Avdo Karabegović

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

Avdo Karabegović Hasanbegov (1878-1908), bosanski književnik, rođen u Modriči, u poznatoj begovskoj porodici, koja je u ovaj grad doselila iz Budima i otuda donijela svoj ugled i zasluge. U Modriči je završio mekteb. Otac mu nije dao da pohađa državnu, nekonfesionalnu, tzv. komunalnu školu. Krijući "od svakoga" Avdo je naučio čitati i pisati uz pomoć svoga amidžića i imenjaka Avde Karabegovića. Nakon očeve smrti, u svojoj petnaestoj godini završio je osnovnu školu. Uskoro iza toga umrla mu je i mati, a "u amanet" mu je ostavila dvije sestre i brata, te u svojoj osamnestoj godini postao je njihov domaćin i skrbnik. Već tada je ozbiljno počeo poboljevati. Godine 1898. njegovo zdravlje bilo je u toj mjeri narušeno da je i sam počeo vjerovati u svoj kraj ali, uprkos svemu, uporno je radio na vlastitom obrazovanju i nastojao da se upiše u sarajevsku učiteljsku školu. Primljen je, ali tri mjeseca poslije toga vratio se kući i umro u dvadeset i drugoj godini svoga života. Za Avdu su tvrdili da je bio "tih, lijep, nadaren i ponizan mladić". Počeo je pisati već u 18. godini života. Svoje pojedinačne radove objavljivao je u Gajretu, Građaninu, Bršljanu, Zori, Nadi, Nevenu i mnogim drugim časopisima. Pred smrt je Svetozaru Ćoroviću poslao rukopis "sve svoje pjesme", da ih objavi "ako može". Obajavljene su tri zbirke njegovih pjesama: "prvo izdanje Ćorović je priredio 1902., a druge dvije učiteljski pripravnici u Somboru 1903. i 1904. godine." Mnogi smatraju da je on najtragičnija figura i pojava, uz Ziju Dizdarevića, kako među bošnjačkim književnicima, tako i među bošnjačkoj predratnoj omladini.

[uredi] Zaboravljen

Od 1912. nije pisano o njemu kao pjesniku; od 1920. nema ga u antologijama, nijedan historičar književnosti ne pokloni mu dio svoje ljubavi i dio književnih obzira. Nijedan njegov stih nije javno recitovan od vremena kada je zaboravljena njegova pjesma "Đul miriše proljetnijem dahom".

[uredi] Naznake književnog obilježja

O njegovom književnom radu, ličnoj tragediji i problemima (uvredama i preziru) koje je imao sa svojom učmalom sredinom, zarobljenom konzervativizmom i predrasudama, uglavnom je sve rečeno poslije objavljivanja njegove prve zbirke pjesama, i to često anonimno. O njegovom književnom radu svoje mišljenje su izrekli Vojislav Ilić Mlađi (Kolo, 1902.), Antun Aškerc (Zvono, 1902.), neki Tattvamasi (Mlada Hrvatska, 1902.), izvjesni XX (dubrovački Srđ, 1902.), Jaša Prodanović (Bosanska vila, 1902.) i Hamza Humo (Politika, 1940). Pisano površno, bez dubljeg ulaženja u strukturu njegovog književnog djela i jezika i "namerno milostivo" (Jaša Prodanović). Isticano je da je Avdo Karabegović bio samouk i samonikli poeta, ozbiljnog pjesničkog dara, bujnog temperamenta, "zvučnih onomatopeja i klasičnog opisa", "prirodnog izraza" i slično.

