Muhamed Hadžiefendić

Izvor: Wikipedija

Muhamed Hadžiefendić (1898.-1943.) je rođen 1898. godine u Tuzli, u staroj i uglednoj obitelji. Poslije osnovnog obrazovanja u rodnom gradu, pohađao je Trgovačku akademiju u Sarajevu. Želja njegovog oca je bila da ga sin naslijedi na čelu obiteljskog trgovačkog poduzeća, ali je mladi Muhamed pokazivao više sklonosti ka vojničkoj karijeri. Na akademiji se upoznaje sa Zaimom Mostarlićem iz Vozuće, sa kojim stvara veliko prijateljstvo. Hadžiefendić je imao veliki uticaj na Mostarlića, druženjem njih dvojice nastaje veliko interesovanje i sklonost vojničkoj karijeri. Zaim je kažu bio čudo od čovjeka, bio je neopisivo snažan, jednom prilkom je kladeći se sa svojim prijateljima usmrtio bika od 800 kilograma slomivši mu vrat. Dok je Hadžiefendić bio začuđavajuće intelektualno nadaren. Početkom Prvog svjetskog rata stupaju zajedno kao dragovoljaci u 3. bosansko-hercegovačku pješačku regimentu. Iz rata se Hadžiefendić baš kao i Mostarlićem vraća s činom poručnika, te je naslijedio oca u njegovim trgovačkim poslovima. No, paralelno s tim, nastavio je i vojničko usavršavanje, vanredno polažući ispite na Vojnoj akademiji u Beogradu, da bi 1938. bio proglašen rezervnim majorom Jugoslavenske kraljevske vojske.

[uredi] Drugi svjetski rat

Početkom Drugog svjetskog rata, Muhamed Hadžiefendić je mobiliziran u vojsku, ali se poput skoro svih hrvatskih i bošnjačkih časnika odbio boriti za interese velikosrpskih krugova u Beogradu. Kapitulacija Jugoslavije ga je zatekla u Vodicama kod Sinja, gdje organizira odbranu lokalnog hrvatskog pučanstva od ostataka jugoslavenske vojske u rasulu. Ubrzo se vraća u rodnu Tuzlu i aktivira u domobranstvu. Priznat mu je čin bojnika i postavljen je za zapovjednika III bojne 8. pješačke pukovnije. Mostarlić postaje njegov zamjenik.

[uredi] Hadžiefendićeva legija

Prilikom napada srpskih ustanika (četnika i partizana) s Ozrena na bošnjačko mjesto Puračić, početkom studenog 1941. godine, domobrane Hadžiefendićeve III bojne zahvatila je panika i počeli su se u neredu povlačiti. Hadžiefendić i Mostarlić su sa pištoljima u ruci djelomično zaveli disciplinu i vratili domobrane na položaje, ali su uvidili da su daleko veći otpor pružili naoružani domaći ljudi. Hadžiefendić je shvatio da domobrani - a bili su to uglavnom vojni obveznici iz Slavonije (dok su u isto vrijeme domobrani iz Bosne služili po Slavoniji i Hrvatskoj) - nisu imali motivacije da se bore tako daleko od svojih kuća, u tuđem i nepoznatom kraju. Posljedica toga je bila činjenica da oružane snage NDH nisu bile u stanju pružiti učinkovitu zaštitu muslimanskim naseljima izloženim strahovitim četničkim napadajima i pokoljima. Zbog toga su Mostarlić i Hadžiefendić odlučili osnovati jednu samozaštitnu vojnu formaciju organiziranu na teritorijalnom principu. Jedini čovjek u kojeg je Hadžiefendić u svaka doba imao povjerenje je bio Zaim - Kapetan Mostarlić.

