Gramatika latinskog jezika

Izvor: Wikipedija

Ovaj članak ili dio članka zahtijeva stilsku doradu. Članci na wikipediji moraju biti pisani enciklopedijskim stilom.

Ovo je članak s pretjeranom količinom verzala (VELIKIH SLOVA). Članak treba ispraviti u skladu s preporukama

Predloženo je da se ovaj članak/kategorija preimenuje. (Rasprava)

Ovaj članak pruža podatke o morfologiji latinskog jezika.

Sadržaj 1 Uvod 2 Izgovor 2.1 Klasični izgovor 2.2 Tradicionalni izgovor 3 Vrste riječi 4 Imenice 4.1 1. ili a-deklinacija 4.2 2. ili o-deklinacija 4.3 3. deklinacija 4.4 4. ili u-deklinacija 4.5 5. ili e-deklinacija 5 Glagoli 5.1 GLAGOL BITI 5.2 INDIKATIV PREZENTA AKTIVNOG 5.3 IMPERATIV I. 5.4 INDIKATIV IMPERFEKTA AKTIVNOG 5.5 IMPERATIV II. 6 Pridjevi 6.1 Deklinacija pridjeva 7 Zamjenice 7.1 Osobne (lične) zamjenice 8 Glagolske imenice 8.1 Supin 9 Brojevi 10 Poveznice

[uredi] Uvod

Latinski jezik spada u skupinu romanskih jezika. Dobio je naziv po pokrajini Laciju (Latium), govorili su ga Rimljani. Danas je to mrtvi jezik: nijedan narod svijeta ne koristi ga u svakodnevnoj komunikaciji, osim što se koristi u Vatikanu i većinom za vrijeme misa. No, budući da se osim u rimskoj književnosti latinski jezik koristio i u srednjem vijeku, a i danas se koristi u medicini, veterini i agronomiji, to nikako nije zanemariv jezik. Romanski jezici (poznati i kao novolatinski jezici) podskupina su italskih jezika, posebno oni koji su se razvili iz dijalekata latinskog jezika, odnosno tzv. vulgarnog latinskog, latina vulgata, kojim su, nakon raspada Rimskog Carstva, govorili obični ljudi na prostoru današnje Italije, Portugala, Španjolske, Francuske, Rumunjske. Mnoge su riječi u navedenim jezicima latinskog podrijetla. I hrvatski, i primjerice engleski jezik, obiluju latinizmima (latinskim posuđenicama i usvojenicama).

[uredi] Izgovor

Postoje dva načina izgovora: klasični i tradicionalni. Klasičnim izgovorom čitamo tekstove koji su nastali do propasti Zapadnog Rimskog Carstva (5. st.) a tradicionalnim sve tekstove koji su nastali nakon 5.st.n.e.

[uredi] Klasični izgovor

• c se čita kao k
• i se čita kao j na početku riječi, inače kao i
• qu se čita kao kv
• x se čita kao ks
• ch se čita kao h
• ph se čita kao f
• rh se čita kao r
• th se čita kao th u grčkim riječima
• ae se čita kao ai (aj)
• oe se čita kao oi (oj)
• dupla slova (rr, pp, ll...) se čitaju kao jedno

[uredi] Tradicionalni izgovor

• c se ispred e, i, y, ae, oe čita kao c, a inače kao k
• s se između samoglasnika čita kao z
• ti se čita kao ci ako nije iza s, t ili x
• ae i oe čitaju se kao e

[uredi] Vrste riječi

U latinskom jeziku postoji 9 vrsta riječi:

Promjenjive: Imenice Pridjevi Brojevi Zamjenice Glagoli

Nepromjenjive: Prilozi Prijedlozi Veznici Uzvici

Kod promjenjivih vrsta riječi, imenice, brojevi i zamjenice sklanjaju se (dekliniraju), glagoli se sprežu (konjugiraju), dok se pridjevi i sklanjaju (dekliniraju) i kompariraju.

[uredi] Imenice

U latinskom jeziku postoji pet deklinacija:

• 1. ili a-deklinacija
• 2. ili o-deklinacija
• 3. deklinacija, za:
  • konsonantske osnove
  • i-osnove
• 4. ili u-deklinacija
• 5. ili e-deklinacija

Imenice se dekliniraju na sljedeći način:

• u 1., 2., 4., 5. deklinaciji uklonimo karakteristični nastavak za nominativ jednine, te potom na tako dobivenu osnovu riječi dodajemo ostale nastavke
• u trećoj deklinaciji osnova imenice dobije se tako da se od genitiva množine odbaci karakterističan nastavak -um, te se na tu osnovu dodaju nastavci.

