sukoba u Maglaj je u UNPROFOR-ovu transporteru došao dr. Ejup Ganić i dao nalog političkim i vojnim vođama Bošnjaka u Maglaju da Armija BiH napadne HVO i hrvatsko pučanstvo Maglaja. Sukob je počeo prvih dana srpnja 1993. godine. U tom sukobu je sravnjeno 35 hrvatskih kuća u selu Liješnica, a maglajski Hrvati su protjerani.[28]

Do žestokog sukoba između HVO-a i Armije BiH u Uskoplju došlo je 4. i 5. srpnja 1993. godine, kada su spaljena hrvatska sela Rostovo i Sebešić, a potom su se od Hrvata počela čistiti sela Milići, Ponir, Krupa, Bistrica, Batuša i Pajić Polje. Svi Hrvati iz navedenih sela su protjerani, a neki su i ubijeni. Sva imovina Hrvata je popljačkana ili je spaljenja.[29]

Pred silovitim napadima pripadnika Armije BiH, s Malkoca (zadnje linije obrane Fojnice), 16. srpnja 1993. godine povlače se pripadnici HVO-a. Skupa s njima Fojnicu napušta i većina hrvatskog pučanstva. Više od 6.000 Hrvata nalazi se u zbjegu i kreću se prema općinama Kiseljak i Kreševo. Pripadnici Armije BiH zauzimaju i fojničke bolnice u kojima se nalazi oko 800 invalida i retardiranih osoba.[30]

Pripadnici Armije BiH, 18. srpnja 1993. godine napadaju pripadnike HVO-a u Bugojnu. Borbe nisu dugo trajale. Pripadnici Armije BiH zauzimali su dio po dio grada i odvodili u zarobljeništvo pripadnike HVO-a. Nastaje masovni izgon Hrvata. U samo nekoliko dana protjerano je oko 12.000 Hrvata. U gradu ostaje oko tri tisuće Hrvata. Pripadnici Armije BiH zarobili su oko 350 Hrvata koje su na svirep način mučili, neke likvidirali. Armija BiH je osnovala logore i mučilišta po gradu.[31]

U ranim jutarnjim satima, 28. srpnja 1993. pripadnici 44. brdske brigade IV. korpusa Armije BiH potpomognuti Bošnjacima iz okolnih sela su opkolili Doljane (vidi Pokolj u Doljanima 28. srpnja 1993.). Oko 10 sati spomenute združene oružane snage počele su oružani napad na hrvatsko stanovništvo i njihovu imovinu. U selu su bile nejake snage HVO-a, koje su činili mještani koji su branili svoje živote, obitelji i domove. U tome selu toga dana ubijeno je i masakrirano devet civila i 33 pripadnika HVO-a. U logor Muzej odvedeno je 185 mještana, među kojima je bilo 37-ero djece i 10 trudnica. Pred užasnom spoznajom da vojnici Armije BiH ubijaju sve Hrvate, hrvatsko stanovništvo bježi iz općine Jablanica.[32]

3. kolovoza 1993. godine, pripadnici HVO-a su izvršili deportaciju 1.500 Bošnjaka iz općine Stolac prema crtama Armije BiH u Blagaju, općina Mostar.[33]

Postrojbe Armije BiH predvođene tzv. "Zukinim specijalcima" u zoru 9. rujna 1993. godine upale su u Grabovicu, selo na granici mostarske i jablaničke općine. Odmah poslije upada u selo, počeli pucati i ubijati sve što se kreće, iako su znali da u Grabovici nema nikakvih vojnih postrojbi, te da se u selu nalaze uglavnom starije osobe, žene i djeca (vidi Pokolj u Grabovici 9. rujna 1993.). U navedenom pokolju, ubijene su 32 osobe, a jedan od civila je zarobljen i odveden u logor "Muzej" u Jablanici. Imovina Hrvata je potom opljačkana, a selo je skoro u cjelosti zapaljeno.[34]

