Martin Scorsese
Izvor: Wikipedija
| Martin Scorsese | |
 Martin Scorsese na Tribeca Film Festivalu 2007. |
|
| Rodno ime | Martin Marcantonio Luciano Scorsese |
| Rođenje | 17. studenog 1942. New York City, New York |
| Godine rada | 1963.- |
| Supruga(e) | Laraine Brennan (1965.-1975.) Julia Cameron (1975.-1979.) Isabella Rossellini (1979.-1983.) Barbara De Fina (1985.-1991.) Helen Morris (1999.-) |
| Oscari | |
|---|---|
| Najbolji redatelj 2006. Pokojni |
|
| Zlatni globusi | |
| Najbolji redatelj 2002. Bande New Yorka 2006. Pokojni |
|
| Nagrade BAFTA | |
| Najbolji redatelj 1990. Dobri momci Najbolji film 1990. Dobri momci Najbolji adaptirani scenarij 1990. Dobri momci |
|
| Nagrade César | |
| Nagrada za životno djelo (2000.) | |
| Nagrade AFI | |
| Nagrada za životno djelo (1997.) | |
| Ostale nagrade | |
| Zlatna palma 1976. Taksist Nagrada Filmskog festivala u Cannesu za najboljeg redatelja 1986. U sitne sate Srebrni lav za najboljeg redatelja 1990. Dobri momci Nagrada Udruge filmskih kritičara New Yorka za najboljeg redatelja 1990. Dobri momci 2006. Pokojni Grammy za najbolji dugometražni video 2006. No Direction Home |
|
| Portal: Film | |
Martin Luciano Scorsese (Flushing, New York, 17. studenog 1942.), američki filmski redatelj, talijanskog podrijetla. To podrijetlo često se osjetilo kroz njegove filmove jer su vrlo često bili vezani za teme o Amerikancima podrijetlom iz Italije. Scoresese je vjerojatno najviše poznat po svojim filmovima o mafiji. Osvojio je Oscara za najboljeg redatelja za film Pokojni na 79. dodjeli 2007.; film je također osvojio Oscare za najbolji film, najbolju montažu i najbolje adaptirani scenarij. To je bio prvi Scorseseov Oscar, iako je bio nominiran šest puta.
Sadržaj |
[uredi] Djetinjstvo
Martin Scorsese rođen je u New Yorku. Njegov otac, Luciano Charles Scorsese (1900.-1993.), i majka, Catherine Scorsese (1912.-1997.), radili su u njujorškoj tvornici odjeće.[1] U tom periodu razvio je strast za filmom. Scorsese se posebno divio neo-realističnim filmovima. Njegova prvotna želja da postane svećenik potisnuta je novom, za kinematografijom.
[uredi] Rana karijera
Iako je Vijetnamski rat počeo u to vrijeme, Scorsese je uspio izbjeći vojnu službu. Pohađao je filmsku školu u sklopu njujorškog sveučilišta, snimajući kratkometražne filmove Što tako lijepa djevojka radi na ovakvom mjestu? (1963.) i Nisi samo ti, Murray! (1964.). Njegov najpoznatiji kratki film iz ovog perioda bio je crnohumorni The Big Shave (1967.), u kojem se nepoznati čovjek brije sve dok ne počne obilno krvariti, režući vlastiti vrat britvicom. Film je bio svojevrsna optužba američke vojne intervencije u Vijetnamu, a alternativni naziv filma bio je Viet '67.[2]
Iste godine, Scorsese je snimio svoj prvi dugometražni film, crno-bijeli Tko to kuca na moja vrata, s kolegom studentom, glumcem Harveyjem Keitelom, i montažerkom Thelmom Schoonmaker, s kojima će dugo i uspješno surađivati. Film je bio preteča kasnije snimljenog filma Ulice zla. Iako nedovoljno razvijen, već je tada bio evidentan "Scorseseov stil": osjećaj za ulični život Amerikanaca podrijetlom iz Italije, dinamična montaža, eklektični rock soundtrack i problematični muški protagonist.
[uredi] 1970-te
Početkom desetljeća postaje prijatelj i znanac sa takozvanim "filmskim balavcima" sedamdesetih: Francisom Ford Coppolom, Brianom De Palmom, Georgeom Lucasom i Stevenom Spielbergom. De Palma ga je upoznao s glumcem Robertom De Nirom, koji mu postaje veliki prijatelj i suradnik na mnogim projektima. Tijekom ovog perioda radio je kao jedan od montažera na filmu Woodstock i upoznao glumca i redatelja Johna Cassavetesa, koji će mu također postati veliki prijatelj i mentor.[3]
[uredi] Ulice zla
Detaljniji članak o ovoj temi: Ulice zla
Scorsese je 1972. snimio gangsterski film Boxcar Bertha, radnjom smješten u doba Velike depresije, za producenta B-filmova Rogera Cormana, koji je lansirao karijere redatelja kao što su Francis Ford Coppola, James Cameron i John Sayles. Iako je smatran manje vrijednim djelom, film Boxcar Bertha nedvojbeno je Scorsesea naučio kako snimiti film jeftino i brzo, te ga pripremio za prvi film s De Nirom, Ulice zla.
