Dominikanci
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Dominikanci su rimokatolički crkveni red. Osnovao ga je Dominik de Guzman. Dominik de Guzman rođen je 1171. u Caleruegi u Kastilji (Španija). Godine 1216. papa Honorije II. potvrđuje osnivanje Reda braće Propovjednika. Dominik umire u Bolonji 6. augusta 1221. Dvanaest godina kasnije, 1233., papa Grgur IX. proglašava ga svetim.
Red se od samog početka vrlo brzo širi po sveučilišnim gradovima, privlači brojne studente. Služba "teologa papinskog doma" sve do danas povjerava se dominikancima.
Nekoliko značajnijih likova iz bogate gotovo osamstoljetne baštine. Sv. Albert Veliki, crkveni naučitelj i zaštitnik prirodoznanstvenika, nastoji upoznati zapadnu civilizaciju s Aristotelovim djelima. Sv. Toma Akvinski (+ 1274.) "zajednički" (doctor communis), "anđeoski" (doctor angelicus), crkveni naučitelj, "naučitelj čovječnosti" (doctor humanitatis) te zaštitnik katoličkih škola, jednog od najvećih mislilaca što ga je dao dominikanski Red. Učitelj Eckhart, Ivan Tauler i Henrik Suzon poznati su rajnski mistici 14. i 15. stoljeća. Sv. Katarina Sienska, načiteljica Crkve, radi na okončavanju "zapadnog raskola" te na povratku pape Grgura XI. iz Avignona u Rim. Sv. Vinko Fererski i Savonarola veliki su propovjednici u 15. stoljeću, a fra Angelico poznati slikar. 15. stoljeće poznato je po širenju marijanske pobožnosti, stvaraju se kruničarkse bratovštine, koje su potpuno povjerene Redu, tako da su dominikance zvali i Red krunice. U 16. stoljeću dominikanci polaze u novootkrivene zemlje gdje djeluju u obrani osnivnih ljudskih prava domorodaca. Među najpoznatijim ističu se "otac međunarodnog prava" Francisco de Vitoria i Bartolomej de las Casas. U novootkrivenim zemljama dominikanci osnivaju sveučilišta na kojima su se predavali i urođenički jezici.
Ubrzo nakon osnivanja Reda dominikanci stižu u hrvatske krajeve. Već oko 1225. dominikanci se nastanjuju u Dubrovniku, zatim u Rabu, Ninu, Splitu, Zadru. Oko 1228. bl. Sadok iz Poljske osniva samostan u Zagrebu, malo kasnije i u Čazmi, a ubrzo zatim dominikanci se šire na područje Bosne. U svojoj gotovo osamstoljetnoj historiji Red je na djelokrugu od Kotora i Subotice do Virovitice i Brijuna imao 81 samostan, davši uz to više od stotinu biskupa i dva službeno proglašena blaženika (bl. Augustin Kažotić i bl. Ozana Kotorska).
Budući su dominikanci uz samostane osnivali i škole, te budući je svaki samostan bio ujedno i škola otvorena za javnost, školstvo se razvijalo skupa s osnivanjem novih samostana. Zagrebački biskup Stjepan II. Babonić u 13. st. povjerava dominikancima ustroj škola u Zagrebu i Čazmi. Katedralnu školu u Zagrebu reformira bl. Augustin Kažotić. Samostanske škole sonivaju se i u drugim mjestima, kao npr. u Glavatome, Dubrovniku, Lopudu, Hvaru, Zadru, Ninu, Šibeniku, Trogiru, Splitu, Korčuli, Kotoru, Dubici, Bihaću i Mitrovici.
God.1396. u Zadru osnovano je prvo hrvatsko sveučilište koje djeluje sve do početka 19. st.
U Bosni i Hercegovini dominikanci se nalaze u Klopču u predgrađu Zenice - samostan bl. Augustina Kažotića utemeljen 1978.
U subotu 15. rujna 2007. godine, u prisutnosti brojnih svećenika iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, te velikog broja vjernika iz Zenice i okolice, vrhbosanski nadbiskup, uzoriti kardinal Vinko Puljić, posvetio je novosagrađenu crkvu Uzvišenja svetog Križa u Klopču.
Bibliografija
Stjepan Krasić, Dominikanci u srednjovjekovnoj Bosni, Đakovo, 1996, 97 str.
Stjepan Krasić, Dominikanci. Povijest Reda u hrvatskim krajevima, Zagreb, Nakladni zavod Globus, 1997.
Stjepan Krasić, Djelovanje dominikanaca u srednjem vijeku, u: Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne,Sarajevo, 1991.
Franjo Šanjek, Pavao Dalmatinac (1170/75. - 1255.): Rasprava između rimokatolika i bosanskog patarena, Starine 61 (2000) str. 21-121.
J. Šidak, 'Ecclesia Sclavoniae' i misija dominikanaca u Bosni, Zbornik Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb 1955, str. 11-40.
Salih Jalimam, Djelatnost dominikanaca u srednjovjekovnoj Bosni, Tuzla, 1999.
Salih Jalimam, Dominikanci i antiheretička literatura, Bibliotekarstvo, XXIII, Sarajevo, 1988.
Salih Jalimam, Dominikanci u srednjovjekovnoj Bosni, Croatica Christiana Periodica, XII, 22, Zagreb, 1988.
Salih Jalimam, Spor dominikanaca i franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni, Croatica Christiana Periodica, XIII, 23, Zagreb 1989.
Salih Jalimam, Odnos franjevaca i dominikanaca u srednjovjekovnoj Bosni, Bosna franciscana V, 8, Sarajevo, 1997.
Salih Jalimam, Izvori i literatura o djelatnosti predstavnika dominikanskog prosjačkog reda na teritoriji srednjovjekovne Bosne, Bibliotekarstvo, XXII, Sarajevo 1985.
Salih Jalimam, Bilješke o dominikancima u srednjovjekovnoj Srbiji, Istorijski časopis, XXVIII, Beograd, 1991.
Salih Jalimam, Dominikanci kao trebinjsko-mrkanjski biskupi, Bosna franciscana, VI, 10, Sarajevo 1998.
Vanjski linkovi
Nedovršeni članak Dominikanci koji govori o religiji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.
