Njemački jezik

Izvor: Wikipedija

Njemački jezik Deutsch
Države govorenja:	Njemačka, Švicarska, Austrija, Lihtenštajn, Luksemburg
Regije govorenja:	Europa
Broj govornika:	materinski jezik: 100 milijuna strani jezik: 28 milijuna
Rang:	11.
Razredba:	indoeuropski germanski zapadnogermanski moderni njemački
Službeni status
Služben u:	EU, Njemačka, Lihtenštajn, Austrija, Luksemburg, Švicarska i Belgija. Regionalni ili lokalni službeni jezik u: Danskoj, Italiji, i Poljskoj. (Službeni jezik Namibije do 1990).
Regulatori:	-
Jezični kôd
ISO 639-1:	de
ISO 639-2:	ger (B) / deu (T)
SIL	GER
Vidi također: Jezik \| Popis jezika

Njemački jezik pripada grupi zapadnogermanskih jezika, spada među svjetske jezike. Njime govori 128 milijuna ljudi u 38 država svijeta.

Sadržaj

1 Povijest njemačkog jezika
- 1.1 Službeni status
2 Dijalekti
3 Zemljopisna raširenost
4 Vanjske poveznice
- 4.1 Rječnici

[uredi] Povijest njemačkog jezika

Naziv gornjenjemački jezik (Hochdeutsch)(što je danas sinonim za općeprihvaćeni književni i standardni njemački jezik) u početku se odnosio na sve germanske dijalekte koji su u ranom srednjem vijeku sudjelovali u drugom ili starom gornjenjemačkim promjenama glasova (alemanski, bavarski, istočno-, rajnski- i srednje franački, istočnosrednjenjemački = gornje- i srednjenjemačka narječja = gornjenjemačko narječje). Germanski dijalekti, koji nisu sudjelovali u tim drugim germanskim glasovnim promjenama , ili su u njima sudjelovali tek neznatno, nazivaju se od ranog novog vremena donjenjemačkim jezikom (Niederdeutsch) (donjosaksonski i donjefranački).

Riječ »teutsch« (deutsch) razvila se unutar latinskog od germanske riječi za narod (thioda, thiodisk, »Volk«) i označavala je jezik naroda koji nije bio latinski — a niti romanski. Stariji naziv »franački« (originalno fränkisch) za vlastiti jezik prestaje negdje u 9. stoljeću biti sasvim točan kad je s jedne strane zapadnofranačka vlastela u kasnijoj Francuskoj (originalno Frankreich) prihvatila romanski dijalekt domaćeg stanovništva, a s druge istočna Franačka obuhvatila i nefranačka plemena Alemana , Bavaraca , Tirinžana i (Donje-)Saksonce.

Za razliku od susjednih zemalja, za vrijeme cijelog srednjeg vijeka zemlja Nijemaca je bila teritorijalno razjedinjena i s različitim političkim strukturama, pa su se dugo paralelno jedni uz druge razvijali dijelom vrlo različiti njemački dijalekti (njemačka narječja)

Prvi početak nadregionalnog izjednačavanja dijalekata pripisuje se srednjem gornjenjemačkom jeziku pjesnika dvorskih pjesama oko 1200-te godine. Dijelom se mora priznati da su pjesnici ulagali napor da izbjegnu samo regionalno razumljiv rječnik kao i glasovne posebnosti dijalekata da bi omogućili nadregionalnu razumljivost svojih djela. S druge strane, mogući utjecaj dvorskih pjesnika, u situaciji kad je zanemariva manjina stanovništva bila pismena da bi im ova umjetnost elite uopće bila dostupna, se doista mora procijeniti kao minimalan. Početak razvoja novog gornjonjemačkog pisanog i govornog standardnog jezika se stoga može sagledavati tek u procesima nadregionalnih izjednačavanja kasnog srednjeg vijeka i ranog novog vijeka.

Dok je u većini europskih zemalja standardni jezik proizašao iz dijalekata njihovih glavnih gradova današnji standardni njemački jezik predstavlja neku vrstu »kompromisa« između srednje- i gornjenjemačkih dijalekata južno od Benrathske linije.

U Sjevernoj Njemačkoj se, prije svega prateći reformaciju, kao jezik činovnika i školski jezik nametnuo gornjonjemački nasuprot donjenjemačkom (donjosaksonski i donjofranački). U vrijeme procvata trgovačkih saveza gradova, donjonjemački je bio jezik sporazumijevanja u čitavom području Sjevernog mora i Baltika. I nizozemski jezik je donjofranački jezik, pa otuda donjonjemački.

