Kaligrafija
Izvor: Wikipedija
Kaligrafija (grčki kaligraphia (kalos=lijepo i graphein=pisati)) je umjetnost lijepog pisanja rukom uz pomoć pera, kista, tinte ili nekog drugog pribora za pisanje.
Sadržaj |
[uredi] Uvod
Važnost kaligrafije u povijesti kultura je ogromna svuda gdje je prepisivanje svetih tekstova imalo samo po sebi duhovnu vrijednost: primjerice u islamu, gdje je bismillah najčešći kaligrafski oblik. U kineskoj i japanskoj kulturi pisanja je kaligrafija i danas vrlo važna i inspirirajuća. Važnije od čitljivosti je postizanje savršene estetske uravnoteženosti i pokazivanje osjećaja.
Mnogi kaligrafi ukazuju na meditativni karakter svog posla:
- Mir tog posla ispunjava cijelo biće potpunim zadovoljstvom, u kojem nas vrijeme i prostor, kao obrisano, uopće ne brinu i ne opterećuju (Andreas Schenk).
[uredi] Zapadna kaligrafija
Iako je kaligrafija u Europi nakon početka novog doba značajno izgubila na važnosti, još živi kao oblik umjetnosti i kao hobi. Praktičnu primjenu ima još u oblikovanju nekih dokumenata, plakata ili upisivanja u neke knjige u određenim svečanim prigodama.
U cijeloj Europi postoje povijesna djela antičkih i srednjevjekovnih kaligrafa koji su u više primjeraka nastajali u samostanima i vrlo bogato su opremljena s puno detalja.
U novije vrijeme je poznat kaligraf na pr. Edward Johnston čija se kaligrafija i danas koristi u Londonskoj podzemnoj željeznici.
[uredi] Arapska kaligrafija
Arapski kaligrafi imaju višestoljetnu tradiciju. Zbog zabrane slika u Kuranu koristilo se kurzivno arapsko pismo u kaligrafskoj umjetnosti kao linije, čime su nastale slike od slova, t.zv. kaligrami.
Naročiti oblik umjetničke arapske kaligrafije razvio se početkom 20. stoljeća u Osmanskom carstvu.
[uredi] Hebrejska kaligrafija
Još od talmudskih vremena se osoba koja piše hebrejske tekstove naziva sofer (naglasak na "e"). Zanimanje sofera zahtijeva višegodišnje školovanje i unutar židovstva je vrlo cijenjeno. Biblijski tekstovi se pišu guščijim perom i tintom bez dodataka metala, a sofer ju sam priprema. Podloga na kojoj se piše je uvijek, posebno u tu svrhu, ručno izrađen pergament. Hebrejski tekstovi su bez vokala, ali imaju posebne ukrase koji se opisuju kao "krunice". Tekstovi moraju biti pisani bez ijedne pogreške i vrlo točno. Sofer ne smije pisati napamet, nego mora svako pojedino slovo kopirati iz predloška.
[uredi] Kineska i japanska kaligrafija
U Aziji, uglavnom na prostoru Kine i Japana ima još uvijek visoki položaj u društvenom i umjetničkom životu. Najčešće korišten alat za pisanje su kist, štapić tuša i kamen za tuš, kao i papir. Prije samog pisanja, dio štapića tuša se nariba i u kamenoj posudi miješa s vodom ili vinom. Čin pisanja je danas najčešće impulzivan što znakove čini teško čitljivim, ali zato utoliko izražajnijim.
Kaligrafska umjetnička djela ukrašavaju kao okomite pločice u paru i kao vodoravne pločice s imenima kineske vrtove. U organiziranju vrta gu gotovo neizostavne i čine njegov značajan ukrasni element. To su često stihovi iz poznatih pjesama, kojima se naglašava posebnost okoline u koju se stavlja.
