Samuilovo carstvo
Izvor: Wikipedija
 |
Ovaj članak nema wikipoveznica ili ih ima premalo. Članak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove. |
 |
Ovaj članak ili dio članka zahtijeva stilsku doradu. Članci na wikipediji moraju biti pisani enciklopedijskim stilom. |
 |
Ovaj članak ili dio članka, djelomično ili uopće nije preveden sa srpskog jezika. Slobodno pomozite u prijevodu vodeći računa o stilu i pravopisu. Izvornik se možda nalazi na popisu drugih jezika. |
Samuilovo carstvo (znano još i kao Makedonsko ili Zapadnobugarsko carstvo iz 976.-1018.) je država koja je nastala iz ustanka komitopula (sinova komite/kneza Nikole) prvog, u nizu od tri, slavenska ustanka protiv Bizanta u 10. i 11. stoljeću. Svoj vrhunac dosegla je za vladavine cara Samuila. Nakon poraza na Belasici i Samuilove smrti (1014.), njegov nećak Ivan Vladislav ubojstvima uže Samuilove obitelji preuzeo je vlast. Bizant je nakon toga uspio pobijediti ustanike, te nakon Vladislavove smrti prilikom obrane Drača (1018.) pobjednički ući u Ohrid i srušiti Makedonsko carstvo tj. ugušiti ustanak Komitopula. Državne tradicije Samuilovog carstva su se još dva puta dizale iz pepela:
Sadržaj |
[uredi] Ustanak komitopula
Bizantinci su nakon osvajanja Makedonskog carstva, 971. godine, uveli okrutnu upravu u Makedoniji zbog čega je 976. godine buknuo ustanak protiv Bizanta. Na čelu ustanka našla su se četiri sina vojvode-komite Nikole tzv. komitopuli: David, Aron, Mojsije i Samuilo. Tijekom pobune u borbi su poginuli David (ubili su ga makedonski Vlasi na planinama između Prespe i Kostura) i Mojsije (prilikom napada na Ser), dok su Aron i Samuilo uspejli protjerati Bizantince iz Makedonije. Među braćom je došlo do neslaganja oko nastavka djelovanja jer je Aron bio za postizanje sporazuma sa carem Bazilijem II., dok je Samuilo bio za neovisnost države, koje se okončalo Aronovom smrću po Samuilovoj naredbi.Podizanje pobune čiji je cilj bilo stvaranje slavenskog carstva pozivajući se na tradicije prvog Bugarskog carstva privukla je 979. godine ustanku nekadašnje bugarske careviće Borisa i Romana koji su živjeli u Carigradu. Tijekom puta Boris je ubijen, jer su ga Bugari zbog grčke odjeće zamijenili za Bizantinca, međutim Roman je stigao do Vidina, ali nije naišao na oduševljenje naroda. Samuilo mu nije predao vlast iako je on na nju polagao pravo, tako da se Roman najvjerojatnije morao zadovoljiti položajem namjesnika u Skoplju.
[uredi] Samuilova osvajanja
Samuilo je krenuo u proširivanje svoje zemlje koristeći se unutarnjim sukobima u Bizantu i njegovu zauzetošću na drugim stranama, prvenstveno pobunama u Maloj Aziji (pobuna Varde Sklira). Već 979.godine prodire u Tesaliju i neuspješno opsjeda Larisu, međutim grad već 983. godine uspijeva zauzeti, preselivši tamošnje Slavene u Makedoniju. Širenje slavenskog ustanka prisililo je mladog cara Bazila II 986. godine krenuti na Sofiju, koja je tada bila najistočniji Samuilov posjed. Međutim, Bizantinci nisu otpočeli opsadu grada već su zadovoljili blokadom koju su nakon tri tjedna morali podići zbog nedostatka hrane i povuku se prema Carigradu.Tijekom povlačenja slavenska vojska ih je, predvođena samim Samuilom,dočekala u klancima Trojanovih vrata (bitka kod Trojanovih vrata) i razbivši 17. kolovoza 986. godine u potpunosti bizantsku vojsku.Posljedica ovog poraza bilo je izbijanje građanskog rata u Bizantu koji je paralizirao svaki pokušaj da se ustanak uguši. Bazil je nakon tri godine sukoba uz pomoć Rusa uspio vratiti kontrolu nad Carstvom, ali je za to vrijeme Samuilo je napravio pohod na zapad zauzevši skoro sve srpske, crnogorske i neke hrvatske zemlje, da bi 989. godine zauzeo Ber i Srpčište (Srbicu). Prilikom zauzimanja Duklje zarobljava Ivana Vladimira, ali ga vrlo brzo vraća na dukljansko prijestolje kao supruga svoje kćerke Kosare i svog zeta. Već naredne godine Samuilo osvaja Epir i dračku temu, pripojivši svojoj državi i sam Drač, koji mu je najvjerojatnije predao njegov tast i upravnik grada Ivan Krisilije.
