Torbeši
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
 |
|
 |
|
 |
|
Kada govorimo o tragovima bogumila u Gori, svakako trebamo početi sa nazivom “torbeši” kojim se od drugih stanovnika ovog područja imenuje ova grupa ljudi, etimologijom, prilikama u kojima je ovo ime nadenuto, te kada su i kako torbeši došli na prostore gdje sada obitavaju. Milivoj Pavlović za “torbeše” kaže da se radi o jednoj staroj slovenskoj populaciji na Balkanu, Obeleiski i Dimitar Angelov zaključuju da su to posljednji preci makedonskih bogumila, dok ih Cilev identifikuje sa pomacima, koji su živjeli u regionu Vardarske Makedonije i misli da naziv “torbeš” dolazi od turske riječi “torba” koji veže sa turskom formom “dortbeš” - “četiri-pet”. On je time želio da potvrdi da su torbeši mijenjali mjesta življenja i vjeru četiri–pet puta. Jovan Hadživasiljević, podržavajući narodno tumačenje za torbeše kaže da su oni „napustili vjeru i primili islam za jednu torbu varenike ili brašna“, pa su na osnovu toga dobili to ime. Turski istraživači naziv „torbeš” vezuju sa persijskom riječju “torbekeš” (torbar - onaj koji hoda sa torbom na ramenu), “torbarenje” (radnja sa torbom). Turski istraživač Uzunçarsili, obavještava da je unutar glavnih sultanovih vojnih korpusa bilo kandidata za janičare poput “Torba Oglanlari“ ili “Torba Acemileri”, čija su registrirana imena članova čuvana u specijalnim torbama. Omer Turhan ističe da riječ “torbeš” na turskom podrazumjeva lojalnost, jednog društvenog sloja koji nije stvarao probleme i koji je u vrijeme osmanske administracije odigrao ulogu odanog pomaga~a u najrazličitijim okolnostima. Makedonski istraživač Stojanovski misli da se radi o islamiziranoj hrišćanskoj djeci i mladićima iz sjeverozapadne Makedonije koji su sakupljani i spremljena za janičare, dok Palikruševa pretpostavlja da je naziv “torbeš”, u nekoj ranijoj fazi bilježio etničku grupu ili populaciju, koji je sa islamizacijom dobio sekundaran smisao. U Ljumi (Kuks) danas vjeruju u dvije varijante koje se vezuju za tumačenje forme „dort-beš„. Nerijetko, oni misle da je ovo ime goranskoj populaciji dato kao posljedica pečalbarstva koje ih je tjeralo da putuju širom svijeta sa torbom na ramenu. Međutim, dužim kritičkim posmatranjem, u svijetlu nekih historijskih, jezičkih, usmenih podataka ali i materijalnih tragova, većina pomenutih verzija teško da se mogu održati na čvrstim nogama.
Sadržaj |
[uredi] Babuni, torbeši, patareni, kuduđeri
Albanski istraživač Dhimiter Shuteriqi, govoreći o bogumilizmu koji se pojavio u prvoj polovini X stoljeća, ističe da je u periodu od 1080. do 1118. godine, pokret bio propraćen nezabilježenim progonima i egzodusom. Pokušavajući da uspostavi vezu između riječi “torbeš” i toponima “Trbač”, (Vlora, Albanija) Shuteriqi se poziva na vizantijskog hroničara Halkokondila, koji izvještava da su ovi heretici na Balkanu nazivani babunima, torbešima, patarenima, kuduđerima. Edit Durham, i još neki autori, tvrdi da je Komnen I kako bi uništio bogumilsku jeres upotrebljavao divljačke hajke. Isto se to ističe i u knjizi Istorija na makedonskiot narod. Ove činjenice odbacuju shvatanje da se “termin“ torbeš pojavio poslije XIV stoljeća te ga zato ne treba vezivati sa turskim osvajanjima i islamizacijom. Pošto opcija Milivoja Pavlovića i drugih je bez historijskog osnova, ostaje teza koja torbeše tretira posljednjim sljedbenicima bogumila.
