Engleska
Izvor: Wikipedija
|
|||||
Geslo: Dieu et mon droit (francuski, "Bog i moje pravo") |
|||||
Himna: nema1) | |||||
Službeni jezik: | engleski | ||||
Glavni grad: | London | ||||
Najveći grad : | London | ||||
Kraljica: | Elizabeta II. | ||||
Predsjednik Vlade: | Gordon Brown | ||||
Površina: - ukupno: - % vode: |
1. u UK po veličini 130,395 km² 1,9% |
||||
Stanovništvo: - ukupno (2005.): - Gustoća: |
1. u UK po veličini 50.431.700 384/km² |
||||
Valuta: | britanska funta (100 penija) |
||||
Vremenska zona: | UTC UTC +1 ljeti |
||||
Svetac zaštitnik: | Sveti George | ||||
1) kraljevska krilatica 1) Engleska nema službenu himnu no mnogo ih se svrstava u službenu, no u sportu se svira God Save the Queen |
Engleska je najveće i najgušće naseljeno područje Ujedinjenog Kraljevstva.
Naziv Engleska se vrlo često pogrešno koristi kao sinonim za državu Ujedinjenog Kraljevstva ili za otok Veliku Britaniju.
Sadržaj |
[uredi] Zemljopis
Engleska obuhvaća južni dio otoka Velike Britanije, na sjeveru graniči sa Škotskom a na zapadu sa Walesom i Irskim morem. Na istoku graniči sa Sjevernim morem a na jugu Engleska leži na Engleskom kanalu.
[uredi] Politika
Sjedište Vlade kraljevstva kao i kraljevske obitelji je u glavnom gradu Londonu. Za razliku od Škotske , Walesa ili Sjeverne Irske nema ni svoj parlament ni svoju vladu. Njihovu su ulogu preuzeli Parlament i Vlada Ujedinjenog kraljevstva. Pri tome je uobičajeno, da o pitanjima koja se tiču isključivo Engleske zastupnici drugih dijelova zemlje u Parlamentu ne glasaju. Međutim, planira se podjela Engleske na više administrativnih područja s vlastitom upravom (Devolucija).
[uredi] Heraldika
Engleska zastava, poznata i kao Križ Svetog Jurja (engl. Georgea), je crveni križ na bijeloj podlozi.
Drugi heraldički simboli su Tudorska ruža i Tri lava
[uredi] Povijest
Približno između 10.000. p.n.e. i 6.000 p.n.e.., završetkom ledenog doba, došlo je na području Britanskog otočja do otopljavanja klime pa je tako potopljena i prevlaka koja je preko Sjevernog mora spajala Englesku sa kontinentom. Toplija klima dovela je do pojave većeg broja biljaka i životinja, pa tako i do prvih lovaca skupljača, a nakon njih i prvih ratara. Prvi dokazi korištenja pluga na području Engleske pojavili su se 3.500 p.n.e. Uslijed razvoja poljoprivrede došlo je i do povećanja broja stanovništva pa se u većoj mjeri pojavljuju i dokazi o prisutnosti ljudi na području Engleske. Ti dokazi pojavljuju se u obliku ritualnih spomenika, pogrebnih komora, kamenih nizova i krugova. Ti objekti postajali su s vremenom sve složeniji i ukazuju da je poznavanje astronomije igralo veoma važnu ulogu, iako vjerski običaji tadašnjih ljudi i nisu sasvim poznati. Najpoznatiji spomenici tog vremena u Engleskoj su ritualna središta u Aveburyju i Stonehengeu.
Engleska je u to doba bila izložena pritisku Kelta, kulture koja se oko 800. p.n.e. pojavila u južnoj Njemačkoj, a zatim se proširila dobrim dijelom Europe, pa tako i Engleskom. Razlozi širenja keltske kulture na Englesku nisu još potpuno jasni, a mogli bi biti uvjetovani doseljavanjem novih stanovnika ali i trgovinom. U to doba uslijed obrade metala došlo je do snažnog razvoja poljoprivrede, trgovine, kovanja novca te prvih začetaka gradova i plemenskih "država".
