Giacomo Scotti
Izvor: Wikipedija
Giacomo Scotti (Saviano, Napulj, 1. prosinca 1928.), talijanski i hrvatski književnik, novinar, javni djelatnik. Godine 1947. doselio se u Hrvatsku, gdje je prvo živio u Puli, a zatim se seli u Rijeku. Profesionalno se novinarstvom bavi od 1948., istovremeno se posvećujući književnosti.
Od 1986., kao građanin svojih dvaju zavičaja, živi i stvara između Italije i Hrvatske. Kao pripovjedač, pjesnik i esejist napisao je i objavio na talijanskom i hrvatskom jeziku preko 100 djela (romana, zbirki novela i kratkih proza, pjesničkih knjiga, priča za djecu te eseja iz oblasti etnografije i povijesti). Većina djela mu je prevedena na 12 europskih jezika. Za svoju je bogatu književnu djelatnost dobio brojna domaća i inozemna priznanja.
Od sredine 20. stoljeća prevoditeljskim je prilozima, esejima i antologijama dao izniman doprinos afirmaciji južnoslavenskih književnosti, i osobito makedonske, u Italiji. Pored ostalog, objavio je sljedeće antologije: La poesia macedone (Siena, 1965.), Narratori macedoni (Siena, 1967.), Canti popolari macedoni dal Medio Evo ad oggi (Milano, 1971.). U reprezentativnim antologijskim izborima talijanskom je čitateljstvu pojedinačno predstavio pjesnike i pripovjedače Blaža Koneskog (La ricamatrice, 1967.), Božina Pavlovskog (L’ombra di Radovan, 1968.), Mateju Matevskog (Nebbie e tramonti, 1969.), Borisa Višinskog (L’arcobaleno, 1971.; La valanga, 1975.); Antu Popovskog (Terra di Macedonia, 1972.), Slavka Janevskog (Il soldato due metri sotto terra, 1975.) i Koču Racina (Albe candide, 1975.). Osim toga, prijevodima i prilozima u književnim časopisima, talijanskoj je kulturnoj javnosti predstavio preko dvadeset makedosnkih prozaika i pripovjedača, od Konstantina Miladinova do Riste Jačeva i Sande Stojčevskog.
Giacomo Scotti član je hrvatskog P.E.N.-a, Društva hrvatskih književnika i Talijanskog saveza pisaca. Aktivan je u mirotvornim europskim pokretima.