Radovan Ivančević
Izvor: Wikipedija
Radovan Ivančević (13. veljače 1931. - 17. siječnja 2004.), hrvatski povjesničar umjetnosti
Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao 1955., a doktorirao 1965. godine s tezom o gotičkoj arhitekturi Istre. Od 1960. do 2003. godine objaviti će čitav niz zapaženih novinskih, stručnih i znanstvenih članaka, te više knjiga koje uz povijesno umjetničko imaju i nesagledivo kulturološko značenje, budući da među prvima u nas sintetizira i afirmira cjelokupnu hrvatsku kulturnu baštinu. Iz tog je razloga Ivančevićeva knjiga: “Umjetničko blago Hrvatske” od fundamentalnog značaja za razumijevanje hrvatske kulturne baštine, kako u lokalnim okvirima kulturnog razvoja, a tako i njena odnosa prema svjetskim zbivanjima. Ponajviše njegovom zaslugom šibenska katedrala sv. Jakova uvrštena na Unescovu listu svjetske baštine.
Snagom argumenta, što ga je Radovan s majstorstvom znao izreći šibenska katedrala našla se uz bok s najznačajnijim ostvarenjima europske renesansne arhitekture. No, dokazavši ujedno da je riječ ne samo o jednoj od najznačajnijih renesansnih građevina, već i o prvoj montažnoj gradnji, koju će svjetska povijest arhitekture kao način građenja “otkriti” tek krajem 18., odnosno početkom 19. stoljeća. Njegov tekst o arhitekturi moderne kao umjetnosti, objavljen 1960. u časopisu Čovjek i prostor od revolucionarnoga je značaja za suvremenu domaću arhitektonsku kritiku. Naime, Ivančević ne samo što je tim tekstom među prvima afirmirao hrvatsku modernu arhitekturu, već je postavio temelje suvremenoj arhitektonskoj kritici kojoj će ostati vjeran sve do posljednjih dana. No, pišući svoje arhitektonske osvrte Ivančević neće nikada biti neutralan kritičar arhitekture, već prije svega autentičan kroničar prostora i vremena u kojem je djelovao, pri čemu će u prvi plan uvijek dolaziti neumoljiva borba za strukovnu moralnost i gotovo nevjerojatna, a za mnoge i inspirirajuća građanska hrabrost, kojom će se bez sustezanja suprotstaviti hrvatskom političkom totalitarizmu tijekom devedesetih godina.
“Kao povjesničar kulture i umjetnosti Zagreba,”reći će jednom Radovan Ivančević”, često sam za sebe osobno ili za uži krug stručnjaka provjeravao i struku i sebe povijesnim dijagnozama i prognozama. Ponekad sam smatrao pitanjem morala i odgovornosti da na neke evidentne opasnosti tendencija koje prepoznajem na svom području upozorim i druge”.
