Izvor: Wikipedija

Atomsko bombardiranje japanskih gradova Hiroshime i Nagasakija dogodilo se 6. i 9. kolovoza 1945. Oni su bili odobreni od predsjednika Harrya S. Trumana i izvedeni od američkih vojnih aviona. To je bilo prvi put u povijesti da je nuklearno oružje upotrijebljeno u ratu. Sam čin i danas je kontroverzan, makar je s njime završen 2. svjetski rat.

Sadržaj 1 Uvod 2 Bombardiranja 3 Rezultati 4 Debata o ispravnosti bombardiranja 4.1 Za 4.2 Protiv 4.3 Poveznice 4.4 Vanjske poveznice

[uredi] Uvod

Nakon kapitulacije Njemačke i Italije, Japan je ostao jedina država osovine koja se je nastavila boriti u 2. svjetskom ratu i planirati širiti imperijalna osvajanja, makar su gotovo 60 % njenih velikih gradova bili uništeni. U lipnju 1945. američki je Interim Committee predložio upotrijebiti atomsko oružje odmah nakon usavršavanja protiv japanske vojne industrije. Uz to, pri osvajanju japanskog otoka Okinawe je poginulo oko 12.500 vojnika, a u cijelom bojištu na području Tihog oceana više od 70.000, što je sve više uznemiravalo američku javnost koja nije znala koliko dugo će još rat trajati i koliko bi bili gubici da je SAD odlučio izvesti invaziju na Japan. 16. srpnja 1945. po prvi puta je uspješno isprobirana atomska bomba u pustinji New Mexico. SAD je predložio japanskoj vladi kapitulaciju, no ona nije pristala, na što je Truman naredio upotrebu atomske bombe i prepustio generalu Carlu Spaatzu da sam izabere ciljeve. Iako su neki dužnosnici nagovarali Trumana da baci atomsku bombu na neko nenaseljeno područje, kako bi pokazao Japancima koliko je smrtonosno to novo oružje, drugi su od njega tražili da bomba bude bačena bez upozorenja na neki grad.

[uredi] Bombardiranja

Hiroshima je bio jedan od malobrojnih gradova koji ostali pošteđeni bombardiranja konvencionalnim oružjem. No bili su predloženi i drugi ciljevi; Kyoto, Yokohama, Niigata pa čak i carska palača u Tokyu. Hiroshima, koja je tada brojala 255.000 stanovnika, je bila glavni stožer generala Hata Shunrokua koji je bio zadužen za obranu južnog dijela države, no većina stanovništva su bili civili. 31. srpnja SAD je pripremio uransku bombu „Little Boy“, tešku 4 tone i dugu 3 metra. Sa malog zapadnopacifičkog otoka Tinianu 6. kolovoza 1945., u 2.45 ujutro, u pratnji još dvaju bombadera B-29 koji su bili opremljeni uređajima za bilježenje, fotoaparatima i kamerama, poletio je bombarder nazvan Enola Gay. Umjesto uobičajenog tereta konvencionalnih bombi i oružja, u svom spremištu nosio je samo samo jednu bombu od 4090 kilograma. Odredište ovih aviona bila ja Hirošima udaljena šest sati leta.

U 7 sati po lokalnom vremenu japanski su radari otkrili tri aviona i pokrenuli uzbunu, ali su je onda prekinuli jer su mislili da avion leti tako visoko jer je samo izviđačka letjelica. Pri visini od 9.450 metara je Enola Gay u 8:15 sati izbacila atomsku bombu koja je detonirala na visini od 580 metara. U jednom trenutku je poginulo 140.000 ljudi (od radijacije još više), temperatura na tlu u blizini središta eksplozije dosezala je i do 5000°C. Snažni udarni val vjetra, brzine 800 km/h, i plamene oluje uništili su gotovo sve unutar 13 četvornih kilometara. Eksplozija je uzrokovala i vreli gljivasti oblak prašine i krhotina visok 15.250 metara. Posada broda ni sama nije znala kolike će biti posljedice eksplozije, a dim u obliku gljive vidio se i pri udaljenosti od 560 km.

