Marija Antoaneta
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
| Marija Antoaneta | ||
|---|---|---|
| Kraljica Francuske i Navarre | ||
 |
||
| Rođenje | 2. novembar 1755 | |
| Palača Hofburg, Beč | ||
| Smrt | 16. oktobar 1793 | |
| Trg Concorde, Pariz | ||
| Sahrana | Bazilika Saint-Denise | |
| Supružnik | Luj XVI | |
| Djeca | Marie-Thérèse-Charlotte Louis-Joseph Louis-Charles |
|
| Dinastija | Habsburg-Lorena | |
| Otac | Franjo I, car Svetog Rimskog Carstva | |
| Majka | Marija Terezija Austrijska | |
Marija Antonija Josipa Ivana Habsburško-Lotarinška [1] (2. novembar 1755 - 16. oktobar 1793), bolje poznata kao Marija Antoaneta, bila je kraljica Francuske i Navarra kao supruga kralja Luja XVI. Ostala je upamćena kao zadnja, te zbog svog porijekla i običaja, najomraženija kraljica apsolutističke Francuske. Poznatom ju je učinilo rasipništvo i skandali koje je uzrokavala, često iskrivljeni i pretjerano loše opisivani, ali i smrt; pogubljena je pod giljotinom na vrhuncu Francuske revolucije.
Tokom svog života i nakon smrti, Marija Antoaneta je jednima predstavljala simbol svega dobrog, a drugima svega lošeg vezanog za monarhiju i kraljevsku porodicu. Ovo drugo mišljenje prevladavalo je kroz historiju i ostalo jače čak i danas. Slika stvorena i propagirana pred Francusku revoluciju smatrana je vjernim i neutralnim opisom Marije Antoanete sve do 20. vijeka. Izuzetak su bili francuski i strani rojalisti, koju su Mariju Antoanetu dugo vremena smatrali mučenicom. Ovaj pogled nastao je još za vrijeme vladavine Napoleona Bonaparte, a održao se gotovo tokom cijelog 19. vijeka. Već krajem toga vijeka opis koji je bio poznat narodu značajno je ublažen biografijama savremenih autora, koju Mariju Antoanetu počinju prikazivati u dosta blažem svijetlu.
Ogovaranja i revolucionarne novine dovele da nastanka gomile angedota i citata pripisanih Mariji Antoaneti. Najbolji primjer je popularna i često spominjana izreka "ako nemaju hljeba, neka jedu kolača" (fr. qu’ils mangent de la brioche). Danas se smatra da je ovaj citat potekao od Jean-Jacquesa Rousseaua, koji je jednom prilikom izjavio da je to rekla "jedna princeza", misleći pritom na suprugu Luja XIV. [2]
Današnji historičari smatraju da su njeni savremenici, među kojima su najoštriji bili Mary Wollstonecraft [3] i Thomas Jefferson, pretjerivali pri opisima Marije Antoanete. Zadnjih godina snimljeno je nekoliko filmova, igranih i animiranih serija, koji se uglavnom baziraju na knjizi Marie Antoinette: The Journey.
Sadržaj |
[uredi] Nadvojvotkinja Austrije
Marija Antoaneta je rođena 2. novembra 1755. godine u palači Hofburg, u Beču. Petnaesto dijete i najmlađa kćerka Franje I i Marije Terezije, nazvana Maria Antonia, opisana je kao "mala, ali potpuno zdrava nadvojvotkinja". [2] Budući da je bila careva kćerka, odmah po rođenju dobila je titulu austrijske nadvojvotkinje.
Marijin Antonijin odnos sa majkom, vladajućom nadvojvotkinjom Austrije, bio je hladan i nepovjerljiv. Marija Terezija je upravljala velikim carstvom i pored toga ugovarala za nju politički povoljne brakove. Marija Antonija je imala četrnaestero starije braće i sestara, pa se osjećala zapostavljenom i ignorisanom od strane majke. [2]
Caričino favoriziranje najstarije kćerke dovelo je do potpunog nepovjerenja Marije Antonije prema starijim mudrim ženama, kako na austrijskom, tako i na francuskom dvoru. Zaokupljenost carice politikom i starijom djecom rezultiralo je činjenicom da je Marija Antoaneta odrasla kao najlošije obrazovano od šesnaestero djece carskog para; sa dvanaest godina jedva je čitala i pisala svoj maternji jezik a kamoli francuski, jezik tadašnjeg civilizovanog svijeta. [2]
Njene starije sestre, sve redom Marije, udale su se za najuglednije evropske kraljeve i prijestolonasljednike. Jedino se caričina miljenica uspjela sa majkom nagoditi i sklopiti brak iz ljubavi, ali ne i Marija Antonija. Od nje se, kao i od njenih ostalih sestara, očekivalo da brakom učvrste veze između Svetog Rimskog Carstva i ostalih katoličkih kraljevstva. Austrija je nedavno sklopila mir sa Francuskom, svojim dugogodišnjim neprijateljem, pa je carica među svojim neudatim kćerima tražila potencijalnu mladu za unuka francuskog kralja. Marija Ana nije uzimana u obzir zbog svog hendikepa, ostale starije sestre pokosile su boginje, pa je Marija Antonija ostala jedina caričina nada da zapečati mir sa Francuskom i ispuni obećanje francuskom kralju. [2] Prije odlaska, carica je podsjetila svoju kćer na dužnosti prema domovini. Zatražila je od nje da ne zaboravi na svoje porijeklo, te da na dvoru uvijek promiče austrijske interese.
