Nikola Jonkov Vapcarov
Izvor: Wikipedija
Nikola Jonkov Vapcarov (Bansko, Pirinska Makedonija (danas u Bugarskoj), 7. prosinca 1909.), pjesnik, dramaturg, književni kritičar, revolucionar, antifašist.
Sadržaj |
[uredi] Biografija
Nikola Jonkov Vapcarov bio je prvorođeno dijete Ivana (Jonko) Vapcarova i Elene Vejzove, oboje Makedonaca protestantske (evangelističke) vjeroispovijedi. Pjesnikov otac Jonko (Ivan) Vapcarov (1880.-1939.) još u vrijeme turskoga ropstva sudjeluje u oslobodilačkom i revolucionarnom pokretu. Pjesnikova majka nekoliko se godina školovala u protestantskom američkom koledžu u Samokovu, a zatim je neko vrijeme radila kao učiteljica po Makedoniji.
Rodno mjesto N. J. Vapcarova, gradić Bansko na rijeci Glazne u sjeveroistočnom podgorju Pirin Planine, dobro povezano s gradovima Razlog, Gorna Džumaja (danas Blagoevgrad), Nevrokop (danas Goce Delčev) i Velingradom na Rodopima, stoljećima je bilo živahno i nacionalno i građanski osviješteno. Tijekom 18. i 19. stoljeća, stanovništvo koje se bavilo obradom drveta, poljoprivredom, voćarstvom i pčelarstvom, a od zanata ikonoslikarstvom, zidarstvom i metalurškim obrtima - u živim je vezama s okolnim gradovima i Bečom. Banskalije aktivno sudjeluju u makedonskim oslobodilačkim i revolucionarnim borbama protiv Turskog imperija (kao i kasnije tijekom antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu od 1941. do 1945.). Tajanstvena Pirin Planina koja se uzdiže nad kućom Vapcarovih prva je i znakovita asocijacija na slavnu makedonsku komitsku prošlost. Dom njegovih roditelja i izravno je vezan za revolucionarna previranja u ovom dijelu Makedonije, najprije u vrijeme Ilindenskog ustanka, kada mu je otac bio komita, a zatim s protjerivanjem Turaka iz Makedonije (1912.) i naposljetku i s danima bjesomučnog makedonskog samoistrjebljenja (između 1924. i 1930.) kada su bande fašiziranog vrhovističkog krila Unutarnje makedonske revolucionarne organizacije (VMRO), okupljene oko Ivana (Vanča) Mihajlova terorizirale Pirinski kraj.
U tom i takvom uzburkanom revolucionarnom ali i intelektualnom obiteljskom i zavičajnom okruženju u Vapcarovu su se već zarana probudile dvije velike ljubavi: prema knjizi i prema domovini. Još kao srednjoškolac on počinje pisati pjesme i svoj prvi rad “Ka svijetlim idealima” objavljuje u listu “Borba” 15. lipnja 1926. Tijekom 1927./1928. javlja se s poetskim prilozima i u časopisu “Rodina” (“Domovina”), službenom organu Makedonskog omladinskog saveza u Bugarskoj. Po svršetku tek šestog razreda gimnazije u Banskom i Razlogu, zbog pogoršanih materijalnih prilika u obitelji budući je pjesnik prisiljen upisati se u Pomorsku strojarsku školu u crnomorskoj metropoli Varni, gdje stupa u kontakt s naprednim omladinskim i književnim kružocima. U to vrijeme intenzivno čita klasične pisce i proučava filozofiju i političku ekonomiju, no ipak najdominantniji je njegov interes za lijepu književnost. Pod utjecajem je velikog bugarskog pjesnika i negdašnjeg makedonskog komite, pobratima Goce Delčeva i blizak prijatelj njegova oca Jonka - Peju Javorova, kojeg je kao dijete i osobno upoznao. Osim revolucionarnog djela, ovu je dvojicu velikana bugarske pjesničke riječi snažno povezivalo i nešto drugo: Bugarin Javorov pridružio se oružanoj borbi makedonskog naroda protiv petostoljetnog otomanskog porobljivača, a Makedonac Vapcarov podario je cijeloga sebe borbi bugarskoga naroda protiv monarhofašističkog nasilja.