[uredi] Historijski put
Pošto je riječ “torbeš” jedan od naziva kojim se imenuju bogumili, objasnićemo porijeklo, okolnosti i dalji historijski put sve do prostora Gore. Riječ “torba”, nezavisno od porijekla i vremena prosuđivanja, i njeni derivati poput “torbar”, “torbarim”, “torbarenje”, “torben”, “torbiše”, “torbičence”, “torbište” i frazeološki izrazi “So torba na ramo”, “Da ne ti se trne torba ot ramo”, “So glava vo torba”, “Sipalje torbe”, “Staj mu torba” su aktivno bogatstvo makedonskog literarnog jezika i njegovih dijalekata, obuhvataju}i i govor u Gori. U ovoj grupi je i riječ “torbeš” koja je formirana od osnove “torb” i sufiksa “eš„, koji je specijaliziran samo za formiranje uvrijedljivih riječi, makar samo u govoru u Gori, kao: smrdeš, grdeš, prdeš, tikveš, gladeš, gloteš, smoleš, gnideš, daveš, bluteš, sitneš, koleš, krleš, vrteš, krteš, kteš i dr. Upotreba naziva “torbeš”, u svakom slučaju je pe`orativna. Goran(c)i sebe nazivaju „našinci”, manje “gorani”, a nikada “torbeši”, jer nelogično bi bilo da sami sebi daju jedno takvo prezrivo ime... Ovaj podrugljiv nadimak, dakle, im je dat od drugih da bi ih ismijavali, potcjenjivali... Isto tvrdi i Shuteriqi koji, oslanjaju}i se na D. Angelova kaže: “Ime Trbaš (selo, okrug Vlore Albanija, N.D) može se uporediti sa nadimkom “torbeš” (čitaj torbeš, N.D), imenom kojim su podrugivani jeretici, nekad, kao prosjaci, nešto što je potvora, jer su oni bili protiv prosjakluka. Kod izjedna~avanja torbeš - prosjak ove tvrdnje otkrivaju leksička i pe`orativna tumačenja riječi “torbeš”. Vezano za vrijeme pojave ovog naziva interesatno je izvještavanje da je u X vijeku, u Maloj Aziji, paralelno sa nazivom bogumil, da bi se odvojili jeretici, počela primjena i naziva “fundagiagiti” što doslovno znači “torbonošci”, “torbari” ili “torbeši”. Ovo ime nije izmišljeno od jeretika, nego od njihovih protivnika i u sva tri pomenuta slučaja, značenje “prosjak” se ne moše odbaciti. Iz tih razloga možemo reći da je naziv “torbeš” slavenski ekvivalent naziva “fundagiagiti”, te da je počeo cirkulirati i propagirati najranije krajem X stolje}a i to od strane Pravoslavne crkve. Omer Turhan, međutim, torbeše identifikuje sa pomacima i kumanima. Na istoj liniji je i Cilev. Palikruševa vidi mogućnost da naziv “torbeš”, u jednoj ranijoj fazi je imenovao etničku grupu ili odre|enu populaciju. Predtsavljena je i hipoteza prema kojoj, torbe{ka populacija je autohtona te da pripada jednom etničkom arumunskom supstratu koji je od strane različitih osvajača asimiliran. Tako u narodnoj tradiciji Kuksa, cajane nazivaju “pomacima” dok Gorane “poturima”, prve islamiziranim Albancima, druge islamiziranim Torbešima. Gora i Čaja su pogranični regioni, njihovi stanovnici, kada bi bili i isti, ne vidimo razloga zašto bi se nazivali različitim imenima. I dalje, kada bi torbeši i pomaci bili ista populacija, kako misle Cilev i O. Turhan, gorani (torbeši) bi se nazivali pomacima. U međuvremenu ne može se zaobići i naziv “poturi”. Najprije treba da kažemo da ova forma množine riječi “potur” (sa srp/hrv.) ušla je i ostala skamenjena u albanskom jeziku ne pokleknuvši zakonima toga jezika zbog njene pretjerane izoliranosti. U srpskom i hrvatskom jeziku “potur”, “poturica” znači, otpadnik, ili onaj koji je napustio hrišćansku vjeru, turkošak”. Prema Ejupu Mušoviću, riječi “poturice”, “poturi”, “poturčenjaci” podrazumijevaju sve islamizirane sa južnih slavenskih prostora bez obzira na njihovu etničku ili religioznu pripadnost, računaju}i i gorane, naročito torbeše. Enver Imamović sa riječju poturi podrazumijeva niti muslimane, ni hrišćane. Iz pomenutog moguće poređenje “poturi - patarin” je neosnovano. Uporedo sa torbešima u Gori, prisustvo vlaha, juruka