[uredi] Samuilovo carstvo
Njegovoj državi pripojeni su: Epir, Tesalija, Duklja, Raška, Bosna, Travunija, Srijem, današnja Albanija i Podunavska Bugarska. Samuilo se nakon toga proglasio za cara pozivajući se na titulu Simeona Velikog, uzdigao je Ohridsku nadbiskupiju na razinu patrijaršije, a prijestolnicu iz Prespe premjestio u Ohrid.
[uredi] Početak propasti
Samuilo 996. godine kreće u novi pohod potukavši Bizant pod Solunom, nakon čega se još više osnažuje i 997. godine prodire do Korinta i Peloponeza. Međutim na povratku kod Sperhija Bizantinci predvođeni Niceforom Uranom u noćnom napadu nanose strahovit poraz Slavenima. U borbama je sam Samuilo teško ranjen i jedva se uspio spasiti sa sinom, dok je u borbi zarobljeno oko 12.000 njegovih vojnika. Iste godine Uran pokreće prvu uspješnu ofenzivu na Samuilovu državu i gotovo nesmetano pljačka i plijeni skoro tri mejseca.
Samuilo 1001. godine pokreće ofenzivu prema Drinopolju i Carigradu, ali taj sukob okončava 1004. godine njegovim porazom, premda su njegove trupe preko Filipolja stigle do Drinopolja. Posljedica toga je bizantsko zauzimanje skoro polovine njegove zemlje. Dok je Samuilo nadirao prema Drinopolju, Bazil je 1002. godine zauzeo sjever današnje Grčke. Samuilov zet Dobromir predaje Ber bez borbe dobivši zauzvrat titulu antipata. Vojskovođa Dimitrije Tihonas predaje Kolindron,pod uvjetom da on i njegove trupe dobiju slobodan prolaz prema središtu Samuilovog carstva. Iduće na udaru bilo je Srpčište koje junački branio vojvoda Nikolica,ali je grad na kraju ipak pao u Bazilove ruke, a Nikolica u zarobljeništvo. Bazil je tako ovladao cijelom Tesalijom, a na povratku u Solun zauzima Voden povrativši tako kontrolu nad cjelokupnom Egejskom Makedonijom. Bazil se potom okreće sjeveru države i, dok Samuilo na Veliku Gospu 1003.godine upada i pljačka Drinopolje, zauzima Vidin i kreće na Skoplje. Samuilo(koji se nakon upada u Drinopolje brzo povukao ka Makedoniji) je pokušao na Vardaru zaustaviti Bazilov prodor,međutim bizantski car odnosi još jednu veliku pobjedu. Nakon toga Bazil ulazi u Skoplje koje mu je predao namjesnik grada i bugarski princ Roman.Car je na povratku pokušao osvojiti i Pernik na Strumi,ali mu to ne polazi za rukom,a Samuilo 1004.godine pokreće svoju posljednju ofanzivu i biva pod Solunom poražen. Veliki Bazilovi uspjesi uvjerili su mnoge da je on sigurni pobjednik,tako da su mu 1005. godine Drač predali Samuilov zet Ašot i tast Ivan Krizilije, isti onaj koji 15 godina ranije grad predao Samuilu kada je djelovalo da će on biti pobjednik u ratu.
