Celer

Izvor: Wikipedija

Celer

Apium graveolens

Carstvo:	Plantae
Divizija:	Magnoliophyta
Razred:	Magnoliopsida
Red:	Apiales
Porodica:	Apiaceae
Potporodica:	Apioideae
Rod:	Apium
Vrsta:	A. graveolens

Dvojno ime

Apium graveolens
L.

Celer (Apium) (od grčkog σέλινον, sélinon: Peršin), odnosno uobičajenih narodnih naziva ak, červez, opih, pitomi celer, selen, zelena.

Apium graveolens

Sadržaj

1 Opis biljke
2 Miris i okus
3 Povijest i rasprostranjenost
4 Ljekovito djelovanje
5 Vidi još
6 Vanjske poveznice
- 6.1 Ostali projekti

[uredi] Opis biljke

Celer je zeljasta godišnja, dvogodišnja ili višegodišnja biljka iz porodice štitarki s mesnatim ili vretenastim, a katkada i gomoljasto odebljalim korijenom, te razgranjenom stabljikom visokom 40 - 80 cm. Tamnozeleni i sjajni listovi su veliki i perasto razdijeljeni, a listići su klinastog oblika na vrhu urezani i nazubljeni. Cvijetni štit je s kratkom peteljkom zrakast s bijelim i sivobijelim cvjetovima koji cvjetaju od srpnja do rujna, a kuglasti plod je rebrast. Na cijeni je kao vrlo vrijedna ljekovita biljka.

[uredi] Miris i okus

Korijen ima svojstveno aromatičan miris, koji nije svakome ugodan, obiluje eteričnim uljima (terpeni) kojima zahvaljuje svoju aromu i okus, a sam gomolj štiti od bakterija, gljivica i prirodnih neprijatelja. Okus vrtnog celera je oštar i začinski, ali kuhan ima blagi i ugodan ukus. Vrtni celer se cijeni zbog svoje delikatne arome, koja oplemenjuje jela, obogaćujući okus jelima od povrća, ali i voća (odlično se slaže s jabukom).

[uredi] Povijest i rasprostranjenost

Raste od Azije do sjeverne Afrike, preko Sredozemlja do Europe i Engleske, a kao divlja samonikla biljka bio je poznat još u pradavna vremena, koja raste na obalama, vlažnim i močvarnim područjima.

Kao vijenac se nosio na pogrebnim svečanostima u starom Egiptu i nađen je u grobnicama faraona. U Homerovoj Odiseji se spominje kako su livade na otoku Kalipsu bile prekrivene ljubicama i celerom, a bio je i simbol ljepote i veselja. Starim Grcima je bio najomiljenije cvijeće za grob i žalost.

Kod starih Rimljana bio je simbol smrti i za nekoga na umoru govorili bi: "Apio indiget" (preostaje mu samo celer).

Hipokrat ga je preporučivao svima koji imaju treperave živce.

Francuski fitoterapeut Maurice Mességué je u svojim knjigama o ljekovitom povrću i bilju naveo stare narodne izreke: "Kad bi žena samo znala kako će joj muž biti snažan ako jede puno celera, išla bi i na kraj svijeta da mu ga nabavi" i "Kad bi muž znao pravi učinak celera, zasijao bi njime cijeli vrt".

A narodna urečica glasi: "Tko na srcu ima feler, treba uvijek jesti celer". Također je i popularan u tradicionalnoj kineskoj medicini koja ga preporučuje za snižavanje krvnog tlaka.

Od 16. stoljeća počinje njegov uzgoj kao kultivirane biljke i danas se nalazi u gotovo svakom vrtu, a u današnjih Grka celer je simbol sreće i veselja, dok su Francuzi oduvijek uživali u njemu hvaleći ga uzrečicom: "Ne treba se plašiti mukotrpnog puta do Rima radi ljubavi i celera".

[uredi] Ljekovito djelovanje

Apium graveolens

Ljekovite su tvari najviše sadržane u sirovom, svježe istisnutom soku iz korijena, listova i stabljike, no kod pripravljanja treba izbjeći prisustvo listova, jer oni čine sok gorkim. Sadrži sve vitamine B kompleksa, vitamin C, vitamin A, vitamin E, minerale, kalcij, natrij, alkaloid apiin, asparagin, eterično ulje (Oleum Apii).

Jedenjem celera ili pijenjem soka, eterična ulja celera djeluju antibakterijski i antimikotički u ustima, grlu, želucu i crijevima, djeluju na mokraćni sustav, izlučuju se i putem bubrega, dezinficirajući i dalje sluznice, pomažući na taj način kod upala mokraćnih puteva i tegoba s mokrenjem, djeluju pročišćavajuće i potiču stvaranje žuči. Stimulira rad bubrega i snažno pospješuje menstruaciju. Sjemenke celera u Engleskoj i Australiji se već dugo koriste kao tradicionalni lijek protiv raznih tipova artritisa