Ulice zla je bio film koji se pokazao kao prekretnica u karijerama za Scorsesea, De Nira i Keitela. Sad se već dobro osjetio Scorseseov rukopis: macho držanje, krvavo nasilje, katolički osjećaj krivnje i iskupljenje, dinamična montaža i rock soundtrack. Iako je film bio inovativan, njegova napeta atmosfera, skoro pa dokumentaristički stil i "ulična" režija najviše su dugovali redateljima Cassavetesu i ranom Jean-Luc Godardu.[4]
1974., glumica Ellen Burstyn izbabrala je Scorsesea da režira film Alice više ne stanuje ovdje, za kojeg je osvojila Oscar za najbolju glumicu.
[uredi] Taksist
Detaljniji članak o ovoj temi: Taksist
Dvije godine poslije, 1976., Scorsese je šokirao kino publiku diljem svijeta kad je režirao kultnog Taksista, mračni i nasilni prikaz čovjeka koji lagano tone u ludilo u paklenoj viziji Manhattana.
Scorseseova režija sad je bila na vrlo visokoj razini, rabeći ekspresionističku rasvjetu, razne rakurse snimanja i usporene snimke kako bi pokazao naglašenu psihologiju glavnog junaka. Taksistova neizmjerna energija bila je u skladu s energičnom De Nirovom glumom. U filmu se pojavljuje i Jodie Foster u vrlo kontroverznoj ulozi malodobne prostitutke, i Harvey Keitel kao njezin svodnik, "Sport" Matthew.
Taksist je označio i početak suradnje sa scenaristom Paulom Schraderom. Film dijeli tematske veze s radom francuskog redatelja Roberta Bressona, ponajviše s filmom Pickpocket (u smislu "dnevnika" osamljenika i opsjednutog čovjeka koji traži iskupljenje). Scenarist/redatelj Schrader često se vraćao Bressonovim radovima u svojim filmovima kao što su Američki žigolo i Light Sleeper i u Scorseseovom kasnijem filmu, Između života i smrti.[5]
Kontroverzan od samog objavljivanja, Taksist se našao na naslovnicama ponovno pet godina kasnije, kad je John Hinckley Jr. pokušao ubiti tadašnjeg predsjednika Ronalda Reagana. Nekoliko puta se opravdavao svojom opsesijom likom Jodie Foster u filmu (u filmu, lik kojeg glumi De Niro, Travis Bickle, pokušava ubiti senatora).[6]
Taksist je osvojio Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu,[7] te zaradio četiri nominacije za Oscara, uključujući onu za najbolji film, međutim nije osvojio nijednu nagradu.
Scorseseu je nakon toga ponuđena uloga Charlesa Mansona u filmu Helter Skelter i epizodna uloga u ratnom filmu Velika prva divizija, ali je odbio obje ponude. Međutim, prihvatio je ulogu gangstera u filmu Cannonball redatelja Paula Bartela. U to se vrijeme govorilo i o nekoliko nikad snimljenih redateljskih projekata kao što su Haunted Summer, o Mary Shelley i film s Marlonom Brandom o masakru nad Indijancima kod Wounded Kneeja.
[uredi] New York, New York i Posljednji valcer
Detaljniji članak o ovoj temi: New York, New York (film)
Kritički uspjeh Taksista ohrabrio je Scorsesea da krene sa svojim prvim visokobudžetnim projektom: raskošnim mjuziklom New York, New York. Počast Scorseseovom rodnom gradu i klasičnim holivudskim mjuziklima bio je veliki neuspjeh na box-officeu i kod kritike.
New York, New York je bila treća redateljeva suradnja s Robertom De Nirom, uz kojeg je nastupila Liza Minnelli (počast i aluzija na njenog oca, legendarnog redatelja mjuzikala Vincentea Minnellija). Unatoč vizualnoj raskoši i stilskim bravurama, mnogi kritičari zamjerili su filmu na dosta olovnoj studijskoj atmosferi u odnosu na ranije Scorseseove projekte. Gledano s današnjeg stajališta, film ostaje jedna od redateljevih ranih studija muške paranoje i nesigurnosti (koja dijeli dosta toga s njegovim drugim filmovima kao što su Ulice zla, Taksist, Razjareni bik i Pokojni).
Razočaravajući prijem filma bacio je Scorsesea u depresiju. Do tada je već postao ozbiljan ovisnik o kokainu. Međutim, našao je dosta kreativne snage da snimi visoko cijenjeni Posljednji valcer, dokumentirajući posljednji koncert grupe The Band. Koncert je održan u dvorani Winterland u San Franciscu, a na njemu je nastupila jedna od najširih postava poznatih glazbenika koji su gostovali na jednom koncertu. Slijedio je period divljih tuluma, koji su naštetili ionako slabom Scorseseovu zdravlju.
[uredi] 1980-te
[uredi] Razjareni bik
Detaljniji članak o ovoj temi: Razjareni bik
Prema mnogim izvorima (uključujući Scorsesea), Robert De Niro praktično mu je spasio život kad ga je uvjerio da se mora skinuti s kokaina da bi mogao snimiti, za većinu, svoj najveći film, Razjareni bik (1980.). Uvjeren da više neće snimiti nijedan drugi film, usmjerio je svu energiju u stvaranje nasilne priče o boksačkom prvaku u srednje teškoj kategoriji, Jakeu La Motti, nazivajući to "kamikaza metodom" snimanja filma.[8] Film je posvuda smatran remek-djelom te je u glasovanju engleskog prestižnog magatina Sight & Sound proglašen najboljim filmom osamdesetih.[9][10] Zaradio je osam nominacija za Oscara, uključujući onu za najbolji film, najboljeg glumca Roberta De Nira i prvu Scorseseovu za najboljeg redatelja. De Niro je osvojio, kao i Thelma Schoonmaker za montažu, ali Oscar za najboljeg redatelja otišao je Robertu Redfordu za Obične ljude.