U rano jutro, 14. rujna 1993. godine, oko 5:30 sati više od 120 naoružanih pripadnika Armije BiH izvršili su napad na većinsko hrvatsko selo Uzdol, općina Prozor-Rama i ubili 41 Hrvata (29 civila i 12 pripadnika HVO-a) (vidi Pokolj u Uzdolu). Pučanstvo je zatečeno na spavanju tako da su tijela ubijenih civila pronalažena u spaljenim kućama ili neposredno oko njih, a nekolicina i na seoskim putevima, dok su pokušavali pobjeći. Ubijane su čitave obitelji.[35]

Konačna tragedija vareških Hrvata počinje u listopadu 1993. godine. Konvoj s humanitarnom pomoći upućen napaćenom i gladnom Varešu 15. listopada 1993. godine pred Kaknjom zaustavlja oko 300 bošnjačkih žena i pljačka ga. Sutradan je zaustavljen drugi konvoj, a pred njega se ispriječila masa od 200 žena i djece i ponovno je konvoj humanitarne pomoći pokraden. Opći napad postrojbi Armije BiH na varešku općinu počeo je 18. listopada 1993. godine i to iz pravca Breze, Visokog, Kaknja i Zenice. Pada važna kota Liješnica. Sutradan postrojbe Armije BiH zauzimaju hrvatsko selo Kopijari, kojeg potpuno pljačkaju i spaljuju, u njemu je ubijeno šest civila, medu njima jedan dječak. Poginulo je i više vojnika HVO-a, ali zapovjednici Armije BiH ne dopuštaju da se izvuku njihovi leševi i dostojno pokopaju. Jedan UNPROFOR-ov vod bio je spriječen da ude u Kopijare, izvijestili su vojni promatrači UN-a. Zauzimanjem kote Liješnica i sela Kopijari otvoren je put vojnim snagama Armije BiH prema Varešu. U Stupnom Dolu se koncentriraju elitne postrojbe bošnjačke vojske i mnoštvo minobacača, topova i ostalog naoružanja Armije BiH.[36]

Selo Stupni Do nalazi se na podnožju kote Bogoš, koja je bila u potpunosti utvrđena i dominirala je ulazom u sam grad. Postrojbe Armije BiH su krenule u konačni napad na Vareš isti dan, 18. listopada 1993. godine kada se 5700 prognanika iz Vareša organizirano uputilo prema Hercegovini. U Stupnom Dolu postrojbe Armije BiH uzele su u zatočeništvo desetak mjesnih Srba i njih upotrebljavali kao živi štit u napadima na položaje HVO-a. U dvodnevnom sukobljavanje između pripadnika Armije BiH i HVO-a u selu Stupni Do, pripadnici HVO-a zauzimaju selo 25. listopada 1993. godine, ali se odmah povlače iz njega. Nakon zauzimanja sela, postrojbe HVO-a su počinile ratni zločin u kojem je ubijeno 16 Bošnjaka (vidi Pokolj u Stupnom Dolu).[37]

U jutarnjim satima 30. listopada 1993. godine vrlo jake snage Armije BiH kreću na gradić Vareš. U napadačkom pokretu su II. tuzlanski korpus, III. zenički korpus, VI. visočki korpus i policijski specijalci Dragana Vikića, Hrvata iz Sarajeva. Brigada HVO-a "Bobovac" broji oko 1.650 vojnika. Ona brani vareško područje od srpske i bošnjačke vojske. Bošnjačka vojska je daleko brojnija i naoružanija i pred njenim naletom padaju položaji HVO-a. Hrvatska vareška sela teško stradavaju. Civili su u paničnom bijegu. Svi hrle u grad Vareš.[38]