[uredi] Dofina Francuske
Nadvojvotkinja Marija Antonija, u pratnji četrnaest kočija i mnogobrojnih sluga stiže na francusku granicu 7. maja 1770. godine. Na granici se simbolično odrekla svoje austrijske nacionalnosti: njena odjeća austrijske mode, sluge i nakit zamijenjeni su kićenim francuskim haljinama i francuskim dvorjanima. Tom je prilikom njeno ime galicizirano u Marie Antoinette (Mari Antoanet). [2]
U Versaillesu ju je dočekao zaručnikov djed, kralj Luj XV i ostali članovi francuske kraljevske porodice. Među njima je bio i Marijin Antoanetin zaručnik, Luj August, francuski dofen, i njegova sestra Elizabeta, koja će Mariji Antoaneti postati jedna od rijetkih prijateljica na stranom dvoru. Luj August bio je stidljiv i šutljiv momčić, godinu dana stariji od nje.
Vjenčanje Luja Augusta i Marije Antoanete održano je 16. maja 1770. godine u Versaillesu. Nova dofina je na svečanoj večeri jela malo, zbunjena i neupoznata sa francuskom kulturom i običajima. Par je zatim otpraćen u bračnu postelju koju je prethodno blagoslovio svećenik. Bilo je za očekivati da će petnaestogodišnjaci odmah konzumirati svoj brak, ali to se nije desilo. U stvari, brak nije konzumiran još sedam godina. [2]
Narod je Mariju Antoanetu dočekao sa oduševljenjem; na njenom prvom javnom pojavljivanju u Parizu 50,000 ljudi guralo se da vide svoju buduću kraljicu. Isto se, međutim, ne može reći za njenu reputaciju na dvoru. Činjenica da je Marijina Antoanetina domovina bila dugogodišnji neprijatelj Francuske nije išla u njenu korist; na dvoru su je zvali Autrichchienne (austrijska kučka). [2] Suočavala se sa mržnjom popularnih dvorskih dama, između ostalih i ljubavnicom kralja Luja XV. Du Barry (Di Bari), kurtizana koja se uzdigla do statusa plemkinje, posjedovala je određeni politički uticaj zahvaljujući svom intimnom odnosu sa kraljem. Ona je već uspjela sa dvora izbaciti čovjeka koji je organizovao brak između Marije Antonije i Luja Augusta, a ni Mariju Antoanetu nije smatrala simpatičnom. Du Barry, međutim, nije uspjela ukloniti novu dofinu. Marija Antoaneta je iskoristila priliku kada je Du Barry izgubila popularnost i potrudila se ukloniti je sa dvora.
Dofina se, iako kilometrima daleko, još uvijek morala nositi sa konstantnim pritiskom dominantne majke. Marija Terezija je u pismima kritizirala kćerkinu nesposobnost da "probudi muževu strast". Carica je čak primala tajne izvještaje o dofininom ponašanju na francuskom dvoru od raznih špijuna. U pismima je direktno vrijeđala Mariju Antoanetu, govoreći joj da nema talenta i da je izgubila svoju ljepotu. [2]
Kako bi zaboravila na muževu nezainteresovanost i majčine kritike, Marija Antoaneta je počela skraćivati vrijeme kockanjem i klađenjem. Trošeći novac nemilosrdno i pri tom ulazeći u ogromne dugove, zaboravila je na svoje dužnosti dofine; dio novca kojeg je trošila na kockanje bio je predviđen sirotinji, a drugi dio je trebala potrošiti na skupe kićene haljine. Kako je nana njenog muža umrla nekoliko godina pred njen dolazak, Marija Antoaneta je trebala predstavljati modnu ikonu Francuske, ako ne i Evrope.
