Ivan Lučić
From Wikipedia
Ivan Lučić (takođe Lucić, lat. Joannes Lucius, Trogir, rujan 1604. - Rim, 11. siječnja 1679.) je hrvatski povjesničar, pripadnik hrvatske latinističke književnosti, otac hrvatske povijesne znanosti.
Ivan Lučić rođen je u plemenitaškoj trogirskoj obitelji. Prve je škole završio u rodnom gradu, a zatim je dvije godine boravio u Rimu. Doktorat iz crkvenog i građanskog prava stječe u Padovi. U rodnom gradu obnašao je različite dužnosti, a od 1654. boravi u Rimu; postaje članom Zbora svetog Jeronima, a zatim i njegovim predsjednikom. Sudjelovao je u radu mnogih znanstvenih akademija svoga doba, a dopisivao se sa znanstvenicima iz domovine, iz Italije i Europe. U Rimu dovršava brojne povijesne rasprave koje iz godine u godinu objavljuje na latinskom jeziku. Njegovo najveće i najpoznatije djelo je De regno Dalmatiae et Croatiae (O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske). Tiskano je prvi put u Amsterdamu 1666. U tom je djelu dan prikaz hrvatske povijesti od prapovijesti do 15. stoljeća. Za razliku od fantazija njegovih prethodnika i suvremenika, Lučićev je pregled povijesti temeljito potkrijepljen izvornom građom, a na koncu knjige su i određeni vrijedni izvori za povijest, te popis literature s Lučićevim komentarima o objavljenim spisima. Knjiga je opremljena sa šest povijesnih zemljovida. Povijesnu kartu Illyricum hodiernum (Današnji Ilirik) posvetio je Joannes Blaeu, izdavač Lučićeve knjige, hrvatskome banu Petru Zrinskomu. Lučić je u tom djelu tiskao i Ljetopis Popa Dukljanina, kroniku iz 12. stoljeća, pod naslovom Presbyteri Diocleatis Regnum Sclavorum (u 47 poglavlja).
Lučić je sudjelovao i u sporu oko autentičnosti spisa Trimalhionova gozba (Cena Trimalchionis) rimskoga satiričara Petronija Arbitra, koji je bio pronađen u Trogiru. Iako su mu neki suvremenici i kasniji povjesničari katkad zamjerali hladnoću i pedanteriju u iskazu, to bijaše nužnim korektivom nekritičkim tekstovima kojima je obilovalo njegovo doba.
Povijest svoga grada i zavičaja Lucius je objavio u Veneciji, na talijanskom jeziku pod nazivom Memoriae istoriche di Tragurio, ora detto Trau (Povijesna svjedočanstva o Trogiru, 1673). Objavio je i knjigu rimskih natpisa Dalmacije, među kojima su i natpisi koje je skupljao Marko Marulić. Neposredno prije smrti Lučić je dovršio za tisak Statut grada Trogira. Umro je u Rimu 1679., a sahranjen je u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima.
Ivan Lučić prvi je hrvatski povjesničar koji kritički prilazi i koristi povijesne izvore: isprave i kronike, natpise i oporuke. U metodologiji povjesničarskoga rada visoko natkriljuje vrijeme u kojem je živio i djelovao. Njegovo historiografsko djelo odiše ljubavlju prema zavičaju i domovini. Nije nimalo slučajno što je bio vezan s obitelji Zrinskih, te ih uvjerio da potječu od znamenitih bribirskih knezova Šubića, a ne od rimskih aristokrata, što je bio pokazatelj ksenomanije onoga doba. Dopisivao se i s mnogim Dubrovčanima, posebice sa Stjepanom Gradićem, ravnateljem Vatikanske biblioteke. Njegova brojna pisma odaju osobnu vrsnoću i kao čovjeka i kao književnika, a vrijedan su prilog poznavanju njegova vremena. Ostvareno lapidarnim i jasnim stilom, kao i utemeljeno na kritičkim prosudbama, Lučićevo je djelo kamen temeljac moderne hrvatske historiografije. Ono što su Marko Marulić i Marin Držić za hrvatsku književnost, Bartol Kašić za hrvatski jezik i jezikoslovlje - to je Ivan Lučić za hrvatsku povjesnicu. Pravi početak i istinsko postignuće.