Npr. servus, -i , m. = rob. Nominativ jednine jest servus, uklonimo -us i dobijemo serv-, te na tu osnovu dodajemo ostale nastavke: genitiv jednine glasi servi, dativ glasi servo itd.

Imenice se u rječniku navode u sljedećem obliku: amicus, -i, m.

Amicus je oblik za nominativ jednine, -i je nastavak za genitiv jednine (te po ta dva oblika nedvosmisleno znamo kako se imenica deklinira), a m. je oznaka roda. Rod može biti m. (masculinum, muški rod), f. (femininum, ženski rod) i n. (neutrum, srednji rod).

[uredi] 1. ili a-deklinacija

Imenice su većinom ženskog roda zbog čega se ova deklinacija još naziva i ženskom deklinacijom. Izuzeci su imenice koje označavaju mušku osobu, npr. agricola, ae, m. = ratar; pharmaceuta, ae, m. - apotekar, farmaceut

padež	jednina	množina
N	-a	-ae
G	-ae	-ārum
D	-ae	-īs
A	-am	-ās
V	-a	-ae
Ab	-ā	-īs

[uredi] 2. ili o-deklinacija

U drugoj deklinaciji imenice su muškog (masculinum) ili srednjeg roda (neutrum). Muškog su roda one imenice koje u nominativu jednine završavaju na -us (npr. populus) ili -er (npr. paediater), a srednjega one na -um (npr. oppidum).

Imenice 2. deklinacije možemo podijeliti na tri podgrupe:

• I -US (masculinum)
• II -ER (masculinum)
• III -UM (neutrum)

Imenice virus (otrov) , vulgus (svjetina) i pelagus (more) srednjeg su roda iako u nominativu jednine završavaju na -us. Kod tih imenica nastavak za akuzativ jednine je -us.

-ER padež jednina množina N -er -i G -i -orum D -o -is A -um -os V -er -i Ab -o -is

-US padež jednina množina N -us -i G -i -orum D -o -is A -um -os V -e -i Ab -o -is

-UM padež jednina množina N -um -a G -i -orum D -o -is A -um -a V -um -a Ab -o -is

[uredi] 3. deklinacija

Ovoj deklinaciji pripadaju one imenice kojima osnova završava ili na suglasnik (to su tzv. konsonantske osnove), ili na samoglasnik i (tzv. i-osnove).

Osnova imenica dobije se tako da od genitiva jednine odbacimo karakterističan nastavak, a u trećoj deklinaciji to je -is.

U ovoj deklinaciji zastupljene su imenice sva tri roda.

Uobičajeni završeci imenica muškog roda u nominativu i genitivu jednine su:

-or, -oris; -os, -oris; -o, -onis; -es, -itis; -ex, -icis; -x, -cis; -x, -gis

Imenice ženskog roda obično završavaju na:

-io, -ionis; -do, -dinis; -go, -ginis; -as, -atis; -us, -utis; -us, -udis; -x, -cis; -x, -gis

Imenice srednjeg roda najčešće završavaju na:

-en, -inis; -us, -eris; -us, -oris.

I-osnovama pripadaju:

• jednakosložne imenice, tj. one imenice koje u nominativu i genitivu jednine imaju jednak broj slogova, npr. civis, -is, m.
• imenice koje ispred nastavka -is u genitivu jednine imaju dva ili više suglasnika, npr. ars, artis, f.
• imenice srednjeg roda koje u nominativu jednine završavaju na -e, -al ili -ar, npr. mare, -is, n..

Masculinum, femininum

padež	jednina	množina
N	/nominativ/** - vidi gore	-es
G	-is	-(i)um*
D	-i	-ibus
A	-em	-es
V	/nominativ/**	-es
Ab	-e	-ibus

* Imenice muškog i ženskog roda i-osnova razlikuju se od imenica muškog i ženskog roda konsonantskih osnova samo u genitivu množine, koji završava na -ium, a ne na -um.