Nakon što je osvojio Galiju Gaj Julije Cezar zaključivši je da je nužno spriječiti potporu koju Keltima u Galiji pružaju Kelti sa područja Britanije, a vjerojatno i zbog želje za slavom i plijenom, te potreba da zaposli svoje postrojbe, pokrenuo je godine 55. p. n. e. i 54. p. n. e. pohod na južnu Englesku, ali je naišao na neočekivano snažan otpor i oluje. Zbog toga se Cezar bez mnogo razmišljanja vratio u Galiju. Njegovi nasljednici razvili su trgovačke veze sa stanovnicima Engleske, ali pokreta vojske nije bilo do 43. godine, kada je napad poveo car Klaudije kako bi stekao nužan vojni ugled ali i zato što su rimski štićenici u južnoj Engleskoj izgubili kontrolu. Tijekom narednih stoljeća, sve do početka 5. stoljeća Rimljani su, postepeno pokorivši zatečene narode, znatno utjecali na razvoj Engleske, kako u gospodarskom tako i u kulturnom smislu. Rimljani su razvili urbani sustav povezan cestama, te izgradili romanizirane posjede i vile. Gradovi poput Londona (Londiniuma), Lincolna (Linduma) i Yorka (Eboracuma) bili su središta vlasti, potrošnje i rimske kulture. Izvan gradova Engleska se nije romanizirala u mjeri u kojoj su to učinile druge provincije. Da bi obranio pogranično područje Engleske od invazije sa sjevera car Hadrijan je godine 122 duž linije između rijeke Tyne i zaljeva Solway izgradio je zid nazvan po njemu Hadrijanov zid. Kao i drugi dijelovi Rimskog carstva i Britanija je dolazila pod sve snažnije udare nadirućih "barbarskih naroda": Pikta iz Škotske, te Angla, Juta i Sasa iz Njemačke i Danske. Godine 367. izvršili su uspješnu invaziju koja je dovela do golemih razaranja. Rimsku vlast ponovno je uspostavio car Teodozije, no ti napadi doveli su do općenitog slabljenja trgovine i stagnacije gradova, te je početkom 5. stoljeća, za vrijeme vlasti rimskog cara Honorija, rimska Britanija potpala pod vlast "barbarskih naroda".
Razdoblje nakon prodora "barbarskih naroda" općenito je malo poznato i malo je izvora, osim dijelom arheoloških koji škrto govore o razdoblju od nekoliko stoljeća (od 5. do 7. stoljeća). Može se reći da su napadači naišli na prilično žilav otpor domicilnog stanovništva ali postepeno su, naročito tijekom 6. stoljeća, Angli i Sasi na području Engleske uspostavili svoja kraljevstva. Neki arheološki dokazi, kao npr. kraljevska grobnica kod Sutton Hooa, govore, prema nađenim ukrasima, da su novouspostavljena kraljevstva održavala određene kulturne i trgovačke veze sa kontinentom i nisu potpuno prekinule kulturni kontinuitet sa rimskim periodom.
Kršćanstvo se u Engleskoj počelo širiti relativno brzo nakon što su novi narodi uspostavili svoja kraljestva. Prvi pokušaj je bio kada je papa Grgur Veliki godine 597. uputio misiju u Canterbury, glavni grad Kenta, no pravi iskorak učinila je irska Crkva koja je kroz određeno vrijeme misionarskim radom kršćanstvo proširila, preko Škotske na Englesku. Godine 664. na crkvenom saboru u Whitbyju pripremljen je teren za organizaciju engleske Crkve, te je papa imenovao Teodora iz Tarsusa prvim nadbiskupom Canterburyja.
U periodu do 9. stoljeća brojna mala kraljevstva, nakon brojnih manjih ili većih ratova spojila su se u tri velika kraljevstva pod nazivima: Northumbrija, Mercija i Wessex.
Tijekom ovih nemirnih vremena područje Engleske moralo je pretprjeti još jedan val "barbarskih" napada i to od strane Vikinga (Danaca, Norvežana i Šveđana). Prvi danski brodovi primijećeni su u engleskim vodama godine 789., dok su Norvežani 794. brutalno opljačkali samostan Lindisfarne, važno vjersko središte Northumbrije. Od sredine 9. stoljeća Danci su pojačali pritisak na području južne i istočne Engleske, te su sve više dolazili kako bi osvojili i ostali, a manje pljačkali. Pritisak Danaca je bio nezaustavljiv sve do godine 878. kada ih je porazio kralj Alfred Veliki u bici kod Edingtona. Pod Alfredom Velikim kraljevstvo Wessex veoma snaži te postepeno prerasta u Englesku, te se može reći da je Alfred Veliki prvi engleski kralj.
Alfredovi nasljednici Edvard I. Stariji te Ethelstan Sjajni svojim su sposobnim vođenjem ratova potpuno porazili Dance na cijelom području Engleske te i formalno ujedinili bivša kraljevstva u Kraljevstvo Englesku. Učvršćen je i proširen sustav grofovija (shire), koje su bile podijeljene u okruge (wapentake) odgovorne za održavanje reda i zakona. Sustav dužnosnika: zapovjednika, šerifa, vijećnika i sudaca povezivao je vladara i lokalne zajednice. Čvrsto je ustrojen i sustav razrezivanja poreza i vojne obveze.
