Suncokret
Izvor: Wikipedija
| Suncokret | ||||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
 Suncokret u cvatu
|
||||||||||||
| Sistematika | ||||||||||||
|
||||||||||||
|
|
Suncokret (Hellianthus annuus) ili podunac, đirasol, tornizol, čije botaničko ime Helianthus potječe od grčkih riječi helios (sunce) i anthos (cvijet) je jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice glavočika (Asteraceae).
Sadržaj |
[uredi] Opis biljke
Suncokret je najveća i jedna od omiljenijih biljaka iz porodice glavočika i roda Helianthus. Korijen mu je čupav i vlaknast, koji u tvori mnoštvo prostranih korjenčića, a može prodrijeti u dubinu do 3 metra. Zbog dubokog korijenja i sposobnosti da upije vodu i štetne tvari, suncokret se često koristi za isušivanje močvarnog tla i čišćenje zagađenog tla (otpadnih voda, olova, radioaktivnih tvari). Stabljika izrasta iz korijena kao razgranata ili jednostavna, svijetlozelena, ispunjena prozirnom srčikom. Suncokret cvate od lipnja do rujna, a veliki glavičasti cvjetovi razvijaju se pojedinačno na vrhovima stabljike i ogranaka. Središte cvijetne glavice čine sitni žutosmeđi ili crvenosmeđi cjevasti cvjetovi, a okružuju ih žute jezičaste latice, duge i do 10 cm. Iz središnjih cvjetova suncokreta razvijaju se ovalni i plosnati, crni ili prošarani plodovi. Unutar svakog ploda nalazi se po jedna svjetlosiva sjemenka, bogata biljnim mastima, vitaminima, bjelančevinama, mineralima, balastnim tvarima.
[uredi] Porijeklo
Suncokret potječe s jugozapada Sjeverne Amerike, iz Perua i Meksika. Još 1.000 godina prije Krista suncokret su uzgajali sjevenoamerički Indijanci, mljeli sjemenke u brašno, dodavali u kruh, radili ulje. Maje su štovale suncokret kao simbol svjetlosti i plodnosti, pile čaj od latica, jele sjemenke, peteljke, listove i latice. Suncokret već tisućama godina uzgajaju i Kinezi, stari Grci su suncokret posvetili bogu Heliosu (grčki bog Sunca), a rimski pjesnik Ovidije u Preobražajima spominje mit po kojem je djevojka zaljubljena u boga Apolona bila pretvorena u suncokret. Astečke svećenice boga Sunca su u 15. stoljeću bile krunjene suncokretima, a početkom 16. stoljeća španjolski kršćanski misionari su ga donijeli u Europu. Već u 17. stoljeću suncokret se proširio Europom, a masovni uzgoj suncokreta počeo je u 18. stoljeću, najprije u Njemačkoj i Rusiji, a zatim i na zapadu i prema Sredozemlju.
[uredi] Rasprostranjenost
U Njemačkoj se suncokret najviše počeo uzgajati tijekom 2. svjetskog rata, a do 1970. godine bio je iza soje druga glavna sirovina za hranu i ulje. Danas se suncokret uzgaja po cijelom svijetu, najviše u Rusiji, Francuskoj i južnoj Europi, kao stočna hrana, za proizvodnju biljnog ulja, ali i kao ukrasna biljka.
[uredi] Ljekoviti dijelovi
Latice suncokreta u narodnoj se medicini priprema čaj i tinktura, imaju gorkast i sluzav okus i blago mirišu na med, a sadrže antocijanske glikozide, ksantofil, kolin, betain, karotenoide, fitosterine, sapogenine, suncokretovu kiselinu. Sjemenke suncokreta imaju veliku hranjivu vrijednost i izuzetno su bogate uljem. Sjemenke suncokreta sadrže 30-50% ulja, već 25 grama sjemenki zadovoljava dnevne potrebe organizma za vitaminom E. Osim sirovih sjemenki upotrebljavaju se pripravci od osušenih i prženih sjemenki. U kulinarstvu ima također značajnu ulogu, a sjemenke su bogate bjelančevinama gotovo jednako kao i odrezak mesa. Od sjemenki se pripremaju i razni namazi s tofuom ili nekim povrćem.