** oblik nominativa u rječniku je posebno označen. primjer: imenica vox,-cis,f.

         nominativ: vox
         osnova imenice: voc-  (dobije se tako da se makne genitivni nastavak -IS)
         deklinacija: vox    voces
                       vocis  vocum
                       voci   vocibus
                       vocem  voces
                       vox    voces
                       voce   vocibus

Neutrum

padež	jednina	množina
N	/nominativ/** - vidi gore	-a
G	-is	-um*
D	-i	-ibus
A	/nominativ/**	-a
V	/nominativ/**	-a
Ab	-e	-ibus

Imenice srednjeg roda i-osnova imaju u ablativu jednine -i (a ne -e), u genitivu množine -ium (a ne -um), a u nominativu, akuzativu i vokativu množine završavaju na -ia (a ne na -a):

[uredi] 4. ili u-deklinacija

U genitivu jednine imenice ove deklinacije završavaju na -us. U nominativu jednine imenice muškog roda završavaju na -us, a srednjeg na -u. Imenice ženskog roda u ovoj su deklinaciji rijetke.

Primjeri: cantus, -us, m. - pjesma; manus, -us, f. - ruka, šaka; genu, -us, n. - koljeno.

Masculinum, femininum padež jednina množina N -us -us G -us -uum D -ui -ibus A -um -us V -us -us Ab -u ibus

Neutrum padež jednina množina N -u -ua G -us -uum D -u -ibus A -u -ua V -u -ua Ab -u ibus

[uredi] 5. ili e-deklinacija

Imenice ove deklinacije pretežno su ženskog roda, jedino su dies,ei,m dan i meridies,ei,m podne muškoga roda, imenica dies može biti i ženskog roda kada znači određeni rok. Relativno su malobrojne, a neke nemaju oblike za sve padeže. Samo dies i res stvar imaju potpunu množinu, a neke imenice imaju samo n,a,v množine.

padež	jednina	množina
N	-es	-es
G	-ei	-erum
D	-ei	-ebus
A	-em	-es
V	-es	-es
Ab	-e	-ebus

[uredi] Glagoli

Glagoli se u latinskom konjugiraju i upravo su po načinu konjugacije podijeljeni na 5 grupa:

• I-a konjugacija -ARE
• II-e konjugacija -ĒRE
• III-konsonantska konjugacija -ĚRE
• III-io konjugacija -ĚRE *
• IV-i konjugacija -IRE

Isto tako latinski glagoli, kao i hrvatski, imaju prošla, sadašnje i buduća vremena, ali i načine i stanja. No, glagoli se, kao i latinske imenice, predstavljaju. I to tako da se napiše u 1. licu sg., broj konjugacije (NA LATINICI, NE RIMSKI!), i značenje. A čita se 1. lice sg., infinitiv i značenje. Infinitiv se tvori tako da se iz zadanog 1. lica sg. makne -O i doda jedan od gore navedenih nastavaka.

npr. AMO, 1.=VOLJETI
  č. AMO, AMARE, VOLJETI

     LEGO, 3.=ČITATI
  č. LEGO, LEGĚRE, ČITATI

*Glagoli III-io konjugacije se predstavljaju kao glagoli III-kons. (npr. capio, 3.=oteti, 
 zgrabiti [č. capio, capěre=oteti, zgrabiti]), a konjugiraju se po nastavcima za IV-i konjugaciju
 [capio, capis, capit, capĭmus, capĭtis, capiunt])

[uredi] GLAGOL BITI

Glagol biti se na latinskom predstavlja SUM, ESSE, FUI gdje:

• SUM označava 1. lice sg. indikativa prezenta aktivnog (JESAM)
• ESSE označava infinitiv (BITI)
• FUI označava indikativ perfekta aktivnog (SAM)

[uredi] INDIKATIV PREZENTA AKTIVNOG

lice	jednina	množina
1.	-O	-MUS
2.	-S	-TIS
3.	-T	-NT

Ovi nastavci se dodaju na prezentsku osnovu koja se dobije tako da se u I-a, II-e i IV-i konjugaciji u infinitivu makne nastavak -RE, a u III-kons. i III-io se miče čitav -ERE.