[uredi] Kraljica Francuske
Zdravlje Luja XV naglo se pogoršalo 27. aprila 1774. godine. Umro je 10. maja, u dobi od 64 godine, ostavljajući prijestolje svom unuku, Luju XVI. [2] Novi kralj je krunisan 11. juna 1775. godine. Suprotno običaju, Marija Antoaneta, nova kraljica pratilja, nije krunisana nakon muža, već ga je samo pratila tokom ceremonije. [2]
[uredi] Rane godine
Za razliku od njenih prethodnica, Marija Antoaneta nije imala skoro nikakvog političkog uticaja na svog muža. Mladog kralja su odgajali anti-austrijski nastrojeni dvorjani, koje je on odmah nakon krunidbe postavio na pozicije ministara. Tri nova ministra činila su sve što je bilo u njihovoj moći da spriječe kraljicu, a preko nje i Austriju, da ima ikakav uticaj na politiku Francuske. [2]
Marijina Antoanetina situacija se pogoršala kad je supruga brata njenog muža rodila sina. Kraljev sestrić ostat će mogući prijestolonasljednik punih sedam godina. Za ovo vrijeme, govorilo se da je kralj impotentan [4] , a da kraljica traži zadovoljstvo kod drugih muškaraca, pa čak i žena. Sada se na Mariju Antoanetu, kao kraljevu zakonitu ženu, vršio još veći pritisak da rodi muškog nasljednika i tako ispuni svoju jedinu dužnost.
Marija Antoaneta je u međuvremenu trošila velike sume novca na haljine i kockanje. Ovo bacanje vremena i novca, čiju vrijednost nije ni poznavala, naštetili su njenoj reputaciji. Poznato je da je jednom prilikom igrala tri dana bez prestanka, te da je sa kartama u rukama dočekala 21. rođendan. Kockanjem i druženjem sa Parižanima počela je privlačiti razne muškarce u svoje uže krugove. [2]
Kako bi odvratio njene misli od nemilosrdnog pražnjenja dvorskog budžeta, kralj je svojoj supruzi poklonio mali dvorac - Mali Trianon. Marija Antoaneta je uživala uređujući dvor po svom ukusu, uglavnom prema austrijskoj modi. Najviše se posvetila hortikulturi, pa je vrt uređivala na engleski način. Iako je mali zamak sagrađen za vrijeme vladavine Luja XV, najčešće se veže uz ime Marije Antoanete, koja je tu uživala u privatnosti na koju je navikla u Austriji, te tu provodila najviše vremena. Govorilo se da je zidove tog zamka obložila zlatom i dijamantima. [2]
Marija Antoanetin brat, Josip II, car Svetog Rimskog Carstva, posjetio je Luja i Mariju Antoanetu 18. aprila 1777. godine. Pored Američke revolucije, koju je Luj XVI podržavao, cara je zanimalo pitanje sestrina braka. Kralj i kraljica su bili u braku već sedam godina, ali je bila javna tajna da još uvijek nisu imali intimne odnose. Car je održao privatne razgovore sa Lujem, a kasnije i sa svojom sestrom, po pitanju njihovih bračnih odnosa. Ne zna se zasigurno šta je to Josip II rekao kraljevskom paru, ali je zahvaljući njegovoj intervenciji brak konačno konzumiran. Osam mjeseci kasnije, kraljica je objavila da je trudna.
[uredi] Majčinstvo
Prvo dijete kraljevskog para, Marie-Thérèse-Charlotte, rođena je 19. decembra 1778. godine. Porođaj je bio težak; Marija Antoaneta je izgubila svijest nakon što je ljekar slučajno izazvao jako krvarenje. Za vrijeme porođaja hiljade očiju bilo je uprto u nju, a prozori su morali biti širom otvoreni kako bi rulja mogla posmatrati rođenje prvog kraljevog djeteta. Ovu praksu javnog porođaja Marijina Antoanetina majka zabranila je na svom dvoru godinama prije. Marija Antoaneta je kasnije odbijala pustiti ikoga sem ljekara u svoje odaje za vrijeme porođaja. [2]
Revolucionarne novine i, najglasnije, grof od Provence, koji je želio francuski tron za sebe, osporavali su očinstvo novorođenčeta. Očinstvo princeze, međutim, nikada nije osporio sam kralj, koji je bio veoma blizak sa njom. [2]
I dvor i narod je bio oduševljen zbog rođenja princeze, ali u isto vrijeme i pomalo razočaran. Očekivao se muški nasljednik, dofen. Na Mariju Antoanetu se sada vršio pritisak da rodi sina, što je, uz njeno porođajem oslabljeno zdravlje, bio uzrok pobačaja 1779. godine. [2]
Carica Marija Terezija umrla je u Beču 29. novembra 1780. godine, u dobi od 63 godine. Marija Antoaneta se zabrinula da će smrt njene majke ugroziti francusko-austrijsku alijansu, a time i nju samu. Car Josip II uvjerio je svoju sestru da će održavati pomenutu alijansu, te da ona nema razloga brinuti se.