Razjareni bik, snimljen u izrazito kontrastnoj crno-bijeloj tehnici, označio je trenutak kad je Scorseseov stil dosegao svoj zenit: Taksist i New York, New York rabili su elemente ekspresionizma kako bi naglasili psihologiju, ali ovdje je stil doveden do novih ekstrema, uvodeći duge usporene snimke, kompleksne snimke, ekstravagantno iskrivljenje perspektive (primjerice veličina boksačkog ringa mijenja se iz borbe u borbu).[11] Tematski također jer su teme prenešene iz Ulica zla i Taksista: nesigurni muškarci, nasilje, krivnja i iskupljenje.
Iako je scenarij za Razjarenog bika pripisan Paulu Schraderu i Mardiku Martinu, konačni scenarij dosta se razlikovao od Schraderove originalne verzije. Nekoliko puta su ga prepravljali pisci kao što je Jay Cocks (koji je surađivao na pisanju scenarija za kasnije Scorseseove filmove Doba nevinosti i Bande New Yorka). Veći dio završne verzije napisali su Scorsese i Robert De Niro.[12]
[uredi] Kralj komedije
Detaljniji članak o ovoj temi: Kralj komedije
Scorseseov sljedeći projekt bila je peta suradnja s Robertom De Nirom, Kralj komedije (1983.). Bila je to apsurdna satira svijeta medija i zvijezda, bilo je to očito odstupanje od emocionalno intenzivnih filmova s kojima je najčešće dovođen u vezu. Vizualno je bio mnogo manje pokretljiv za razliku od stila koji je redatelj postigao do tada, često upotrebljavajući statičnu kameru i duge snimke.[13] Ekspresionizam iz njegovih prijašnjih radova ustupio je mjesto gotovo totalnom surealizmu. Međutim, bio je to očito Scorseseov rad i odmak od New Yorka. Zaradio je mnoge usporedbe s Taksistom, najviše zato što se bavi nezadovoljnim samcem koji ironično zarađuje status ikone nakon kriminalnog čina (ubojstva i otmice).[14]
Kralj komedije nije najbolje prošao u kinima, ali je dobio dobre ocjene kod kritičara u godinama nakon objavljivanja. Možda je tematika o ispraznom šoubiznisu i opsjednutošću zvijezdama mnogo aktualnija za današnje prilike nego za doba kad je film objavljen.
1983. je Scorsese počeo raditi na dugo pripremanom projektu, Posljednje Kristovo iskušenje. Film je trebao financirati Paramount Studios, ali neposredno prije početka snimanja, studio je odustao od projekta pod pritiskom religijskih grupa. U ovoj nedovršenoj verziji iz 1983., Isusa je trebao glumiti Aidan Quinn, Poncija Pilata Sting. (U verziji iz 1988., ove uloge odigrali su Willem Dafoe i David Bowie).
[uredi] U sitne sate
Detaljniji članak o ovoj temi: U sitne sate
Nakon kolapsa ovog projekta Scorsese je opet osjetio da mu se karijera nalazi na kritičnoj točki. Primjetio je da u komercijalnom svijetu osamdesetih visoko stilizirani i osobni filmovi iz sedamdesetih, na kojima su on i drugi izgradili svoje karijere, nisu više uživali isti status, te se odlučio na gotovo potpuni pristup svom radu. S filmom U sitne sate (1985.) vratio se na gotovo "underground" stil snimanja filmova - njegov način da ostane živ. Sniman s vrlo malim budžetom, na lokaciji i noću u Sohou, film je crna komedija o jednoj nesretnoj noći u životu prijaznog njujorškog službenika (Griffin Dunne). Iako stilska anomalija za Scorsesea, film se dobro uklopio s popularnim niskobudžetnim "kult" filmovima osamdesetih, kao što su Čudesna djevojka Jonathana Demmea i Repo Man Alexa Coxa.
[uredi] Boja novca
Detaljniji članak o ovoj temi: Boja novca
Zajedno s videospotom Michaela Jacksona za pjesmu Bad, Scorsese je 1986. snimio Boju novca, nastavak cijenjenog filma Hazarder s Paulom Newmanom iz 1960. (Hazardera je režirao Robert Rossen, koji je svojim boksačkim filmom Body and Soul iz 1940. izvršio najveći utjecaj na Razjarenog bika). Iako vizualno dopadljiv, Boja novca, bio je prvi Scorseseov izlet u snimanje komercijalnih mainstream filmova. Paul Newman zaradio je Oscara, a Scorsese je konačno osigurao financije za svoj dugo pripremani projekt: Posljednje Kristovo iskušenje.