Po svršetku školovanja 1932. Nikola Jonkov Vapcarov zapošljava se kao pomorski tehničar na bugarskom trgovačkom brodu “Burgas”, što mu omogućava da posjeti Carigrad, Famagustu, Aleksandriju, Bejrut i Port Said. Kasnije napušta rad na brodu, našavši namještenje u jednoj tvornici papira Bugarske gorske industrije. Radeći u selu Kočerinovu kraj Dupnice (danas Stanke-Dimitrov), pokušava animirati i organizirati tamošnje radništvo, pa su u tom smjeru sve intenzivniji i njegovi napori na kulturno-prosvjetnom planu. Tako na scenu postavlja nekoliko naprednih kazališnih komada i drži niz predavanja, a ubrzo stupa u kontakt i s Bugarskom radničkom partijom (komunista) i postaje njezinim članom. U to vrijeme upoznaje se i sa svojom budućom suprugom Bojkom, kćerkom Makedonaca doseljenih iz Grčke. Ona će mu biti životna družica u najtežoj i najznačajnijoj dekadi njegova života.
Oko 1935. godine i Bugarsku zahvaća velika ekonomska kriza. Tvornica u kojoj je radio Vapcarov zatvorena je, a radnici su otpušteni s posla. Vapcarov podiže radništvo na noge, tvornicu otvaraju, ali vlasti doznaju za ove njegove akcije i on je opet na ulici. Neimaština u to vrijeme nesmiljeno pritišće njegovu obitelj; k tomu, umire im i sin jedinac - Jonko. Nakon dužeg vremena Vapcarov uspijeva naći posao u tvornici braće Bugarčevih u Sofiji. Radi u fizički nemogućim uvjetima, ali ne prestaje pisati. U naprednom tisku objavljuje svoje stihove. Pjesmom “Romantika” pobjeđuje na anonimnom natječaju časopisa “Letec”. Pobjeđuje i na natječaju za radio-dramu, ali budući da organizatori doznaju o kome je riječ, drama nije postavljena ni emitirana.
Koncem 1938. godine Vapcarov s grupom makedonskih intelektualaca u Sofiji osniva Makedonski literaturni kružok. Na prvom, osnivačkom sastanku na kojem su, uz Vapcarova, sudjelovali još Mihail Smatrakalev (Angel Žarov), Andon Velkov - Belomorski, Anton Popov, Asen Šurdov (Vedrov), sve od reda Makedonci, i, po liniji Gradskog komiteta BKP, Bugarin (točnije Šop) Vasil Aleksandrov, Vapcarov podnosi uvodno izlaganje u kojem su jasno izrečeni ciljevi, namjere i pobude zbog kojih se Kružok osniva: rad na stvaranju i razvoju makedonske nacionalne kulture; i neovisno o tome što će u početku to biti na bugarskom jeziku na kojem su tada svi pisali kao emigranti i kao ljudi obrazovani u bugarskim školama - tematikom, sadržajem i stvaralačkim doživljajima radit će na ostvarenju ideala makedonske nacionalne samostalnosti te slobodne i neovisne Makedonije. Članovi Kružoka ubrzo su postali i Dimitar Mitrev, Georgi Abadžiev, Venko Markovski i Kole Nedelkovski.
U međuvremenu, Vapcarov nalazi novi posao na Bugarskoj državnoj željeznici kao ložač (ognjar). Izložen teškom radu više se puta razboljeva. Naposljetku, uz pomoć prijatelja, dobija posao u općinskoj klaonici, koji je jednako težak i prljav, ali mu ipak omogućava da prikupi snage i dovrši i objavi svoju znamenitu pjesničku knjigu “Motorne pjesme”. Javno od kritike prešućivana, ova zbirka njegovih pjesama, snažno prožetih domoljubljem, revolucionarnim zanosom o socijalnoj pravdi i dubokim humanizmom, doživljava velik uspjeh kod čitateljstva.
U to vrijeme Vapcarov je iznimno aktivan kao društveni i sindikalni radnik. Pružajući otpor fašistima koji po svaku cijenu nastoje ovladati masovnim i profesionalnim organizacijama, on za organizaciju bugarskih tehničara izdaje list “Tehnički glas”, postajući i članom ilegalnog rukovodstva njihovog sindikata. Sudjeluje u protestnim akcijama protiv fašističke najezde, pa se zbog sakupljanja potpisa u Pirinskom kraju (Razloško) u tzv. “Sobolevoj akciji” našao iza rešetaka. Na sudu se uspješno obranio i pušten je na slobodu, ali je bio protjeran iz rodnoga grada kao “opasan element”.