ali i Albanaca, (sada već asimiliranim, je već potvrđno). Ipak, teza o asimiliranom autohtonom arumunskom supstratu teško da je održiva. Prvo, uticaj osvajanja u ovim toliko udaljenim zonama, ako nije nevažan, onda je bio i suviše slab. Drugo, kada bi prihvatili i suprotno, refleksije na jezik, kulturu i sl. bile bi srpske, zbog duge vladavine i uticaja njihove Pravosalvne crkve, koji je bio još duži u ovoj zoni. Pošto se to nije desilo i refleksi su više makedonski, ostaje nam da vjerujemo da se radi o jednoj populaciji pridošlica, gdje slovenski torbeški element, makar ranije makedoniziran, dominirao je u uslovima jedne prilično duge simbioze. Ostavljajući otvorenim pitanja šta je to što su torbeši prisvojili od kulture vlaha, juruka i Albanaca, obnavljamo put kojim su torbeši prošli, kako bi stigli do današnjih prostora, kako bismo osvjetlili njihovu etnogenezu i identitet.
[uredi] Kultovi
Naročito među ženama, postoji vjerovanje o snazi magije. Zabilježili smo veliki broj slučajeva čvrstog ubjeđenja da magija može uzrokovati impotenciju, nedostatak želje za formiranjem porodice, podsticanje bračnih konflikata, zaustavljanje sudbine vjeridbe i ženidbe, promjenu moralnog ponašanja..., i obratno, da magija se razriješava ako se pronađe njen predmet. I danas se doživlajvaju kao istinita predanja o mu`nji mjesečine. Do 50-tih godina prošloga vijeka praktikovali su se rituali za odbranu od epidemijskih bolesti i vatre, poput “odmetujene”, prijelaz vatre kroz gvozdeni vodenički obruč, pijenja magarećeg mlijeka, mahanje sitima i dr. Vjerovali su da se kuga može vidjeti. U jednom takvom slučaju, zamesio bi se presni hljeb, inače kuga pomiješana sa tijestom bi napravila veliku štetu. Najaktivniji dio narodnog torbeškog mišljenja, nudi nam mnoge primjere dualizma bogumilskog učenja. Prema bogumilima, svijet je istom mjerom stvoren od dobra i zla kojima su uzrok anđeli i đavoli. Konkretnije: uporedo sa dobrim Bogom, koji je stvorio duhovni svijet, postoji i Bog zla koji je stvorio materijalni svijet. Ovo učenje, adaptirano od strane bogumila poslije islamizacije komentira se kao: “Allah je dobar Bog koji je stvorio duhovni svijet, dok na zemlji vlada Bog zla zbog kojeg ljudi su u stalnim ratovima.” U suštini radi se o protivrječnosti izme|u islamskog pogleda na svijet da je Allah jedan, sa jedne strane, i prihvatanja postojanja svijeta zla, nezavisno od Boga, sa druge strane. Čovjek je izazov satane i tame, koji pokušavaju da u čovjeka unište dvije strane: sposobnost oplodnje i duhovno savršenstvo, atributi koji približavaju Boga. Tako, vjerujući, da smrtnost beba, iz imunološkuh razloga, “ogrejsanica”, “uborok” (“naoči”), vija (“padavica”), ili neplodnost su djela satane koji vlada zemljom, zapostavljajući Boga. Energiju troše za pronalazak metoda i sredstava kako bi pobjegli od zla ili mu protivuriječili. Dr uge pojave bogumilskog mišljenja su predubje|enja, tabui, kultevi, nekoliko rituala koji su povezani sa smrću i bebama, vjerovanje u kumire, sposobnost liječenja mjesta, objekta ili odbrane od hamajlija. Enver Imamović među ostacima bogumila kod današnjeg čovjeka u Bosni i Hercegovini, ističe nekoliko osobina kraktera i ponašanja koji se ne susreću na bilo kom prostoru: ponašanje prema starima, djeci, ženi, osjećaj za pravdom, strpljivost, razpoloženje za posao, gostoprimstvo i pažnja prema roditeljima. Ove osobine bile su isticane ili ističe čovjek koji je imao ili će imati mogućnost da upozna makar samo jednog torbeša. Bogumili odbacuju simbol krsta, obožavanje ikona i hrišćanske hijerarhije. Iako za pomenuto možemo malo kazati, tragovi ne nedostaju. Da bi okarakterisali jedan bezvrijedan posao, još uvijek se upotrijebljavaju frazologije: “Pop ka nemaf