[uredi] Posljednje Kristovo iskušenje
Detaljniji članak o ovoj temi: Posljednje Kristovo iskušenje
Nakon koketiranja s komercijalnim Hollywoodom sredinom osamdesetih, Scorsese se vratio snimanju više osobnih filmova sa scenarijem Paula Schradera za Posljednje Kristovo iskušenje 1988. Temeljen na kontroverznoj knjizi Nikosa Kazantzakisa iz 1951., film prepričava priču o Isusovu životu na više humaniji način za razliku od dotadašnjeg prikazivanja Isusa kao božanstva. I prije samog objavljivanja film je izazvao masovni bijes, demonstracije diljem svijeta protiv navodnog bogohuljenja te tako od niskobudžetnog filma postao medijska senzacija.[15] Najviše kontroverzi odnosilo se na kraj filma u kojem Krist na križu pod utjecajem Sotone halucinira kako je oženio Mariju Magdalenu i podigao obitelj.
Prevladavši kontroverze, Posljednje Kristovo iskušenje zaradio je dobre kritike i ostao važan dio Scorseseova rada. Zaradio je drugu nominaciju za najboljeg redatelja, ali i ovaj put neuspješno. Oscar je otišao Barryju Levinsonu za Kišnog čovjeka.
[uredi] 1990-te
[uredi] Dobri momci
Detaljniji članak o ovoj temi: Dobri momci
Nakon desetljeća manje-više uspješnih komercijalnih rezultata, mafijaški ep Dobri momci iz 1990. bio je povratak u formu za Scorsesea i njegov vizualno najvjerodostojniji film još od Razjarenog bika. Vrativši se Maloj Italiji, De Niru i Joeu Pesciju, Dobri momci su ponudili virtuozan prikaz redateljeve vještine i ponovno ga etablirali kao jednog od vodećih redatelja u Hollywoodu. Film se smatra jednim od redateljevih najvećih postignuća.[16][17][18]
Međutim, Dobri momci su označili pomak u redateljevu radu, inaugurirajući eru u njegovoj karijeri koja je tehnički bila potpuna, ali neki su prigovarali da je bila i emocionalno hladna.[19] Unatoč tome, mnogi su vidjeli film kao Scorseseov arhetip – najviše dostignuće u njegovim redateljskim vještinama.
Scorsese je zaradio svoju treću nominaciju za najboljeg redatelja, ali je opet izgubio, ovaj put od Kevina Costnera (koji je režirao svoj prvi film Ples s vukovima). Osim toga, Joe Pesci je dobio Oscar za najboljeg sporednog glumca.
1990. se pojavio u cameo ulozi kao Vincent van Gogh u filmu Snovi legendarnog japanskog redatelja Akira Kurosawe.
[uredi] Rt straha
Detaljniji članak o ovoj temi: Rt straha (1991)
1991. je donijela Rt straha, remake istoimenog kultnog filma iz 1962., i sedmu suradnju s De Nirom. Bio je to još jedan izlet u mainstream, film je stilizirao Grand Guignol obilno preuzimajući atmosferu filma Alfreda Hitchcocka i Charlesa Laughtona Noć lovca iz 1955. Rt straha zaradio je podijeljene kritike, a prigovarano mu je zbog ženomrzačkih scena nasilja. Međutim, mračna tema filma dala je Scorseseu priliku da iskoristi niz blistavih vizualnih trikova i efekata. Film je zaradio dvije nominacije za Oscara. Zaradivši osamdeset milijuna dolara samo u Americi, ostat će najveći Scorseseov komercijalni uspjeh sve do filma Pokojni iz 2006.
[uredi] Doba nevinosti
Detaljniji članak o ovoj temi: Doba nevinosti
Raskošno montirani film Doba nevinosti (1993.) bio je neobičan projekt za Scorsesea jer je morao adaptirati roman Edith Wharton o konzervativnom visokom društvu New Yorka u kasnom 19. stoljeću. Kritičari su pisali hvalospjeve o filmu, ali je podbacio u kinima. Malo je nevjerojatno s obzirom na tematiku, ali film je dijelio mnoge osobine s njegovim ranijim radovima jer se tematski provlači krivnja koja je vidljiva i u njegovim drugim filmovima. Scorsese je sam tvrdio da ne samo da mu je ovo film s najviše nasilja, nego i najosobniji, te da se najviše približio njegovoj osobnoj viziji i da ga smatra svojim najvećim dostignućem. Film je bio dosta gledan u Velikoj Britaniji i Francuskoj, ali ne i u Sjevernoj Americi. Zaradio je pet nominacija za Oscara (uključujući onu za najbolje adaptirani scenarij za Scorsesea), a osvojio je nagradu za najbolji dizajn kostima. Bila je to prva suradnja s dobitnikom Oscara, Danielom Day-Lewisom, s kojim će ponovno raditi na filmu Bande New Yorka.
[uredi] Casino
Detaljniji članak o ovoj temi: Casino
Kao i Doba nevinosti, i raskošni Casino iz 1995. je usko fokusiran na povrijeđenog muškarca čiji je dobro organizirani život poremećen dolaskom nepredvidljivih nepogoda. Činjenica da je to bio nasilni gangsterski film oduševila je one Scorseseove obožavatelje koji su se osjećali prevarenima njegovim zadnjim filmom. Kritike, međutim, nisu bile tako jednoglasne. Većina kritičara zamjerila je filmu da je presličan Dobrim momcima. I doista, mnogi su vizualni izrazi i trikovi podsjećali na raniji film, a preneseni su dosta netaktično. Najočitija sličnost bio je lik psihopata kojeg glumi Joe Pesci. Neki su Casino smatrali njegovim najnasilnijim filmom, a neke uvodne scene podsjećale su na dokumentarce. Ipak, film je tehnički bilo izvanredno postignuće, a trajao je skoro tri sata. Sharon Stone nominirana je za Oscara u kategoriji za najbolju glumicu.