Varešu se užurbano približavaju postrojbe Armije BiH, osvetnički zadojene zločinom u Stupnom Dolu i željne pljačke kao plaće za ratovanje. Kolona vareških Hrvata kreće u noći 3. studenog 1993. godine na svoj "križni put", kako su ga sami nazvali. Izbjeglička kolona ide iz Vareša preko srpskog teritorija i tu doživljava prva razočaranja. Srpski vojnici kupe novac i sve vrijedno što mogu od izbjeglih vareških Hrvata. Prolaz kroz "srpski" teritorij valja platiti. U srpskom mjestu Brgulama muškarci moraju ostati na području vareške općine i držati položaje prema postrojbama Armije BiH.[39] Izbjegli Hrvati iz Vareša lutaju šumama, po bespućima, gladni i žedni, a noći su hladne. Grupa od 1.500 izbjeglih Hrvata iz Vareša nakon četiri sata stiže u Sokolac. Oko 6.000 ih je na Alijinu Koritu, ni na nebu ni na zemlji. Postupno i jedni i drugi su preveženi u Kiseljak. U Kiseljaku, Kreševu i Gromiljaku smješteno je oko 7.500 vareških Hrvata. Pod prisilom općeg napada Armije BiH, s prostora općine Vareš iselilo oko 9.000 domicilnih stanovnika Hrvata i oko 15.000 Hrvata prognanih iz Kaknja. U samom Varešu ostalo je tek oko 600 Hrvata, a još oko l00 u vareškim selima.[40]

Stanje na bojišnicama nakon završetka Bošnjačko-hrvatskog sukoba
Stanje na bojišnicama nakon završetka Bošnjačko-hrvatskog sukoba

Veliki broj Bošnjaka, koje su Srbi protjerali iz istočne Bosne naselilo se u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine. Taj priljev stanovništva ojačao je brojčano i postrojbe Armije BiH. Prognani i izbjegli traže životni prostor i silom oduzimaju Hrvatima njihovu zemlju, kuće, domove i progone ih u zapadnu Hercegovinu, Hrvatsku i cijelu Europu. Etničko čišćenje hrvatskih prostora je u punom zamahu, a na tom području uspostavlja se bošnjačka i civilna vlast, a preostali Hrvati su građani drugog reda, bez političkih prava, građanskih sloboda i mogućnosti rada.[4]

U studenom 1993. godine vidljivi su rezultati krvavog sukoba između dvije vojske. Armija BiH sada kontrolira najpovoljnije prirodne komunikacije u Bosni i Hercegovini i to: prijevoj Ivanovo sedlo na komunikaciji Konjic-Tarčin, prijevoj Rastovo na komunikaciji Uskoplje-Novi Travnik, prijevoj Mošuljsko sedlo na komunikaciji Tuzla-Kladanj i Vrandučku klisuru kao ključnu točku za komunikaciju dolinom rijeke Bosne. Pod kontrolu Armije BiH došli su i važni operativno - strateški pravci u Bosni i Hercegovini i to: pravac Sarajevo-Zenica-Travnik, a on ima ključni značaj kao demografski, ekonomski i prometni potencijal i položaj, pravac Sarajevo-Olovo-Tuzla i pravac Sarajevo-Jablanica-Mostar. Kontrolom ova tri strateško operativna pravca Armija BiH je stekla prednost u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine na pravcu Mostar-Sarajevo-Zenica-Tuzla.[4]

22. prosinca 1993. godine, postrojbe Armije BiH počinile su ratni zločin, ubivši 74 hrvatskih civila u Križančevu selu, općina Vitez (vidi Pokolj u Križančevu selu). "Muslimanska vojska je u Križančevu Selu ubila 22.12.1993. godine 74 Hrvata" - to je zapovjedniku Britanskog bataljuna UNPROFOR-a, pukovniku Williamsu, rečeno u III. korpusu Armije BiH. Pukovnik Williams je za posjeta općini Vitez izjavio da se u području sela Počulića (cca devet km sjeveroistočno od Viteza) nalaze dvije masovne grobnice. Jedna sa 38, a druga sa osam tijela Hrvata - zrtava bošnjačkog pokolja. Časnik UNPROFOR-a Gell izjavio je 2. siječnja 1994. godine da se na tzv. crtama razdvajanja nalazi 15 tijela ubijenih Hrvata.[41]

U siječnju 1994. godine nastavljaju se politički pregovori, započeti sredinom 1993. godine, a ratni sukobi se smanjuju. Postrojbe Vitez i dalje čine teške zločine nad Hrvatima u općinama Vitez, Maglaj i Zavidovići. Najteži zločin je počinjen u Buhinim kućama, općina Vitez, kada su vojnici Armije BiH ubili 26 civila i zarobljenih vojnika HVO-a (vidi Pokolj u Buhinim Kućama).[42]