Zamjeralo mu se što je život isuviše idealno shvatao, pa je "zamrzio na vijeli svijet" i "postao mizantrop", "apatičan prema svemu i svačemu", "što se Avdo ruga svemu", ljudima, životu i samom sebi i što je u jednoj svojoj pjesmi za cilj svoga života proglasio smrt. Tragalo se za uticajima i Avdinim uzorima (narodna pjesma, sevdalinka, Đura Jakšić, Branko Radičević, Musa Ćazim Ćatić, Šantić, Kranjčević), neukusno hvalilo i neargumentovano osporavalo njegovo djelo. Kao do sada, najozbiljniji pokušaj da se o Karabegovićevom književnom djelu da objektivan sud može se uzeti osvrt Jaše Prodanovića koji kaže: "Glavno obilježje Karabegovićeve poezije to je nezadovoljstvo životom. Pjesnik je imao dva ljuta dušmanina: sirotinju i bolest, i nije nimalo čudno što je u najljepšim godinama dao pjesme sa najviše gorčine. Karabegović je najbolji (u umjetničkom smislu) kad suzama i tihim plačem odgovara na zlo koje mu društvena sredina čini, kad uzdiše radi nesrećne ljubavi, kad sanja lijepe ljubavne snove, kad pokušava da tješi one koji su mu bliski a nesrećniji su od njega. U njemu je nesporno bilo pravoga pjesničkog dara: njegove pjesme pokazuju iskreno osjećanje dovoljne jačine, zatim izvjesne iako skromne pjesničke ideje, najposlije jednu količinu odabranih izraza i figura. Njima ponekad nedostaje onoga što daje pjesnička praksa: mjestimice je stih neuglađen, ili je strofa nepravilna, ili je upotrebljen nepogodan izraz, ili najzad poneka figura nije tačno iskazana ili nije upotrebljena na svom mjestu. Ipak, za malo vremena Karabegović je dao radove dovoljne po količini a dobre po kvalitetu. S toliko početne snage nije mnogo njih ušlo u književnost, iako su u ranije doba pjesnici imali ljepše poetske dane, bolje izbore za inspiraciju."

[uredi] A. K. Hasanbegov između romantizma i moderne

Od prvih književnih tvorevina, tj. antičke književnosti, pa do današnje,postmodernističke književnosti,uvijek je bio prisutan i zanimljiv fenomen da se jedna književna epoha javlja u svojstvu suprostavljene prethodnoj. To suprostavljanje povlačilo je za sobom različite vidove kontradikcija, distinkcija – malo kad i sličnosti – između dvije književne epohe,koje su se uglavnom ogledale u (ne)poštivanju određenih principa i zadatih pravila. Tako je, npr. romantizam preferirao srce i osjećaje kao osnov i pokretačku snagu, dok realizam, nasuprot romantizmu, preferira razum. Ili, primjer odnosa fabule i lika. U romantizmu lik je u funkciji građenja fabule, dok je u realizmu fabula u funkciji izgradnje i karakterizacije lika. Kraće, slobodnije i laički rečeno u romantizmu pisci na stvarnost gledaju kao na nešto imaginativno, apstraktno, nešto što je prvo potrebno zamisliti da bi tek tada moglo egzistirati. U romantizmu je osnovna crta lika ekscentričnost i bijeg od stvarnosti. Nasuprot tome, pisci realizma stvarnost opisuju onakvom kakva ona jeste, ne služeći se metodama apstrakcije i mistifikacije pri postupku opisivanja stvarnosti, koje su svojstvene romantizmu. Nasuprot fantastičnosti i fantazmogoričnosti romantičkih djela, suprostavljaju se u realizmu faktografski i dokumentarni elementi. Nasuprot realizmu javlja se moderna. Prirodnim tokom stvari dolazi do toga da se između moderne i romantizma uspostavljaju sličnosti, jer su i jedna i druga epoha suprostavljene realizmu.

Do intenzivnijeg razvoja bošnjačke književnosti dolazi upravo u ovo vrijeme, vrijeme kada u Evropi nastaje moderna, kao reakcija na realizam. I djela bošnjačkih pisaca koja su pisana u vrijeme evropske moderne se ne mogu u cjelosti svrstati niti u realistička, niti modernistička, niti romantička. Mulabdićeva djela su ispletena i od romantičkih i od realističkih elemenata, koa i Bašagićeva poezija itd.