rabota, krstif kobile”. (Pop kada nije imao šta, krstio je kobile)” ili njegov ekvivalent u Podgoru kod Prizrena: “Pop, ka nemaf rabota krstif jariča”. (Pop kada nije imao šta, krstio je jariće”. Značajne su i čestitke: “Na popa ognica i groznica, na tebe zdravje i veselje”, “Bilo ka bilo, na popa se svilo.” kao i obične frazologije: “Si se učinif ka pop”, psovka “Đe ti gonim popa i kaluđera” ili uvrijedljiva riječ: “Popište”. U cjelini historiografija Balkana bogumilski pokret uglavnom poistovjećuje kao socijalni pokret, koji se borio protiv privatnog vlasništva i eksploatacije, kao pokušaj povratka u primitivni komunizam, na osnovama sela, ali ne i kao religiozni pokret koji ima svoje pokriće od određene filozofije svijeta koja je imala snažni socijalni uticaj više od šest stoljeća. Asketizam i fetišizacija života u siromaštvu vide se kao najsavršeniji put za duhovno uzdignuće. Takav jedan život nije nosio sa sobom nikakvu društvenu ni privatnu opasnost, niti je prestavljao opasnost zbog visokog nivoa organizovanja bogumila. Sav posao je postavljen na bogumilskom učenju. Odbacujući kult Svetice (Bogorodice) predstavljajući Hrista kao smrtnog, krst i krštenje kao đavolji posao, pogađaju osnove hrišćanstva. Ovo je bio uzrok, a ne socijalna priroda ovog pokreta, zbog čega je bogumilski pokret navukao sav bijes Rima i Carigrada. Kada govorimo o socijalnoj prirodi bogumilskog pokreta interesantno je izvješće koje nam donosi Ferid Muhić prema kojem vlastele sjeverne Grčke, u predjelima Kastorije i Florine, bili su u rodbinskim vezama sa nekim bosanskim vlastelama još u XIV vijeku i da su imali svoje zemljane posjede. Dok za Goru, shodno gore pomenutom ne možemo reći ništa, svejedno me proganja molitva: “Sajbijence, božence, svakomu dadi, nam pridadi.” (O bože, svakome dadni, nama pridodaj”) koju je moj babo učio uvijek kada je podizana sofra u našoj kući u Borju. Ovo, kao i svjedočenje Ferida Muhića, ne isključuje imetak i bogatstvo. I toponimi “Suljovo legalo”, “Čapčevo selo” i drugi mogu se uzeti kao dokaz asketizma. Važno je spomenuti još jednu činjenicu, doduše rijetku. U Gori uporedo sa imenima Bog, Sajbija, On, Allah, Bože, upotrebljavaju se i forme umanjenja: “Božence” i “Sajbijence” te i druga imena neodređenog roda, poput detence, noščence, igličence i dr. Ova forma kao da smanjuje razdaljinu između čovjeka i Boga, možda se rodila u aktu molitve koju su bogumili mnogo cijenili. Ne bi bila potpuna tvrdnja bogumilskog učenja torbeša ako ne bismo uzeli u obzir i narodne mitološke ličnosti. Među njima Sotona (Satana), Grobnik (Duh), Vampir, Šejtan, Džebrailj, Melaika (Melek, anđeo), Perija (Džini), bile su sastavni dio života torbeša. Istraživanja ukazuju da vjerovanje ovih mitoloških ličnosti je blijedo ili potpuno odbačeno, osim Satane. Još uvijek se vjeruje u postojanje i njegovu uništavajuću moć. Evo još jednog odjeka bogumilskog dualizma. U životu torbeša Gore pjesma zauzima posebno mjesto. Sa njom se prati čitav život: rođenje, svadba, smrt, posao, rat. Razdraganost i veselje uzimaju maha, prigušuje se plač, amortizuje se bol i olakšava napor, uzdiđe duša, hvata magija, reguli{e se ritam i dinamika ~injenica, otklanjaju prepreke, postaje veći životni prostor, prati se iskustvo, linčuje se odstranjivanje i osvećuje sjedinjenje, oživljava se i obnavlja pleme, teče i ne zaustavlja vrijeme, ruči se zlo, satana... Izgleda da su ovo imali u vidu stariji, koji su nas savjetovali da pjevamo, u trenucima straha od đavola, džina i sl. U prilog tvrdnji neka nam posluže višezvučne pjesme Zejnepe i Kurto Budale koje pjevaju djevojke i žene, u prirodi. Također, i u životu katara, jednog od ogranaka bogumila u Evropi, posebno mjesto je zauzimala muzika i pjesma.
