Branko Ištvančić

Izvor: Wikipedija

Redatelj: Branko Ištvančić

Branko Ištvančić (Subotica 1967.), hrvatski filmski redatelj, rodom iz Tavankuta.

Prije studija, radio je u Tavankutu kao prometnik za vlakove na željezničkoj postaji.
Potom je otišao studirati u Zagreb, gdje je diplomirao je filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti 1999. godine (diplomska radnja Poetski dokumentarizam Zorana Tadića, mentor prof. dr. Ante Peterlić). Snimivši prve, amaterske, dokumentarne filmove, uz prvog nastavnika filma Zoltána Siflisa, redatelja i pedagoga iz Subotice, u dobi od samo 15 godina, sustavno se bavi dokumentarnim filmom i za taj svoj rad dobiva najznačajnije domaće i strane nagrade. Nagrađivan dva puta nagradom Oktavijan za najbolji dokumentarni film, Velikom nagradom za najbolji film, Zlatnom uljanicom i nagradom za najbolju režiju na Danima hrvatskog filma, te nagradama za najbolji dokumentarni film i nagradom za najbolju režiju na festivalima u inozemstvu. Duboko ukorijenjen u tradiciju hrvatskog dokumentarca naročitu pažnju posvećuje humanom, ali i humornom tretiranju ljudi kojima se bavi. Tako njegov film Bunarman (2003), jednostavnu priču o kopaču bunara, uzdiže na nivo univerzalne metafore, ali bez pretencioznosti toliko tipične za mnoge domaće dokumentarce. Dokumentarni film Plašitelj kormorana (1998.) kritika je uvrstila među najbolje dokumentarce devedesetih godina u Hrvatskoj.

Član Društva hrvatskih filmskih redatelja.

[uredi] Odabrana filmografija

Pokretne slike moga dide (1982.)
Berber na biciklu (1983.)
Križ mojih ruku (1991.)
Autobiografija (1992.)
Rastanak (1993.)
Slavonski žetveni običaji (1995.)
Zlatna uljanica (1996.), dobitnik nagrade Glasa koncila za promicanje etičkih vrijednosti na filmu (Dani hrvatskog filma 1996.)
Plašitelj kormorana (1998.)
Zamrznuti kadar (1999.)
Željeznicu već guta daljina (2000.)
Čelični zagrljaj (2001.)
Teta Liza (2002.)
Lovac na puhove (2002.)
Bunarman (2003.)
Izgubljeno blago (2005.)
Berač kamena (2005.)
Duh u močvari (film) (2006.)