Martin Luther je 1521. preveo Novi zavjet, a 1534. Stari zavjet na novi gornjonjemački koji se u to vrijeme još razvijao. Jezik korišten u tim prijevodima bio je obojen istočnim srednjenjemačkim, a zbog religioznog značenja Luthera obilježio je čitave generacije. Međutim, treba primijetiti, da je značaj Luthera u odnosu na nastajanje novog gornjenjemačkog pisanog jezika dugo bilo precjenjivano. Već u 14. stoljeću se počeo oblikovati postepeno sve više nadregionalno izražen pisani jezik, koji se opisuje kao rani novi gornjenjemački jezik. Oblikovanje pisanog gornjenjemačkog jezika je u 17. stoljeću većim dijelom bilo dovršeno. Uklanjanjem tzv. »gomilanja slova« u 18. stoljeću je zaokružena slika pisanog jezika, koja se od tada u svojoj osnovi gotovo da i nije mijenjala.

Povijest njemačkog jezika se najčešće dijeli na četiri jezične stepenice:

750 - 1050: stari gornjonjemački
1050 - 1350: srednji gornjonjemački
1350 - 1650: rani novi gornjonjemački
od 1650: novi gornjonjemački

Johann Christoph Adelung je 1781. objavio prvi veliki rječnik. Jacob i Wilhelm Grimm su 1852. počeli s izdavanjem Njemačkog rječnika koji je dovršen 1961., ali je od tada prerađen.

Duden, Die deutsche Rechtschreibung (njemački pravopis iz 1996. godine)

Tijekom 19. stoljeća je njemački pravopis uglavnom normiran. Proboj prema njemačkom »jedinstvenom pisanju« uspio je »Ortografskom rječniku njemačkog jezika« čiji je autor Konrad Duden (1880). U neznatno promijenjenom obliku to je bila podloga za pravopis službeno razglašen Pravopisnom reformom od 1901. Tek 1996. je ponovo došlo do Pravopisne reforme.

Predratna (1937.) raširenost njemačkog jezika, bez baltičkog, povolškog i prekomorskih područja.

Od 1. kolovoza 2006. u njemačkim školama i javnim ustanovama vrijedi novi jedinstveni pravopis. U ožujku je prihvaćen novi pravilnik o pravopisu njemačkog jezika Vijeća za pravopis, sastavljenog nakon sukoba oko pravopisa koji su 1996. objavili predstavnici Njemačke, Švicarske i Austrije. Vijeće će pratiti do koje mjere će promjene biti prihvaćene, za što je predviđen dvogodišnji pokusni rok. Nova pravila će prihvatiti i većina medija na njemačkom jeziku, uključujući i novinske agencije.

[uredi] Službeni status

U Njemačkoj je gornjonjemački

prema § 23 Zakona o upravnom postupku službeni jezik
prema § 5 Zakona o ispravama jezik notarijalnih isprava
prema § 184 Zakona o sudskom postupku utvrđen sudskim jezikom.

Posebna pravila vrijede za dansku manjinu u Schleswig-Holsteinu kao i za Sorbe u Brandenburgu i Saskoj.

U Austriji je prema članku 8.(1) Saveznog Ustava on državni jezik u mjeri u kojoj ne zadire u prava priznata manjinama.

[uredi] Dijalekti

Detaljniji članak o ovoj temi: Njemačka narječja

Narječja njemačkog jezika

Izraz »njemački« koristi se za dijalekte Njemačke, Austrije, dijela Švicarske i nekih susjednih zemalja, kao i za govore kolonija i etničkih grupa koje su osnovali Nijemci (npr. Njemački u SAD-u).

Razlike među njemačkim dijalektima su značajne. Samo su susjedni dijalekti međusobno razumljivi. Za govornika standardnog njemačkog (njem. Hochdeutsch), većina dijalekata nije razumljiva.

Njemački i nizozemski dijalekti se dijele na »Nizijski njemački« i »Gornjonjemački«. Da li su oni različiti jezici, ne postoji točan odgovor; međutim, točno je da formiraju dijalektski kontinuum gdje je svaki dijalekt u tijesnoj vezi sa susjednim dijalektom, bez obzira da li je to gornjenjemački ili nizijski njemački.

U dijalektima nizijskog njemačkog, nije izvršena zamjena suglasnika kao u gornjenjemačkom. Nizijski njemački se dijeli na dvije grupe, nizijski franački i nizijsko saksonski. Nizijski franački se sastoji iz nizozemskog jezika i flamanskog jezika, kojim se govori u Nizozemskoj i Belgiji; nizijski saksonski se sastoji iz dijalekata kojima se govori u njemačkim ravnicama (zbog toga naziv niski - nizijski) i u istočnoj Nizozemskoj.

Dijalekti gornjonjemačkog dijele se na centralni njemački jezik i gornji njemački jezik. Središnji njemački dijalekti uključuju rajnski, luksemburški, mozel frankonski, rajnsko frankonski, hesenski, tirinški i gornje saksonski, i njime se govori u sjevernoistočnoj Nizozemskoj, istočnoj Belgiji, Luksemburgu, dijelovima Francuske, i u njemačkoj između rijeke Majne i sjevernih nizija. Standardni njemački se uglavnom zasniva na dijalektima srednje Njemačke.

