Knjiga o Sucima

Izvor: Wikipedija

Stari zavjet
Judaizam, Protestantizam, Katoličanstvo, Pravoslavlje Knjiga Postanka Knjiga Izlaska Levitski zakonik Knjiga Brojeva Ponovljeni zakon Jošua Knjiga o Sucima Ruta Prva knjiga o Samuelu Druga knjiga o Samuelu Prva knjiga o Kraljevima Druga knjiga o Kraljevima Prva knjiga Ljetopisa Druga knjiga Ljetopisa Ezra Nehemija Estera Job Psalmi Mudre izreke Propovjednik (Kohelet) Pjesma nad pjesmama Izaija Jeremija Tužaljke Ezekiel Daniel Hošea Joel Amos Obadija Jona Mihej Nahum Habakuk Sefanija Hagaj Zaharija Malahija
Deuterokanonske knjige Tobija Judita Prva knjiga o Makabejcima Druga knjiga o Makabejcima Knjiga Mudrosti Knjiga Sirahova Baruh Pismo Jeremije proroka
Pravoslavlje Ezra Treća knjiga o Makabejcima Ode Psalm 151
Istočno i rusko pravoslavlje Ezra
Istočno pravoslavlje Jubileji Henok
Portal: Kršćanstvo
uredi

Knjiga o Sucima (heb. ספר שׁופטים Sefer Šoftim; grč. Κριταί; lat. Iudicum) naslov je sedme knjige Staroga zavjeta. U katoličkom kanonu ubraja se među Povijesne knjige, a u židovstvu među Prednje proroke. Kratica za ovu knjigu: Suci.

Sadržaj 1 Naziv 2 Struktura 3 Književni sastav 4 Sadržaj knjige 5 Knjiga o Sucima i povijest 6 Ostali projekti Wikimedije

[uredi] Naziv

Hrvatski je naziv ove knjige prijevod je latinskog i grčkom naziva koji također govore o sucima. U hebrejskom jeziku riječ je izvedena iz glagola שׁפט (šafat), čije je temeljno značenje „suditi“, „presuđivati“, no ono se prenijelo i na vršenje vladarske službe, budući da su vladari imali i sudsku vlast. Na taj način, ovaj hebrejski termin označuje predvodnike, plemenske vođe, vođe naroda, o kojima i govori ova knjiga.

[uredi] Struktura

Knjiga o Sucima sastoji se od tri dijela različita obujma, a to su: uvod (Suci 1,1-2,5); glavni dio (Suci 2,6-16,31); dodaci (Suci 17-21). Uvod (1,1-2,5) nema zapravo izravne veze s ostatkom knjige, nego je pogled unazad prema Knjizi o Jošui, te prikazuje osvajanje Obećane zemlje i njegove posljedice.

Glavni dio knjige (2,6-16,31) donosi niz izvještaja o sucima, to jest plemenskim i ratnim vođama naroda. Obično se razlikuje šest „velikih sudaca“ (Otniel, Ehud, Barak i Debora, Gideon, Jiftah i Samson), kojima je posvećena veća pozornost, i šest „malih sudaca“ (Šamgar, Tola i Jair, Ibsan, Elon i Abdon), koji se tek kratko spominju.

Dodaci (17-21) sadrže izvještaj o seljenju pripadnika plemena Dan i o utemenljenju svetišta u Danu (17-18), te izvještaj o ratu ostalih plemena protiv Benjamina (19-21).

[uredi] Književni sastav

U uvodnom dijelu knjige (1,1-2,5) postoje bitne razlike u odnosu na Jošuu, ukoliko učinak samih osvajanja nije jednak, te se sada pokazuje da su mnoga mjesta koja bi prema prethodnoj knjizi pripadala izraelskim plemenima, zapravo ostala u vlasti starosjedioca. Razlike se objašnjavaju drugačijim porijeklom tradicije o osvajanju. Dok je tekst Knjige o Jošui većim dijelom plod sjeverne tradicije, posebice s područja plemena Efrajima, ovaj dio Knjige o Sucima nastao je pod utjecajem južne, Judine tradicije. Značajke su uvoda ponavljanja (2,11-19 i 2,6-10 uz 2,20-3,6), koja govore o višestrukim redakcijskim zahvatima.

