Klasična mehanika
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
 |
Odjeljak isključivo posvećen fizici |
Mehanika je područje fizike koje proučava kretanje tijela pod djelovanjem sila.
Osnove moderne mehanike su postavili Galileo Galilei (1564.-1642.) i Isaac Newton (1643.-1727.). Do kraja 19. vijeka se smatralo da je ono što danas zovemo klasičnom mehanikom konačna fizikalna istina o svemiru. Međutim, na prelazu 19. u 20. vijek, rađaju se nove ideje te se na stare probleme počelo gledati s novog stanovišta, što je urodilo stvaranjem kvantne teorije i teorije relativnosti. Danas znamo da je klasična mehanika samo aproksimacija jedne više istine o materiji, prostoru i vremenu koja, unatoč uznapredovanim znanjima i tehnologiji, nije još ni izbliza u potpunosti otkrivena.
Najosnovnija podjela mehanike:
- Statika - proučava tijela u ravnoteži.
- Dinamika - proučava geometrijske aspekte kretanja i djelovanje sila.
- Kinematika
- Kinetika
Mehaniku možemo podijeliti i prema naravi predmeta proučavanja:
- Mehanika materijalne tačke
- Mehanika krutog tijela - proučava kretanje i ravnotežu tijela kod kojih se međusobni položaj sastavnih čestica ne mijenja.
- Fizika čvrstog tijela
- Mehanika fluida
Primjena teoretskih znanja iz svih grana mehanike u građevinarstvu, strojarstvu, brodogradnji itd. se naziva primjenjena mehanika.
Sile kojima se klasična mehanika uglavnom bavi spadaju u kontaktne (sve vrste), gravitacijske i inercijalne. To, međutim ne znači da je problem djelovanja nekih drugih sila manje mehaničke prirode od upravo spomenutih - npr. kretanje elektrona u strujnom krugu pod razlikom potencijala električnog polja. Stvar je jednostavno u tome što druge pojave imaju dovoljnu kompleksnost i posebnost da ih se proučava kao odvojene grane znanosti.
[uredi] Osnovni zakoni mehanike
- Newtonovi zakoni kretanja
- Zakoni očuvanja
- Ostali zakoni