Marija Antoaneta je rodila sina, Louisa Josepha Xaviera Françoisa, 22. oktobra 1781. godine. Rođenje sina popraćeno je euforijom i veseljem. Luj XVI je svojoj supruzi poručio: "Madam, ispunili ste naše želje i želje Francuske, vi ste sada majka dofena." [2]
[uredi] Afera kraljičine ogrlice
Pariški draguljari su godinama skupljali dijamante za ogrlicu koju su željeli prodati Madame du Barry. Planovi im propadaju smrću Luja XV 1774. godine, nakon koje je du Barry izgubila političku moć, te tako i njihovo zanimanje. Međutim, draguljari su se sjetili da bi ogrlicu mogli prodati novoj kraljici, Mariji Antoaneti, kako bi zadobili njenu naklonost. U to vrijeme ogrlica je koštala 1,600,000 livri. Godine 1778. Luj XVI je odlučuje kupiti za svoju suprugu, ali Marija Antoaneta je odbija, navodno rekavši da je novac bolje utrošiti na opremu vojnika. Drugi navode da je Marija Antoaneta odbila nositi ogrlicu napravljenu za drugu ženu, a pogotovo za kurtizanu niskog roda, koju je usto i prezirala.
Razočarani draguljari su je sada pokušali prodati van Francuske, ali bez uspjeha. Ogrlicu su opet ponudili Mariji Antoaneti nakon rođenja njenog prvog sina, dofena. Ona je još jednom odbila.
Osiromašena aristokratkinja, Jeanne de Valois, sačinila je plan da iskoristi ogrlicu kako bi lahko zaradila bogatstvo ili uticaj. U martu 1784. godine upoznaje Louisa Renéa Édouarda, kardinala od Rohana i bivšeg ambasadora francuskog dvora u Austriji. Pomenuti kardinal je pao u nemilost Marije Antoanete nakon što je neke njene tajne otkrio njenoj majci, nadvojvotkinji Mariji Tereziji.
Kardinal je, međutim, želio slijediti primjer ostalih kardinala - postati predsjednik francuske vlade. Da bi to ostvario, morao je ponovno zadobiti naklonost kraljeve supruge. Jeanne, vješta varalica koja se kardinalu predstavila kao grofica Lamotte, ugovorila je sastanak između njega i jedne prostituke, za koju je on mislio da je Marija Antoaneta. Kardinal od Rohana se jedne večeri sastao sa "kraljicom", koja mu je ostavila ružu rekavši da mu je oprostila prijašnje nesporazume.
Jeanne de Valois je sada uspjela uvjeriti naivnog kardinala da joj je Marija Antoaneta lično rekla kako želi da on uzme tu ogrlicu, a koju će ona kasnije platiti. On je požurio kupiti ogrlicu, a zatim ju je dao "grofici", misleći da će je ova odnijeti kraljici. Marija Antoaneta, naravno, nije nikada vidjela ogrlicu - Jeanne ju je dala svom mužu, koji je iz ogrlice povadio dijamante i prodao ih u londonskim draguljarima. Draguljari od kojih je kardinal uzeo ogrlicu zahtjevali su da ima kraljica plati, ali Marija Antoaneta nije znala o kojoj je ogrlici riječ. Kardinal i samoprozvana grofica su izvedeni pred sud, koji je 31. maja 1786. njega oslobodio optužbi, a nju osudio na bičevanje i zatvor za prostitutke.
[uredi] Pad popularnosti
Bez obzira na veliko veselje povodom rođenja dofena, stanje Marije Antoanete na političkom polju nije se bitnije mijenjalo, pa tako ni odnos sa Austrijom. Upravo suprotno - nakon smrti grofa Maurepasa kraljica je opet izostavljena iz svih političkih zbivanja. Marijinu Antoanetinu neaktivnost u političkom životu muža kritikovao je njen brat, car Josip II. U pismima je bratu odgovarla da Luj sa njom rijetko govori politici, a kao razlog je navodila njegovo anti-Austrijski nastrojeno obrazovanje.
