El Escorial

Izvor: Wikipedija

Ovaj članak ili dio članka zahtijeva stilsku doradu.
Članci na wikipediji moraju biti pisani enciklopedijskim stilom.

El Escorial

Tu građevinu jedni nalaze tmurnom, hladnom, nepristupačnom, a drugi silnom, monumentalnom i dostojanstvenom. Od vremena kada je Filip II. tri desetogodišnjim radom, troškovima od 5260570 dukata dovršio gradnju, mješavinu između palače, samostana i grobnice gigantskih razmjera u samoći granitnog gorja Sierra de Guadarrama nisu utihnuli glasovi kritičara. Bezgraničnu rasipnost i graditeljsko raspoloženje upravljeno prema španjolskoj dvorskoj etiketi predbacivali su mnogi povjesničari graditeljima. Za Španjolca je "Real Monasterio de San Lorenzo del Escorial" - tako se službeno naziva građevina - španjolski građevinski spomenik jednak kao Don Quijote od Cervantesa simbol španjolskog pjesništva.

Povjesničari umjetnosti naših dana sude o samostanskoj palači sa 16 dvorišta, 2673 prozora, 1200 vrata, 86 stepeništa i 88 vodoskoka čiji hodnici, ako bi se prolazilo njima, zahtijevaju 160 kilometara hoda s puno dobrohotnosti. Njima se čini šturi i strogi stil Escoriala nekim pozdravom koji nadsvođuje stoljeća. "Estilo herreresco", stil Herrera - prozvali su taj građevinski stil. Juan de Herrera (oko 1530.-1597.) bio je graditelj Filipa II. On je završio što je njegov učitelj Juan Bautista de Toledo godine 1563. započeo.

Kada je Filip II. odlučio u samoći planine sagraditi jednu monumentalnu palaču, Madrid još nije bio glavni grad Španjolske. Filip je 10. kolovoza 1557., na dan svetoga Lovre pobijedio Francuze kod St. Quentina. Escorial će biti sjećanje na tu pobjedu - rešetkast tlocrt simbolizira lomaču na kojoj je sveti Lovro umro mučeničkom smrću.

Toledo i Herrera sredili su gradnju što ju je kralj zapovjedio u 207 m dugačak i 161 m širok pravokutnik s tornjevima na sva četiri ugla. Nastao je samostan, jedna golema crkva po uzoru na crkvu Sv. Petra u Rimu, nastala je kraljevska palača, u kojoj Filip II. za sama sebe nije ništa želio već samo jednu ćeliju gdje ce odmarati svoje umorno tijelo, nastao je napokon muzej, biblioteka i "Panteon de los Reyes" s lijesovima španjolskih kraljeva.

Filip II. dao je leš svoga oca i svog velikog uzora, Karla I. (poznatijeg kao Karla V., cara Svetog Rimskog Carstva) pokopati u kripti ispod crkve. Mjesto kraj mrtvog kralja ostalo je prazno. "Ako potomak Karla V. nadmaši kralja smjelošću svojih djela, neka sebi uzme to mjesto", piše u zapisu kraj grobnog mjesta.

Mjesto je još danas prazno. Filip II. ga nije prisvojio. Vrijeme njegove vladavine nije proteklo toliko slavno kao ono njegova oca - valja se samo sjetiti propasti velike armade, valja se sjetiti smrti Don Carlosa i izdaje tajnika Pereza. Kralj je umro u nekoj molitvenoj komori svoje crkve pogleda uperena na glavni oltar.

Njegovim se nasljednicima nije svidio strogi nacrt palače. Oni su "ispravljali" mnogo što u stilu 17. i 18. stoljeća. Ali "spremište kamenja", tako se glasi doslovan prijevod "Escoriala", nije promijenilo karakter. Danas, kao i prije, počiva ta ogromna građevina posred stroge krajine.