Čerkezi
From Wikipedia
Čerkezi su kavkaski narod, koji pretežno živi u Turskoj, Siriji i Rusiji. U Rusiji, Čerkezi pretežno žive u autonomnoj republici Karačajevo-Čerkeziji, u kojoj čine 10% stanovništva, i u kojoj su treći narod po brojnosti, posle Rusa (42%) i Karačajaca (31%). Čerkezi su većinom islamske veroispovesti, a govore kabardinsko-čerkeskim jezikom, koji spada u abhasko-adidžijsku grupu severnokavkaske porodice jezika.
Čerkeza ukupno ima oko 387.000, od toga u Turskoj 213.000, Siriji 65.000, Rusiji 52.000.
Sadržaj/Садржај |
[uredi - уреди] Historija Čerkeza
Čerkezi.- Narod u srednjem i
sjeverozapadnom Kavkazu, zvani nekada i Cirkasijci.. Sami sebe nazivaju Adygé, Adyghe i na Kosovu Adiže (=ljudi), ili po drugom tumačenju 'stanovnici obala'. U starijim vremenima bili su poznati i kao Dzihurš (sing. Dzih), te Kosogi ili Kasagi u starim ruskim ljetopisima. Čerkezi se dijele na više grupa i plemena, to su: Kabardinci u području Tereka pa do Malke, danas Kabardinsko-balkarska. Dio ovih Kabardinaca živi i na gornjem Kubanu u Čerkeskoj Autonomnoj oblasti i oko Armavira. Na području Adigeje razlikuje se višew manjih plemena među kojima su Abadzehi, Bezlenejci (Bezlenejevci), Bžeduhi, Natuhajci ili Natuhadzi i Termigojci (Termigojevci). U 13.stoljeću Čerkezi su bili pod vlasti Gruza, tada su i pokršteni. U 15. stoljeću se osamostaljuju pa su neko vrijeme ruski vazali. Kasnije dolaze u neprekidne borbe s Tatarima. U prvoj polovici 19. stoljeća Čerkezi vode žestoke borbe s Rusima koji ih porazili, pa se većina ovih 1864. iseli u Tursku, preko 400,000.
Turci su pak ove Čerkeze raselili po krajevima u Maloj Aziji, na Balkanu u Bugarskoj, Makedoniji i Srbiji, zatim po Siriji i Palestini. Njihovih potomaka ima još po ovim državama iako se većina povukla nakon turske vladavine nazad u Tursku.
Čerkezi jezično pripadaju sjeverozapadnoj (Jafetidskoj) grani Kavkazaca. Fizički su Čerkezi, kao plemena Šapsugi, Bžeduhi i Natuhadzi, predstavnici pontskog tipa Kavkazaca, subdolihokefalni (duge glave), duga lica, duge brade i tamne kose. Čerkezi su ipak većinom srednjeg rasta, tamnooki i mezokefalni. Za Kabardince koji su bili i pod tatarskim utjecajem, kaže se da su kratkoglavi, vitkog stasa i širokih ramena a po karakteru (iz treće ruke) ratoborni, ponosni, osvetoljubivi i podmukli, skloni razbojništvima i prevari.
U kulturi Čerkeza prevladava stočarstvo i patrijarhat, te nekad razvijenom feudalnom organizacijom.
Ovce, koze, goveda i konji imali su za njih veliku važnost, poznati su kao vrsni jahači. Pčelarstvo im je također značajno, tipične košnice rađene su od pruća i premazane zemljom ili balegom. Kuće su im niske od opeka ili pletera, pokrivene slamom i s velikom strehom. Kuće imaju dvije ili tri prostorije s ognjištem iznad kojega je dimnjak od pletera slično nekadašnjem slavonskom 'odžak'-u.
Čerkezi se ratarstvom bave možda negdje od prve polovice 20. stoljeća, najviše proso; i bez gnojenja. Jela su im od prosene kaše, mesa i riže s raznim umacima i začinima, prevladavaju paprika, luk, češnjak i med i kiselo mlijeko. Vole slatka jela s medom i sušeno ukuhano voće kao kajsije u vinu ili medu. Od pića Čerkezi uživaju u raznim vinima i pivu od prosa, medovini, šerbe i različito pripremljenim sokovima.
[uredi - уреди] Popis plemena (12):
Abzegh (Abadzeh; Abadzehi), Şapsuğ (Şapsığ; Šapsugi), Nadkuac (Natuhay; Natuhajci), Kabardey (Kabardinci), Besleney (Bezlenejevci), Mohoş (Mahoş), Kemguy (Cemguy, Temirgoy; Termigojci), Hatukay, Bzeduğ (Bjeduğ; Bžeduhi), Jan, Jane i Ubih (Ubihi).
