Hrvatsko proljeće

From Wikipedia

Ovaj članak je dio serije Historija Hrvatske

Rana historija
Prije Hrvata
Porijeklo Hrvata
Srednjovjekovna historija
Srednjovjekovna Hrvatska
Hrvatsko kraljevstvo
Unija s Ugarskom
Habsburška vladavina
Hrvatska u 20. vijeku
Kraljevina SHS/Jugoslavija
Banovina Hrvatska
Drugi svjetski rat u Hrvatskoj
Nezavisna država Hrvatska
ZAVNOH
SFRJ
Moderna Hrvatska
Domovinski rat
Poratna Republika Hrvatska
Ovaj okvir: vidi • diskusija • uredi

MASPOK (skraćenica za Masovni pokret) ili Hrvatsko proljeće je naziv za politički pokret koji je početkom 1970-ih imao za cilj veću autonomiju Socijalističke Republike Hrvatske u tadašnjoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Pokret je od jeseni 1970. uživao podršku Saveza komunista Hrvatske, ali je ugušen krajem 1971. nakon 21. sjednice Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije u Karađorđevu. O njemu je Miko Tripalo godine 1989. napisao knjigu Hrvatsko proljeće čiji se naziv uvriježio kao sinonim za pokret.

[uredi - уреди] Razvoj

Hrvatska je, kao i ostatak tadašnje Jugoslavije pod komunističkom vlašću, sredinom 1960-ih ušla u period ekonomskih i političkih reformi kojima je cilj bila veća liberalizacija. Ti procesi, posebno intenzivirani nakon brijunskog plenuma, su se odrazili kroz nešto veću slobodu govora i javno iznošenje nezadovoljstva. Tako je u Hrvatskoj na dnevni red došao i njen položaj u okviru Jugoslavije, što je dotada bila tabu-tema uslijed traumatičnih iskustava iz drugog svjetskog rata.

Prvo ispoljavanje tog nezadovoljstva je bila Deklaracija o imenu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine koju su sastavili ugledni hrvatski intelektualci. Iako je Partija ispočetka osudila taj dokument, on je s vremenom stekao popularnost, pogotovo među studentima, ali i članovima Matice hrvatske, organizacije koja će postati stjegonošom pokreta.

Pokretu su pomogle i ekonomske reforme koje su u dotadašnji rigidni sistem samoupravnog socijalizma uvele elemente tržišta, ali i imale neke neželjene posljedice kao nezaposlenost, koja je u socijalističkom sistemu trebala biti potpuno iskorijenjena. Jugoslavenska vlada se nezaposlenosti nastojala riješiti otvaranjem mogućnosti za [[ekonomska emigracija|ekonomsku emigraciju] u zemlje Zapadne Evrope, što su posebno iskoristili stanovnici tzv. pasivnih krajeva. Mnogi od njih su, ubrzo nakon što su izloženi bogatstvu takvih država, stekli neprijateljski stav prema režimu u svojoj domovini. Istovremeno, depopulacija pasivnih krajeva, od kojih su mnogi bili u Hrvatskoj, postajala je predmetom sve žešće kritike na račun jugoslavenskih vlasti.

U samoj Hrvatskoj se sve više počelo govoriti i o tome da je Hrvatska u Jugoslaviji ekonomski izrabljena. Zahvaljujući procvatu turističke industrije preko 50 % svih deviza se u Jugoslaviju slijevalo preko Hrvatske, ali je Hrvatska raspolagala samo sa 7 % deviznih zaliha Jugoslavije. U Hrvatskoj su se, stoga, postavili zahtjevi da Hrvatska raspolaže svojim devizama, odnosno da se ukine monopol federalnih bankovnih i drugih financijskih institucija sa sjedištem u Beogradu.

Masovni Pokret je od jeseni 1970. stekao podršku Saveza komunista Hrvatske na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom. To dvoje čelnika su ga počeli promovirati putem masovnih zborova na kojima su svoj kurs opisivali kao politiku "čistih računa".

