Willy Brandt

From Wikipedia

**Willy Brandt**

Kancelar po redu:	30. kancelar Njemačke (4. Savezne Republike)
Vrijeme na vlasti:	21. listopada 1969. – 6. svibnja 1974.
Prethodnik:	Kurt Georg Kiesinger
Nasljednik:	Helmut Schmidt
Datum rođenja:	18. prosinca 1913.
Datum smrti:	8. listopada 1992.
Zanimanje:	Novinar
Politička stranka:	SDP

Willy Brandt (čitaj: Vili Brant; 18. prosinca 1913. – 8. listopada 1992) bio je njemački političar i kancelar Savezne Republike Njemačke od 1969. do 1974. Socijaldemokrat, Brandt je dobio Nobelovu nagradu za mir 1971. za rad na poboljšanju odnosa Njemačke Demokratske Republike, Poljske i Sovjetskog Saveza. Njegova kontroverznost u Njemačkoj je dostigla vrhunac kad je poslije špijunske afere morao podnijeti ostavku.

Sadržaj/Садржај

1 Rani život, rat
2 Gradonačelnik Berlina, ministar vanjskih poslova, kancelar
3 Ostavka
4 Kasniji život
5 Prva Brandtova vlada (21. listopada 1969. - 14. prosinca 1972.)

[uredi - уреди] Rani život, rat

Brandt je pod imenom Herbert Ernst Karl Frahm rođen u njemačkom gradu Lübecku, od majke koja je radila u robnoj kući kao obična radnica. Postao je šegrt agenta za brodove F. H. Bertlinga. Pridružio se „Socijalističkoj omladini“ 1929. godine, a Socijaldemokratskoj partiji Njemačke 1930. godine.

Napustio je SDP da bi se učlanio u Socijalističku radničku partiju (SRP), koja je u to vrijeme bila bliska sa POUM-om u Španjolskoj i ILP-om u Britaniji. Godine 1933., uz pomoć svojih veza u luci iz vremena dok je bio šegrt, napustio je Njemačku i otputovao za Norvešku, kako bi izbjegao proganjanje od strane nacističkih agenata. Tada je sebi promijenio identitet pseudonimom Willy Brandt.

Od rujna do prosinca 1936. godine trajao je njegov posjet Njemačkoj, kada se predstavljao kao norveški student Gunnar Gaasland. Godine 1937. radio je kao novinar u Španjolskoj. 1938. godine Njemačka mu je oduzela državljanstvo, tako da je podnio zahtev za dobivanje norveškog. 1940. uhićen je od njemačke okupacijske vojske, kada nije identificiran jer je nosio norvešku uniformu. Tijekom pritvora uspio je pobjeći u neutralnu Švedsku. U kolovozu 1940. postao je državljanin Norveške podigavši putovnicu u norveškoj ambasadi u Stockholmu, gde je živio do kraja rata.

[uredi - уреди] Gradonačelnik Berlina, ministar vanjskih poslova, kancelar

Vratio se u Berlin 1946. godine, radeći za norvešku vladu. 1948. godine započeo je svoju političku karijeru u Socijaldemokratskoj partiji Njemačke (SDP) u Berlinu. Postao je njemački državljanin, a svoj dotadašnji pseudonim je formalizirao. Govoreći protiv sovjetske uloge u mađarskoj revoluciji 1958. i protiv Hruščovljeva prijedloga da Berlin postane slobodan grad, vladalo je mišljenje da pripada desnom krilu svoje stranke, što se kasnije promijenilo. Podržavan je od strane moćnog izdavača Axela Springera. Od 3. listopada 1957. do 1966. bio je gradonačelnik Zapadnog Berlina, u stresnom vremenu za grad, kada je izgrađen Berlinski zid.

Za predsjednika SDP-a izabran je 1964. godine. Na tom mjestu je bio sve do 1987.

Willy Brandt ispred spomenika varšavskom getu 1970.

Bio je SDP-ov kandidat za kancelara 1961. godine, kada je izgubio od Konrada Adenauera i njegove Kršćansko-demokratske unije Njemačke (HDU). 1965. godine ponovo se kandidirao i ponovo izgubio od popularnog Ludwiga Erharda. Ali Erhardova je vlada kratko trajala, i 1966. oformljena je velika koalicija SDP-a i HDU-a. Brandt postaje ministar vanjskih poslova i potpredsjednik vlade (vicekancelar). Poslije izbora 1969. godine, ponovo s Brandtom na čelu izborne liste, SDP ojačava i poslije tri tjedna pregovora stvara se vladajuća koalicija s malom liberalnom Slobodnom demokratskom strankom Njemačke.

Brandt postaje kancelar. Njegove domaće reforme su obično kočili koalicijski partneri u Bundestagu i lokalne vlasti (naročito HDU/CSU). 1970. godine, postaje osoba godine magazina TIME.

U vanjskim poslovima Brandt će ostati poznat po svojoj „istočnoj politici“. Ta se politika najviše ogledala u suradnji s Njemačkom Demokratskom Republikom, SSSR-om, Poljskom i ostalim državama Istočnog bloka.

