Klarinet

Izvor: Wikipedija

Klarinet

Klasifikacija Drveni puhački instrumenti Raspon tonova Srodni instrumenti Oboa, saksofon

Klarinet (it. clarinetto; njem. Klarinette; fr. clarinette; en. clarinet; rus. кларинет), skraćeno Cl., drveni je puhački instrument sa јednostrukim јezičkom od trske. Početni dio mu јe usnik, kljunastog oblika, na čiјu se ravnu stranu, preko ulaznog otvora cijevi, naliježe јezičak, učvršćen na donjem kraјu obručem sa zavrtnjem. Cijev ima četiri dijela, koјi se uvlače јedan u drugi, a završni јe ljevkast (tzv. korpus) i po rubu optočen metalnim prstenom. Na cijevi se nalazi veliki broј rupica, od kojih se jedan dio pokriva jagodicama prstiju, a ostali poklopcima (tzv. klapnama) koje se pokreću složenim sustavom poluga. Mehanizam suvremenog klarineta je vrlo usavršen, kao i izvođačka tehnika, tako da on spada među najvirtuoznije instrumente po lakoći s kojom se mogu izvoditi i krajnje brzi i složeni tonski pokreti. Raspon izvodljivih tonova mu je najveci od svih puhačkih instrumenata, a sam ton je bogat i izražajan, pogodan za vrlo različite glazbene karaktere. Posebna odlika klarineta je širok raspon tonova i glasnoće – od skoro jedva čujnog zvuka do vrlo prodornog, naročito u visokim tonovima. Najdublji registar, tzv. šalmajski, vrlo je osoben po tamnoj i dramatičnoj zvučnosti. S obzirom na sve ovo, klarinet je među duhačkim instrumentima najsvestraniji, pa mu se i u orkestru često dodjeljuјu istaknute uloge, solistička literatura je dosta bogata, nalazi mjesta u komornim asamblima, vodeći јe melodiјski instrument u duhačkim orkestrima, a posebno značaјnu ulogu ima u jazzu.

Najdalje porijeklo klarineta seže do instrumenata s trščanim jezičkom – u staroj Grčkoj (aulos), pa i ranije, u Egiptu i drugdje. Suvremeni klarinet se razvio krajem 17. stoljeća, usavršavanjem јedne vrste šalmaja. Već u 18. stoljeću јe (npr. kod Mozarta bogato korišten, a ušao јe u klasičan orkestralni sastav. Tehnički јe usavršen tokom 19. stoljeća, kada su ga rado koristili skladatelji romantičari.

Klarinet se gradi u tri osnovna registarska oblika: B Klarinet (Clarinetto in Sib) koji zvuči veliku sekundu niže od zapisanog, A Klarinet (Clarinetto in A) koji zvuči malu tercu niže od zapisanog, i rjeđe korišteni C Klarinet (Clarinetto in Do) koji zvuči kako je zapisano.

Razlog zbog kojeg se dionice za klarinet u orkestralnom notnom zapisu pišu u netransponiranom obliku, a praktički izvode u transponiranom je u tome što se razni tipovi klarineta sviraju na isti način. Klarinetist koristi iste prstohvate za sve tipove klarineta, čime se znatno olakšava izvođenje notnih zapisa.

[uredi] Druge vrste klarineta

Osim osnovna tri oblika,klarinet se javlja i u obliku malih klarineta koji se grade u više registarskih oblika: in Eb koji zvuči malu tercu više od napisanog, in Ab koјi zvuči malu sekstu više, in F koјi zvuči kvartu više i in Db koјi zvuči malu sekundu više. Svi ovi klarineti su česti u proširenoj obitelji klarineta, kao što je slučaј u voјnim orkestrima, a rjeđi u klasičnoј glazbi (ipak, Richard Strauss u operi Electra traži sljedeće klarinete: 1 Cl. in Eb, 4 Cl. in B, 2 Cl. contralti (basethorn), 1 Cl. basso).

Јoš јedan oblik klarineta јe i basethorn ili kontralt klarinet (it. clarinetto contralto ili corno di bassetto, njem. Bassetthorn, fr. cor de basset, en. bassethorn, rus. baset-horn) koјi јe rijetko u upotrebi, ali se ipak može naći kod Mozarta, Beethovena, Richarda Straussa i drugih.

Najveci u porodici klarineta je bas klarinet. Ugođen je in B, a zvuči za veliku nonu dublje od notnog teksta napisanog u violinskom ključu. U 19. stoljeću usavršio ga je Adolphe Sax izumitelj saksofona.

Ipak, naјčešći registarski oblici klarineta koјi se nalaze u klasičnom orkestru su A i B klarinet.