Marija Antoaneta se odlučila u potpunosti posvetiti svojoj djeci. Obrazovala ih je i odgajala kako je ona smatrala da treba. Ovo zauzimanje za djecu bilo je suprotno dvorskim običajima, prema kojima se kraljica nije pitala za obrazovanje i odgoj njene djece. Umjesto toga, djeca su povjerivana raznim guvernatama, koje su u borbi za privilegije zaboravljale na svoje primarne dužnosti. Marija Antoaneta, čije se mišljenje i inače previše razlikovalo od mišljenja Francuza, pa zato i slabo cijenilo, popustila je zahtjevima dvora i samo formalno odgoj djece prepustila bliskoj prijateljici. Čak je i ova odluka dočekana sa neodobravanjem dvora; smatrali su da je izabrana vojvotkinja preprostog roda za takvu poziciju. Luj i Marija Antoaneta su ovoj dadilji potpuno vjerovali, a Marija Antoaneta se posebno zbližila sa njenom djecom. [2]
Opet je zatrudnjela u junu 1783. Istog mjeseca vratio se francuski ambasador iz Amerike, gdje je bjesnio rat za nezavisnost. Marija Antoaneta je, oslabljelog zdravlja, pobacila dva mjeseca poslije. [2]
Nakon pobačaja, Marija Antoaneta se susrela sa još većom brigom: zdravlje njenog sina, dofena, počelo se pogoršavati. Već 1784. narod i dvor je prihvatio mogućnost da dugo očekivani dofen neće preživjeti djetinjstvo. Pričalo se da kralj i kraljica pokušavaju začeti još jedno dijete, za slučaj da Louis-Joseph ne izdrži. Pokušaji su urodili plodom; kraljica je objavila da je trudna u augustu. Imajući na umu skoro proširenje porodice, Marija Antoaneta je odlučila kupiti vlastiti posjed, ali i ova odluka dočekana je sa nezadovoljstvom dvora. Pomisao da francuska kraljica želi posjedovati vlastitu kuću, neovisnu o svom mužu, potakla je već postojeća ogovaranja i tračeve o njenim mogućim preljubničkim avanturama. Pregovori među ministrima nisu pomogli, jer je cijena od šest miliona livri za prazan zamak bila previsoka. To je također značilo da će u svrhu otplaćivanja nagomilanih francuskih dugova ići šest miliona livri manje.
Marija Antoaneta je 27. marta 1785. godine rodila drugog sina, Louisa-Charlesa. U poređenju sa starijim bratom, novorođeni princ je bio relativno zdrava beba, pa su dvorjani počeli sumnjati da on nije kraljev sin, [5] dok drugi poriču da je kraljica imala ljubavnika. [6] U ovom se periodu, zahvaljujući skandalima izazvanim oko kupnje privatnog zamka, te odlukama Marijinog Antoanetinog brata i dvorskim intrigama, u glavama francuskih seljaka počela stvarati slika o praznoglavoj kraljici, Austrijanki koja uživa na francuskom dvoru, dok oni jedva preživljavaju. [2] Marija Antoaneta se sada suočavala sa nezadovoljstvom bijesne rulje.
[uredi] Pravi politički uticaj
Krajem 1780tih Marija Antoaneta se počinje u većoj mjeri zanimati za politička dešavanja u kraljevstvu, ostavaljajući svoje slobodne aktivnosti po strani. Na opće razočaranje svog brata, izabrala je okrenuti se protiv Austrije, i to iz više razloga. Htjela je osigurati budućnost svoje djece, popraviti svoju sliku u narodu i zbližiti se sa depresivnim suprugom. Rezultat ovog opredjeljenja protiv interesa domovine bilo je konačno uzimanje u obzir Marijinog Antoanetinog mišljenja o važnim političkim problemima, koji su tada zatrpavali Francusku. [2]
Promjena političkog stava popraćena je i krajem prijateljstva sa guvernantom njene djece. Vojvotkinjini pretjerani troškovi nisu pomagali Mariji Antoaneti da popravi mišljenje naroda, pa se Marija Antoaneta odlučila nje riješiti. Vojvotkinja je otplovila u Veliku Britaniju u maju, ostavljajući djecu u Versaillesu. Istog mjeseca je na mjesto ministra financija postavljen Marijin Antoanetin politički istomišljenik, a svoj je mandat počeo srezivanjem troška dvora. Marija Antoaneta je cijenila novog ministra, ali on nije uspio u svom naumu. [2] Razlog bankrota bili su neprekidni ratovi u kojima je francuska vojska igrala veliku ulogu, nezainteresovanost ministara za rješenje krize, te ostatak ogromne kraljevske porodice, kojoj su na raspolaganje davane astronomske količine novca. Marija Antoaneta, koja je izvukla deblji kraj zbog svoje kockarske i rastrošne prošlosti, zaradila je nadimak Madame Deficit. [2]
Nepovoljna politička situacija u Francuskoj dosegla je vrhunac krajem 1787. godine, kada je Luj XVI raspustio parlament. Marija Antoaneta nije bila direktno umiješana u ovu pogubnu odluku; njena najveća briga u to vrijeme je bio njen najstariji sin, dofen Louis-Joseph. Mali se dofen tada borio sa teškim oblikom tuberkoloze, pa je Marija Antoaneta sa njim boravila u zamku van grada, vjerujući da će mu čisti seoski zrak pomoći. Svi uloženi napori da se spasi sedmogodišnji prijestolonasljednik nisu uspjeli. Louis-Joseph umire 4. juna. Smrt prijestolonasljednika bi inače bila javno oplakivana, ali zbog velikog poskupljenja hljeba i novih poreza na neophodne namirnice, bila je gotovo ignorirana od strane naroda.