[uredi] Kundun
Detaljniji članak o ovoj temi: Kundun
Ako je Doba nevinosti odvratio i zbunio neke obožavatelje, onda je Kundun (1997.) otišao nekoliko koraka dalje, prikazujući rani život Tenzina Gyatsoa, 14. Dalaj Lame, kinesku invaziju na Tibet i Dalaj lamin progon u Indiju. Tematski odmak nije bio jedini vidljiv u Scorseseovu radu, nego i novi pripovjedački i vizualni pristup. Tradicionalna dramatska sredstva zamijenjena su zadivljujućim slikovitim vizualnim predodžbama.[20]
Film je izazvao uzbunu u uredima svog distributera, Disney, koji je u to vrijeme planirao ekspanziju na kinesko tržište. Studio je isprva prkosio kineskim vlastima, a onda se distancirao od projekta, ostavljajući Kundun na nemilost tržišta.
[uredi] Između života i smrti
Detaljniji članak o ovoj temi: Između života i smrti
Između života i smrti bio je povratak na domaći teritorij i nova suradnja s redateljom i scenaristom Paulom Schraderom. Ovaj put radilo se o mračnom djelu koje po atmosferi podsjeća na Taksista.[21] Kao i prijašnje suradnje između Scorsesea i Schradera, zadnje scene prikazivale su iskupljenje koje su opet prizvale filmove Roberta Bressona.[22] (Vrijedi istaknuti da noćni ugođaj filma podsjeća na film U sitne sate). Kritike su većinom bile pozitivne,[23] iako se nije radilo o apsolutnom priznanju kao kod njegovih drugih filmova.
[uredi] 2000-te
[uredi] Bande New Yorka
Detaljniji članak o ovoj temi: Bande New Yorka
1999. je Scorsese producirao dokumentarac o talijanskim redateljima nazvan Moje putovanje u Italiju. Dokumentarac je nagovijestio redateljev sljedeći projekt, epske Bande New Yorka (2002.), inspirirane (između ostalog) velikim talijanskim redateljima kao što su Luchino Visconti. Film je u cijelosti sniman u Rimu, u glasovitom filmskom studiju Cinecitta.
Uz budžet za koji se govorilo da je prešao 100 milijuna dolara, Bande New Yorka bio je Scorseseov vjerojatno najveći mainstream projekt. Kao i Doba nevinosti, radnjom je bio smješten u New York 19. stoljeća, iako se fokusirao na ljude s druge strane društvene ljestvice. Produkcija je bila ometana glasinama da se redatelj sukobio sa šefom Miramaxa Harveyjem Weinsteinom.[24] Unatoč demantijima o umjetničkom kompromisu, Bande New Yorka su postale redateljev najkonvencionalniji film. Originalna glazba koju je skladao redoviti Scorseseov suradnik Elmer Bernstein odbijena je potkraj produkcije u zamjenu za onu konvencionalniju Howarda Shorea i mainstream rock glazbenika U2 i Petera Gabriela.[25] Konačna verzija filma trajala je 168 minuta, dok je redateljeva verzija bila duža od tri sata.
Bez ikakve sumnje, središnje teme filma bile su u skladu sa Scorseseovom tradicionalnom problematikom: New York, nasilje kao kulturna posebnost i subkulturne podjele po etničkoj pripadnosti.
Originalno sniman za objavu zimi 2001. (da se natječe za Oscare), Scorsese je odgodio konačnu produkciju filma sve do početka 2002.; studio je neprestano odgađao film sve do izlaska u sezoni Oscara, krajem 2002.[26]
Bande New Yorka donijele su Scorseseu njegov prvi Zlatni globus za režiju. U veljači 2003., film je dobio nekoliko nominacija, među kojima su bile one za najbolji film, redatelja i najboljeg glumca Daniela Day-Lewisa. Bila je to Scorseseova četvrta nominacija za Oscara te su mnogi mislili kako bi konačno mogao pobijediti te godine. Ipak, film nije odnio nijednu nagradu, a Scorseseu je pobjedu odnio Roman Polanski s filmom Pijanist.
2003. je objavljen The Blues, dugi dokumentarac u sedam dijelova o povijesti bluesa od afričkih korijena, preko delte Mississippija i dalje. Sedam filmaša, među kojima su bili Wim Wenders, Clint Eastwood, Mike Figgis, i sam Scorsese, snimili su svaki svoj dio filma od po 90 minuta. (Scorseseov dio zvao se Feel Like Going Home).
[uredi] The Aviator
Detaljniji članak o ovoj temi: The Aviator
Scorseseov film The Aviator (2004.), je raskošna i opsežna priča o redatelju, producentu, ekscentriku, multimilijunašu, i pioniru avijacije Howardu Hughesu. Kao i Bande New Yorka, te posebno New York, New York prije toga, film je bio još jedan pokušaj da spoji vlastiti kreativni senzibilitet s konvencijama zlatnog doba Hollywooda. Film je zaradio odlične kritike,[27][28][29][30][31] iako je manji broj kritičara zamjerio filmu da mu nedostaje nešto „Scorseseova potpisa“. Film je pobrao uspjeh u kinima diljem svijeta i dobio priznanja od Akademije.
