Regionalno planiranje

Izvor: Wikipedija

Regionalno planiranje je grana planiranja koja se bavi dizajnom i učinkovitim postavljanjem aktivnosti i infrastrukture preko značajno velikog područja zemlje. Srodno područje je urbano planiranje koje se bavi specifičnim problemima gradskog planiranja, što je podskup regionalnog planiranja. Oba koncepta su inkapsulirana u prostorno planiranje upotrebom eurocentrične definicije.

[uredi] Principi regionalnog planiranja

Regije zahtjevaju različite prostore za usjeve, gradove, industrijske prostore, prijevozna središta, vojne baze, navigacijske pomoći i divljinu. Regionalno planiranje je znanost učinkovitog postavljanja infrastrukture i zoniranja za održivi razvoj neke regije. Neki odvjetnici za regionalno planiranje, poput novog urbanista Petera Calthorpea, promiču regionalno planiranje jer može adresirati regionalno rasprostranjene probleme poput okolinskih, socijalnih i ekonomskih važnosti koje nužno zahtijevaju regionalni fokus.

[uredi] Načela regionalnog planiranja

Ne smije se graditi na poplavnoj ravni ili duž potresnog rasjeda. Ta se područja mogu najbolje iskoristiti kao parkovi ili neobrađene farme. Kapitalna usavršavanja trebala bi biti obeshrabrena, a gradnja kodova trebalo bi biti najviše što se može učiniti u tim područjima.

Treba se graditi duž brda i planinskih lanaca. Tako se domovi i poslovi čuvaju podalje od vodenih insekata. Također se plodne ravnice namijenjuju za obradive površine, a mogu se stvarati hladniji domovi tijekom ljeta i topliji, solarno grijani tijekom zime.

Prvo se trebaju graditi prijevozni koridori prema obrascu središta i žbica. Smatra se da će tako razvoj slijediti prijevoznu infrastrukturu. Prijevozna središta trebala bi se graditi na vrhu brda, a ceste bi, ako je moguće, trebale pratiti linije planinskih lanaca.

Administrativna i prijevozna središta trebala bi se polagati na istim mjestima. Mreže za administraciju mogu koristiti pogodnosti iz istih kapitalnih usavršavanja kao i prijevozne mreže.

Drveće bi trebalo biti zasađeno prema omjeru rada kako bi koristilo pogodnosti u mislima. To jest, ako voćnjaci proizvode najbolji prihode po radnom satu po čovjeku, onda ih treba zasaditi.

Trebaju se označiti lokacije za onečišćenja. Onda treba osigurati da se sve obližnje osobe slože kako bi ta onečišćenja bila izgrađena ondje.

Općenito bi područja trebala biti samodostatna u hrani, vodi, prijevozu, komunikaciji i gorivu, sasvim dobro da se spriječi gladovanje, dehidracija i smrzavanje. Zgrade mogu koristiti solarno grijanje, solarne ćelije, snagu vjetra, cisterne i biljne vrtove na krovu, ako je to postavljeno kao prioritet.

Neka svako područje također služi kao divljina. Trebalo bi omogućiti poticaje i prostor za migracijske mreže divljih životinja te za zelene pojaseve. Također bi trebalo uzgajati travnjake na krovovima, cestama i parkiralištima, te postaviti gnijezda na vrhovima zgrada.
Trebalo bi upotrijebiti umjetna jezerca za klimatizaciju toplinskih slivnika, olujna uleknuća i divlji život uz obalu.

Svako bi područje trebalo služiti mnogostrukim svrhama. Na primjer, neka se parkovi sastoje od vrtova, negrađevinskih zona i jestivih biljaka uzgojenih za tržište.

Trebalo bi izbjegavati socijalne institucije koje stratificiraju neku regiju prema dohotku. Obrtni zakoni i zoniranje koji potiču mješavinu stambenih vrijednosti.

Kada se dizajniraju gradovi, trebalo bi postaviti staničnu mrežu koja uzima u obzir stanove, parkove, usjeve, zelene pojaseve, drenažna uleknuća, autoceste, lokalne ulice, parkirališta i prodavaonice. Trebalo bi ponavljati ćelije i uključiti blago različit cestovni namještaj i poseban ornament ili trgovinu na svakim vratima ili raskrižju.