Završetak sukoba

U veljači 1994. godine, ratni sukobi su gotovo utihnuli. Javljaju se tek pojedinačni i manji incidenti. Teških ratnih zločina i genocida nema. Političko-diplomatski pregovori sve su jači i značajniji.[4]

Bosanskohercegovački Hrvati i Bošnjaci su u Washingtonu, 1. ožujka 1994. godine, potpisali preliminarni Sporazum o stvaranju Federacije Bosne i Hercegovine koja će omogućiti konfederaciju s Republikom Hrvatskom. Taj sporazum potpisali su dr. Mate Granić, dr. Haris Silajdžić i Krešimir Zubak. Oni su se suglasili da će biti osnovan Prijelazni odbor na visokoj razini, koji će poduzeti hitne i konkretne korake radi osnivanja Federacije i Konfederacije. Odbor je započeo s radom 4. ožujka 1994. godine u Beču i nastojao je do 15. ožujka 1994. godine donijeti:

Federacija BiH prikazana plavom bojom
Federacija BiH prikazana plavom bojom

Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović potpisali su u Washingtonu, 18. ožujka 1994. godine Okvirni sporazum o konfederalnim vezama između Republike Hrvatske i buduće bošnjačko-hrvatske federacije u Bosni i Hercegovini. Premijer Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić i predsjednik Predsjedničkog vijeća Hrvatske Republike Herceg-Bosne Krešimir Zubak potpisali su u Washingtonu tekst Nacrta ustava federacije Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.[43] Washingtonskim sporazumom, dogovoreno je primirje između Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine, a hrvatski i bošnjački teritoriji u Bosni i Hercegovini su ujedinjeni u Federaciju Bosne i Hercegovine, koja je podijeljena na županije. Županije su trebale spriječiti dominaciju jednog naroda nad drugim.[44]

30. ožujka 1994. godine, Ustavotvorna skupština Bosne i Hercegovine prihvatila je velikom većinom glasova Ustav Federacije BiH kojim se uspostavlja Federacija BiH na teritoriju s većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom. Skupština je prihvatila i zajednički amandman zastupnika Hrvata i Bošnjaka, kojim se iz predloženog Ustava briše odrednica da je granični postotak za ulazak stranaka u parlament Federacije BiH 5 % i to zakonom koji će donijeti Ustavotvorna skupština Bosne i Hercegovine.[4]

Posljedice sukoba

Etnički sastav stanovništva Bosne i Hercegovine 2006. godine, demografske promjene uzrokovane ratom u Bosni i Hercegovini.
Etnički sastav stanovništva Bosne i Hercegovine 2006. godine, demografske promjene uzrokovane ratom u Bosni i Hercegovini.

Posljedica rata u Bosni i Hercegovini je i potpuno izokrenuta i poremećena demografska struktura njenih sela, gradova i općina. Demografska slika Bosne i Hercegovine potpuno je izmijenjena. Ljudi su bježali ili su progonjeni sa svojih ognjišta pred nasiljem, strahom od ratnih zločina i osobito smišljenim etničkim čišćenjem. Na njihova mjesta naseljavali su se izbjeglice i prognanici iz drugih sredina. Etničko čišćenje je bila jasno definirana politika i ona se uglavnom potajno, a nekada i otvoreno provodila. Nitko nije bio svjestan apsurda da Stolac etnički čist od Bošnjaka znači istodobno Vareš etnički čist od Hrvata. Iz iste politike etničkih čišćenja proizlazi kočenje svim sredstvima povratka izbjeglica i prognanika. Svaka strana nastoji sačuvati svoje etnički očišćene prostore. Tako u Bugojno do nedavno istjerani Hrvati nisu mogli priviriti, a u egzodus je otišlo njih 16 tisuća, ali ni u Kiseljak Bošnjaci.[45] Za vrijeme krvavog sukoba, sa područja pod kontrolom HVO-a protjerano je oko 50.000 Bošnjaka, a sa područja pod kontrolom Armije BiH oko 150.000 Hrvata.[46]

