Edvard VII od Ujedinjenog Kraljevstva

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Edvard VII
Kralj Ujedinjenog Kraljevstva i britanskih dominiona preko mora; Car Indije
Vladavina	22. januar 1901 - 6. maj 1910
Krunidba	9. august 1902
Rođenje	9. novembar 1841
	London
Smrt	6. maj 1910
	London
Prethodnik	Viktorija
Nasljednik	George V
Supružnik	Aleksandra od Danske
Djeca	Albert Viktor, vojvoda od Clarencea i Avondalea George V Luiza, princeza kraljevska Princeza Viktorija Aleksandra Matilda od Velsa
Dinastija	Saskokoburg i Gota
Himna	God Save the King
Otac	Albert od Saskokoburga i Gote
Majka	Viktorija

Edvard VII (punim izvornim imenom Albert Edvard; 9. novembar 1841 - 6. maj 1910) je bio kralj Ujedinjenog Kraljevstva i britanskih prekomorskih dominiona, te car Indije od majčine smrti do svoje smrti. Bio je prvi (i de jure jedini) britanski monarh iz dinastije Saskokoburg i Gota, koja je nakon njegove smrti preimenovana u Windsor.

Sadržaj 1 Djetinjstvo 2 Mladost i brak 3 Vladavina 4 Reference

[uredi] Djetinjstvo

Edvard je rođen u jutro 9. novembra 1841. godine kao drugo dijete, ali prvi sin kraljice Viktorije i njenog supruga, princa Alberta. Kraljica Viktorija je proglasila svoga sina princom od Velsa 8. decembra 1841. godine. Kao sin princa Alberta nosio je titule princa od Saskokoburga i Gote, te vojvode od Saksonije. Godine 1863. odrekao se svog nasljednog prava na vojvodstvo Saskokoburg i Gota u korist mlađeg brata, čime je izbjegnuta personalna unija između tog vojvodstva i Ujedinjenog Kraljevstva.

Kraljica Viktorija je odlučila da će njen sin dobiti obrazovanje koje će ga pripremiti za buduću ulogu ustavnog monarha. Njegovo obrazovanje nadgledao je otac, ali Edvard se nije isticao kao njegova starija sestra Viktorija. Njegovi roditelji imali su prilično nerealistična očekivanja u pogledu Edvardovih sposobnosti. ^[1] Edvard je, bez obzira na to, tokom života tečno govorio francuski i njemački jezik. ^[1]

Godine 1861. upisan je na koledž Trinity. Edvard je želio vojnu karijeru, ali želje mu nisu uzimane u obzir jer je bio prijestolonasljednik, te je ohrabrivan da izučava politiku. Iste godine aranžiran je njegov sastanak sa njegovom budućom suprugom princezom Aleksandrom od Danske. U tom periodu kraljica Viktorija i princ Albert su već bili aranžirali brak između Edvarda i Aleksandre.

[uredi] Mladost i brak

U decembru 1861. godine umro je princ Albert, Edvardov otac. Kraljica Viktorija je bila neutješna i nosila je crninu četrdeser godina - do kraja života. Za njegovu smrt Viktorija je počela kriviti Edvarda, za čije je razuzdano mladenačko ponašanje vjerovala da je negativno uticalo na Albertovo zdravlje. Odnos između majke, monarhinje, i njenog sina, prijestolonasljednika, tada se naglo pogoršao. Viktorija se povukla iz javnog života, ali nije dozvoljavala da njeno mjesto zauzme Edvard. Poslala ga je na turneju po Bliskom Istoku, a nakon povratka sklopljene su njegove zaruke sa princezom Aleksandrom.

Edvard je oženio Aleksandru 10. marta 1863. godine. Njihov brak dočekan je sa neodobravanjem u nekim krugovima, budući da je većina Viktorijine rodbine bila njemačkog porijekla, a Njemačka je u tom periodu bila u sukobu sa Danskom.

Princ i princeza od Velsa vodili su ekstravagantan društveni život, što je često ljutilo konzervativnu Viktoriju. Edvard je imao nekoliko ljubavnica tokom svog bračnog života. Suprugu je varao relativno diskretno, ali nije mogao spriječiti glasine u javnosti ni nagađanja štampe. Aleksandra je, smatra se, znala za sve muževe ljubavnice. Edvard nikada nije priznao nijedno od djece koje su njegove ljubavnice rađale, ali se pretpostavljalo da je Sonia Keppel, nana Camille, vojvotkinje od Cornwalla, bila njegovo vanbračno dijete.

Edvard je počeo mijenjati svoju ostarjelu majku na javnim ceremonijama i okupljanjima. Kraljica Viktorija, međutim, sinu nije dopustila da aktivno sudjeluje u vođenju države sve do 1898. godine. ^[1] Godine 1864. Edvard je razbjesnio majku kada je na skupu po pitanju sukoba između Danske i Njemačke stao na stranu Danske, dok je njegova majka podržavale Nijemce. Iste godine sukobio se sa majkom kada mu je ona izričito zabranila da se sastane sa Garibaldijem.

U zimu 1871. Edvard se zarazio trbušnim tifusom, koji je prije ubio njegovog oca. Bolest prijestolonasljednika izazvala je veliku zabrinutost nacije, pogotovo kada je jedan od muškaraca iz Edvardove pratnje umro od te bolesti. Za vrijeme bolesti Edvardov odnos sa majkom se malo poboljšao, a njegovo ozdravljenje dočekano je sa olakšanjem. Obilježeno je proslavama širom kraljevstva. Po ozdravljenju Edvard je oko sebe okupio političare iz svih krugova i partija, uključujući i republikance, te tako doprinijeo porastu svoje popularnosti među narodom i državnicima.