The Aviator je bio nominiran za šest Zlatnih globusa, uključujući one za najbolju dramu, režiju, scenarij i najboljeg glumca u drami – Leonarda DiCapria. Osvojio je tri, uključujući one za najbolju dramu i glumca u drami. U siječnju 2005., The Aviator je zaradio najviše nominacija na 77. dodjeli Oscara, čak 11, između kojih i onu za najbolji film. Ostale nominacije su bile gotovo u svim glavnim kategorijama: po peti put Scorsese je nominiran za režiju, a osim njega film je nominiran u kategorijama za najboljeg glumca (Leonardo Di Caprio), najbolju sporednu glumicu (Cate Blanchett) i za najboljeg sporednog glumca (Alan Alda). Iako je bio glavni favorit po broju nominacija, film je dobio svega pet Oscara: za najbolju sporednu glumicu, umjetničku režiju, kostime, montažu i fotografiju. Scorsese je opet izgubio, ovaj put od redatelja Clinta Eastwooda za film Djevojka od milijun dolara (koji je proglašen i za najbolji film).
[uredi] No Direction Home
No Direction Home je dokumentarac Martina Scorsesea koji prati život Boba Dylana i njegov utjecaj na popularnu glazbu i kulturu 20. stoljeća. Film ne pokriva cijelu Dylanovu karijeru, nego se fokusira na njezine početke, put do slave u šezdesetima, njegovu kontroverznu transformaciju s akustične gitare na električni zvuk i „povlačenje“ s turneje 1966. zbog pada s motocikla. Film je premijerno prikazan u SAD-u i Velikoj Britaniji 26. i 27. rujna 2005. Osvojio je nagradu Peabody.
[uredi] Pokojni
Detaljniji članak o ovoj temi: Pokojni
Scorsese se vratio kriminalističkom žanru svojim zadnjim filmom, trileru radnjom smještenom u Boston, Pokojni, temeljen na kriminalističkoj drami Pakleni poslovi iz Hong Konga. Film je opet ujedinio redatelja s Leonardom Di Capriom, glumcem s kojim je već radio na dva projekta. Pokojni su isto tako doveli do suradnje Scorsesea i Jacka Nicholsona.
Pokojni su oduševili kritiku, a neki su tvrdili kako je to jedan od Scorseseovih najboljih radova od filma Dobri momci iz 1990.,[32][33] a neki su ga stavljali u rang s najslavnijim klasicima, Taksistom i Razjarenim bikom.[34][35] Sa zaradom od oko 130 milijuna dolara samo u Americi, Pokojni su komercijalno dosad najuspješniji Scorseseov film.
Scorseseova režija Pokojnih donijela mu je drugi Zlatni globus za režiju, kao i nagradu kritičara i, konačno, nakon pet neuspješnih nominacija, Oscar za najboljeg redatelja. Tu nagradu mnogi su smatrali kao zaostali dug, a neki kritičari su napisali kako je to Oscar Scorseseu za „životno djelo“,[36] ili "Taksist/Razjareni bik/Dobri momci" Oscar. Nagradu su mu uručili dugogodišnji prijatelji i kolege Steven Spielberg, Francis Ford Coppola i George Lucas, svi članovi generacije Novog Hollwooda. Akademija je reagirala na Scorseseov uspjeh zaglušujućim ovacijama. Pokojni su također dobili Oscara za najbolji film 2006. godine, najbolje adaptirani scenarij i najbolju montažu dugogodišnje Scorseseove montažerke Thelme Schoonmaker. Bio joj je to treći Oscar za neki Scorseseov film.
[uredi] Vječni sjaj
Vječni sjaj je dokumentarac koji opisuje karijeru rock benda The Rolling Stones. Film uključuje i snimke s nedavno završene turneje A Bigger Bang iz 2006.
Scorsese je snimao Stonese dvije noći u New York City's Beacon Theatreu, 29. listopada i 1. studenog 2006. Materijal s ta dva koncerta iskombiniran je sa snimkama iza kulisa, povijesnim isječcima i intervjuima s bendom.
[uredi] Redateljevi zaštitni znakovi
- Često za svoje filmove angažira Roberta De Nira, Harveya Keitela, Joe Pescija, svoju majku Catherine Scorsese prije njezine smrti 1997., a u nekoliko posljednjih godina, i Leonarda Di Caprija.
- Često radi s montažerkom Thelmom Schoonmaker.
- Često radi sa snimateljima Michaelom Ballhausom i Robertom Richardsonom.
- Počinje filmove sa segmentima uzetima iz sredine ili s kraja priče. Primjeri su Razjareni bik (1980.), Dobri momci (1990.), Casino (1995.), i Posljednji valcer (u kojem je prva izvedena pjesma zapravo bis s koncerta).
- Često koristi usporene snimke, npr. u Ulicama zla, Taksistu i Razjarenom biku.
- Glavni junaci u njegovim filmovima često su sociopati i/ili žele postati prihvaćeni u društvu.
- Plavuše u naslovnim ulogama obično se u očima glavnog junaka smatraju anđelima i božanstvenima; nose bijelo u svojoj prvoj sceni te su snimane usporenom snimkom (Cybill Sheperd u Taksistu, Cathy Moriarty nosi bikini u Razjarenom biku, Sharon Stone nosi bijelu minicu u Casinu).