[uredi] Likovni tragovi, spomenici
Nekoliko likovnih tragova koje smo sreli u Gori, iako u malom broju, su dokaz više tezi da etnogeneza torbeša Gore je vezana sa bogumilskim pokretom. Ovdje nas dovodi jedno pažljivo pore|enje sa sadržinom koju istraživači zovu - bošnjačkim kulturnim krugom, gdje se uključuje i bogumilska umjetnost. Po Bosni i Hercegovini nalazimo veliki broj bogumilskih spomenika, često isklesanim do divljenja. Ova umjetnička pojava dožvjela je procvat u XII i XIII stoljeću, i najčešće figure koje se koriste u motivima su: sunce, polumjesec, zvijezde, rozete i dr. Te figure susrećemo i u Gori. Motive zmija, polumjeseca, zvijezde i sunca smo pronašli urezane na posebnom kamenu, ugrađenog po zidovima kuća, dok rozete na uzglavnicima, uglavnom po selima Borje i Đištavec. Vezano za pomenute motive Edit Durham veli: “Sunce i mjesečina koji su obožavani najviše u ovoj vjeri, diraju, po svemu sudeći, stari predhrišćanski paganizam Slavena”. Muhamed Hadžijahić misli da se njime “vešu najstariji tipovi nišana muslimana, rađeni po tradiciji stećaka”. Bojenje kose, obrva i uljepšavanje lica, ruku, nogu od strane žena i djevojaka torbeša smatran je bogougodnim činom. Unutar ove tradicije treba vidjeti ritual kžne, njen ornamentski i duhovni sadržaj. Ne treba zaobići ni dekorisanje zidova soba mlade i ornamentiku tekstila i narodne noćnje. Govoreći o isklesanim figurama na spomenicima Edit Durham bilje`i nošnju sa fustanelima boraca. U Gori, tačnije u Borju, do početka 60-tih godina prošlog vijeka je upotrebljavana ovakva noćnja samo za sunetlije, i nosila se prigodno prije nego se djeca osunete. Bivajući toliko izolirana ova noćnja samo u trenucima suneta, zatim bivajući isto smatrana i u likovnom poređenju, sa pravom možemo postaviti hipotezu, da ova dva slučaja imaju jedan zajednički predbošnjački i predgoranski element, u vrijeme kada bogumili nisu bili otjerani sa makedonskih prostora.
U goranskom selu Šištavec kod Kuksa, 1996. godine, tokom otvaranja temelja jedne stare kuće pronađen je prvi konkretni trag iz predislamskog perioda. Riječ je o limenoj bronzanoj pločici trouglastog oblika sa osnovom 9, visinom 12 centimetara i izlomljenom i ukrašenom hipotenuzom. Limena ploča na donjoj osnovi ima dvije, dok u visini tri rupe. Ova ploča objašnjava da je bila dio drugog objekta u kojem je bila fiksirana, sa ekserima, odnosno klinovima. Paralelno sa stranicama trougla oko tri milimetra u dubinu u reljefu, u formi usukane veze od 1,5 mm unutar je upisan jedan elegantan okvir.