Početkom četrdesetih godina, uz Dimitra Mitreva i nekolicinu drugih suradnika, postaje članom uredništva lista “Literaturen kritik” (“Književni kritičar”) koji je već neko vrijeme izlazio i koji će, zbog izrazito napredne orijentacije, ubrzo biti zabranjen.
Poslije Hitlerova napada na SSSR Vapcarov se svim svojim snagama posvećuje antifašističkom otporu. Nakon nekoliko mjeseci ilegalnog djelovanja i sudjelovanja u raznim sabotažama, 4. ožujka 1942. biva uhićen i u Direkciji sofijske policije izložen žestokim mučenjima. Znajući što ga čeka s fašističkim mučiteljima, on se u zatvoru pokušava ubiti, režući vene čavlima, no u tome ne uspijeva. Zajedno s većom grupom bugarskih antifašista, među kojima je bio i Makedonac i član Makedonskog literaturnog kružoka u Sofiji, Anton Popov, fašistički ga ratni sud osuđuje na smrt strijeljanjem, bez prava na žalbu. Kazna im je, u nazočnosti najbližih, izrečena 23. srpnja 1942. u 11,00 sati, a iste je večeri, u 21,10 sati, Vapcarov s petoricom svojih drugova okrutno pogubljen na Garnizonskoj streljani u Sofiji.
Posthumno, 1952. godine, povjerenstvo Međunarodne nagrade za mir, između sedamdeset i dvojice kandidata izabrao je upravo velikog pjesnika iz Pirinske Makedonije i posmrtno mu dodijelio najviše međunarodno odličje - Počasnu nagradu za mir.
Poezija Nikole Jonkova Vapcarova doživela je bezbrojna izdanja te književno-kritička tumačenja i prosudbe, a prevedena je na preko stotinu svjetskih jezika.
[uredi] Bibliografija
[uredi] Prva izdanja
- “Motorne pjesme” (“Моторни пѣсни”, 1940.),
- “Antologija” (posthumno, 1946.), pjesme,
- “Deveti val” (posthumno, “Деветтиот бран”, časopis “Septemvri”, br. 7 /srpanj/, Sofija, 1957.), drama
[uredi] Sabrana djela
- Nikola Jonkov Vapcarov: “Tvorbi”, “Misla”, Skopje, 1979., izbor i predgovor Gane Todorovski
[uredi] Odabrana literatura o Vapcarovu
- Elena Vapcarova: “Uspomene o mom sinu” (“Spomeni za mojot sin”, Sofija, 1960.),
- Bojka Vapcarova: “Kad uskrsavaju milijuni ljudi” (“Koga vokresnuvaat milionite lugje”, Sofija, 1961.),
- Geogi Karaslavov: “Susreti razgovori s Nikolom Vapcarovim” (“Sredbi i razgovori so Nikola Vapcarov”, Sofija, 1961.),
- Dimitar Mitrev: “Stvaralački lik Nikole Vapcarova” (“Tvorečkiot lik na Vapcarov” u Dimitar Mitrev “Ogledi i kritiki”, Naša kniga”, Skopje, 1970., 7-103 i u: “Makedonskata književnost vo književnata kritika I-V”, knj. II, “Misla”, Skopje, 1973.-1975., str. 355-450.),
- Dimitar Mitrev: “Makedonski literarni kružok” (“Makedonskiot literaturen kružok”, časopis “Sovremenost”, Skopje, 1977.),
- Gane Todorovski: “Život i djelo Nikole Jonkova Vapcarova (1909.-1942.)” (“Životot i deloto na Nikola Jonkov Vapcarov 1909-1942)” i “Makedonski literaturni kružok u Sofiji (1938.-1978.)” (“Makedonskiot literaturen kružok vo Sofija 1938-1978) u knjizi Vapcarov: “Tvorbi”, “Misla”, Skopje, 1979.
- Zapažene radove o životu i stvaralaštvu Nikole Jonkova Vapcarova objavili su još: Blaže Ristovski, Georgi Stardelov, Georgi Stalev, Miodrag Drugovac idr.