Nakaradnom politikom etničkog čišćenja najviše su pretrpjeli bosanski Hrvati. Od 760.852 Hrvata u Bosni i Hercegovini oko 640.000 živjelo je u Bosni. Njih je politika planirala preseliti na 17 % teritorija Bosne i Hercegovine. Bosanski Hrvati trebali su nekome drugome ostaviti svoje katedrale, crkve, samostane, groblja, dvije bogoslovije, dva sjemeništa, grobove predaka iz vremena bosanskog kraljevstva, svoje spomenike kulture koje baštine od vremena Kulina bana. U tuzlanskoj općini, prema zemljišnim knjigama, Hrvati su vlasnici 55 % zemljišta, a u travničkoj općini čak 70 %. Tako nam sve to govori da je politika etničkog čišćenja za Hrvate politika nasilja. A posljedice etničkog čišćenja porazne su za hrvatstvo danas ali i za ono sutra u Bosni i Hercegovini. Od Hrvata u ratnom sukobu HVO-a i Armije BiH očišćene su općine Vareš, Kakanj, Maglaj, Zavidovići, Bugojno, Zenica, Travnik, Konjic, Jablanica.[47]

Danas, nekoliko godina nakon završtetka rata, Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj se još osjete posljedice rata. Infrastruktura unutar države kao i industrijske grane su i prije rata bile loše razvijene. Kao direktan rezultat rata između 1992. i 1995. godine niska industrijska proizvodnja unutar zemlje je opala za oko 80%. Ratna događanja su također dovela do uništavanje loše infrastrukture u zemlji. Sve ovo je dovelo do velikog porasta nezaposlenosti i opada životnog standarda stanovništva. U prvim godinama (1996. - 1998.) poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma zabilježen je visok postotni rast industrijske proizvodnje. Međutim pokazalo se da ovu visoku stopu rasta industijske proizvodnje nije bilo moguće zadržati. BDP Bosne i Hercegovine se danas počinje približavati BDP-u zemlje u 1991. godini. Brojni krajevi Bosne i Hercegovine uopće se nisu oporavili od ratnih događanja, puste su i neobrađene livade i oranice, nema stoke na pašnjacima, puste su tvorničke dvorane, prazni su kućni budžeti jer gotovo polovica stanovništva ne radi.[48]

Unutarnje poveznice

Reference

  1. ↑ www.vojska.net: Armija RBiH - 1994: Organizacija
  2. ↑ www.vojska.net: Hrvatsko Vijeće Obrane - HVO : Ustroj 1995.
  3. ↑ 3,0 3,1 Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): Hrvatsko-muslimanski sukobi
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 4,7 4,8 4,9 Zločin s pečatom (Ivica Mlivončić): Kronologija rata i političkog dogovaranja
  5. ↑ http://www.hercegbosna.org/ostalo/hbsukob.html
  6. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/travnik.htm
  7. ↑ http://www.rama-prozor.info/cms/index.php?option=com_content&task=view&id=419&Itemid=2
  8. ↑ http://www.hercegbosna.org/ostalo/hbsukob.html
  9. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/uskoplje.htm
  10. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/bugojno.htm
  11. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/kiseljak.htm
  12. ↑ http://www.hercegbosna.org/ostalo/hbsukob.html
  13. ↑ http://www.hercegbosna.org/ostalo/hbsukob.html
  14. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/jablanica.htm
  15. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/ntravnik.htm
  16. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/vitez.htm
  17. ↑ http://www.hercegbosna.org/ostalo/hbsukob.html
  18. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/ntravnik.htm
  19. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/travnik.htm
  20. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/fojnica.htm
  21. ↑ http://www.hercegbosna.org/ostalo/hbsukob.html
  22. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/kresevo.htm
  23. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/kakanj.htm
  24. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/vares.htm
  25. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/zepce.htm
  26. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/zavidovici.htm
  27. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/mostar.htm
  28. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/maglaj.htm
  29. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/uskoplje.htm
  30. ↑ http://www.hercegbosna.org/ostalo/hbsukob.html
  31. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/bugojno.htm
  32. ↑ http://www.hercegbosna.org/ostalo/hbsukob.html
  33. ↑ http://www.hercegbosna.org/ostalo/hbsukob.html
  34. ↑ http://www.hercegbosna.org/ostalo/hbsukob.html
  35. ↑ http://www.hercegbosna.org/ostalo/hbsukob.html
  36. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/vares.htm
  37. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/vares.htm
  38. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/vares.htm
  39. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/vares.htm
  40. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/vares.htm
  41. ↑ http://www.hercegbosna.org/ostalo/hbsukob.html
  42. ↑ http://www.hercegbosna.org/ostalo/hbsukob.html
  43. ↑ http://www.hercegbosna.org/ostalo/hbsukob.html
  44. ↑ http://www.usip.org/library/pa/bosnia/washagree_03011994_toc.html
  45. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/pogovor.htm
  46. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/hrmsukobi.htm
  47. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/pogovor.htm
  48. ↑ http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/pogovor.htm