Vlada i vojni dužnosnici Japana nisu isprva znali što se dogodilo. Kasnije su, nakon upozorenja SAD-a, pokrenuli debatu i bili spremni na kapitulaciju, ali pod određenim uvjetima. Na to je SAD 9. kolovoza izbacio drugu atomsku bombu, ovog puta na grad Nagasaki. Isprva je cilj trebao biti grad Kokura, ali je odlučeno da zbog lošeg vremena nova meta bude Nagasaki. U 11:02 sati je bačena bomba i glavni je cilj bio Mitsubishi knocern, ali ga je promašila za više od 2 km. No, ipak je uništila pola grada. Bomba je detonirala na visini od 470 metara i ubila 22.000 osoba, a daljnih 39.000 je poginulo od posljedica radijacije.

[uredi] Rezultati

Kako bi spriječio i potencijalno treće bombardiranje, Japan se odlučio za bezuvjetnu kapitulaciju čime je i završen 2. svjetski rat. Procjenjuje se da je od eksplozije i udarnog vala poginulo najmanje 78.000 ljudi. Crne kišne kapi koje su kasnije padale i nosile radijaciju, odnijele su još života. Prema procjenama Japana iz 1968., 250.000 stanovnika Hirošime umrlo je odmah nakon eksplozije ili u roku od pet godina od bolesti uzrokovanih radijacijom. Mnogi od preživjelih su kasnije umirali ili još umiru od posljedica bombardiranja, kao što su rak i leukemija, tako da nitko sa sigurnošću ne zna koliko je žrtava odnijelo bacanje atomske bombe

[uredi] Debata o ispravnosti bombardiranja

[uredi] Za

Američki službeni stav glasi da je do atomskog bombardiranja moralo doći jer bi posljedice invazije na Japan uzela prevelike žrtve.

Branioci atomskih napada takođe podsjećaju na naredbu izdatu od japanskog ministarstva obrane 1. kolovoza 1944. godine, u kojoj se prijeti strijeljanjem preko 100.000 zarobljenih savezničkih vojnika u slučaju američke invazije japanskih otoka.

Neki povijesničari tvrde da su SAD htjele brz završetak rata da bi na taj način izbjegli sovjetski prodor na istok.

[uredi] Protiv

Neki kritičari takođe tvrde da ni iz vojno-strategijskog pogleda nije bilo razloga za upotrebu atomskih bombi. Velika bombardiranja i razaranja japanskih gradova su već bila uništila njihovu vojnu industriju i prehrambenu proizvodnju do te mjere da su bili u kritičnom stanju. Na to se mora dodati sovjetsko proglašenje rata Japanu; pitanje nije bilo da li su Japanci spremni na nastavak ratovanja - oni više nisu mogli ratovati zbog nedostataka oružja i prehrane.

Kritičari atomskog bombardiranja tvrde da je Japan pokušavao početi pregovore o kapitulaciji, ali da su ih amerikanci ignorirali. Umjesto toga, upotrijebili su atomsko naoružanje najviše da bi prestrašili buduće neprijatelje, Sovjetski savez. Također se procjenjuje da SAD nisu htjele da veliki novci uloženi u Manhattan projekt odu u nepovrat bez da se novo oružje ne upotrijebi.

Jedan od kritičara upotrebe atomskog naoružanja bio je i Albert Einstein. On je ranije, pod strahom da bi nacisti mogli napraviti atomsku bombu, zajedno sa drugim istaknutim fizičarima potpisao pismo u kojem se zahtjeva od predsjednika Roosevelta da usavrši atomsko naoružanje. Kada je kasnije vidio pustoš i razaranje na mjestu atomskih bombardovanja , predomislio se. Američki vojni generali Douglas MacArthur i Dwight D. Eisenhower su također bili kritičari upotrebe atomskog oružja...

[uredi] Poveznice

• Projekt Manhattan

[uredi] Vanjske poveznice

• Waiting for the invasion
• Hiroshima Peace Memorial Museum
• Nagasaki Atomic Bomb Museum
• Hiroshima National Peace Memorial Hall for the Atomic Bomb Victims
• How many died at Hiroshima?
• Journalist George Weller's account of the aftermath at Nagasaki
• "SPECIAL REPORT: Hiroshima Cover-up Exposed"
• Nuclear Files.org - Hiroshima and Nagasaki