Razgraničenje Turske i Mletaka u Dalmaciji

Izvor: Wikipedija

Ovaj članak ili dio članka zahtijeva stilsku doradu. Članci na wikipediji moraju biti pisani enciklopedijskim stilom.

Ovaj članak nema wikipoveznica ili ih ima premalo. Članak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove.

Gotovo cijelo vrijeme turske nazočnosti na Balkanu, koje je koincidiralo upravo s velikim usponom i snagom Mletačke republike, prostor Dalmacije bio je poprište gotovo konstantnih presezanja jedne i druge strane prema njezinu teritoriju, odnosno brojnim i formalnim ratovima dviju velesila međusobno, ali i odlučnih i neugodnih samostalnih akcija lokalnih Dalmatinaca - Poljičana, Neretljana - i raznih hrabrih i odlučnih gusara i hajduka. To je rezultiralo brojnim osvajanjima i ponovnim gubicima, odnosno stalnog prelaženja iz jednih u druge ruke gotovo svih tvrđava i gradova u Dalmaciji. Može se reći da je granica bila vrlo fluidna. No, općom stagnacijom i opadanjem Otomanskog carstva, odnosno velikom ofanzivom Austrijskog carstva sa saveznicima na Turke (turski poraz pod Bečom 1683., kod Mohača 1687.) dovelo je do mira u Srijemskim Karlovcima 1699. Mletci su uspjeli iskoristiti tursku slabost i napraviti znatne prodore u Dalmaciji, potisnuti ih do Mostara, ali i po prvi put osvojiti Popovo polje i Trebinje i time, s jedne strane, spojiti svoj teritorij u Dalmaciji s područjem Boke Kotorske (Mletačka Albanija), ali, njima još važnije, kad ga već nije mogla osvojiti, konačno odsjeći Dubrovnik od njegova zaleđa i posve mu onemogućiti trgovinu s Turskom. Koliko je to Mletcima bilo važno pitanje, vidi se i potome da mirovni sporazum u Srijemskim Karlovcima (26. siječnja 1699.), kojim je dobila gotovo sve što je osvojila u Dalmaciji, Mletci isprva nisu htjeli potpisati. I to samo stoga što im ni car ni sultan nisu htjeli priznati teritorijalni spoj Dalmacije s Bokom. Izgledno je da su Dubrovčani još jednom, ponajprije vještom diplomacijom, uspjeli otkloniti opasnost da ih Mletci okruže i odvoje od zaleđa.

[uredi] Nanijeva linija

Ili izvorno ('Linea Nani').

[uredi] Grimanijeva linija

Pogranična linija bila je određena ovako: Knin - Vrlika - Duare(Zadvarje) - Vrgorac - Čitluk(na Neretvi). Između ovih tvrđava povučeni su pravci, a osim toga oko svake je tvrđave dodano područje od jednog sata hoda (prema Turskoj) polukružno. Time je definirana poznata Linea Grimani, odnosno Mletci su formalno uredili svoje područje u Dalmaciji, kasnije nazvano acquisto nuovo koje je, na njihovo nezadovoljstvo, obuhvaćalo područje od Velebita do Neretve. S jedne strane, Knin je dobio spoj s ostatkom Hrvatske, a Dubrovačka je republika ostala netaknuta.

Tek nedavno uspostavljena granica već je 1714. ponovno u pokretu. Turci objaviše rat Mlečanima. Dok su u Moreji imali znatnih uspjeha, u Dalmaciji nije bilo tako, jer su, ponajprije dalmatinski Hrvati, učinili znatne udare na tursko područje (Trilj, Zazvina, Prolog, Plavno, Strmica, Glavaš) a i golema turska vojska od 40000 ljudi nije uspjela pod Sinjom. 1716. opet je uspostavljen savez Mletaka i carstva, i dok je Eugen Savojski porazio Turke kod Petrovaradina i oslobodio Banat, Mletci u Dalmaciji nisu učinili ništa. Međutim, ponovno nisu propustili priliku za učiniti prodor kroz Popovo polje i odsjeći Dubrovnik, te ga tako ponovno dovesti u teški položaj. 1717. pao je Beograd i Turci uopće stajahu veoma loše, a u Dalmaciji providur Mocenigo osvoji Imotski i tu stade. Međutim, situacija na zapadu prisilila je Karla na mirovne pregovore i 1718. dođe do mira u Požarevcu, na koji moradoše pristati i Mletci. I opet morade vratiti Turcima dubrovačko zaleđe. Njen teritorij kod Kleka je proširen, a od većih gradova dobije Imotski.

[uredi] Mocenigova linija

Nova granična linija, Linea Mocenigo označena je na terenu od turskog opunomoćenika Mehmed efendi Sialyja i mletačkog Alviza Moceniga 1721. - 1723. Išla je od Kleka do Žapske gore, povrh Metkovića, Imotskog, Sinja, Vrlike i Knina. Svoje novo područje Mlečani su nazvali acquisto nuovissimo, najnovija stečevina. Posebnost ovog rješenja je koridor između Neuma i Kleka, koji je ostao Turcima (i analogan na Sutorini, prema mletačkoj Boki). Tako su se Dubrovčani i fizički odvojili od mletačkih posjeda u Dalmaciji. I dok je prethodna Grimanijeva linija izdržala jedva desetak godina, ova je potrajala praktički do danas i još uvijek ima karakter međudržavne međe.