U III-kons. konjugaciji između prezentske osnove i nastavaka dodaju se tematski vokali:

• -i- (u 2. i 3. licu jednine te u 1. i 2. licu množine)
• -u- (u 3. licu množine)

 npr.  lego, 3.=čitati
       • lego
       • legis
       • legit
      
       • legĭmus
       • legĭtis
       • legunt

U III-io i IV-i konjugaciji između prezentske osnove i nastavaka također se dodaju tematski vokali:

• -u- (u 3. licu množine)

 npr.  capio, 3.=oteti, zgrabiti, uzeti  |  punio, 4.=kazniti
       • capio    ||  punio
       • capis    ||  punis
       • capit    ||  punit
      
       • capĭmus  ||  punimus
       • capĭtis  ||  punitits
       • capiunt  ||  puniunt

	GLAGOL BITI
lice	jednina	množina
1.	SUM	SUMUS
2.	ES	ESTIS
3.	EST	SUNT

[uredi] IMPERATIV I.

lice	I-a	II-e	III-kons.	III-io	IV-i
2. sg.	-A	-E	-E	-E	-I
2. pl.	-ATE	-ETE	-ITE	-ITE	-ITE

Imperativ I. je blaži zapovjedni način, koristi se u književnim djelima. U imperativu I. latinskoga jezika postoje samo 2 lica: 2. lice jednine (singulara/sg.) i 2. lice množine (plurala/pl.). Imperativ I. tvori se na sljedeći način:

• Singular
  • U I-a, II-e i IV-i konjugaciji 2. lice sg. jednako je prezentskoj osnovi [npr. AMA! (voli!) | HABE! (imaj!) | PUNI! (kazni!)]
  • U III-kons. i III-io konjugaciji na prezentsku osnovu dodaje se tematski vokal -e [npr. LEGE! (čitaj!) | FUGE! (bježi!)]

• Plural
  • U I-a, II-e i IV-i konjugaciji na 2. lice sg. dodaje se nastavak -TE [npr. AMATE! (volite!) | HABETE! (imajte!) | PUNITE! (kaznite!)]
  • U III-kons. i III-io konjugaciji na prezentsku osnovu dodaje se tematski vokal -ĭ- te nastavak -TE [npr. LEGĬTE! (čitajte!) | FUGĬTE! (bježite!)]

	GLAGOL BITI
lice	jednina	množina
2.	ES	ESTE

[uredi] INDIKATIV IMPERFEKTA AKTIVNOG

lice	jednina	množina
1.	-BAM	-BAMUS
2.	-BAS	-BATIS
3.	-BAT	-BANT

Indikativ imperfekta aktivnog tvori se na isti način kao i indikativ prezenta aktivnog, samo s ovim nastavcima. Kroz sve konjugacije ovi nastavci izgledaju ovako:

I-a	II-e	III-kons.	III-io	IV-i
-ABAM	-EBAM	-EBAM	-IEBAM	-IEBAM

npr.      AMO, 1.     LEGO, 3.     PUNIO, 4.
   1. sg. AMABAM      LEGEBAM      PUNIEBAM
   2. sg. AMABAS      LEGEBAS      PUNIEBAS
           ...          ...          ...

	GLAGOL BITI
lice	jednina	množina
1.	ERAM	ERAMUS
2.	ERAS	ERATIS
3.	ERAT	ERANT

[uredi] IMPERATIV II.

Imperativ II. koristi se u službenim spisima i dokumentima. Postoje četiri lica: 2. sg., 3. sg., 2. pl. i 3. pl.

lice	I-a	II-e	III-kons.	III-io	IV-i
2. sg.	-TO	-TO	-ITO	-TO	-TO
3. sg.	-TO	-TO	-ITO	-TO	-TO
2. pl.	-TOTE	-TOTE	-ITOTE	-TOTE	-TOTE
3. pl.	-NTO	-NTO	-UNTO	-UNTO	-UNTO

npr.      AMO, 1.           CAPIO, 3.
   2.sg.  AMATO             CAPITO
   3.sg.  AMATO             CAPITO

   2.pl.  AMATOTE           CAPITOTE
   3.pl.  AMANTO            CAPIUNTO

	GLAGOL BITI
lice	jednina	množina
2.	ESTO	ESTOTE
3.	ESTO	SUNTO

[uredi] Pridjevi

Latinski se pridjevi dijele na dvije skupine:

• pridjevi koji se dekliniraju po a-deklinaciji (u ženskom rodu) odnosno o-deklinaciji (u muškom i srednjem rodu). U rječniku uz njih stoji oznaka 3. Primjer: altus, 3 čita se "altus, alta, altum"