Od godine 980. do 1016. ponovno su se intenzivirali napadi Danaca koji su sada bili organizirana vojska uređenog kraljevstva pri čemu je Engleska ostala podijeljena između Knuta Velikog i Edmunda II. Željeznobokog. Nakon Edmundove smrti Engleska je potpala pod vlast danskog kralja Knuta Velikog. To razdoblje prevlasti Danaca potrajalo je do povratka kraljevske loze Wessex na čelu sa Edvardom III. Ispovjednikom godine 1042.
Mirno razdoblje potrajalo je do smrti kralja Edvarda III. Ispovjednika godine 1066. Kako Edvard nije imao djece na englesko prijestolje pretendirali su Vilim, vojvoda normandijski i sin tada najvećeg engleskog velikaša grofa Godwina od Wessexa, Harold. Kraljevsko vijeće (Witenagemot) izabralo je Harolda pod imenom Harold II. Vojvoda normandijski Vilim nije se s time mirio, budući da je tvrdio da je kralj Edvard baš njemu obećao englesku krunu, pa je prikupio vojsku te izvršio invaziju Engleske, porazio i ubio Harolda II u bici kod Hastingsa. Ovaj događaj izazvao je korjenite i sveobuhvatne promjene u engleskom društvu i vladajućoj eliti. Vilim I. Osvajač proveo je sveopću normanizaciju Crkve i zemlje. Uskratio je Anglosasima mogućnost izbora crkvenih poglavara, dovodio iz stranih zemalja, te je oduzeo zemlju svim zemljoposjednicima Anglosasima i dodijelio ih normanskoj eliti sukladno ratnim zaslugama. Uveo je francuski jezik kao službeni. Zaslužan je za stvaranje sveobuhvatnog imovinskog katastra sve imovine u Engleskoj (Domesday Book). Vladavina Normana značila je jačanje feudalizma, uspon gradske trgovine i obrta te širenje francuskog jezika i kulture. Svijet normanske Engleske nestao je nakon devedesetak godina, 1154. godine, isto kao što je i nastao, u ratu. I to u građanskom ratu za vrijeme vladavine kralja Stjepana.
Novo razdoblje u povijesti Engleske počinje dolaskom na prijestolje Henrika II. iz dinastije Anjou-Plantagenet. U razdoblju 12. i 13. stoljeća došlo je do pojačanog razvoja poljoprivrede, obrta i trgovine. Razvijaju se mnoge djelatnosti koje utječu na razvoj novčarstva što dovodi i do promjena u strukturi društva. Jačaju gradovi koji se izvan zidina i opkopa šire u okolicu. Dok je feudalna, normanska Engleska bila zasnovana na zemlji, ova nova društvena i gospodarska struktura Engleske u nastajanju biva zasnovana na novcu, pa su se tako čak i vazalske obveze vitezova u dobrom dijelu, umjesto vojnom službom, isplaćivale u obliku novčane rente. Sve više odnos gospodara i kmeta postaje odnos zemljoposjednika i zakupca.
Vladavine Rikarda I. Lavljeg Srca i Ivana Bez Zemlje (1189-1216) koji su vodili mnoge ratove za svoje nasljedne feude u Francuskoj zemlju su iscrpili, a i grubi način vladavine Ivana Bez Zemlje potakli su englesko plemstvo na ustanak na kraju kojeg je Ivan bio prisiljen sklopivši Veliku povelju sloboda (Magna charta libertatum), prihvatiti uvjete koji su ograničavali njegovu moć, davali određene povlastice plemstvu, a slobodni ljudi su dobili određena jamstva protiv samovoljnih kraljevskih postupaka. Magna charta libertatum smatra se prvim pisanim ustavnim zakonom Engleske (i uopće prvim pisanim ustavnim aktom u svijetu) pogotovo iz razloga što su ustanak plemstva i sklapanje Povelje podržali i drugi slojevi naroda. Također se smatra dokumentom koji jamči građanska prava i vladavinu zakona.
Novi poticaj razvoju parlamentarizma u Engleskoj dao je ustanak plemstva protiv kralja Henrika III. koji je bio rezultat neprihvaćanja Oxfordskih i Westminsterskih odredbi kojima je visoko plemstvo nastojalo dodatno kontrolirati kralja. Parlament se dodatno razvijao tijekom vladavine Edvarda I. koji je bio puno oprezniji vladar. Tijekom njegove vladavine osvojen je Wales 1284. godine.