Vanjske poveznice, izvori i literatura

Bošnjačko-hrvatski sukob
Sukob po bojištima     Sukobljeni     Vojne snage     Vođe    

Mostar i dolina Neretve
Dolina Neretvice i Konjic
Jablanica
Prozor-Rama, Uskoplje i Bugojno
Dolina Lašve
Kreševo
Kiseljak
Fojnica
Kakanj i Vareš
Maglaj i Zavidovići
Žepče

   

Hrvatska Republika Herceg-Bosna

Republika Bosna i Hercegovina
   

Hrvatsko vijeće obrane ~50.000 vojnika

Armija Republike Bosne i Hercegovine ~150.000 vojnika
   

Mate Boban (Predsjednik HR Herceg-Bosne)
Bruno Stojić (Ministar obrane HR Herceg-Bosne)
Glavni stožer HVO-a (Zapovjednici: Žarko Tole, Milivoj Petković, Slobodan Praljak i Ante Roso)
Valentin Ćorić (Zapovjednik vojne policije HVO-a)

Alija Izetbegović (Predsjednik R. Bosne i Hercegovine)
Sefer Halilović (Zapovjednik Armije BiH 1992.-1993.)
Rasim Delić (Zapovjednik Armije BiH 1993.-1995.)
Arif Pašalić (Zapovjednik 4. korpusa Armije BIH)


aa - ab - af - ak - als - am - an - ang - ar - arc - as - ast - av - ay - az - ba - bar - bat_smg - bcl - be - be_x_old - bg - bh - bi - bm - bn - bo - bpy - br - bs - bug - bxr - ca - cbk_zam - cdo - ce - ceb - ch - cho - chr - chy - co - cr - crh - cs - csb - cu - cv - cy - da - de - diq - dsb - dv - dz - ee - el - eml - en - eo - es - et - eu - ext - fa - ff - fi - fiu_vro - fj - fo - fr - frp - fur - fy - ga - gan - gd - gl - glk - gn - got - gu - gv - ha - hak - haw - he - hi - hif - ho - hr - hsb - ht - hu - hy - hz - ia - id - ie - ig - ii - ik - ilo - io - is - it - iu - ja - jbo - jv - ka - kaa - kab - kg - ki - kj - kk - kl - km - kn - ko - kr - ks - ksh - ku - kv - kw - ky - la - lad - lb - lbe - lg - li - lij - lmo - ln - lo - lt - lv - map_bms - mdf - mg - mh - mi - mk - ml - mn - mo - mr - mt - mus - my - myv - mzn - na - nah - nap - nds - nds_nl - ne - new - ng - nl - nn - no - nov - nrm - nv - ny - oc - om - or - os - pa - pag - pam - pap - pdc - pi - pih - pl - pms - ps - pt - qu - quality - rm - rmy - rn - ro - roa_rup - roa_tara - ru - rw - sa - sah - sc - scn - sco - sd - se - sg - sh - si - simple - sk - sl - sm - sn - so - sr - srn - ss - st - stq - su - sv - sw - szl - ta - te - tet - tg - th - ti - tk - tl - tlh - tn - to - tpi - tr - ts - tt - tum - tw - ty - udm - ug - uk - ur - uz - ve - vec - vi - vls - vo - wa - war - wo - wuu - xal - xh - yi - yo - za - zea - zh - zh_classical - zh_min_nan - zh_yue - zu -