Posljednji neuspjesi u borbama doveli su do promjene u Samuilovoj taktici. Umjesto dotašnjih ofanziva,on je počeo utvrđivati središte svoje države Pelagonijsku ravnicu i prilaze njoj,spremajući se za odsudnu odbranu. U klisuri Strumice koju tvore Belasica i Ogražden on je podigao jaku utvrdu onemogućivši na taj način prilaz Pelagoniji u šta se početkom 1014. godine uvjerio i sam Bazil II koji se tuda pokušao probiti. Iskusni Bazil je tada naredio Niceforu Skifijasu,strategu makedonske teme, da pokuša preko Belasice zaobići Samuilove položaje,što je ovaj i učinio. Tako su se Samuilove trupe našle između čekića i nakovnja i 29. srpnja 1014. godine bizantska vojska, pod zapovjedništvom cara Bazila II do nogu ih je potukla u tzv. bici na Belasici. Samuilo se uspio spasiti i skloniti u Prilep, dok je Bazil neuspješno pokušao zauzeti Strumicu koja je odoljela njegovoj opsadi. Zarobljeni na Belasici,njih oko 15 000, je po carevoj naredbi oslijepljeno, dok je svakom stotom ili tisućitom ostavljeno po jedno oko kako bi mogao voditi ostale. Zbog ove surovosti car Bazil II je dobio nadimak Bugaroubojica. Kada je Samuilo vidio svoju okovanu i oslijepljenu vojsku umro je na mjestu od srčane kapi 06. listopada 1014.godine.
[uredi] Propast države
Samuila nasljeđuje njegov sin Gabrijel Radomir,ali je država koju je preuzeo već stajala na staklenim nogama. U nastavku ofanzive Bazil je ovladao Štipom i Prilepom, Melnik mu se sam predao, dok je Bitolj (u kome se nalazio Radomirov dvorac) spalio, nakon čega se vraća da bi prezimio u Solunu. U travnju naredne godine Bazil ponovno osvaja Voden, koji se u međuvremenu odmetnuo od njegove vlasti.Nakon toga Radomir šalje poslanika caru preko kojega nudi zaključenje mira i svoju lojalnost, ali Bazil odbija njegovu ponudu i pokreće novu ofanzivu udarivši na moglenski kraj.Žestok otpor koji je u Moglenu Konstantinu Diogenu i Niceforu Sfijakisu pružio vojvoda Ivac primorao je samog Bazila da dođe pod grad i tek je tada nakon strahovitih borbi grad zauzet,a malo zatim zauzeta je i Notija. O žestini borbi najbolje govore činjenice da je tvrđava nakon toga spaljena i razrušena,a mjesno stanovništvo preseljeno čak na drugi kraj carstva u Armeniju,u okolinu Vaspurakana.
Poslije ovih poraza na dolazi do promjene vlasti u nekadašnjoj Samuilovoj državi,vjerojatno tijekom listopada 1015. godine. Samuilov nećak Ivan Vladislav (sin Arona koji je po Samuilovoj naredbi ubijen) u lovu nedaleko od jezera Petriska ubija svog brata i cara Gabrijela Radomira i preuzima vlast. Da bi osigurao svoju vlast Vladislav ubija i njegovu ženu, a njihovog sina osljepljuje. Ima naznaka da je ovo učinjeno uz podršku Bizanta, jer je Bazil sa novim vladarom zaključio mir, međutim neprijateljstva su uskoro ponovo obnovljena.
Bazil ovog puta prodire do samog Ohrida, ali ga napadi vojvode Ivca na njegovu pozadinu prisiljavaju na povratak. Ivac se pred carem povukao u planine, nakon čega se on bacio na zauzimanje preostalih zapadnih dijelova Samuilovog carstva, zauzevši tvrđave Termicu (nedaleko od Banjskog kraj Strumice) i Bojanu (pored današnje Sofije).
Ivan Vladislav ("tvorac" problematičnog Bitoljskog natpisa) je u cilju osiguravanja svoje vlasti,na prijevaru dovukao u Prespu srpskog kneza i Samuilovog zeta Ivan Vladimira, gdje je, prema njegovoj hagiografiji,ubijen na crkvenom pragu po njegovoj naredbi 22. svibnja 1016. godine. Krajem ljeta Bazil je ponovno pokušao osvojiti Pernik, ali se nakon tromjesečne (88 dana) opsade povukao neobavljenog posla, jer je hrabra obrana predvođena vojvodom Krakrom pružila junačku obranu. Tijekom proljeća 1017. godine Bazil zauzima Višegrad, Ber, Ostrovo i Molisk, a potom i Setinu. U borbama oko Setine, pokazalo se koliko su se tamošnji Slaveni bojali Bazila, jer su na samu njegovu pojavu pobjegli iz skoro dobijene bitke protiv Bizantinaca predvođenih Konstantinom Diogenom.