„Istočna politika“ je očito bila kontroverzna, zbog čega je nekoliko članova njegove koalicije promijenilo stranu. U svibnju 1972. opozicijska HDU se nadala da će imati većinu u Bundestagu i tražila je da se raspravlja o nepovjerenju Brandtovoj vladi. Na opće iznenađenje, glasovanje je propalo. Mnogo kasnije se saznalo da su dva člana HDU-a bila plaćena od strane ministarstva državne sigurnosti Njemačke Demokratske Republike da glasuju za Brandtov ostanak na vlasti. Neki Nijemci su smatrali da je Brandtova „istočna politika“ veleizdajnička.

Willy Brandt i Richard Nixon 29. prosinca 1971.

Politika dijaloga s komunističkim državama, dakako, doprinijela je da se promijeni metalitet ljudi u Istočnom bloku i da se na neki način potpomogne pad tadašnjih komunističkih režima na istoku.

Da bi zadao protuudarac teorijama da gaji simpatije prema komunizmu, Brandt je implementirao zakone koji su blokirali nastupe bilo kakvim radikalnim političkim opcijama u Njemačkoj. Te odluke su se odnosile i na ekstremnu ljevicu i na ekstremnu desnicu.

[uredi - уреди] Ostavka

U godini 1973. njemačka sigurnosna organizacija je dobila informaciju da je jedan od Brandtovih pomoćnika, Günter Guillaume, špijun NDR-a. Brandt je zamoljen da nastavi svoj uobičajni posao, s čime se složio, kao i da ode na zajednički vikend sa Guillaumeom. Guillaume je uhićen 24. travnja 1974. U isto vrijeme, pojavile su se neke tvrdnje o Brandtovu privatnom životu (da je imao kratku ljubavnu vezu sa znatno mlađom ženom od sebe) u dnevnim novinama. Brandt je pomišljao na samoubojstvo, kada je čak napisao i oproštajno pismo. Ali, nastavio je živjeti preuzevši odgovornost. Ostavku je podnio 7. svibnja 1974. godine.

Na mjestu kancelara, Brandta je zamijenio socijaldemokrat Helmut Schmidt.

[uredi - уреди] Kasniji život

Poslije svog kancelarskog mandata, ostao je predsjednik SDP-a sve do 1987., a svoje poslaničko mjesto u Bundestagu je zadržao. Bio je na čelu Socijalističke internacionale od 1976. do 1992., radeći na proširenju te organizacije izvan granica Evrope. 1977. godine imenovan je na mesto prvog čovjeka nezavisne komisije za razvoj, u kojoj je 1980. sastavio izvješće u kojem se govori o drastičnim promjenama u namjerama razvijenih država da poboljšaju razvitak Trećeg svijeta. To je izvješće poznatije kao Brandtovo izvješće.

1983. godine bilo je jasno da će komunizam u Portugalu pasti; Brant je podržao Soarezovu demokratsku socijalističku stranku, koja je doživela veliku pobjedu i postigla da Portugal postane demokratska zemlja. Također je podržao Felipea Gonzalesa posle smrti Franca u Španjolskoj.

Krajem 1989. postao je jedan od prvih vođa u Zapadnoj Njemačkoj koji je pozdravio ideju ujedinjenja dvije Njemačke. Njegova javna izjava „Sada zajedno raste ono što je zajedničko“ bila je mnogo citirana tih dana.

Jedno od poslednjih pojavljivanja Brandta u javnosti bio je let za Bagdad, gde je trebao osloboditi zatvorenike držane od strane Sadama Huseina poslije invazije na Kuvajt 1990. godine.

Brandt je bio član Europskog parlamenta od 1979. do 1983. godine i počasni predsjednik SDP-a od 1987. sve do smrti 1992. Kad je SDP preselio svoju centralu iz Bonna u Berlin sredinom `90-ih, preimenovao ju je u „Kuća Willyja Brandta“.

[uredi - уреди] Prva Brandtova vlada (21. listopada 1969. - 14. prosinca 1972.)

Willy Brandt (SDP) - kancelar
Walter Scheel (FDP) – potpredsjednik vlade (vice-kancelar) i ministar vanjskih poslova
Helmut Schmidt (SDP) – ministar obrane
Hans-Dietrich Genscher (FDP) – ministar unutarnjih poslova
Alex Möller (SDP) – ministar financija
Gerhard Jahn (SDP) – ministar pravosuđa
Karl Schiller (SDP) – ministar gospodarstva
Walter Arendt (SDP) – ministar za rad i socijalnu politiku
Josef Ertl (FDP) – ministar prehrane, agrokulture i šumarstva
Georg Leber (SDP) – ministar transporta, pošte i komunikacija
Lauritz Lauritzen (SDP) – ministar građevinarstva
Käte Strobel (SDP) – ministar omladine, porodice i zdravlja
Hans Leussing – ministar prosvjete i znanosti
Erhard Eppler (SDP) – ministar gospodarskih odnosa
Horst Ehmke (SDP) – ministar za specijalne dužnosti
Egon Franke (SDP) – ministar unutarnjemačkih odnosa

Promjene

13. svibnja 1971. - Karl Schiller (SDP) zamijenio Möllera kao ministar financija, kao i ministar gospodarstva.
15. ožujka 1972. - Klaus von Dohnanyi (SDP) zamijenio Leussinga kao ministar prosvjete i znanosti.
7. srpnja 1972. - Helmut Schmidt (SDP) zamijenio Schillera kao ministar financija i gospodarstva. Georg Leber (SDP) zamijenio Schmidta kao ministar obrane. Lauritz Lauritzen (SDP) zamijenio Lebera kao ministar transporta, pošte i komunikacija, kao i ministar građevinarstva.