- Često koristi duge snimke.
- Koristi montažne sekvence s agresivnim pokretima kamere i dinamičnom montažom, uz popularnu glazbu.
- Često surađuje sa skladateljom Elmerom Bernsteinom i, puno češće, s Howardom Shoreom.
- Prije njihove smrti, angažirao je svoje roditelje, Charlesa i Catherine, za manje uloge, slučajne prolaznike ili sporedne uloge.
- Nekad se sam pojavljuje nakratko u svojim filmovima (Ulice zla, Taksist, Kralj komedije, U sitne sate, Posljednje Kristovo iskušenje (u kojem je skriven pod kapuljačom), Doba nevinosti, Bande New Yorka). Osim toga, često koristi vlastiti glas u filmovima bez osobnog pojavljivanja ili pripovijeda priču u Ulicama zla i Boji novca, a u Razjarenom biku pojavljuje se u svlačionici u zadnjoj sceni filma. U filmu Između života i smrti posudio je glas dispečeru hitne pomoći koji se u filmu ne vidi.
- Često koristi glazbu The Rolling Stonesa, a pogotovo pjesmu "Gimme Shelter".
- Kao mjesto radnje često koristi New York, npr. u filmovima Bande New Yorka, Taksist, Doba nevinosti, U sitne sate, New York, New York, a poseban izuzetak je njegovo zadnje djelo, Pokojni.
- Nekad koristi kružni efekt iz filmova o Jamesu Bondu kako bi istaknuo likove. Ovaj efekt može se vidjeti u Casinu (Sharon Stone) i u Pokojnima (Matt Damon).
- U mnogim njegovim filmovima nalaze se aluzije na film Shane (1953.).
- Često je izjavljivao kako misli da su najbolje uloge Roberta De Nira pod njegovom redateljskom palicom bile one Jakea La Motte u Razjarenom biku ili Jimmyja Conwaya u Dobrim momcima.
- U zadnje vrijeme, u njegovim filmovima se pojavljuju korumpirani likovi, kao što su policajci u Pokojnima i Bandama New Yorka i političari u Bandama New Yorka i Aviatoru.
[uredi] Scorseseov krug
Scorsese je bio poznat po angažiranju istih glumaca u svojim filmovima, posebno Roberta De Nira, koji je surađivao s njim na 8 filmova. Scorsese je često govorio kako je najbolja De Nirova izvedba pod njegovom režijom bila u filmu Kralju komedije u ulozi Ruperta Pupkina. Osim toga, u njegovim filmovima često su se pojavljivali i Harvey Keitel (5), Joe Pesci (3), Frank Vincent (3) te Leonardo DiCaprio (4, uključujući najnoviju suradnju[37]). Prije njihove smrti, u manjim ulogama su se pojavljivali i Scorseseovi roditelji, Charles i Catherine.
Od svoje ekipe, Scorsese je često radio s montažerkom Thelmom Schoonmaker,[38] snimateljima Michaelom Ballhausom[39] i Robertom Richardsonom, kostimografkinjom Sandy Powell, scenografom Danteom Ferrettijem[40] i skladateljima Elmerom Bernsteinom[41] i Howardom Shoreom.[42] Schoonmaker, Richardson, Powell i Ferretti su osvojili Oscare u svojim kategorijama za njihove suradnje sa Scorseseom. Elaine i Saul Bass, od kojih je potonji bio Hitchcockov dizajner špice, dizajnirali su uvodnu špicu za Dobre momke, Doba nevinosti, Casino i Rt straha.
[uredi] Privatni život
Scorsese je od 1999. oženjen s Helen Morris; to mu je peta žena. Imaju kćer, Francescu, koja se pojavljuje u Pokojnima i Aviatoru. Osim toga, ima kćeri Catherine, iz prvog braka s Lorraine Brennan, i Domenicu Cameron-Scorsese, glumicu, iz drugog braka s Julijom Cameron. Scorsese je također bio oženjen s glumicom Isabellom Rossellini od 1979. do razvoda 1982. 1985. je oženio producenticu Barbaru De Fina, a i njihov brak završio je razvodom.
[uredi] Filmografija
| Godina | Film |
|---|---|
| 1963. | Što tako lijepa djevojka radi na ovakvom mjestu? |
| 1964. | Nisi samo ti, Murray! |
| 1967. | The Big Shave |
| Tko to kuca na moja vrata | |
| 1970. | Street Scenes |
| 1972. | Boxcar Bertha |
| 1973. | Ulice zla |
| 1974. | Italianamerican |
| Alice više ne stanuje ovdje | |
| 1976. | Taksist |
| 1977. | New York, New York |
| 1978. | Posljednji valcer |
| 1980. | Razjareni bik |
| 1983. | Kralj komedije |
| 1985. | U sitne sate |
| 1986. | Boja novca |
| 1988. | Posljednje Kristovo iskušenje |
| 1989. | Njujorške priče |
| 1990. | Dobri momci |
| 1991. | Rt straha |
| 1993. | Doba nevinosti |
| 1995. | Casino |
| 1997. | Kundun |
| 1999. | Između života i smrti |
| 2002. | Bande New Yorka |
| 2004. | The Aviator |
| 2005. | No Direction Home: Bob Dylan |
| 2006. | Pokojni |
| 2008. | Vječni sjaj |
[uredi] Izabrana filmografija (kao glumac)
| Godina | Film | Uloga |
|---|---|---|
| 1973. | Ulice zla | (cameo) kao Jimmy Shorts |
| 1976. | Taksist | (cameo) kao Putnik u Travisovu taksiju |
| 1978. | Posljednji valcer | (kao on sam) |
| 1983. | Kralj komedije | (cameo) kao TV redatelj |
| 1986. | Oko ponoći | kao Goodley |
| 1990. | Snovi | kao Vincent van Gogh |
| 1994. | Kviz | kao Martin Rittenhome |
| 1999. | Muza | (kao on sam) |
| 1999. | Između života i smrti | (dispečer) |
| 2004. | Riba ribi grize rep | (glas) Sykes |
[uredi] Reference
- ↑ Martin Scorsese Biography (1942-)
- ↑ "Finding the boy again", Scotsman.Predložak:Dead link
- ↑ Scorsese on DVD (Film Freak Central)
- ↑ Hinson, Hal. "Scorsese, Master Of The Rage", Washington Post, 1991-11-24.
