Realizam u hrvatskoj književnosti i umjetnosti
Izvor: Wikipedija
[uredi] Književnost
Trajanje od 1880. - 1895. ili od 1881. - 1892. godine. Povjesničari književnosti razilaze se u tumačenju okvirnih godina trajanja hrvatskog realizma: jedni stamtraju da je 1880. početna godina realizma (tada se javlja nekoliko književnika novog književnog naraštaja), a drugi da je to 1881. - godina Šenoine smrti. Završnom godinom jedni smatraju 1895. - godinu spaljivanja mađarske zastave na Jelačićevom trgu u Zagrebu, a drugi 1892. - godinu objavljivanja Matoševe pripovijetke Moć savjesti - prve modernističke pripovijetke hrvatske književnosti. Značajke:
- napuštanje romantičnog sentimentalizma u izboru tema, fabula i likova
- usmjerenost na socijalnu tehniku, odabir građe iz suvremenog života
- promatranje neposredne stvarnosti
- uvjerljiva psihološka karakterizacija likova (socijalno - psihološki motivirani postupci likova nositelji su uzročno - posljedično utemeljene fabule)
Predstavnici i djela:
- lirika: Silvije Strahimir Kranjčević
- epika: Ante Kovačić, Vjenceslav Novak, Ksaver Šandor Gjalski, Josip Kozarac, Eugen Kumičić.
Regionalna usmjerenost književnika hrvatskog realizma:
- Zagorska sredina - Ante Kovačić, Ksaver Šandor Gjalski
- Slavonska sredina - Josip Kozarac
- Primorska i Istarska sredina - Vjenceslav Novak, Eugen Kumičić
Dominantna tematika:
- propadanje plemstva (Novak, Gjalski, Kumičić)
- povijesne teme (Gjalski, Kumičić)
- odnos sela i grada (Kozarac, Kovačić, Novak)
- psihološka i općeljudska tema (Kozarac, Kranjčević)
[uredi] Likovna i glazbena umjetnost
Pojava realizma u europskoj umjetnosti najviše je odjeka imala u hrvatskoj književnosti, a hrvatska likovna i glazbena umjetnost sve do kraja 19. pa čak i u prvim desetljećima 20. stoljeća nose snažna obilježja romantičarske nacionalno-domoljubne tematske i stilske usmjerenosti.
Najistaknutiji predstavnici takvog slikarstva su Vjekoslav Karas, Ferdo Quiqerez, Nikola Mašić i kipar Ivan Rendić. Potkraj 19. stoljeća u Zagreb dolazi slikar Vlaho Butkovac, donosi nove ideje i intenzivira likovni život, odniva Društvo hrvatskih umjetnika, afirmira hrvatsku umjetnost u europskim razmjerima (Zagrebačka šarena škola) i time najavljuje dolazak novog perioda u hrvatskoj likovnoj umjetnosti.
U hrvatskoj glazbenoj umjetnosti tijekom 19. stoljeća prijelomne trenutke predstavljaju smrt Vatroslava Lisinskog (1854.) i dolazak Ivana Zajca u Zagreb (1870.) - prvi predstavlja simobličan kraj ilirizma, a drugi snažan uzlet hrvatske nacionalne opere, s jasnim utjecajima romatičarskih domoljubnih ideja i talijanske romantične opere. Uz Zajca, "hrvatskog Verdija", značajna je pojava Franje Ksavera Kuhača, prvog hrvatskog profesionalnog glazbenog pisca, muzikologa i etnomuziokologa. U ovome razdoblju značajna je i zanimljiva pojava Vjenceslava Novaka, uglednog hrvatskog književnika realizma, čiji je znanstveni rad s područja glazbene estetike i objavljivanje brojnih instruktivnih priručnika i naše prve Povijesti glazbe, značajan doprinos razvoju hrvatske glazbe.
Potkraj stoljeća, oko 1900. godine javlja se "prijelazna generacija" glazbenika u kojoj se ističu Vjekoslav Rosenberg Ružić, Blagoje Bersa, Franjo Dugan, Josip Hatze i Dora Pejačević. Njihova je pojava put k novim dostignućima i novome stilskom periodu hrvatske glazbe.
