Patrijarh Pavle
From Wikipedia
| Patrijarh Pavle | |
|---|---|
 |
|
| rođen: | 11. svibanj, 1914. Kućanci, Austro-Ugarska |
Patrijarh Pavle (svjetovno ime Gojko Stojčević) je poglavar Srpske pravoslavne crkve.
Sadržaj/Садржај |
[uredi - уреди] Djetinjstvo i školovanje
Rođen je na 11. 9. 1914. godine u selu Kućanci kod Donjeg Miholjca (Hrvatska) u zemljoradničkoj porodici. Gimnaziju je završio u Beogradu, šestorazrednu Bogosloviju u Sarajevu, a Bogoslovski fakultet u Beogradu.
Rano je ostao bez roditelja - otac je otišao na rad u SAD, tamo je dobio tuberkulozu i "vratio se kući da umre" kad je dječaku bilo tri godine, a isto se ubrzo dogodilo i s majkom. Odgojila ga je tetka. Shvativši da je dijete "vrlo slabačko", poštedjela ga je seoskih poslova i tako mu omogućila da se školuje: iako je malo Gojko bio sklon "predmetima gdje ne mora da memoriše, kao što su matematika i fizika", iako je iz vjeronauke imao tanku dvojku, uticaj rodbine je prevagnuo i njegov konačan izbor bio je bogoslovija. Poslije Tuzle i Sarajeva, tokom Drugog sv. rata dospijeva u Beograd, gdje najprije radi na građevinama, a zatim, zbog slabog zdravlja, počinje svoj monaški život.
[uredi - уреди] Redovnički život
On počinje s monaškim životom u manastiru Svete Trojice u Ovčaru i ujedno radi kao vjeroučitelj djeci izbjeglicama u Banji Koviljači. Izvjesno vrijeme proveo je u manastiru Vujan. Zamonašen je u manastiru Blagovještenju 1946. godine, kada je unapređen u čin jerođakona. Od 1949. do 1955. bio je sabrat manastira Rače. Školsku godinu 1950/51. proveo je kao učitelj zamjenik u prizrenskoj Bogosloviji sv. Kirila i Metodija. U čin jeromonaha unaprijeđen je 1954, protosinđel je postao 1954, a arhimandrit 1957. Od 1955. do 1957. godine bio je na postdiplomskim studijama na Bogoslovskom fakultetu u Ateni.
[uredi - уреди] Biskupska služba
Izabran je za episkopa raško-prizrenskog 29. 5. 1957. godine, a posvećen je 21.9. 1957. godine, u beogradskoj Sabornoj crkvi. Čin posvećenja obavio je patrijarh srpski Vikentije. Za episkopa raško-prizrenskog ustoličen je 13. oktobra 1957. godine, u prizrenskoj Sabornoj crkvi.
U Eparhiji raško-prizrenskoj gradio je nove crkve, obnavljao stare i porušene, posvećivao i monašio nove svećenike i monahe. Starao se o Prizrenskoj bogosloviji, gdje je povremeno držao i predavanja iz crkvenog pjevanja i crkvenoslavenskog jezika. Često je putovao, obilazio i služio u svim mjestima svoje Eparhije. Sa kosovskim egzodusom, prizrenska Bogoslovija Svetog Kirila i Metodija je privremeno premještena u Niš, a sjedište Raško-prizrenske eparhije iz Peći u manastir Gračanicu.
Kao episkop raško-prizrenski svjedočio je u Ujedinjenim nacijama pred mnogobrojnim državnicima, o lošim međuetničkim odnosima na Kosovu i Metohiji.
[uredi - уреди] Na tronu Svetoga Save
3. 12. 1990. izabran je za patrijarha Srpske pravoslavne crkve. Novi, 44. patrijarh SPC rekao je tada: "Moje su snage slabe, to svi znate. Ja se u njih ne nadam. Nadam se u vašu pomoć, kažem i ponavljam, u pomoć Božju kojom me je on i do sada držao. Neka bude Bogu na slavu i na korist njegovoj crkvi i našem napaćenom narodu u ova teška vremena". Također je konstatirao i da "mi nemamo nikakav program patrijaršijske djelatnosti, naš program je Jevanđelje Hristovo".
Bavi se i naučnim radom. Objavio je monografiju o manastiru Deviču, Devič, manastir Svetog Joanikija Devičkog (1989, 1997), (drugo izdanje 1997). U Glasniku Srpske pravoslavne crkve, od 1972. godine objavljuje studije iz Liturgike u obliku pitanja i odgovora, od kojih je nastalo trotomno djelo Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere, I, II, III (1998). Priređuje dopunjeno izdanje Srbljaka, koje je Sinod Srpske pravoslavne crkve izdao 1986. godine. Također, priređuje Hristijanskije prazniki od M. Skabalanoviča. Autor je i izdanja Trebnika, Molitvenika, Dopolniteljnog trebnika, Velikog tipika i drugih bogoslužbenih knjiga u izdanju Sinoda. Pitanja i odgovori čtecu pred preoizvodstvom objavljuje 1988. godine, a Molitve i molbe 1990. Zaslugom patrijarha Pavla umnožen je u 300 primeraka Oktoih iz štamparije Đurđa Crnojevića.
Patrijarh Pavle je dugo godina je bio predsjednik Komisije Svetog arhijerejskog sinoda za prijevod Svetog pisma Novog zavjeta, čiji je prvi prijevod, koji je službeno odobren od Crkve, objavljen 1984, a ispravljeno izdanje ovog prijevoda 1990. godine. Isto tako, bio je predsjednik Liturgičke komisije pri Svetom arhijerejskom sinodu, koja je pripremila i štampala Služebnik na srpskom jeziku.
Za vrijeme od kada je srpski patrijarh obnovljeno je i osnovano više eparhija. Obnovljena je Bogoslovija na Cetinju 1992. godine. Otvorena je 1994. godine Duhovna akademija Svetog Vasilija Ostroškog u Fočai i Bogoslovija u Kragujevcu 1997. godine, kao odsjek Bogoslovije Svetog Save u Beogradu. Osnovana je i informativna služba Srpske pravoslavne crkve Pravoslavlje Pres.
Pokrenuo je 1993. godine u Beogradu Akademiju za umjetnosti i konzervaciju, sa nekoliko odsjeka (ikonopis, freskopis, konzervacija), sljedećih godina nastava vjeronauke je vraćena u škole (2002), kao i Bogoslovski fakultet u okvire Beogradskog univerziteta iz koga su ga komunističke vlasti izbacile 1952. godine.
Patrijarh je poznat po svojoj, već legendarnoj, skromnosti. Može ga se vidjeti kako hoda pješice ulicama Beograda ili koristi sredstva gradskog prijevoza. U susretu s ljudima se odlikuje jednostavnošću i izuzetnom prijatnošću.
Imajući u vidu zasluge patrijarha srpskog Pavla na naučnom bogoslovskom polju, Bogoslovski fakultet Srpske pravoslavne crkve u Beogradu, dodijelio mu je 1988. godine zvanje počasnog doktora bogoslovlja. Srpski patrijarh postao je 1990. godine, kada je na tom mjestu naslijedio patrijarha Germana. On je 44. poglavar Srpske pravoslavne crkve.