14. stoljeće u povijesti Engleske ostat će najviše upamćeno po dva događaja. Početku Stogodišnjeg rata i pojavi kuge.
Naime, u Francuskoj je izumrla izravna linija dinastije Capet pa je Edvard III. 1337. tražio za sebe francusku krunu jer mu je majka Izabela bila iz kuće Capet. Edvard je ponosno zatražio francusku krunu izazivajući "Filipa de Valoisa koji je sebe nazivao francuskim kraljem", i zapleo se u rat koji će kasnije dobiti naziv Stogodišnji rat. U početku rata Edvard III. je pobjedama kod Sluisa 1340., Crécyja 1346., zauzećem Calaisa, te osvajanjem velikog dijela zapadne Francuske postigao uspjehe, ali godine 1360. sporazumom iz Brétignyja morao se odreći svojih pretenzija u Francuskoj, a primirjem godine 1375. izgubio je sve posjede u Francuskoj osim Calaisa, Bordeauxa, Bayonnea i Bresta. Rat se slijedećih desetljeća nastavio sa promjenjivom srećom.
Crna smrt (kuga) stigla je u južnu Englesku godine 1348. najvjerojatnije brodovima iz kontinentalne Europe. Slijedilo je nekoliko epidemija i to 1361., 1369. i 1374. godine. Učinak kuge na stanovništvo bio je razarajući: u samo jednom naraštaju umrla je najmanje jedna trećina ako ne i polovina stanovništva. Pošast kuge donijela je katastrofu golemih razmjera koja se odrazila na funkcioniranje cjelokupnog engleskog društva kroz duže vrijeme.
Između 1415. i 1420. godine kralj Henrik V.. postigao je u Stogodišnjem ratu velike vojne pobjede u Francuskoj i sa vojskom došao pred zidine Pariza. Nakon višemjesečnih pregovora, 1420. godine, postignut je sporazum iz Troyesa prema kojem je Henrik V. oženio kćer francuskog kralja Karla VI. Katarinu od Valoisa i postao nasljednik francuske krune. Henrik V. je tim sporazumom postao prvi engleski kralj koji je i faktički i pravno, svojim pravom na nasljedstvo francuske krune, ujedinio francusku i englesku krunu.
Tijekom vladavine njegova nesposobnog sina Henrika VI. pod čijom krunom su bile pravno, ne i faktički, ujedinjene Francuska i Engleska, anulirana su sva postignuća njegova oca Henrika V. u Francuskoj, faktički je završio Stogodišnji rat porazom Engleske i u zemlji je zavladao kaos i građanski rat nazvan Ratovima dviju ruža vođen između dviju obiteljskih klanova i pretendenata na englesko prijestolje, klana York (Bijela ruža) i klana Lancaster (Crvena ruža) koji se odvijao u razdoblju između 1461. do dolaska na vlast dinastije Tudor 1485. u bici kod Boswortha na čelu sa kraljem Henrikom VII.. Bitka kod Boswortha smatra se prijelomnicom u engleskoj povijesti i općenito krajem Srednjeg vijeka u Engleskoj.
Novo razdoblje počelo je vladavinom Henrika VIII. koji je raskinuo veze Katoličke crkve u Engleskoj sa Rimom i papom te osnovao Anglikansku crkvu, koja je dolaskom na vlast njegova sina Edvarda VI. potpuno preusmjerena ka protestantizmu što je imalo ne samo vjerske nego i političke konzekvence na položaj Engleske u okružju i vanjskopolitičkom usmjerenju. Naime, veliki utjecaj na mladog Edvarda VI. imao je Thomas Cranmer, nadbiskup canterburyjski koji je bio vjerski i politički usmjeren ka protestantizmu i koji je utjecao da se mnogi katolički vjerski običaji počnu zamjenjivati protestantskim. Knjiga molitvi (Book of Common Prayer), a napose Zakon o uniformnosti (Act of Uniformity) u politički i vjerski život Engleske počeli su uvoditi protestantske običaje što je utjecalo na antagoniziranje katolika i protestanata, te do ustanaka u pojedinim dijelovima Engleske, koja je tada još uvijek bila pretežno katolička, a koji ustanci su krvavo ugušeni tako da su pojedina područja Engleske opustošena i lišena muškog stanovništva uslijed masovnih likvidacija.