Gornjonjemački dijalekti uključuju alemanski jezik (na primer švicarski njemački - njem. Schweizerdeutsch ili Schwyzerdütsch), švapski (njem. Schwäbisch), istočno frankonski (njem. Fränkisch), austro-bavarski (njem. Bairisch) jezik. Njima se govori u Alzasu, južnoj Njemačkoj, Lihtenštajnu, Austriji i u dijelovima Švicarske gdje se koristi njemački, kao i Italije.

Gornjonjemački kojim govore Židovi Aškenazi (uglavnom u bivšem Sovjetskom Savezu) imaju nekoliko jedinstvenih crta, i uglavnom se smatraju zasebnim jezicima (Jidiš).

Dijalekti njemačkog kojima se govorilo u kolonijama liče na dijalekte njemačkog kojima govore ili su govorili Nijemci koji su tu došli (npr. pensilvanijski njemački liči na dijalekt njemačkog zvan palatinski).

U SAD-u, druga generacija imigranata stvorila je novi dijalekt koji je kobinacija njemačkog jezika sa gramatikom i pravopisnim pravilima engleskog. On uglavnom nije razumljiv ni za jedne, ni za druge. Govornici ga nazivaju »američki niemački« (njem. Amerikanischdeutsch).

[uredi] Zemljopisna raširenost

Raširenost njemačkog jezika

[uredi] Države u kojima je njemački glavni službeni jezik

Njemačka
Lihtenštajn
Austrija

Lihtenštajn je jedina država u kojoj je njemački jedini službeni i govorni jezik. Njemačka i Austrija imaju i priznate manjinske jezike.

[uredi] Države u kojima je njemački službeni jezik uz druge jezike

Belgija (uz francuski i nizozemski)
Luksemburg (uz luksemburški i francuski)
Švicarska (63%njemački) (na državnoj razini uz francuski , talijanski i retoromanski; u 17 od 26 kantona je njemački jedini službeni jezik, a u još 4 je službeni uz druge)
Italija: samo regionalno u Južnom Tirolu (uz talijanski i ladinski ; u drugim regijama: Aosta:francuski , Friula: slovenski , uvijek i uz talijanski)
Danska: u područjima gdje živi njemačka manjiha uz danski
Namibija (od lipnja 1984 uz afrikaans i engleski, a od stjecanja nezavisnosti Namibije 1990 više nije službeni jezik)
Rusija: priznat je kao jezik komunikacije stanovništva njemačkog porijekla u oba zapadnosibirska Nacionalna okruga Asovo (područje Omska) i Halbstadt (Regija Altaj)

[uredi] Njemački kao jezik manjina

Njemački jezik u svijetu

Argentina 300.000
Australija 150.000
Belgija 112.458
Brazil 1,900.000
Češka 50.000
Čile 40.000
Danska 20.000
Estonija 3.460
Francuska. od 1,200.000 elzašana i lotarinžana - potencijalnih korisnika njemačkog - još ih samo mali dio govori domaćim dijalektom
Italija 330.000
Hrvatska 11.000
Kazahstan 358.000
Latvija 3.780
Litva 2.060
Mađarska 145.000
Moldavija 7.300
Namibija 30.000
Nizozemska 47.775
Paragvaj 200.000
Poljska 50.000 - 120.000
Rumunjska 70.000
Rusija: u europskom dijelu 75.000, u Sibiru 767.300
Sjedinjene Američke Države posebno u Pensilvaniji, pogledaj tekst pensilvanijski Nijemci
Slovačka 12.000
Togo
Ukrajina 38.000

Pogledaj i manjine koje se služe njemačkim

[uredi] Njemački kao strani jezik

Njemački (gornjonjemački) se kao strani jezik uči u čitavom nizu zemalja; u Europi je poslije engleskog najrašireniji. Posebno često se gornjonjemački kao strani jezik odabire za učenje u Nizozemskoj, Skandinaviji , na Baltiku , u Sloveniji , Hrvatskoj , Poljskoj , Japanu , Bosni i Hercegovini , u dijelovima Švicarske u kojima se govore romanski jezici, Srbiji , Mađarskoj , Crnoj Gori , Makedoniji i Bugarskoj. Dijelom se u tim zemljama njemački u školama uči kao prvi strani jezik, pa time stoji još ispred engleskog. I u Bjelorusiji se često u školama uči njemački.

U drugim zemljama, kao na primjer u Francuskoj i u SAD njemački gubi na značenju u korist španjolskog.

U Istočnoj Aziji (Japan) se u 19. i 20. stoljeću njemački koristio kao jezik medicine (umjesto latinskog)

Poslije engleskog, njemački se jezik najčešće koristi na internetu , a slijede ga francuski , japanski, španjolski i kineski . Više od osam posto stranica na internetu su na njemačkom jeziku.