Rimokatoličanstvo
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Rimokatoličanstvo ili katolicizam je doktrinarni (dogmatski) sistem u kojem se iskazuje latinska teologija i tradicija Rimske Crkve. U svojoj klasičnoj formi ovaj sistem se iskristalizirao u Protureformacijskom periodu oslanjajući se na sholastičku tomističku metodu. Rimokatoličanstvo se u nekolikim glavnim elementima razlikuje od Pravoslavlja i od Protestantizma u slijedećem:
- Tomistička metoda u tumačenju vjere, koja na vjeru primjenjuje Aristotelovu logiku i nameće teologiji filozofske koncepte (npr. "transupstancijacija")
- Tridentska sinteza, koja uvodi u dogmate srednjovjekovnu problematiku (teoriju satisfakcije, primijenjenu na dogmat iskupljenja)
- Juridički i magisterijski karakter dogmata, naročito manifestiran na Prvom vatikanskom saboru, po kome je dogmat odluka nepogrešivog autoriteta (pape), a ne ispovijedanje vere koje iskazuje duhovno iskustvo i svijest crkve.
Sadržaj |
[uredi] Vjerska zajednica
Rimokatoličanstvo je organizirano kao Rimska crkva, koja ima hijerarhiju i laike. Članom vjerske zajednice postaje se krštenjem, a krste se djeca i odrasli. Klerici i laici razlikuju se samo vrstom službe u zajednici. U rimokatoličanstvu postoje tri vrste hijerarhije: svećenička (biskup, prezbiter, đakon), kanonska (papa, ordinarij, dekan, župnik, kapelan) i počasna (kardinal, metropolit, nadbiskup, prelat, kanonik i prebendar). Rimokatolička je crkva nadnacionalna i centralizirana. Vrhovni je poglavar papa (rimski biskup), koji uz pomoć Svete stolice i njezinih tijela upravlja crkvom, u zajedništvu s biskupima, koji upravljaju mjesnim crkvama (biskupije). Biskupija se dijeli na dekanate, kojima upravljaju dekani ili nadžupnici. Dekanati se dijele na župe, kojima upravljaju župnici, a pomažu im kapelani. Postoje i nunciji.
[uredi] Doktrina (dogme)
Rimokatoličanstvo do danas precizira svoj dogmatski nauk, pa otuda i neke dogme koje ga razlikuju od pravoslavlja i protestantizma: (učenje o čistilištu, sakramentima, o odnosu pisane objave i tradicije, o bezgrešnom začeću, papinoj nepogrešivosti, Marijinu uznesenju na nebo). Dogme u rimokatoličanstvu imaju veću važnost nego u pravoslavlju i protestantizmu, pa su precizno definirane i po kanonskom pravu obvezne. Izvor su dogmi Sveto pismo, Predaja, a pri njihovu tumačenju u obzir se uzima vjernički osjećaj, teološko tumačenje i u konačnici crkveno učiteljstvo.
[uredi] Obredi (bogoštovlje)
U rimokatoličkom kultu razlikuje se klanjanje (latrija, adoracija), od dulije (štovanje). Dok se klanjanje ili latrija iskazuje samo Bogu, dulija ili štovanje može se iskazivati i stvorenjima (anđeli, sveci, slike, kipovi, relikvije). Posebna dulija iskazuje se Bogorodici (hiperdulija). U središtu je rimokatoličkog bogoštovlja klanjanje u duhu i istini (štovanje Boga životom u duhu evanđelja), ali se bogoštovnim činima također pridaje velika važnost (liturgija, euharistija, sakramenti). Bogoštovne čine obavlja sakramentalna hijerarhija (biskup, prezbiter, đakon) u uređenu bogoštovnom prostoru (kapela, crkva, bazilika), u skladu s blagdanima koji se slave po gregorijanskom kalendaru kroz crkvenu godinu. Glavni su dijelovi crkvene godine korizma i advent, a nedjelja je dan počinka i obveznog prisustvovanja liturgiji (misa). Glavni su Gospodnji blagdani Uskrs, Bogojavljenje, Božić, Trojstvo, Duhovi, marijanski Uznesenje na nebo (Velika Gospa) i Bezgrješno začeće, svetački Svi sveti. U katolicizmu se pridaje velika vrijednost sakralnoj umjetnosti (crkvena muzika, kiparstvo, slikarstvo, arhitektura, liturgijsko ruho i liturgijski predmeti), koja je uključena u bogoštovlje.
