Teologija oslobođenja
Izvor: Wikipedija
Teologija oslobođenja je bogoslovna škola, koja u Isusu Kristu pored iskupiteljskog, daje značaj "osloboditeljskom" potlačenima i prezrenima u svijetu.
[uredi] Povijest
Osnovana je poslije 1965., nakon Drugog vatikanskog koncila.
Najviše se raširila po Trećem svijetu, gdje je ovakva škola i mogla naći najpovoljnije plodno tlo.
Posebice je podlogu našla u Latinskoj Americi. Glede raširenosti marksističkih revolucionarnih ideja u tom području, ova je škola se ponegdje i splela sa njima.
Često se smatra ovu teologiju svojevrsnim oblikom kršćanskog socijalizma.
Jedan od ključnih mislitelja ove škole je Gustavo Gutiérrez, čije se djelo "Teologija oslobođenja: Povijest, politika, spasenje", smatra manifestom kršćanskog socijalizma.
Velika povezanost ove škole sa revolucionarstvom i marksističkim idejama je pokrenila i Kongregaciju za nauk vjere, tako da je za Ratzingerova predsjedanja istom, 1984. godine, objavljena "Instrukcija", kojom se teologiju oslobođenja osuđiva i optuživa za poticanje nasilja i za marksističke vodilje u njenoj filozofiji.
U jednom dokumentu objavljenom prije "Instrukcije", čelnik Kongregacije je napisao da Analiza fenomena teologija oslobođenja otkriva da je ona fundmentalna prijetnja vjeri crkve.
Sukladno tim mišljenjima, osoblje koje je bilo pristalo uz ovu teologiju je bilo sankcionirano i marginalizirano, kako za pontifikata pape Ivana Pavla II., tako i kasnije, za sadašnjeg Benedikta XVI..
Optužbe su bile jasne - takvi rad je odstupanje od dogme.
[uredi] Poznati predstavnici
- Fernando Lugo
- Jon Sobrino
[uredi] Hrvati i teologija oslobođenja
- Severino Croatto
- Ricardo Antoncich