• pridjevi treće deklinacije. Oni pripadaju i-osnovama. Sa svoje strane, oni se opet dijele na tri skupine, ovisno o broju oblika u nominativu jednine. Tako postoje:
  • pridjevi s 3 završetka: pridjev u nominativu jednine ima za svaki rod poseban oblik. Primjer: celeber, -bris, -bre - pritom je celeber oblik za nominativ jednine muškog roda; celebris ženskog roda, a celebre srednjeg. Genitiv jednine za sva tri roda je predvidljiv: celebris.
  • pridjevi s 2 završetka: pridjev u nominativu jednine ima jedan oblik za muški i ženski rod, a drugi oblik za srednji rod. Primjer: omnis, -e - pritom je omnis oblik za nominativ jednine muškog i ženskog roda, a omne srednjeg. Genitiv jednine za sva tri roda je predvidljiv: omnis.
  • pridjevi s jednim završetkom: pridjev u nominativu jednine ima isti oblik za sva tri roda. Rječnička oznaka koja slijedi upućuje na genitiv jednine. Primjer: audax, -acis - pri čemu je audax nominativ jednine sva tri roda, a audacis genitiv jednine za sva tri roda.

[uredi] Deklinacija pridjeva

Pridjevi a i o deklinacije dekliniraju se kao i imenice tih deklinacija.

Pridjevi treće deklinacije dekliniraju se: Singular

• N-er,ris,re;is,e;različito;

• G-is

• D-i

• A-em (m,f); =N (n)

• V-=N
• AB-i

Plural

• n-es(m,f);ia(n)

• g-ium

• d-ibus

• ak =N

• v=N

• ab-ibus

[uredi] Zamjenice

Zamjenice se djele na:

• osobne
• posvojne
• povratne
• pokazne
• upitne
• odnosne
• neodređene

Zamjenice za prva lica nemaju vokativ.

[uredi] Osobne (lične) zamjenice

U latinskom postoje osobne zamjenice za 1. i 2. lice sg. i pl. ,treća lica nadomještaju se pokaznom zamjenicom.

	Prvo lice		Drugo lice
	ego, meī ja m. i f.	nōs, nostrum mi m. i f.	tū, tuī ti m. i f.	vōs, vestrum vi m. i f.
	Singular	Plural	Singular	Plural
Nominativ	ego	nōs	tū	vōs
Genitiv	meī	nostrum1	tuī	vestrum1
Dativ	mihi	nōbīs	tibi	vōbīs
Akuzativ	mē	nōs	tē	vōs
Vokativ	——	——	tū	vōs
Ablativ	mē	nōbīs	tē	vōbīs

¹—može biti i nostrī ili vestrī

[uredi] Glagolske imenice

[uredi] Supin

U latinskom postoje sva oblika supina. Nastali su od akuzativa i dativa ili ablativa glagolske imenice četvrte deklinacije. Oblik u akuzativu je četvrti osnovni dio glagola koji se navodi u rječniku (od gl. amo,1. amavi,amatum, amatum je supin), po obliku je jednak akuzativu jednine srednjeg roda participa perfekta pasivnog, dakle završava na -um.

Koristi se samo s glagolima kretanja i označava namjeru, prevodi se infinitivom ili namjernom rečenicom (da pobjedi,da ...). Na primjer, "Gladiatores adfuerunt pugnatum" na latinskom znači: "Gladijatori su došli da se bore" ili "Gladijatori su došli boriti se", "I dormitum!" znači "Idi spavati".

Drugi oblik supina koristi se s pridjevima i nekim izrazima s glagolom esse (fas est,nefas est...). Nastao je od dativa svrhe dativus finalis ili od ablativa obzira (odgovara na pitanje: s obzirom na što). Najjednostavnije rečeno tvori se tako da od supina na -um odbacimo završno -m i produljimo "u". Prevodi se infinitivom. Primjeri: "Multae res faciles sunt dictu, difficiles sunt factu". (dictu i factu su supini)-"Mnoge stvari su lagane za reći, a teške su za napraviti.". "Horribile visu est"-" Strašno (je) za vidjeti".

[uredi] Brojevi

Neki brojevi se dekliniraju, neki ne. Dekliniraju se: 1,2,3,200,300,400,500,600,700,800,900,2000,3000,...(tisućice) Ostali brojevi se ne dekliniraju.

1 / I / unus, una, unum

N: unus, una, unum G: unius D: uni A: unum, unam, unum AB:uno, una, uno

2 / II / duo, duae, duo

n: duo, duae, duo g: duorum, duarum, duorum d: duobus, duabus, duobus a: duo(s)¹, duas, duo ab:duobus, duabus, duobus

¹ Može duos ili duo

[uredi] Poveznice

• Pravopis latinskog jezika

Nedovršeni članak Gramatika latinskog jezika koji govori o jeziku treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.