- ↑ Citizen Bickle, or the Allusive Taxi Driver: Uses of Intertextuality
- ↑ "'I was in a bad place'", Guardian, 2006-07-06.
- ↑ Festival Archives: Taxi Driver. Festival de Cannes. Preuzeto 2008-02-14.
- ↑ Williams, Alex. "'Are we ever going to make this picture?'", Guardian, 2003-01-03.
- ↑ Malcolm, Derek. "Martin Scorsese: Raging Bull", Guardian, 1999-12-09.
- ↑ Snider, Mike. "'Raging Bull' returns to the ring", USA Today, 2005-02-07.
- ↑ Raging Bull
- ↑ Morris, Mark. "Ageing bulls return", Observer, 1999-10-31.
- ↑ The King of Comedy
- ↑ The King of Comedy Film Review
- ↑ Martin Scorsese's The Last Temptation of Christ
- ↑ :: rogerebert.com :: Reviews :: GoodFellas (xhtml)
- ↑ GoodFellas
- ↑ GoodFellas (1990)
- ↑ Goodfellas (Wide Screen)
- ↑ Kundun - Time Out
- ↑ Bringing Out The Dead
- ↑ Reinert on Bringing Out the Dead
- ↑ rottentomatoes.com, Bringing Out the Dead Entry, accessed January 29, 2007
- ↑ Gangs of Los Angeles | News | Guardian Unlimited Film
- ↑ ScoreTrack.Net - Music for The Movies: Elmer Bernstein
- ↑ In briefs: Gangs of New York release delayed again
- ↑ rottentomatoes.com, The Aviator entry, accessed January 24, 2007
- ↑ Are you talking to me - again?
- ↑ Right guy, wrong film
- ↑ Empire Reviews Central - Review of The Aviator
- ↑ Rolling Stone : Aviator : Review
- ↑ REVIEW: DEPARTED, THE
- ↑ Movie Review - Departed, The - eFilmCritic
- ↑ Reel Views
- ↑ All Movie - The Departed
- ↑ "Scorsese wins with film that’s not his best", MSNBC, 2007-02-27.
- ↑ Leo & Marty: Yes, Again!
- ↑ IMDb list of films featuring Scorsese and Schoonmaker
- ↑ Michael Ballhaus, ASC takes on Martin Scorsese's Gangs of New York, a 19th-century tale of vengeance and valor set in the city's most notorious neighborhood.
- ↑ Scorsese Films: The Aviator.
- ↑ Some You Win.
- ↑ Scorsese Films: The Aviator.
[uredi] Vanjske poveznice
- Martin Scorsese na Internet Movie Databaseu
- Martin Scorsese Bibliography (via UC Berkeley)
- They Shoot Pictures, Don't They?
- Scorseseovi intervjui na BBC-u
- 1999 Princeton Q&A lecture (RealMedia video)
- Podcast: Scorsese Discusses His Digital Workflow Techniques
- Martin Scorsese Tops UGO's List for Best Uses of Classic Rock in Cinema
- Literatura
| 1960e | 1963. Što tako lijepa djevojka radi na ovakvom mjestu? • 1964. Nisi samo ti, Murray! • 1967. The Big Shave • 1967. Tko to kuca na moja vrata |
|---|---|
| 1970e | 1970. Scene s ulice • 1972. Boxcar Bertha • 1973. Ulice zla • 1974. Italianamerican • 1974. Alice više ne stanuje ovdje • 1976. Taksist • 1977. New York, New York • 1978. Američki dječak: Profil Stevena Princea • 1978. Posljednji valcer |
| 1980e | 1980. Razjareni bik • 1983. Kralj komedije • 1985. U sitne sate • 1986. Boja novca • 1988. Posljednje Kristovo iskušenje • 1989. Njujorške priče |
| 1990e | 1990. Dobri momci • 1991. Rt straha • 1993. Doba nevinosti • 1995. Casino • 1995. Osobno putovanje Martina Scorsesea kroz američki film • 1997. Kundun • 1999. Moje putovanje u Italiju • 1999. Između života i smrti |
| 2000e | 2002. Bande New Yorka • 2003. Blues • 2004. The Aviator • 2005. No Direction Home: Bob Dylan • 2006. Pokojni • 2008. Vječni sjaj |
