Čile

Izvor: Wikipedija

Republika Čile República de Chile Zastava Grb Geslo Por la razón o la fuerza (španjolski, "Razumom ili silom") Himna Nacionalna himna Čilea Glavni grad Santiago Službeni jezik: španjolski Predsjednik: Michelle Bachelet Predsjednik Vlade: Michelle Bachelet Površina:  - ukupno:  - % vode: 38. po veličini 756.950 km² 1,07% Stanovništvo:  - ukupno (2005.):  - Gustoća: 60. po veličini 16.136.137 21/km² Neovisnost: Od Španjolske 12. veljače 1818 Valuta čileanski peso (100 centava1) Pozivni broj 56 Vremenska zona: UTC -4, UTC -3 ljeti Internetski nastavak: .cl 1 izvan upotrebe

Čile je država u Južnoj Americi, smještena na jugu kontinenta uzduž pacifičke obale. Zemlja je izdužena 4.630 km u smjeru sjever–jug, s najvećom širinom od 430 km. Na sjeveru graniči s Peruom, na sjeveroistoku s Bolivijom te na istoku s Argentinom.

Sadržaj 1 Zemljopis 2 Povijest 3 Stanovništvo 4 Gospodarstvo 5 Kultura 6 Vanjske poveznice

[uredi] Zemljopis

Pustinja Atacama na sjeveru zemlje sadrži velika mineralna bogatstva, poglavito bakar i nitrate.

Najveći dio stanovništva i poljoprivrednog zemljišta koncentrirani su u relativno maloj središnoj dolini u kojoj se nalazi i glavni grad Santiago. Ova je regija i povijesno središte Čilea iz koje se zemlja širila prema sjeveru i jugu.

Južni Čile bogat je šumama i pašnjacima, a reljefom dominira niz vulkana i jezera. Južna je obala labirint fjordova, zaljeva, prolaza, te zavojitih poluotoka i otoka. Istočnu granicu zemlje čine Ande u kojima se nalazi najviši vrh Nevado Ojos del Salado (6.880 m).

Čile kontrolira i Uskršnji otok, najistočniji otok Polinezije, te Otok Robinsona Crusoea u arhipelagu Juan Fernández. Polaže pravo i na velik dio Antarktike.

[uredi] Povijest

Prije oko 10.000 godina na područje današnjeg Čilea doselili su se preci Američkih Indijanaca. Kratko su vrijeme sjevernim Čileom gospodarili Inke, ali u znatnijem naseljavanju spriječio ih je otpor domorodaca i udaljenost od središta njihove države.

Godine 1520 Portugalac Ferdinand Magellan, oplovljavajući po prvi put Zemljinu kuglu, otkrio je južni prolaz koji se danas po njemu zove Magellanov prolaz. Sljedeći kontakt Europljana s Čileom zbio se kad je Španjolac Diego de Alamgro sa skupinom konkvistadora stigao ovamo iz Perua 1535. u potrazi za zlatom, ali se ubrzo vratio praznih ruku.

Prvo stalno europsko naselje, Santiago, osnovao je 1541. Pedro de Valdivia, jedan od časnika Francisca Pizzara. Umjesto željenih nalazišta zlata i srebra Španjolci su se okrenuli poljoprivredi u središnoj dolini Čilea. Područje je postalo dijelom Potkraljevstva Peru. Kolonizatori su se ubrzo suočili s otporom domorodaca, najviše naroda Mapuche u čijoj je pobuni 1553. ubijen Valdivia i uništeno nekoliko većih naselja. Ukidanje ropstva u koloniji 1683. smanjilo je napetosti između dviju skupina

Dolazak Napoleonovog brata Josepha na španjolsko prijestolje 1808. potakao je koloniju na pobunu. Dana 18. rujna 1808. stvoreno vijeće koje je trebalo predstavljati Ferdinanda, nasljednika svrgnutog kralja, proglasilo je Čile autonomnom republikom unutar španjolske monarhije. Uskoro su postali sve glasniji zahtjevi za punom neovisnošću. Pokušaji Španjolske da obnovi svoju vlast doveli su do oružanih borbi.

Povremeni sukobi trajali su do 1817., kada je vojska pod vodstvom Bernarda O'Higginsa, najpoznatijeg čileanskog domoljuba, i Joséa de San Martína, heroja argentinske borbe za neovisnost, prešla Ande i u Čileu pobijedila rojaliste. Dana 12. veljače 1818. Čile je proglašen neovisnom republikom s O'Higginsom kao predsjednikom. Političke promjene nisu bile popraćene društvenima, tako da je čileansko društvo 19. stoljeća očuvalo raslojenu kolonijalnu strukturu s velikim utjecajem moćnih obitelji i Katoličke crkve. Nakon političkih borbi oko uređenja države, postignut je kompromis prema kojem je stvoreno jako predsjedništvo, ali pod kontrolom velikih zemljoposjednika.

Prema kraju 19. stoljeća središnja je vlast dovršila kolonizaciju čileanskog juga i pobijedila ostatke naroda Mapuche. Godine 1881. ugovorom s Argentinom potvrđen je čileanski suverenitet nad Magellanovim prolazom. U Pacifičkom ratu vođenom od 1879. do 1883. protiv Perua i Bolivije Čile se proširio za gotovo jednu trećinu dotadašnjeg teritorija na sjever i oduzeo Boliviji izlaz na more, dobivši vrijedna ležišta nitrata koja su zemlji donijela značajno bogatstvo.