[uredi] Kraljica Francuza
Narod, sve bjesniji i razdraženiji, počeo je javno protestvovati u julu 1789. godine. Česte su bile ulične lutkarske predstave u kojima je kraljica predstavljana kao razvratnica, i masovna okupljana pred Versaillesom. Eskalacije nasilja dosegle su vrhunac 14. jula, kada je spaljena Bastilja, simbol kraljevske moći i okrutnosti. [7] U narednih nekoliko sedmica mnogi uticajni ljudi, koji su podržavali kraljevsku porodicu, napustili su Francusku želeći sačuvati glavu.
Do kraja augusta usvojena je Deklaracija o ljudskim pravima (La Déclaration des droits de l'Homme et du citoyen), čime je zvanično označen početak stvaranja ustavne monarhije u Francuskoj. [7] Uprkos novim ograničenjima kraljevske moći, kralj je i dalje zahtjevao da se provode određene dvorske ceremonije, čak i u septembru, kada je nestašica hljeba u Parizu dosegla najkritičniju tačku. U oktobru su revolucionarne novine gozbu priređenu kraljevim čuvarima opisale kao razuzdane orgije. Dana 5. oktobra su, vjerujući da kralj i kraljica gomilaju zalihe hljeba, žene sa tržnice marširale u Versailles, zahtjevajući da se njihov glas čuje. Sljedećeg su dana okružile palaču i prijetile smrću Mariji Antoaneti, pritom ubivši nekoliko čuvara. [2] Popularno vjerovanje kaže da je ovom prilikom, kada je čula za probleme naroda, Marija Antoaneta rekla: "Ako nemaju hljeba, neka jedu kolača!" [2]
Kraljevska porodica je popustila zahtjevima naroda i preselila u Pariz, gdje su neko vrijeme proveli u kućnom pritvoru. Marija Antoaneta je nakon toga nastavila obavljati svoje kraljevske dužnosti. Između ostalog, sudjelovala je u određenim vjerskim ceremonijama i humanitarnim akcijama, ali je većinu svog vremena opet počela posvećivati djeci. Znala je za stvaranje ustavne monarhije koja je slabila Lujev autoritet, ali je bila uvjerena da će nasilje prestati i da će dočekati vrijeme u kojem će njen sin vladati Francuskom. [2]
U tom periodu joj je nekoliko puta bilo ponuđeno da napusti Francusku, što je ona odbila učiniti bez Luja. Luj XVI je bio preponosan napustiti svoje kraljevstvo. 1791. godine pristao je skloniti se u manji francuski gradić, ali je prijedlog odbila Marija Antoaneta, jer je plan zahtjevao da sa sobom povede samo sina. Cijela kraljevska porodica se konačno dolučila na bijeg 21. juna 1791. godine, ali cijela operacija je bila veliki neuspjeh; porodica je uhvaćena 24 sata kasnije i vraćena u Pariz za manje od sedmicu dana. [2]
Neuspjeli pokušaj bijega samo je još više ocrnio kraljevsku porodicu u očima izgladnjelog naroda. U isto vrijeme Jakubinci počinju pozivati na potpuno uklanjanje monarhije. [2] Ustavna monarhija je prihvaćena 14. septembra 1791. godine, ali Marija Antoaneta se i dalje potajno nadala da će se novo državno uređenje pokazati lošim, i da će njen brat, Leopold II, car Svetog Rimskog Carstva, doći da ih oslobodi. Istovremeno je muževu braću smatrala nepodobnima, te je mislila da oni stvaraju samo probleme. Ironično, nije znala da Lepolda više zanima kako izvući korist iz napete situacije u susjednoj Francuskoj nego pomoći sestri i njenoj porodici. [2]
Rezultat Leopoldovih koristoljubljivih postupaka, koje je nakon Leopoldove smrti nastavio njegov sin, Franjo II, bilo je ponovno izbijanje rata između Francuske i Austrije 20. aprila 1792. godine. Ovime je vrlo nepopularna kraljica, porijeklom Austrijanka, ponovo gledana kao neprijatelj, iako je zauzela čvrst stav protiv austrijske politike. Francuska vojska je nastavila gubiti posjede u korist Austrije, a Luj je vetom odbio prihvatiti određene mjere kojima bi se njegov autoritet i moć još više reducirali. Marija Antoaneta je tako dobila nadimak Madame Veto. [2]
Ranjivost zbačenog kralja najbolje se primjetila 10. augusta, kada je sukob između njegovih švicarskih čuvara i republikanskih snaga rezultirao preseljenjem kraljevske porodice u hram Marais 13. augusta. Novi smještaj bio je još i gori od onoga koji im je pružen za vrijeme kućnog pritvora. [2] Sedam dana kasnije pojedini članovi porodice odvedeni su na ispitivanje u Parišku komunu. Među njima je bila i princeza od Lamballea; proglašena je krivom, a zatim pogubljena. Njena glava, naobodena na štap, nošena je kroz grad i dočekivana sa oduševljenjem. [2] Dana 21. septembra monarhija je službeno ukinuta, čime kraljevska porodica više nije bila kraljevska - sada su bili porodica Capet (Kapet).