Isto tako, djela još nekih bošnjačkih pisaca koji su književno djelovali na razmeđu dva stoljeća, u vrijeme evropske moderne, pored modernističkih elemenata sadrže i stanovit broj romantičkih elemenata. Đikićeva poezija pored znatnih modernističkih elemenata i obilježja, satkana je i iz romantičkih. Primjerice, njegova poezija i dramska djela su dobrim djelom zasnovane na bošnjačkom folkloru i narodnim književnim tvorevinama. Također, i Ćatićeva poezija pored obilježja moderne ima i neke naznake romantizma, koje se ogledaju u sufijskim (mističkim) motivima; a sufizam, kao filozofska struja i filozofija sadrži u sebi apstraktna obilježja mističnog, koja su svojstvena romantizmu.

Do sada smo ustanovili da je Karabegović imao zaista težak život, zbog okoline i zdravstvenog stanja. Ovakva tragika života i mladosti nije mogla dovesti Karabegovića do drugog izbora, do izbora između luđačkog i neutemljenog optimizma sa lažnom nadom i na drugoj strani krajnjeg pesimizma, ekscentričnosti, flegmatičnosti, rezigniranosti. Karabegović je, koa što je i za očekivati, nesvjesno izabrao drugu stranu veoma teškog i mučnog izbora koji povlači životnu odluku. Odlučujući se za drugu soluciju, Karabegović se, kao ličnost i kao živo biće, povlači iz društva i javnog života. Pasivnost u javnom životu, na drugoj strani rezultira aktivnošću u kulturnom, odnosno književnom životu. I sva njegova književna aktivnost i djelovanja je, kako zasnovano na tragici života i mladosti, isto tako je njegova poezija protkana i motivirana elementima i motivima iz njegovog kratkog i tragičnog, ali nimalo ugodnog života i mladosti. Poezija romantizma se pobliže označava i definiše kada se naziva poezijom rezignacije. Ta rezignacija i depresivno raspoloženje, odnosno weltschmertz – taj osjećaj nemoći, bezperspektivnosti i izgubljenih nada predstavljali su raspoloženje u kojem su često bivali svi pisci i pjesnici romantizma, a neki su i stalno bivali takvog raspoloženja.

Upravo, ova rezignacija, bezperspektivnost i pesimizam su onu što Karabegovićevu poeziju dozvoljava, a i zahtijeva označiti romantičkom. Sivilo, crnina života i beznađe su ono što, također, obilježava Karabegovićev život i tako se pretapa u njegovu poeziju. Ova tama života i životno beznađe su veoma česta i u jakoj mjeri izražena osobina likova iz romantičkih djela. Kao najbolji primjer može se uzeti stradanje i tama života Geotheovog "Wertera" i njegova otuđenost, smrt Puškinova Onjegina, koji svjesno i ciljano ide u vlastitu smrt. I mnoštvo je još likova i njihovih tragičnih sudbina i životā. No, ono što najšire i najočitije veže likove romantizma s tragičnim likom Karabegovića i njegovom mizantropskom i poezijom rezignacije, jeste pasivan stav životu i sudbini. Njegova poezija je veoma oskudna jer je bio ograničen i materijalnim uslovima i trajanjem života. Tako se u antologijama najčešće mogu pronaći nekoliko njegovih pjesama, koje najbolje oslikavaju njegovu cjelokupnu poeziju. Jedna od njih je pjesma pod naslovom Sudbini, koja se opravdano može posmatrati kao programska pjesma njegove poezije. Prvim stihom ove pjesme Karabegović, doduše ne baš konkretno i jasno, iskazuje svoju rezigniranost i flegmatičnost. Što marim ja – kaže bolestan dječak dok drhtavom rukom piše nakrivljeno znakovlje na požutjeloj hartiji pod titravim svjetlom svijeće koja dogorijeva brzo, ali neprimjetno, baš kao i njegov život. Slično osjećanje i raspoloženje pronalazimo i kod Wertera kada piše prijatelju Wilhelmu: Zašto da se stidim kad moje biće dršće između bitka i nebitka…kad sve oko mene tone, kada moj svijet propada. I ove Werterove riječi, baš kao i Avdin stih su dokaz i pokazatelj rezignacije i pasivne uloge u sopstvenom životu i svijetu oko njih. Nit' Avdo mari za svoju bolest i propast, nit' se Werter stidi dok njegov svijet propada. Svoju nezainteresiranost za životom Avdo ispoljava stihovima iz iste pjesme: To nije život, kamen je i led, / rastopi me i opet sledi ponovo Avdo poistovjećuje i kamen (koji ovdje predstavlja simbol snage i otpora prema sudbini) i led (koji je simbol nemoći i raspadanja, tj. topljenja). Svejedno da li ga toplina sudbine topila (tj. ranjavala i ubijala) ili ga njena hladnoća ledila (tj. činila jakim i otpornim na tragiku života). Paralelu i vezu za ove stihove nalazimo u stihovima ruskog romantičaria Mihaila Ljermontova: Ne nadam se ničem od života, / Niti žalim za ičim što minu. Niti će Avdo više suza pustiti, isto što i Ljermontov sene nada ničem od života. Slično raspoloženje je i kod likova iz Puškinovog Onjegina. Tatjana na kraju pisma kojeg šalje Onjeginu kaže: Mojoj Tatjani je svjedno. U ovakvim i njima sličnim rečenicama i stihovima seprepoznaje rezignacija i flegmatičnost romantičkih likova i njihov stav i određenje prema vanjskom, pojavnom svijetu i životu.