Unutar njega, u tehnici duboreza, u reljefu, izra`ene su dvije figure: Jedan sveštenik sa oreolom na glavi, koji u desnoj ruci drži knjigu, dok u lijevoj pero, naslonjeno na njoj. Ispod njega, malo udesno, jarac sa rogovima, također sa oreolom i krilom. Na obje strane glave sveštenika u visinu glave ispisana su po dva urezana slova. Pretpostavljajući da ova limena ploča je bila fiksirana na koricama neke knjige, što predstavlja jedan od prvih tragova crkvene književnosti u Gori, pa i do najveće knjige bogumila “Solomonov ključ”. Sadržaj ploče daje nam mogućnost za jednu veoma hrabru hipotezu. Prema narodnom mišljenju đavo, najviše se čovjeku pojavljuje u obliku jarca. Prisustvo čovjeka i jarca na ploči u izjednačenoj vrijednosti i oreolima dovodi nas do toga da smo na tragu ikonografskog predstavljanja bogumilskog dualizma na ovim područjima.
[uredi] Bogumilsko učenje u Gori
Historijski podaci svjedoče da bogumilizam, nezavisno od nevi|enih progona, nije iskorijenjen. I nakon više od jednog stoljeća od progona do istrijebljenja Stefana Nemanje i prokletstva srpske pravoslavne crkve nad njima, bogumili, iako pred nestajanjem, poniženi i diskriminirani, još uvijek su smatrani kao opasnost za pravoslavnu crkvu i njenu vlast. Nije slučajno što je Car Dušan proglasio sankcije za one koji propagiraju bogumilizam, odnosno „babunsku riječ“. Pojava bogumilizma, u Bosni, traje sve do kraja XIX vijeka. Istu stvar spominje i Maliq Osi. Na istoj razini B. Đurđević-Stojković tvrdi da: “Još uvijek ima bogumila u BiH, Makedoniji i Srbiji...”, malo dalje kaže: “...postoji duhovno kretanje koje gasi žeđ sa gnostičkog bogumilskog izvora.“. U Gori, makar za onaj dio u Albaniji može se dokazati nasljedstvo bogomilskog učenja i prakticiranja. U ovoj zoni sa visokim planinama, uskim kanjonima, dubokim i strmim dolinama, bogatim šumama, pašnjacima, tekućim vodama, torbeši su dislocirani u prvoj polovini XIII stoljeća. Van očiju i ušiju crkve, u formalnim okolnostima zakašnjele islamizacije, oni čuvaju mnoge kultne rituale, praksu, vjerovanja i fosila, učenja njihovih bogumilskih pradjedova. Njih nije mogao da otkorjeni ni nemilosrdni rat komunističkog režima koji je zabranio zakonom pravo na vjerovanje, praksu, institucije i vjersko propagiranje. U ovim običajima, čuvanim kod torbeških žena, nema nišega od krišćanstva, a niti islama. I kada potvrđujemo da je to osnova koja vodi jedan dobar dio duhovnog života torbeša Gore, može se lahko zaključiti koliko je tragova ostavila pravoslavna crkva i koliko površno i formalno je prihvaćen i raširen islam kod njih. Dok tragovi hrišćanstva su ostali samo na nekoliko fosiliziranim toponimima, (K’rs, Potk’rs, Zac’rkov, Cerkov, Kaurske grobišta, Iljina reka, Nikelo brdo, Djurđev lak, Ivanoska niva i dr.) patronimima (Markošovci, Tučevci, Kirevci, Puravinci, Živkovci i sl.), imena godišnjih praznika (Djurđevden, Božić, Mitrovden, Krstovden) i ništa više. Dok od islama je prihvaćeno sasvim malo. Poštuje se Veliki i Mali bajram i odabrane noći. Ne govoreći o islamskoj kulturi, malo ko od muškaraca zna i ispunjava muslimanske obaveze. Žene, osim masovnog posta, nekim deformisanim molitvama, pričama i ukopavanjem kao muslimanke, vrlo malo je prisutan islam. Dok verbalno prihvataju Allaha, u praksi svu žeđ gase u gnostičkim izvorištima koja imaju početak u paradualističko doba, gdje magija ih religiozno predvodi i teorija se mijenja sa magijskim ritualom, i kultnom praksom.
