Katarina Kosača-Kotromanić
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
| Katarina Kosača-Kotromanić | ||
|---|---|---|
| Bosanska kraljica | ||
 |
||
| Rođenje | 1425/6 | |
| Blagaj | ||
| Smrt | 25. oktobar 1478 | |
| Rim | ||
| Sahrana | Bazilika Santa Maria in Aracoeli | |
| Supružnik | Stjepan Tomaš | |
| Djeca | Šimun Kotromanić Katarina Kotromanić |
|
| Otac | Stjepan Vukčić Kosača | |
| Majka | Jelena Balšić | |
Katarina Kosača-Kotromanić (1425/6 - 25. oktobar 1478) je bila pretposljednja bosanska kraljica, kao supruga kralja Stjepana Tomaša.
Sadržaj |
[uredi] Porijeklo
Rođena je 1425. ili 1426. godine u Blagaju kod Mostara. Otac joj je bio Stjepan Vukčić Kosača, a majka Jelena Balšić, kćerka Balše Balšića i unuka Jelene Lazarević, kćerke srpskog kneza Lazara Hrebljanovića.
Katarinin otac je 20. januara 1448. godine u povelji Fridrika III, cara Svetog Rimskog Carstva, nazvan "herzog", što na njemačkom jeziku znači "vojvoda". Stjepan Vukčić Kosača je vladao područjem Poljica, Makarskog primorja, Humske zemlje, matičnim posjedima koje je obuhvatalo gornje Podrinje, dijelove Polimlja, Zete i primorja sa rezidencijom u Novom (Herceg Novi). Katarininom ocu se, međutim, svidio njemački naziv vojvodske titule, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u odomaćenom bosanskom obliku "herceg". Od njegove titule potiče novi naziv za njegov posjed Hercegovina.
Herceg Stjepan, u to vrijeme najmoćniji bosanski velikaš, se borio za stabilnost Humske zemlje u sastavu Bosanskog Kraljevstva, bio je vjeran bosanskoj kruni i dinastiji bosanskih kraljeva Kotromanića. Međutim, u vrijeme represije kralja Tomaševića nad pripadnicima Crkve bosanske, pred kraj Bosanskog Kraljevstva, Herceg Stjepan je stao u zaštitu bosanskih heretika, što je dovelo do nesuglasica na relaciji s bosanskom krunom. Tomašević, željan dokazivanja i krune koju je zatražio od Pape, počeo je sprovoditi teror nad hereticima. Kasnije su odnosi između Kosače i Tomaševića izglađeni, što je zabilježeno u pismu Hercega Stjepana Mletačkoj Republici od 1. decembra 1461. godine.
[uredi] Bosanska kraljica
Stjepan Tomaš je prije dolaska na tron živio u izvanbračnoj zajednici sa krstjankom Vojačom, koju je obećao oženiti, ali ju je, uz odobrenje pape Eugena IV, raspusti nakon što je proglašen kraljem, pošto je bila niskoga roda i stoga nedostojna titule kraljice.
Kralj Stjepan Tomaš je tada krenuo tražiti za sebe ženu i po nagovoru svojih savjetnika izbor je pao na Katarinu, kćer Stjepana Vukčića Kosače, koja je u to vrijeme imala 22 godine. Vjenčanje je obavljeno po katoličkom obredu na dan Uzašašća, 26. maja 1446. godine u Milodražu kod Fojnice. Ovim brakom kralj Stjepan Tomaš dobio je svog vjernog pratioca, a u svom puncu Stjepanu Vukčić Kosači moćnog saveznika u ratu protiv Osmanlija. Za vjerski odgoj kraljice Katarine brinuli su se franjevci. Sam papa Eugen IV poslije vjenčanja iste godine dao je dozvolu da sama po svojoj želji izabere dva kapelana među bosanskim franjevcima. Katarina, zajedno sa svojim mužem Stjepanom Tomašem, po Bosni je sagradila mnoge crkve, među kojima su crkva Presvetog Trojstva u Vrlima, crkva Sv. Katarine u Jajcu, crkva Sv. Tome u Vranduku, kao i najveću započetu crkvu u gradu Bobovcu 1461. godine.
Katarina je Stjepanu Tomašu rodila dvoje djece - Šimuna i Katarinu, a imala je i pastorka, vanbračnog sina njenog muža i krstjanke Vojače, Stjepana Tomaševića. Kralj i kraljica su stolovali u Kraljevoj Sutjesci.
Katarinin muž umire početkom jula 1461. godine i ona njegovom smrću prestaje biti bosanska kraljica. Nasljednik njenog muža, Stjepan Tomašević, dao joj je titulu kraljice majke i Katarina je nastavila živjeti na njegovom dvoru.
[uredi] Osmanlijsko osvajanje i bijeg
Osmanske osvajačke sile su nadirale s istoka i kralj Stjepan Tomašević, Katarinin pastorak, je okončao svoj život braneći svoj tron. Osmanlijsko osvajanje Bosne je zateklo kraljicu majku Katarinu u Kozogradu iznad Fojnice. Iako je grad bio opsjednut, uspjela je pobjeći i povukla se na Kupres. Tu je okupljala snage za odbranu Bosne. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi Crkvu Presvetog Trojstva.
Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoliti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica i Počitelja zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona, a zatim do Dubrovnika. Legenda kaže da je kraljica i kraljičina pratnja izbjegla osmanlijsku potjeru tako što je sve konje naopako potkovala. U Dubrovniku je pohranila mač svog muža. Taj mač je pohranila "pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva", kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju nezavisnost i slobodu, a kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti "radila na oslobađanju svoje zemlje i obrani svoje vjere".
[uredi] Smrt, oporuka i ostavština
Katarininu djecu su Osmanlije odveli na dvor u Istanbul, gdje su primili islam. Šimun je u Osmanlijskom carstvu napravio veliku karijeru i dobio je titulu sandžak-bega od Karasija. Prelaskom na islam uzeo je ime Ishak, ali je i nakon toga po ocu nazivan "Kraloglu", što na turskom jeziku znači "Kraljević". Nikada se nije vratio kršćanstvu.
Kraljica Katarina je u svojoj oporuci napisala kako svoju zemlju Bosnu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo pod uslovom da se vrate katoličkoj vjeri. Ukoliko se ne vrate na katoličku vjeru, prema oporuci zemlja bi pripala Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti. [citat potreban]
Kraljica Katarina je umrla 25. oktobra 1478. godine u Rimu. Njeno tijelo je položeno na počasno mjesto u crkvi Santa Maria in Aracoeli. Proglašena je blaženom, a dan njene svetkovine je 25. oktobar. Tu svetkovinu slave katolici, posebno franjevci Bosne i Hercegovine.
[uredi] Literatura
- Dubravka Zrnčić-Kulenović, 'Čijom je naša kraljica?', 2005
- Ibrahim Kajan, 'Katarina, kraljica bosanska', 2004
- Ibrahim Kajan, 'Tragom bosanskih kraljeva - putopis', 2003