[uredi] Upravna podjela
39 povijesnih grofovija (engl. Counties)
Tih 39 povijesnih grofovija postoje od kasnog srednjeg vijeka. Od polovine 20. stoljeća su grofovije u svojoj ulozi kao upravna područja više puta ponovo organizirani, ali u svijesti stanovništva i dalje postoje kao povijesne grofovije. Veći gradovi i dalje su bili dijelovi grofovija, ali se njima samostalno upravljalo kao (engl) Borougs.
Suvremena upravna podjela
Tijekom 20, stoljeća je upravna podjela djelomično prilagođena novonastalim velikim gradskim aglomeracijama. Na taj su način promijenjene i granice navedenih 39 povijesnih odnosno tradicionalnih grofovija. Tako je, na primjer, 1965 ustanovljeno upravno područje "veliki London". 1974 su ustanovljeni 6 Metropolitan Counties kao i t.zv. Non-Metropolitain Counties, među njima i nekoliko manjih grofovija kao Avon , Humberside i Cleveland , koje su 1990-tih dijelom raspuštene (tako recimo Rutland i Westmorland). Counties se dijele na okruge ˙Districts) koji bi se po svom djelokrugu ovlasti mogli uporediti s našim gradskim upravama. Ti se distrikti sastoje od nekoliko gradova i naselja koji nemaju vlastitu upravu. Tu je riječ o "dvostupanjskom upravnom sistemu" (1. stupanj grofovija; 2. stupanj okrug ili distrikt). 1986 su raspušteni savjeti grofovija kao i "Metropolitain Counties". Njihove zadaće su prenijete na "Metropolitian Districts" tako da su oni obavljali sve poslove i grofovija i district-a ("jednostupanjska uprava"). Njihovu ulogu moglo bi se opisati kao "jedinstvena vlast". Ipak je i dalje zadržan pojam 6 "Metropolitain Counties" ali odnosi se još samo na zemljopisni položaj i služi za potrebe statistike. Brojni Non-Metropolitain distrikti su sredinom 1990-tih kao "jedinstvena vlast" izdvojeni iz grofovija. Od tada obavljaju i upravne poslove grofovija pa su time uporedivi sa "Metropolitain Districs"
[uredi] Veliki gradovi
Engleski jezik razlikuje pojmove City od Town , što bi se kod nas oboje prevelo samo sa grad. Pravo da se mjesto nazove City proizlazi iz kraljevske povelje o takvom imenovanju (Royal Charter) Pri tome je kao orijentacija služio podatak, da li naselje ima katedralu. Dok, primjerice, mali Herford s nepunih 60.000 stanovnika ima naziv City, Stockport sa svojih 285.000 stanovnika je Town.
Lista "velikih gradova Engleske" sadržava i t.zv. "Metropolitain Boroughs". Neki od tih upravnih središta sastoje se od više gradova (Town ili City). Ti "Metropolitain Boroughs" su jednostupanjske upravne jedinice.
Najveće gradske upravne jedinice u Engleskoj s više od 200.000 stanovnika (podatci iz 2001., iskazano u tisućama) su:
- London (7 1729)
- Birmingham (977)
- Leeds (715)
- Sheffield (513)
- Bradford (468)
- Liverpool (439)
- Manchester (393)
- Kirklees (389)
- Bristol (381)
- Wakefield (315)
- Wirral (312)
- Dudlei (305)
- Wigan (301)
- Coventry (301)
- Doncaster (287)
- Stockport (285)
- Sefton (283)
- Sandwell (283)
- Sunderland (281)
- Leicester (279)
- Nottingham (266)
- Bolton (261)
- Newcastle-upon-Tyne (260)
- Walsall (253)
- Rotherham (248)
- Kingston upon Hull (244)
- Stoke-on-Trent (241)
- Plymouth (240)
- Wolverhampton (237)
- Derby (222)
- Barnsley (218)
- Southampton (217)
- Oldham (217)
- Salford (216)
- Tameside (213)
- Trafford (210)
- Milton keynes (210)
- Rochdale (205)
- Solihull (200)
[uredi] Kultura
Vrtlarenje je prava strast Engleza; veliki broj vrtova su otvoreni za javnost.
Sastavne države: Engleska • Škotska • Sjeverna Irska • Wales
Prekomorska područja: Angvila • Bermudi • Britanski Antarktički Teritorij • Britanski Djevičanski otoci • Britanski indijskooceanski teritoriji • Gibraltar • Kajmanski otoci • Južna Georgija i otočje Južni Sandwich • Montserrat • Pitcairn • Sveta Helena • Falklandski Otoci • Otoci Turks i Caicos
Krunski posjedi: Guernsey • Otok Man • Jersey
Suverene vojne baze: Akrotiri i Dhekelia