Luj je optužen za podcjenjivanje republike, odvojen od porodice, a suđeno mu je u decembru. Jakobincima se nije sviđala ideja o držanju kralja kao zarobljenika. Umjesto toga su ga proglasili krivim, a propisana kazna bilo je pogubljenje pod giljotinom.
[uredi] Udovica Capet
Tridesetosmogodišnji Luj je pogubljen 21. januara 1793. godine. [2] Kako je Capet je bilo prezime kralja Huge, osnivača dinastije kojoj je pripadao Marijin Antoanetin muž, tako je ona, sada ne više od obične građanke, postala Antoinette Capet (Antoanet Kapet). Muževa smrt ju je bacila u očaj. Odbijala je jesti i izlaziti iz svoje sobe. Njeno se zdravlje ozbiljno narušilo nedugo nakon Lujeve smrti. Sada je bolovala od tuberkoloze i raka materice, zbog čega je često i obilno krvarila. [2]
Uprkos njenom zdravstvenom stanju, pitanje njene sudbine je ostalo nakon Lujeve smrti. Mnogo je ljudi već dugo priželjkivalo njenu smrt, dok su drugi htjeli iskoristiti situaciju u kojoj se ona nalazila, tako što bi je zamijenili za francuske vojnike zarobljene u ratu sa Austrijom. Thomas Paine (Tomas Pejn) je predlagao da se bivša kraljica progna u Sjedinjene Američke Države. [2] Novoformirani Komitet javne sigurnosti je, međutim, tražio da se Antoaneta izvede pred sud. Do kraja maja žirondinci su zbačeni s vlasti i uhapšeni. [2] Među ostalim prijedlozima bio je i taj da se bivši dofen, Antoanetin drugi sin, oduzme Antoaneti i učini podobnijim za revolucionarne ideje. Prijedlog je prihvaćen; Louis-Charles je odvojen od majke 3. jula, a skrbništvo nad njim dobio je obućar. [2] Zbog lošeg tretmana on neće doživjeti jedanaesti rođendan. Sama Antoaneta je 1. augusta odvedena u zatvor Conciergerie kao zatvorenik br. 280. [2] Iako je postojalo mnogo planova da se oslobodi, od kojih su neki i ostvareni, Antoaneta nije željela nečasno pobjeći, smatrajući sebe potpuno nevinom i nadajući se da će je i sud vidjeti takvu. [2]
Konačno joj je sudio revolucionarni tribunal 14. oktobra. Mariji Antoaneti je dato manje od 24 sata da pripremi svoju odbranu, a u prilog joj nisu išli ni šovinistički pogledi jakubinaca prema ženama. Između ostalog, optužena je za organiziranje orgija u Versaillesu, nezakonito slanje miliona livri u Austriju, urotu sa ciljem ubistva vojvode od Orleana, proglašavanje svog sina kraljem Francuske i organiziranje masakra švicarskih čuvara 1792. godine. Međutim, najozbiljnija od svih je bila optužba za seksualno napastvovanje sina. U posljednju optužnicu nisu vjerovale ni žene sa tržnice koje su prisustvovale suđenju. [2]
Proglašena je krivom 16. oktobra. Istog dana, rano u jutro, straža je došla u ćeliju. Odsječena joj je kosa i svezane ruke. Vođena je ulicama Pariza sat vremena, prije nego je konačno stigla do Trga Revolucije, gdje se nalazila giljotina. Tu je sišla sa kočije i, dok je posmatrala giljotinu, svećenik koji je bio u njenoj pratnji joj je šapnuo: "Sad je trenutak madam, da se naoružate hrabrošću". Antoaneta se okrenula prema njemu i sa podsmijehom odgovorila: "Hrabrost? Trenutak kada će se okončati svi moji problemi nije trenutak kada će me izdati moja hrabrost." Legenda kaže da su njene zadnje riječi bile upućene dželatu, kojem je stala na nogu: "Izvinite, gospodine". [8]
Život Marije Antoanete, svojedobno nadvojvotkinje Austrije i kraljice Francuske, okončala je giljotina u 12 sati i 15 minuta. Njeno tijelo je bilo bačeno u zajedničku, neoznačenu grobnicu u dvorištu crkve Rue d'Anjou, a 1815. njeno je tijelo ekshumirano i prebačeno u kriptu Bazilike sv. Denisa. [2]
[uredi] Porijeklo
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
16. Nikola II Lorenski | |||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
||||||||||||
|
|
8. Karlo V Lorenski |
|
||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|||||||||
|
|
17. Klaudija Franciska Lorenska | |||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
||||||||||||
|
|
4. Leopold Lorenski |
|
||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