Početkom 1018. godine Ivan Vladislav se odlučuje krenuti u ofanzivu i sa svojim trupama napada Drač, ali je tijekom borbi oko grada poginuo. Bazil je ovo odmah iskoristio i u ožujku iste godine kreće na ostatke nekada moćne države. Pred cara je u Seru izašao veći broj velikaša i vojvoda i predao mu svoje oblasti izrazivši pokornost. Car im je zauzvrat dozvolio da zadrže svoje oblasti,a nekima je dodjelio i titule patricija. Među tim velikašima bili su i:
- vojvoda Krakra, koji mu je predao neosvojivi Pernik i dobio titulu patricija
- vojvoda Dragomuž, koji mu je predao Strumicu i dobio titulu patricija
- vojvoda Bogdan, koji mu je predao unutrašnje gradove
Bazil poslije toga pobjednički ulazi u Ohrid i od Vladislavove udovice preuzima vlast čime je Samuilovo carstvo i službeno prestalo postojati.
Iako je Bazil II ušao u Ohrid,iako mu se veći dio velikaša i vojvoda predao dio njih ipak nije položio oružje i pokušao je nastaviti borbu.(Vidi:Borbe Samuilovih vojvoda nakon 1018.godine.
[uredi] Makedonsko ili nastavak prvog bugarskog carstva
- U povjesnicama na Balkanu postoji sukob oko Samuilove etničke pripadnosti, odnosno oko toga treba li njegovo carstvo nazivati makedonskim ili ga smatrati nastavkom prvog bugarskog carstva.
- Bugarski znanstvenici svoju tezu temelje na činjenicama da se Samuilo proglasio za cara i nastavljača tradicija Simeona Velikog, kao i na činjenici da je Bazil II dobio nadimak Bugaroubojica. Osim toga u korist ove teze je i činjenica da je sam Samuilov nećak, car Ivan Vladislav u Bitoljskom natpisu izjavio da je samodržac bugarski, car Bugara, bugarskog roda. Ovu tezu, također podržava i određeni broj svjetskih i dio srpskih povjesničara (Srđan Pirivatrić i drugi).
- S druge strane treba imati u vidu da se za neku titulu u Srednjem vijeku morali pozivati na stare tradicije ili na neka osvajanja, što je u ovom slučaju bila Simeonova (čiji je potčinjeni Samuilov otac bio) carski vijenac. Kasnije je za cara, nastavljača Samuilovih tradicija, proglašen Konstantin Bodin prilikom pobune 1072. godine koja izbija pod vodstvom Jurja Vojtjeha.
- Primjera radi car Dušan se proglasio za cara (nastavljača bizantskih tradicija) kada je zauzeo treći grad po snazi u Bizantu Ser, a Solun (koji je bio drugi po snazi nakon Carigrada) držao pod opsadom, pritom držeći Epir, Tesaliju i južnu Trakiju.
- Bazil II. nazvan je Bugaroubojica jer se Samuilo proglasio za bugarskog cara, dok se naziv Makedonac tek mnogo kasnije počinje koristiti za taj dio balkanskih Slavena. Treba imati u vidu da Grci i dan danas ne rabe taj termin.
- Srpska historiografija, opet, redovno navodi Samuilovo carstvo kao Carstvo makedonskih Slavena, i proučava je zajedno s drugim navodnim srpskim zemljama srednjega vijeka: Raškom, Zetom, Travunjom, Zahumljem, Paganijom, Bosnom i Srpskom Despotovinom u današnjoj Vojvodini, što bi trebalo implicirati, u biti, "srpski karakter Makedonaca". (Vladimir Ćorović, „Istorija Srba“).
[uredi] Popis careva
- Samuilo (997.-1014.)
- Gabrijel Radomir (1014.-1015.)
- Ivan Vladislav (1015.-1018.)
- Petar Deljan (1040.-1041.)
- Konstantin Bodin kao Petar (1072.)