Kao princ od Velsa Edvard je otvarao koledže i uživao u golfu, kockanju, lovu i konjskim trkama. Godine 1875. Edvard je otputovao u Indiju na osmomjesečnu turneju. Njegovi savjetnici divili su se prinčevoj sposobnosti da sve ljude tretira jednako, bez obzira na boju kože i religiju, a sam princ od Velsa se žalio na način na koji su se Britanci odnosili prema Indijcima. Turneja je završila uspješno i njegova majka je zato od strane indijskog parlamenta dobila titulu indijske carice.

Godine 1892. princ i princeza od Velsa izgubili su sina, princa Alberta Viktora, samo šest mjeseci nakon njegovih zaruka sa princezom Marijom od Tecka. Smrt najstarijeg sina teško je pogodila Edvarda i Aleksandru. Njegovo mjesto u nasljednom nizu popunio je Edvardov drugi sin, princ George, te je ubrzo bio zaručen sa princezom Marijom.

Edvard je bio meta neuspjelog atentata u Belgiji 4. aprila 1900. godine. Atentator, Jean-Baptiste Sipido, protestvovao je protiv Burskog rata.

[uredi] Vladavina

Kraljica Viktorija umrla je 22. januara 1901. godine - Edvard je istog momenta postao kralj Ujedinjenog Kraljevstva i car Indije. U trenutku ustoličenja imao je 59 godina - više nego ijedan prijestolonasljednik i nosio je titulu princa od Velsa duže nego ijedan prijestolonasljednik u historiji britanske monarhije. Odlučio je vladati kao Edvard VII, a ne kao Albert Edvard, kako je to njegova majka Viktorija zamišljala, pravdajući svoju odluku rekavši da želi da ime Albert asocira samo na njegovog oca. Njegovom rednom broju suprostavili su se pojedinci u Škotskoj i sama Škotska crkva (čiji je Edvard bio poglavar kao suveren), tvrdeći da bi trebao biti Edvard I pošto škotskom teritorijom prethodno nije vladao nijedan Edvard. Sličan problem javit će se kada četiri decenije poslije na tron sjedne Edvardova praunuka, Elizabeta II.

Uprkos raznim skandalima koje je izazvao kao princ od Velsa, Edvard je kao kralj bio dobro primljen. Neko vrijeme po dolasku na tron mogao je sebi priuštiti lagodan i rastrošan život, budući da je njegova majka u trenutku smrti otplatila sve dugove kraljevske porodice i čak zadužila državu. U stvari, smatra se da je Edvard bio prvi kralj koji je na tron došao, a da nije morao isplaćivati dugove svog prethodnika. Edvardovi finansijeri su bili Jevreji, a u vrijeme porasta anti-semitističkog raspoloženja kraljevo druženje sa Jevrejima je bilo otvoreno kritikovano.

Edvard VII i njegova supruga Aleksandra krunisani su 9. augusta 1902. godine u opatiji Westminster. Krunidba je prvobitno bila planirana za 26. juni, ali samo dva dana prije predviđene ceremonije Edvardu je dijagnosticirano zapaljenje slijepog crijeva. Zahvaljujući razvoju anestezije i antiseptika u proteklih pet decenija, Edvard je mogao biti operiran i spašen, iako su takve operacije tada često bile smrtonosne. Kralj se oporavio za nekoliko sedmica.

Edvardovi glavni interesi kao kralja ležali su u okviru vojnih i mornaričkih pitanja. Njegova najvažnija posjeta stranoj zemlji bila je ona Francuskoj, 1903. godine. Pomogla je stvaranju određenog saveza između dviju država i uklanjanju svake mogućnosti za rat tokom Edvardove vladavine. Sporazum potpisan 8. aprila 1904. godine izolirao je Britaniju od državnih afera na kontinentu i pokušao balansirati sa rastućim Njemačkim i Austrougarskim carstvom.

Edvard i Aleksandra su bili rodbinski povezani sa gotovo svakim evropskim monarhom - Edvard preko majke, a Aleksandra preko oca. Edvard je stoga dobio nadimak "dajdža Evrope", oživljavajući uspomenu na majčin popularni nadimak "nana Evrope". Edvard, međutim, nije bio u najboljim odnosima sa svim rođacima. Njegov napeti odnos sa sinom svoje starije sestre, njemačkim carem Wilhelmom II, pojačavao je tenzije između Britanije i Njemačke. Godine 1908. Edvard je posjetio sina suprugine sestre, ruskog cara Nikolaja II, te postao prvi britanski monarh koji je posjetio Rusiju.

Edvard se kao kralj aktivno uplitao u pitanje reforme mornarice i vojske, iako se rijetko uplitao u političke afere. Njegovi pogledi na neka državna pitanja toga vremena bila su relativno liberalna. Nije bio rasista, ali nije podržavao inicijativu davanja ženama pravo na glas.

Dana 6. maja 1910. godine Edvard je pretrpio nekoliko srčanih udara. Umro je petnaest minuta prije ponoći, u noći između 6. i 7. maja, a naslijedio ga je najstariji preživjeli sin, George V.