||||||
|
|
18. Ferdinand III, car Svetog Rimskog Carstva | |||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
||||||||||||
|
|
9. Eleonora Marija Josipa Austrijska |
|
||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|||||||||
|
|
19. Eleonora Gonzaga | |||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
||||||||||||
|
|
2. Franjo I, car Svetog Rimskog Carstva |
|
||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|||
|
|
20. Luj XIII Francuski | |||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
||||||||||||
|
|
10. Filip I Orleanski |
|
||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|||||||||
|
|
21. Ana Habsburška | |||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
||||||||||||
|
|
5. Elizabeta Šarlota Lorenska |
|
||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
||||||
|
|
22. Karlo I Ludovik Palatinski | |||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
||||||||||||
|
|
11. Elizabeta Šarlota od Simmerna |
|
||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|||||||||
|
|
23. Šarlota od Hesse-Cassela | |||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
||||||||||||
|
|
1. Marija Antoaneta |
|
||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
24. Ferdinand III, car Svetog Rimskog Carstva (= 18) | |||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
||||||||||||
|
|
12. Leopold I, car Svetog Rimskog Carstva |
|
||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|||||||||
|
|
25. Marija Ana Španska | |||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
||||||||||||
|
|
6. Karlo VI, car Svetog Rismkog Carstva |
|
||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
||||||
|
|
26. Filip Vilim Palatinski | |||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
||||||||||||
|
|
13. Eleonora-Magdalena od Neuburga |
|
||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|||||||||
|
|
27. Elizabeta Amalija od Hesse-Darmstadta | |||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
||||||||||||
|
|
3. Marija Terezija Austrijska |
|
||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|||
|
|
28. Antonije Ulrik od Braunschweig-Wolfenbüttela | |||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
||||||||||||
|
|
14. Ludovik Rudolf od Braunschweig-Lüneburga |
|
||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|||||||||
|
|
29. Elizabeta od Schleswig-Holstein-Sønderburg-Norburga | |||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
||||||||||||
|
|
7. Elizabeta Kristina od Braunschweig-Wolfenbüttela |
|
||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
||||||
|
|
30. Albert Ernest I od Oettingena | |||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
||||||||||||
|
|
15. Kristina Ludovika od Oettingena |
|
||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|||||||||
|
|
31. Kristina Fridrika od Württemburga | |||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||
|
|
|
|
|
|
||||||||||||
[uredi] Reference
- ↑ Lever, Evelyne ; 2001, Marie Antoinette, The Last Queen of France
- ↑ 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 2,15 2,16 2,17 2,18 2,19 2,20 2,21 2,22 2,23 2,24 2,25 2,26 2,27 2,28 2,29 2,30 2,31 2,32 2,33 2,34 2,35 2,36 2,37 2,38 2,39 2,40 2,41 Fraser, Antonia ; 2001, Marie Antoinette
- ↑ Wollstonecraft, Mary ; 1795, An Historical and Moral View of the Origin and Progress of the French Revolution and the Effect it Has Produced in Europe
- ↑ Gray, Francine ; 2000, The Child Queen
- ↑ Herman, Eleanor ; 2006, Sex with the Queen
- ↑ Vidal, Elena Maria ; Tea at Trianon, http://teaattrianon.blogspot.com/2007/01/fersen-legend-part-1.html
- ↑ 7,0 7,1 Mignet, Francois-Auguste ; 2000, History of the French Revolution from 1789 to 1814
- ↑ http://www.geocities.com/Athens/Acropolis/6537/real-a.htm
[uredi] Također pogledajte
[uredi] Vanjski linkovi
- Zvanična stranica Versaillesa
- Marie Antoinette (2006)
- Marie Antoinette — Complete (projekat Gutenberg)