Glavni dio knjige donosi tradicije različitih plemena o njihovim vođama i junacima, a u jednu cjelinu spojili su ih deuteronomistički uređivači, koji su knjizi dali nadasve religiozni karakter unutar teme vjere i nevjere. Tako ovi redaktori prikazuju kako su se Izraelci iznevjerili Bogu, pa su poput kazne podvrgnuti stranim tlačiteljima, no Bog im šalje osloboditelja (suca) koji ih izbavlja. Poput uvoda, i glavni dio sadrži neka ponavljanja, kao što se to dobro vidi u izvještaju o Samsonu (15,20; 16,30), pa se može zaključiti da je čitava knjiga prošla barem kroz dva uzastopna izdanja. U ovom, glavnom dijelu knjige nalazi se i Deborina pjesma (Suci 15), za koju se drži da pripada među najstarije starozavjetne tekstove.

Dodaci knjige (17-21) još nisu pridodani u doba deuteronomističke redakcije. Onamo su dodani svakako nakon povratka iz babilonskog ropstva, no temelje se na starijim predajama, vezanim uz svetišta u Danu, te Mispi i Betelu.

[uredi] Sadržaj knjige

Knjiga o Sucima prikazuje period nakon Jošue do uspostave monarhije, obilježen serijom Izraelovih otpada, kao uzrocima nedaća, koji nakon kajanja završavaju tako da ih Bog spašava „podizanjem“ izbavitelja-sudaca.

Nakon Jošuine smrti, uslijed nedostatka središnje vlasti, starješine su teško mogle održati jedinstvo (Suci 17,6). Usto, Izraelci su potpuno vladali samo gorskim krajevima (Judejsko i Efrajimsko gorje i gornja Galileja) dok su dolinama i ravnicom uz Sredozemno more i dalje vladali Filistejci i kanaanski narodi. Suci su u tom razdoblju (oko 1200.-1025. pr.ne.) vodili uglavnom pojedina plemena u lokalnim ratovima. Bila je tu riječ o karizmatskim vođama koje je Bog izabrao i obdario moralnom snagom i fizičkim sposobnostima (Samson, Otinel, Ehud, Debora, Gideon...) No uslijed jačanja Amonaca na istoku (1Sam 11) i Filisejaca na zapadu (1Sam 4,1-11) koji su predstavljali preveliku opasnost za obranu na plemenskom principu, ukazala se potreba za ujedinjenjem plemena u čvršću zajednicu, te će biti stvoreno jedinstveno kraljevstvo, čime će se baviti sljedeće starozavjetne knjige.

[uredi] Knjiga o Sucima i povijest

Teško je naći bilo koji izvanbiblijski izvor koji bi potvrdio događaje o kojima piše ova knjiga. I u samoj knjizi kronologija je proizvoljna, te se njome ne može služiti kao čvrstim povijesnim izvorom. Arheološki ostaci potvrđuju nastavak postojanja ponajprije filistejskih gradova, kao što su Gaza, Aškelon ili Ekron, s njihovom bogatom kulturom koja je bila pod snažnim utjecajem zapadnih krajeva. Epizodu o Debori i Baraku valja smjestiti otprilike u sredinu 12. stoljeća p. n. e., kad su se doista odigravale bitke u dolini Jizreel, nakon kojih su, zahvaljujući pobjedi, mogla biti i fizički spojena područja plemena koja su prebivala u Efrajimskom gorju i onih u Galileji.

[uredi] Ostali projekti Wikimedije

Wikizvor ima izvorni tekst na temu: Suci (Šarić)

Wikizvor ima izvorni tekst na temu: Sudci