Ujedinjenje Italije
Izvor: Wikipedija
Ovaj članak je dio u nizu članaka o povijesti Italije. | |
|
Vođa nacionalnog pokreta za ujedinjenje Italije revolucionarnim putem bio je Giuseppe Garibaldi.
Italija je i nakon 1848. godine ostala podijeljena. No, svijest o pripadnosti jednoj naciji je sve više jačala među Talijanima. Zbog jakog gospodarskog razvoja u sjevernoj Italiji, potreba za jedinstvenim tržištem, tj. za ujedinjenjem talijanskih država se pojačavala. Kraljevina Sardinija (Pijemont) bila je gospodarski najrazvijenija. Zbog toga je grof Camillo Benso di Cavour, pijemontski predsjednik vlade, nastojao, uz pomoć Francuske, sjediniti talijanske države. Napoleon III. i Cavour odlučili su se na rat protiv Austrije. Lombardija i Venecija trebale su pripasti Pijemontu, a Nica i Savoja Francuskoj. 1859. godine kod Solferina Austrija je poražena. Lombardija je priključena Pijemontu, ali to nije bio slučaj s Venecijom. Napoleon se povukao iz rata, iznenadno, te su Talijani, nezadovoljni time, razvrgli savez s Francuskom. U isto vrijeme u Parmi, Modeni i Toskani dolazi do ustanka i one se 1860. priključuju Pijemontu. Nastavljaju se revolucionarni pokreti i težnje talijanskih država za sjedinjenje s Kraljevinom Sardinijom. 1860. godine u Napuljskom Kraljevstvu izbija ustanak na čije čelo staje Giuseppe Garibaldi. Apsolutna vlast Burbona u Napulju srušena je, a ujedinjenje s Pijemontom je proglašeno. Tako je 1861. stvorena Kraljevina Italija. Kralj Kraljevine Sardinije, Viktor Emanuel II., postaje njezin prvi kralj. Porazom Austrije od Pruske 1866. godine, Venecija je priključena Italiji. 1870. godine, kada je preostali dio papinske države priključen Kraljevini Italiji, završava proces ujedinjenja Italije, a Rim postaje prijestolnica jedinstvene države.
Nedovršeni članak Ujedinjenje Italije koji govori o povijesti treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.