Vokativ
From Wikipedia
Vokativ (lat. vocare = zvati) naziv je za padež u nekim jezicima (uključujući srpskohrvatski jezik) koji se koristi ako se riječ želi koristiti kao doziv. Zbog toga je vokativ izvan strukture rečenice i može se koristiti samostalno. Uz nominativ, vokativ je samostalan, nezavisan padež.
Sadržaj/Садржај |
[uredi - уреди] Vokativ u drugim jezicima
Povijesno, vokativ je postojao u indoeuropskom sustavu padeža i postojao je u latinskom, sanskrtu i starogrčkom jeziku. Iako je izgubljen u mnogim suvremenim jezicima, neki su ga sačuvali, npr. grčki jezik i slavenski jezici, suvremeni keltski jezici i među romanskim samo rumunjski.
Vokativ se također sreće kod nekih neindoeuropskih jezika, kao što su gruzijski, arapski, kineski i korejski jezik.
[uredi - уреди] Vokativ u srpskohrvatskome jeziku
Vokativ je "peti" padež u srpskohrvatskom jeziku. Ne odgovara ni na kakvo pitanje. Nije dio rečenice pa se od rečenice s kojom dolazi u pisanju odvaja zarezom.
[uredi - уреди] Uloga
Vokativ je padež:
- oslovljavanja
- Pravi si heroj, rođače!
- obraćanja sugovorniku
- U pravu si, Marice, ali poslušajmo što kolega želi reći.
- dozivanja
- Hej, Ivane! - poviče za njim.
Različiti osjećaji i osobni stav prema sugovorniku:
- tepanje
- Cvjetiću moj, opet si žalosna!
- grdnja
- Ne vraćaj se više, luđače!
- preziranje
- Eh ti, moržu jedan!'
- čuđenje
- Majko moja, kakvo je to stvorenje!
- bliskost
- O, draga moja, da sam samo znao!
[uredi - уреди] Zamjena vokativa i nominativa
Poseban je slučaj pojave vokativa na mjestu nominativa, najčešće u usmenome narodnom pjesništvu. Tada vokativ nema funkciju obraćanja, nego dolazi iz metričkih i stilskih razloga pa se i ne odvaja zarezom.
- Kada li ih okrijepio starče. (Ivan Mažuranić, „Smrt smail-age Čengića”, Četa)
- Knjigu piše od Kotara kneže. (Andrija Kačić Miošić, „Razgovor ugodni naroda slovinskoga”)
- Misli jadan da je gorski vuče. (Ivan Mažuranić, „Smrt smail-age Čengića”, Noćnik)
- Il još gori brđanski hajduče.
U kajkavskome narječju i zagrebačkome govoru česta je uporaba nominativa umjesto vokativa što je nepravilno u standardnom hrvatskom jeziku u kojem se za dozive mora koristiti vokativ.
Marija, donesi mi knjigu!- Marijo, donesi mi knjigu!Boris, čuješ li ti to?- Borise, čuješ li ti to?
[uredi - уреди] Oblici vokativa
- Ej, Marijo!
- Oj, Majo!
- Hej, Josipe!
- Zdravo, Iva!
- Dobar dan, gospodine!
- Kako si, Ines?
- Neka imena imaju vokativ istovjetan nominativu. To su imena koja se uopće ne sklanjaju poput Nives, Ines i Karmen u hrvatskome jeziku, većine anglosaksonskih imena i ostalih stranih imena.
- Opće imenice uglavnom imaju nastavak -o:
- Mačko! Kućo! Pjesmo!
- Imenice tetka, ujna i strina imaju vokativ jednak nominativu ako znače rodbinske odnose. Ako znače nešto drugo, dobivaju vokativ na -o:
- Tetka Ana, kad ćete nam doći?
- Tetko jedna, baš si se uprljao!
- Muška imena na -a uvijek imaju vokativ jednak nominativu:
- Andrija! Nikola! Toma!
- Opće imenice na -ica imaju u vokativu nastavak -e:
- Sestrice! Prijateljice! Mamice! Tatice!
- Imenice koje mogu značiti i muško i žensko, mogu imati nastavak -o ili -e:
- Varalico! Varalice!
- Kukavico! Kukavice!
- Izjelico! Izjelice!
- Imena na -ica imaju nastavak -e:
- Ankice! Tomice! Ivice! Nikice!
- Imenice na -ar mogu imati dvostruke oblike, ali se preporučuje koristiti vokativ na -u nego na -e:
- Mornaru! Gospodaru! Ribaru!
- Ista stvar vrijedi i za imenicu pastir i slične.
| Padeži srpskohrvatskog jezika |
|---|
| nominativ | genitiv | dativ | akuzativ | vokativ | lokativ | instrumental |