[uredi] Moral
Prema rimokatoličkom učenju narav i nadnarav, ljudska slobodna volja i božanska milost nadopunjuju se i pretpostavljaju. Zato su u katoličkoj moralci bogoslovne kreposti (vjera, nada, ljubav) i naravne ili stožerne krjeposti (razboritost, pravednost, umjerenost i jakost) komplementarne. Izvori su rimokatoličkog morala Stari zavjet (Dekalog, osobna odgovornost), Novi zavjet (ljubav prema Bogu i bližnjemu) te naravna etika. Sustavno ga proučava moralka, a potanje regulira u zajednici kanonsko pravo. Prekršaj morala je grijeh, koji može biti laki i teški, a teški se grijeh regulira sakramentom pokore (ispovijed). Uz individualni moral u novije se vrijeme u rimokatoličanstvu naglašava i društveni moral.
[uredi] Rasprostranjenost
U antičko doba (4. vijek) područje zapadne ili latinske Crkve podudara se s granicama Zapadnoga Rimskog Carstva. Nakon prodora islama (7-8 vijek) zapadna Crkva gubi berberske zemlje (današnji Alžir i Tunis) te veći dio Pirenejskog poluotoka. Ta izgubljena područja nadoknađuje (9-10 vijek) širenjem po germanskim (Engleska, Njemačka, Danska, Skandinavija) i slavenskim zemljama (Poljska, Češka, Moravska, Slovenija, Hrvatska. Nakon reformacije (16. vijek) gubi znatna područja u srednjoj i sjeverozapadnoj Evropi, a gubitak nadoknađuje misionarskim djelovanjem u prekomorskim zemljama (Latinska Amerika, dijelovi crne Afrike i Filipini). Od 15 do 16 vijeka Rimokatolička crkva se uspijeva donekle proširiti na istok Evrope (tzv. unija). Nakon migracija u 19 i 20 vijeku znatan broj rimokatolika živi u SAD-u, Kanadi i Australiji. Rimokatoličanstvo se u prostoru i vremenu susrelo s različitim društvenim poredcima, kulturama i civilizacijama, pri čemu mu se nametao problem prilagodbe. U srednjem vijeku, bila je isključiva religija (inkvizicija, progoni drugih vjeroispovijesti i dr.)Broj rimokatolika je sada (2004) oko 1,1 milijarda vjernika.
[uredi] Crkva i država
U rimokatoličanstvu je načelno prihvaćen nauk o dvije vlasti, duhovnoj (Crkva) i vremenitoj (država). U srednjem vijeku formiraće se učenje da je papa nosilac i duhovne i svjetovne vlasti. Tako će u 13. vijeku većina zapadnih vladara priznavati papu za vrhovnog gospodara (feudalni sistem). Papska svjetovna vlast slabi reformacijom. U 19. vijeku rimokatoličanstvo se sukobljava sa liberalizmom. U 20. vijeku se susrelo s totalitarnim državama, koje ga bilo toleriraju i podređuju (fašizam), bilo osuđuju na postupno odumiranje (komunizam). Na Drugom vatikanskom saboru (1962-65) Rimokatolička je crkva temeljito redefinirala odnos Crkve i države, prihvatila svjetonazorni pluralizam i slobodu savjesti. Prema koncilskom shvaćanju Crkva je odvojena od države, ali ne smije biti isključena iz društva.
