Društvo hrvatskih književnika

Izvor: Wikipedija

Društvo hrvatskih književnika osnovano je u Zagrebu 22. travnja 1900. godine.

Za vrijeme hrvatskog narodnog preporoda bilo je pokušaja književničkoga cehovskog udruživanja, ali je pravi početak osnivanje Društva umjetnosti u Zagrebu iz kojeg je 1897. godine osnovano Društvo hrvatskih umjetnika i u njemu nastaje ideja o samostalnonm književničkom društvu, čiji je smisao zaštita zajedničkih interesa, unapređivanje hrvatske pisane riječi, te čuvanje i uzdizanje ugleda književničkog zanimanja i staleža.

Član društva mogao je biti svatko, bez obzira na političku i vjersku pripadnost, ako je dvije godine objavljivao u novinama ili časopisu ili ako je tiskao knjigu. Društvo 1945. dobiva naziv Društvo književnika Hrvatske, a svoj izvorni naziv vratilo je 1990. godine.

Djelovalo je i kao nakladnik, a izdavač je časopisa "Kritika", "Republika", "Most" i "Lettre internationale".

[uredi] DHK i Domovinski rat

Uprava Društva hrvatskih književnika (ondašnjeg "Društva književnika Hrvatske") u sastavu: predsjednik Nedjeljko Fabrio, potpredsjednici Milan Mirić i Josip Pavičić te uz članove Uprave koji su bili: Stjepan Čuić, Branimir Donat, Tomislav Durbešić, Vlado Gotovac, Hrvoje Hitrec, Dubravko Horvatić, Tomislav Ladan, Jozo Laušić, Branko Maleš, Slobodan Prosperov Novak, Ante Stamać i Antun Šoljan je 13. rujna 1989. pismom Udruženju književnika Srbije oštro reagirala na velikosrpske izjave čelnih ljudi tog udruženja (Matije Bećkovića i Dobrice Ćosića).
U tom pismu je dHK upozorio na tamošnju (u Srbiji, u Udruženju književnika Srbije) "atmosferu hegemonističke i iredentističe pučističke razornosti popraćene lažima". Radilo se o tome što je Bećković, koji je bio onda predsjednik Uprave UKS izjavio "da su Srbi u Hrvatskoj ostatak zaklanog naroda", a Dobrica Ćosić je tražio mijenjanje granica, jer "da su Srbi u Hrvatskoj lišeni prava".

Istodobno, ista Uprava DKH je obznanila Izjavu o napadajima na državnost i teritorijalni integritet SRH (kao reakcija na intervjue Dobrice Ćosića i Isakovića u kojemu su doveli u pitanje državno-pravnu opstojnost Hrvatske). U istoj izjavi su se pozvali na povijesne AVNOJ-eve i ZAVNOH-ove odluke i tražili su od Sabora SRH i Predsjedništva SRH da se "nedvosmisleno i odlučno izjasne o navedenim istupima".

Od inih političkih izjava, valja navesti onu od 20. prosinca 1988. u kojoj su se osudili odluku Saveznog vijeća Skupštine SFRJ kojoj je bilo zabraneno kretanje stranih turista na Visu i Lastovu, (rečenom zabranom je tim otocima bio onemogućen razvitak kroz turizam, kao i izloženost velikosrpskoj kolonizaciji). Istom izjavom su poduprli višanske i lastovljanske zahtjeve.

27. veljače 1989. su se stavili na stranu starotrškim rudarima (vidi rudarski štrajk u Starom Trgu), mahom kosovskim Albancima. U onda danoj izjavi su savjetovali Slobodanu Miloševiću da dâ ostavku.

Također, u studenom 1989. su se stavili na stranu kosovarskih političara protiv kojih su se vodili politički procesi. ^[1]