Autonomna Pokrajina Zapadna Bosna
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Autonomna Pokrajina Zapadna Bosna je bila paradržavna tvorevina na teritoriji suverene i međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine. Zauzimala je dijelove Cazinske Krajine (dijelovi općina Velika Kladuša i Cazin). Prvobitno je proglašena kao autonomna pokrajina, da bi kasnije proglasila nezavisnost od Bosne i Hercegovine kao Republika Zapadna Bosna. Iako su pobornici AP Zapadne Bosne, tzv. autnomaši na čelu s Fikretom Abdićem imali jak politički uticaj, nisu imali većinsku podršku građana te bosanskohercegovačke regije, i to je jedan od glavnih razloga zašto ideja Zapadne Bosne, nezavisne ili autonomne nije ostvarena. Autonomaši su smatrani izdajicama Bosne i Hercegovine, a pogotovo izdajicama bošnjačkog naroda, zbog saradnje sa režimima Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića.
Sadržaj |
Uspostava autonomije
Dana 29. septembra 1993, Fikret Abdić Babo preuzeo je vlast u Velikoj Kladuši (sa namjerom da isto učini i u Bihaću), i uspostavio tzv. "Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu" po ugledu na tzv. Srpske autonomne oblasti (SAO) iz 1991. To je uradio u dogovoru sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom, kojima je u tom trenutku veoma odgovarao unutarbošnjački sukob. Čin proglašenja pokrajine je bio neustavni i protivzakonit čin, koji se suprotstavljao Ustavu Republike Bosne i Hercegovine.
S druge strane, Abdićev ratni privredni model bio je vrlo jednostavan: za sredstvo plaćanja odabrao je njemačku marku. Sklopio je sporazume s Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom, kao dio prethodnog dogovora sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom. U Zagrebu je 21. oktobra 1993. godine, u prisustvu Franje Tuđmana, Fikret Abdić potpisao sa Matom Bobanom "Zajedničku izjavu". Tim dokumentom oni su dijelili BiH po osobnim nahođenjima. Mate Boban je poslije izjavio da su se jedinice HVO-a bihaćkog okruga pridružile snagama Narodne odbrane tj. vojsci Fikreta Abdića. Dan kasnije, dana 22. oktobra 1993, poslije potpisivanja sporazuma sa Bobanom, Fikret Abdić je otputovao u Beograd i sa Radovanom Karadžićem, u prisustvu Slobodana Miloševića, potpisao Deklaraciju koja obje strane obavezuje na mir.
Kao potvrda ovih dogovora i nastavak uspješne saradnje, uslijedio je 7. novembra 1993. godine sastanak predsjednika vlada triju paradržava u Velikoj Kladuši: Jadranko Prlić, Vladimir Lukić i Zlatko Jušić.
Od hrvatskih vlasti dobio je status povlaštenog partnera i pravo na upotrebu bescarinske zone u Rijeci. Robni promet s Hrvatskom i inostranstvom obavljao je po odobrenju hrvatskih vlasti preko zagrebačke tvrtke "Voće". Iza rata se izjašnjavao kao Hrvat, nakon čega je dobio državljanstvo Republike Hrvatske i zaštitu Franje Tuđmana nakon zahtjeva Bosne i Hercegovine za njegovim izručenjem.
Ratni zločini
U ovo vrijeme Abdić otvara logore za Bošnjake protivnike autonomije, lojalne regularnoj vladi u Sarajevu. Vojsku Fikreta Abdića organizuju srbijanske tajne službe i državna bezbjednost. Na suđenju Slobodanu Miloševiću, nakon objavljivanja snimka na kojem "Škorpioni" ubijaju svezane dječake i mladiće, objavljen je i snimak na kojem se jasno vidi srbijanska umiješanost u komandovanje Fikretovom vojskom, koju predvode najozloglašeniji srpski zločinci.
Fikretova vojska pod mentorstvom Srbije u vidu zloglasne jedinice "Škorpioni" je počinila strašne zločine nad Bošnjacima koji su bili vjerni Bosni i Hercegovini. Zbog tih zločina Fikret Abdić je proglašen krivim i dobija najveću moguću zatvorsku kaznu u Hrvatskoj pred sudom u Karlovcu, koja je potvrđena i pred Vrhovnim sudom Hrvatske, te nakon žalbe ponovo potvrđena s jedinstvenom i konačnom kaznom od 15 godina zatvora.
Operacija "Pauk"
Vojska Fikreta Abdića učestvuje u saradnji sa srbijanskIm specijalnim jedinicama pod komandom DB-a u operaciji koja je imala kodno ime "Pauk", i bila je vezana za područje Cazinske krajine. Za borbu protiv Atifa Dudakovića, komandanta Armije BiH u Bihaću, Abdiću je sa svih okupiranih srpskih teritorija stizala značajna pomoć u oružju, municiji, nafti i ostalim strateškim sirovinama, ali i u ljudstvu.
Koliko je za Srbiju bilo značajno uspostavljanje Abdićeve državice vidi se po tome što je na području RSK, uz samu granicu sa APZB (preko rijeke Une), u selu Šamarice bio oformljen poseban štab za podršku Abdiću. Načelnik tog štaba bio je Jovica Stanišić, zamjenik je bio Frenki, ali je sa njima bio i general srpske vojske Krajine Mile Novaković. Pomoć Fikretu Abdiću su obezbjeđivali Simatović i Stanišić dovlačeći potrebnu robu za rat, od Arkanovih "Tigrova", preko "Pantera" Ljubiše Savića Mauzera, do "Škorpiona".
Logori
Po nalogu Fikreta Abdića otvaraju se logori za Bošnjake vjerne Ustavu RBiH. U Drmeljevu je bio logor kroz koji je za dva mjeseca prošlo 520 ljudi. U jednom dopisu Abdićevih autonomaša, od 12. januara 1995, piše da je u "vojnom zatvoru Miljkovići 1.567 zatvorenika". Logore u Kladuši je obišao i Tadeusz Mazowiecki, specijalni izaslanik za ljudska prava, i nakon toga pisao Fikretu Abdiću upozoravajući ga da se ljudi drže bespravno, da su uslovi loši, da su im ugrožena sva prava (premlaćivanje i zlostavljanje itd.), na što Fikret Abdić nije reagovao.
Slom autonomije
Sporazum o Federaciji BiH i savezništvu Bošnjaka i Hrvata doveli su Abdićevu ideju o stvaranju SAP Zapadne Bosne u krizu. Kada su jedinice Petog korpusa Armije BiH, pod komandom generala Atifa Dudakovića, sredinom augusta 1994. umarširale u Veliku Kladušu Fikret Abdić prelazi u Hrvatsku. Ipak Abdić se nakratko vratio i uz pomoć Martićevih srpskih pobunjenika preuzeo Veliku Kladušu, nakon čega je proglasio tzv. Republiku Zapadnu Bosnu. Nakon akcije "Oluja" hrvatske vojske 1995, kada se ruši srpska paradržava u Hrvatskoj, Armija BiH istovremeno potiskuje Abdića iz Cazinske krajine.