Poslije kratkog Čileanskog građanskog rata 1891. došlo je do preraspodjele političke moći između predsjednika i kongresa (parlamenta) i Čile je postao parlamentarna demokracije. U ratu je ojačala i pozicija čileanske financijske oligarhije, osobito bankarske kuće Edwards povezane sa stranim investitorima. Ipak, srednja i radnička klasa ojačale su do 1920-ih dovoljno da bi mogle izabrale reformski orijentiranog predsjednika, Artura Alessandija Palmu, čiji je program djelomično blokirao konzervativni kongres. Palmine reformske težnje bile su pomiješane s divljenjem prema nekim elementima Mussolinijeve korporativne države. U dvadesetima su se pojavile i prve marksističke grupe sa značajnom podrškom.

Vojnim udarom generala Luisa Altamirana 1924. započelo je razdoblje političke nestabilnosti koje je potrajalo do 1932. Najduže se na vlasti zadržao general Carlos Ibáñez koji je i prepustio 1931. vlast demokratski izabranom nasljedniku. Uslijedila je dvadesetogodišnja dominacija Radikalne stranke, bliske srednjoj klasi, tijekom koje je država povećala svoju ulogu u gospodarskom životu.

Jačanje srednje klase dovelo je do političke aktivacije nižih slojeva stanovništva pa je na izborima 1964. pobijedila Kršćansko-demokratska stranka Čilea na čelu s Eduardom Freijem Montalvom koja je obećala reforme u korist siromašnijih seljaka i provođenje agrarne reforme te nacionalizaciju najvećih rudnika |bakra. Ipak, Frei se u ostvarivanju svojih obećanja susreo s otporom na oba kraja političkog spektra, tako da je u radikaliziranoj političkoj klimi na izborima 1970. za predsjednika izabran marksistički senator Salvador Allende, vođa koalicije "Narodno jedinstvo" koja je uključivala socijaliste, komuniste, radikale i socijaldemokrate te disidente Kršćansko-demokratske stranke.

Allendeov je program predviđao nastavak i jačanje procesa agrarne reforme i uvođenje društvenog vlasništva nad najvećim gospodarskim subjektima. Snažno su mu se usprotivili strani investitori i započeli s povlačenjem svojih uloga iz čileanskog gospodarstva, a zbog približavanja zemljama Istočnog bloka Allendeu su se suprotstavile i SAD koje su iskoristile svoj utjecaj u međunarodnim financijskim institucijama za otežavanje gospodarskog položaja Čilea. U prvoj godini mandata Allendeove su mjere dovele do izvjesnog poboljšanja gospodarskog stanja, ali već 1972. gospodarstvo je počelo posrtati, a politička se situacija zaoštrila s čestim sukobima Allendeovih pristaša i protivnika.

Tijekom 1973. inflacija se otela kontroli i zaredali su štrajkovi u mnogim djelatnostima. Dana 11. rujna 1973. Allende je zbačen u vojnom udaru izvedenom uz podršku CIA-e. Umro je istog dana pod nerazjašnjenim okolnostima u predsjedničkoj palači, a vlast je preuzela vojna hunta pod vodstvom generala Augusta Pinocheta. Prve godine vojne vladavine bile su obilježene brojnim kršenjima ljudskih prava i pogubljenjima političkih protivnika. Novi je ustav potvrđen na referendumu sumnjive demokratičnosti 1980. i prema njemu je Pinochet izabran za predsjednika uz osmogodišnji mandat. Krajem 1980-ih režim je postupno dopustio veću slobodu govora, javnog okupljanja i političke aktivnosti. Gospodarska je politika vojne vlade bila gotovo potpuno liberalna, nasuprot dotadašnjem uplitanju države u gospodarstvo, što je pogodovalo domaćim i stranim ulaganjima, premda industrija bakra i drugi veliki rudnici nisu vraćeni prijašnjim vlasnicima.

Na referendumu 5. listopada 1988. general Pinochet nije uspio dobiti drugi osmogodišnji mandat. Godinu dana kasnije za predjsjednika je izabran kršćanski demokrat Patricio Aylwin na čelu široke koalicije 16 stranaka. Godine 1993. predsjednikom je postao Eduardo Frei Ruiz-Tagle, sin bivšeg predsjednika Freija Montalve, a 1999. u drugom je krugu pobijedio kandidat Socijalističke stranke Ricardo Lagos.

[uredi] Stanovništvo

Većina Čileanaca su mestici čiji su preci rani španjolski kolonisti i Indijanci, uglavnom iz naroda Mapuche. Oko četvrtine stanovništva čine bijelci, uglavnom španjolskog podrijetla. Američki Indijanci danas čine samo oko 10% stanovništva, a najviše je potomaka Mapuchea koji žive u središnjem dijelu zemlje, dok su narodi Aymara i Quechua koncentrirani na sjeveru uz peuransku i bolivijsku granicu. Hrvatska zajednica u Čileu broji između 80 i 140 tisuća ljudi (oko 1% stanovništva) i osobito je brojna na sjeveru (Antofagasta), u području oko glavnog grada, Santiaga, na i jugu zemlje (Ognjena zemlja, Porvenir, Punta Arenas).

Katolika je 62,8%[1], protestanata 11%.

[uredi] Gospodarstvo

Čile spada u srednje razvijene zemlje. Nakon kratke gospodarske krize krajem 1990-ih gospodarstvo ponovno bilježi visoke stope rasta. Najvažniji izvozni proizvodi su bakar, voće, riba, vino, papir i dr. BDP je za 2004. procijenjen na 10.400 USD po stanovniku, mjereno po PPP-u.

[uredi] Kultura

• Antonio Skármeta, pisac, hrvatskog podrijetla

[uredi] Vanjske poveznice