Istovremeno se tražio i nastavak liberalnih političkih reformi, kao što su ukidanje verbalnog delikta, amnestija za hrvatsku političku emigraciju, pravo na korištenje nacionalnih simbola - dotada proskribiranih zbog nacionalizma, te pravo vojnih obveznika iz Hrvatske da vojni rok služe u svojoj republici.

Dok su neki od tih zahtjeva imali podršku Partije, neki pojedinci i institucije su se zalagali da se Jugoslavija transformira u konfederaciju, odnosno da Hrvatska stekne vlastitu vojsku i postane samostalna članica UN.

Najradikalniji od svih su bili studenti, koji su u jesen 1971. godine organizirale demonstracije na kojima je bilo tisuće demonstranata. Kao posljedica svega toga u etnički miješanim krajevima Hrvatske je počelo dolaziti do napetosti između hrvatske većine i srpske manjine.

To, kao i sve veće protivljenje JNA prema pokretu, je nagnalo Tita da se tim problemom pozabavi na 21. sjednici Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije u Karađorđevu, koja održana između 30.11. i 1.12. 1971. Partijsko vodstvo je pokret osudilo kao šovinistički te naložilo smjenu vodstva Saveza komunista Hrvatske, a nakon toga je milicija rastjerala demonstrante. U decembru 1971. su pohapšeni mnogio od studentskih aktivista, a neki su osuđeni na višegodišnji zatvor. Zbog sudjelovanja u pokretu je uhapšeno i osuđeno više od 2.000 ljudi.

Novo rukovodstvo Saveza komunista Hrvatske kojim su dominirali Vladimir Bakarić i Milka Planinc i drugi, je bilo oštro prema disidentima. Oni su januara 1972. izbacili i zatvorili nekoliko članova studentskih komunističkih organizacija i Saveza komunista.

Slom pokreta je ubrzo nakon toga poslužio kao povod za čistke liberalno orijentiranih članova SKJ u drugim republičkim organizacijama Partije u Jugoslaviji.

[uredi - уреди] Posljedice

Slom Hrvatskog proljeća je u Hrvatskoj kao neposredne posljedice imao ne samo represiju prema njegovim sudionicima, nego gušenje slobode sloboda i daleko rigidniji politički režim, čak i u odnosu na neke druge dijelove Jugoslavije. Ne samo da je svako, pa i najbenignije, ispoljavanje hrvatskog nacionalnog identiteta bilo proskribirano kao hrvatski nacionalizam, nego se isto odnosilo i na bilo kakvu kritiku režima.

Takvo stanje stvari je duboko traumatiziralo Hrvatsku. Dio sudionika Proljeća se, pak, radikalizirao u hrvatskoj političkoj emigraciji i počeo poduzimati terorističke akcije, smatrajući da je slomom Proljeća pokazano kako svoje ciljeve ne može ostvariti mirnim putem. Međutim, širi izrazi nezadovoljstva su kompenzirani nastavkom pozitivnih ekonomskih trendova i širenjem blagostanja izgrađenog na vanjskim kreditima.

Neke od ciljeva pokreta su, pak, ostvareni u novom jugoslavenskom Ustavu iz 1974. godine koji Jugoslaviju pretvorio u de facto konfederaciju, te davši republikama, uključujući Hrvatsku, ustavnu podlogu za osamostaljenje.

Službeni stav prema Masovnom pokretu je u Hrvatskoj ostao negativan sve do 1989. godine i početka demokratskih promjena, a čemu je doprinijelo i bujanje srpskog nacionalizma pod Slobodanom Miloševićem. Tada su se mnogi od sudionika Proljeća počeli pojavljivati u javnom, a kasnije i političkom životu. Najznamenitiji sudionici Proljeća su na prvim demokratskim izborima bili organizirani u Koaliciju narodnog sporazuma, a poslije u Hrvatsku narodnu stranku.