Hadžiefendić je 7. prosinca posjetio ministra domobranstva Slavka Kvaternika, izloživši mu svoje prijedloge. Kvaternik se složio s tom idejom, te se Hadžiefendić vratio u Tuzlu i 20. prosinca pozvao općinske načelnike, predstavnike vojnih vlasti i druge ugledne ljude na sastanak na kojem je dogovoren ustroj formacije pod nazivom Dobrovoljački odjel narodnog ustanka bojnika Hadžiefendića. Formacija je ustrojena dva dana kasnije i isprva se sastojala iz nekoliko satnija raspoređenih po selima istočno od Tuzle i oko Živinica, koja su tada neposredno bila ugrožena četničkim napadima. Nepuna četiri mjeseca kasnije, Dobrovoljački odjel je preimenovan u Zdrug dobrovoljačke legije Hadžiefendića, da bi u svibnju taj zdrug konačno bio preustrojen u Domobransku dobrovoljačku pukovniju ili Domdo pukovniju. Pukovnija se sastojala od stožera u Tuzli, te šest bojni raspoređenih po gradovima i mjestima sjeveroistočne Bosne (Tuzli, Gračanici, Brčkom, Bijeljini, Zvorniku i Puračiću). U narodu je najčešće nazivana "legijom", dok su je partizani i četnici nazivali "muslimanskom legijom".

[uredi] Hadžiefendić i 13. SS divizija

Bojnik Muhamed Hadžiefendić je u političkom pogledu bio blizak tzv. bošnjačkim autonomistima u Sarajevu, političkoj grupaciji koja se zalagala za izdvajanje Bosne i Hercegovine iz sastava NDH i njezino stavljanje pod izravan njemački protektorat, što svjedoče i izvještaji predstavnika policijskog atašea u njemačkom konzulatu u Sarajevu, Rudolfa Treua. S tim u vezi, djelatnici UNS-e su sastavili nekoliko povjerljivih izvještaja o "protudržavnom radu" bojnika Hadžiefendića, slikajući najcrnjim bojama njegovu pukovniju. Hadžiefendić je podržao osnivanje SS divizije od bosansko-hercegovačkih muslimana, jer su autonomisti općenito taj korak promatrali kao njemačku podršku njihovim zahtjevima. U svrhu promicanja za vrbovanje dragovoljaca, Hadžiefendić je tijekom ožujka i travnja 1943. obišao nekoliko bosanskih gradova, a naposlijetku je i sam pristupio u Waffen-SS, gdje je dobio čin SS-Sturmbannführera. Međutim, njegov primjer nisu slijedili drugi časnici DOMDO pukovnije: nekoliko njih je odmah dezertiralo u partizane (među njima i čuveni književnik Meša Selimović), uputivši više proglasa muslimanima da ne idu u SS, već da podrže partizane. To je za vlasti NDH bilo previše, pa je bojnik Hadžefendić odmah smijenjen s mjesta zapovjednika DOMDO pukovnije. Ipak, nije se aktivirao ni u Waffen-SS, zbog zdravstvenih problema. Cijelo ljeto 1943. je proveo na liječenju u Zagrebu, a vratio se u Tuzlu negdje u rujnu iste godine. Nakon što su partizani zauzeli Tuzlu 2. listopada, Hadžiefendiću je u prvom redu ostavljena sloboda, ali su partizani napokon odlučili da ga kao opasnog političkog protivnika likvidiraju. Hadžiefendić je uhićen 7. listopada i izveden pred vojni sud. U presudi je navedeno da je Hadžiefendić bio "jedan od glavnih organizatora SS formacija za njemačku vojsku", čime je "služio okupatoru i radio protiv interesa naroda, u prvom redu muslimana, čije je sinove (...) bacao na ratnu klaonicu za račun okupatora", te da je "prilikom zadnjeg pokušaja okupatora i ustaških bandi da upadnu u oslobođenu Tuzlu (...) rovario i radio protiv interesa Narodno-oslobodilačke vojske, stvarajući paniku i unoseći nemir među stanovništvo". Hadžiefendić je osuđen na smrt i strijeljan zajedno s preko pedeset drugih građana Tuzle, Bošnjaka, Hrvata, pa čak i Srba, koje su komunisti ocijenili "neprijateljskim elementima". Njegovi posmrtni ostaci su kasnije preneseni i pokopani ispred Jalske džamije u Tuzli. Prije nekoliko godina, došlo je do inicijative da se bojnik Hadžiefendić i službeno rehabilitira, te da se po njemu nazove jedna ulica u Tuzli, ali to je propalo uslijed medijske hajke koju je pokrenula ultraljevičarska Bosanska stranka. Mostarlić je sa očajem primio vijest o smrti svog najboljeg prijatelja, ali još uvijek nije gubio nadu o ostvarenju bošnjačkog interesa. U prosincu 1943. godine stupa u kontakt sa bošnjačkim autonomistima u Sarajevu i definitivno se pridružuje. Međutim nedugo zatim i Mostarlić gine.