Uspostavljajući vezu i sličnost između Karabegovića, na jednoj, i Wertera, Ljermontova i Tatjane, na drugoj strani, s pravom smijemo zaključiti da poezija Avde Karabegovića odiše romantizmom i sadrži osnovne elemente romantičke poezije.

Sljedeći stihovi će najbolje pokazati i dokazati rezignaciju Karabegovićeve poezije, njegov pesimizam i pasivnu ulogu u sopstvenom životu:

Il' ako hoćeš ti me skameni,

u daleke me nosi pustare,

na golome me pijesku ostavi,

da sunčani me zraci rastope,

il' me nosi hladnom sjeveru,

u zaleđene sante baci me

da nemilosrdno dugi vjekovi

u drskoj ruci teškim šibalom

pakosno čedo šibaju,

ili baci mene na dno pakleno,

pa tude me crni đavoli

šibaju svojim tankim kandžijama

Svoju mizantropsku narav, mračnjaštvo i sivilo života Avdo opisuje i ispoljava u pjesmi Ja nisam…. Da je njegov život ništa drugo do tama dokazuju stihovima: Ja nisam nikad viđo vedra neba, tek crni oblak viš' mene se vije.

Elementi modernističke književnosti i poezije se u Avdinoj peziji najjasnije očituju u već spominjanoj pjesmi Sudbini. Poznato je da su modernistički pjesnici zauzimali i argumentirali stav indeterminizma kada se stavlja u pitanje odnos čovjeka prema sudbini. Naime, oni su mišljenja i stava da život i ljudska sudbina nisu potpuno determinirani, predodređeni, neminovni i nepromjenjivi. Naprotiv, oni zagovaraju skoro potpuni i apsolutni indeterminizam. Smatraju da čovjek je vlasnik i gospodar svog života i sudbine, da čovjek može određivati svoju smrt.

Takav stav i određenje prema sudbini Karabegović iskazuje jasno i konkretno, nedvosmisleno slijedećim stihovima: U mojoj ruci život je moj.

Većina pjesnike moderne su zagovornici nepoštivanja zadatih konvencija i uglavnom se eksperimentira sa formom i konvencijama. I Karabegovićeva pjesma Sudbini ne može zadovoljiti kriterije nijedne pjesničke forme, što nam daje za pravo tvrditi da je naš Avdo Karabegović Hasanbegov, uz romantizam, i pjesnik moderne.